Mjesec: rujan 2008.

Kraj

Juče je počeo a danas se završio, prvi Queer Sarajevo festival. Šta ćeš , brzo se živi, takav je naš grad, nema se vremena gubiti na tamo nekih četiri dana festivala, već to mi sve ”lijepo” u dva dana obavimo.

A šta se tek može napraviti za dva sata, ih, čudo! Premlatiti osmero ljudi, najmanje. Pratiti ih kolima, izvlačiti uz prijetnju pištoljem iz taksija, šutirati nogama i žene i muškarce, vehabije i fudbalski navijači ne prave razliku, niti u tome vide problem.

Najbolje mi je bilo pitanje moje prijateljice iz Amerike ”šta navijači imaju sa tim” 🙂 Ništa, propali klub za koji navijaju izgubio utakmicu, neko mora platiti cijenu njihovog bijesa. Baš po istom receptu kao i u susjednim državama.

Mi smo, na ovom jadnom Balkanu, jedino po mržnji jednaki. ”Naše” vehabije su otvoreno sinoć priznale da im je uzor srbijanski ” Obraz”, e nek je svima na obraz, ako ga nekim čudom imaju…

Ponovo smo na CNN-u ! Mašala, nije nas dugo bilo ! Ako izuzmemo promotivni turistički spot…

Danas su organizatorice festival bile prinuđene saopštiti da se svi programi otkazuju, odnosno, festival će trajati do nedelje do kada je i planirano, ali ne na lokacijama koje su najavljene i ne prema planu koji je ranije predstavljen.Sve to naravno radi bezbijednosti.

Nakon današnje press konferencije festival za javnost bio je zatvoren. Novinari su s posebnim razlogom dodatna opasnost jer je od jednog dijela njih krenula hajka i poziv na linč.

Ja sam, zahvaljujući izuzetnoj ljubaznosti organizatora ostala na radionici i provela divan dan sa queer aktivistima i aktivistkinjama iz cijele regije.

Divim se njihovoj hrabrosti i spremnosti da se u ovom ksenofobičnom društvu bore za pravo na različitost.

Ipak, ne treba zaboraviti i da je samo otvaranje festivala istorijski događaj i da nakon toga, pa makar uz sve vehabije ovog svijeta, više ništa neće biti isto. Svi smo se pitali danas šta bi se desilo da se spriječilo samo otvaranje, ko bi bio sljedeća žrtva?!

Sad Sarajevo može mirno nastavi svoj ramazanski život. Do Bajrama naravno. Tada mira neće biti. Barem ne za one koji Bajram ne slave i ne pale se na rafalnu paljbu ispaljenu u čast praznika.

Večeras je otvoren prvi Queer Sarajevo festival

Ili dva lica istog događaja

U zgradi Akademije likovnih umjetnosti ljudi gledaju radove na izložbi čije je otvaranje označilo počatak festivala. Razgovaram sa poznanicima i prijateljima, dolazimo do istog zaključka, na izložbu su došli uglavnom oni koje viđamo na svim drugim kulturnim događajima u gradu.

Ja, nepopravljivi optimista, očekivala sam mnogo više javnih ličnosti, univerzitetskih profesora, ako hoćete i deklarisanih homoseksualaca, ali mi se čini da su među ovdašnjom ‘LGBTTIQ’ populacijom najhrabrije žene.

Nebitno, ko je došao neka je došao, ko nije, njemu na čast.

Nemoguće je opisati zadovoljstvo koje sam osjećala dok su hrabre žene, organizatorice, pozdravljale prisutne. Šta su te žene ovih dana sve prošle…Mislim da bi malo ko bio spreman naći se u njihovoj koži.

S druge strane , odnosno ispred Akademije, okupljeni oni koji bi kao da spriječe, koji bi kao da drže moralne lekcije, koji bi da savjetuju kako je ”borba protiv pedera jedini pravi put, Allah ueber tekbir , jer sutra, ako ne bude nas, a ostanu naša djeca, pederi nam djecu mogu usvojiti, Allah ueber tekbir, želimo li to, ne, ne želimo, Allah ueber tekbir” pa sve tako u krug.

Objektivno, bilo ih je manje već policajaca i ljudi iz zaštitarske agencije.Opet, bilo ih je dovoljno da prate ljude koji su izlazili sa Akademije i da fizički nasrnu na dvojicu ovdašnjih pisaca. Danima su prijetili tako da je prvi Queer festival proglašen događajem visokog rizika. Danas su osvanule plakate ”edukativnog” karaktera na kojima nam brižni sugrađani poručuju kako je homoseksualnost pošast novog doba i sve tako pa i mnogo gore, a sve s jednim ciljem ”ubij pedera”.

Sve to, tokom svetog mjeseca Ramazana, u kom se oni koji biju, psuju i prijete pozivaju na njegovu svetost zamjerajući kvirovcima na organizaciji festivala tokom Ramazana.

Sutra je novi dan, nova nafaka 🙂

Sjajan program očekuje sve one koji nemaju problema sa samim sobom i predrasudama.

Za sve koji propuste, a imaju želju da vide, teta Kristina napraviće reportažu.Uz nadu da joj niko neće razbiti ni glavu ni kameru 😉

Sonja Savić,tužno dijete nesretne generacije

Kad pročitaš kratku vijest na web portalu kog redovno posjećuješ da je preminula Sonja Savić onda najprije ne vjeruješ, pa kad provjeriš informaciju zaplačeš.
Ne samo zbog premalo godina i previše propuštenog.
Ne samo zbog toga što je bila savršena glumica.
Ne samo zbog toga što nije dobila ni dio onoga što je zaslužila.

I onda se pitaš:

Je li jedini način borbe protiv mejstrima prerani odlazak zauvijek ili u Utreht?
Je li biti častan isto što i potpisati marginalizovani položaj?
Da li se može biti samo glumac ili se, da bi opstao, mora biti i producent, biti blizak svakojakim centrima moći, imati osmijeh za svakoga i lijepu riječ naravno?!

Neke ljude devedesete su mnogo bolile, nekima su bile samo uspješan start.
Jedni su snimili filmove i serije, drugi su svoju patetiku imali priliku prosipati vascijelom svijetu, pa kad im i kako bude po volji, malo u Beograd a malo u Zagreb.
Biti protiv Miloševića nije se svima isplatilo. Neki su jednostavno u pravi čas uhvatili voz koji ih je odvezao na evropske turneje, valstite promocije…Drugi su samo bili iskreni i platili cijenu iskrenosti u vlastitoj zemlji, jer se za odlazak u drugu nisu na vrijeme uhvatili voza…
A kakve li ironije, baš u jednog takvog, koji se navozao tim vozom, kažu da je Sonja bila jako zaljubljena.

Sonja je još jedna u nizu potvrda da je ovdašnje tlo neplodno za najpodnije talente.
Da vanserijskim nije mjesto među prosječnim.
Da malo kad uspijeva ono što nije konfekcija.

A koliko sam se samo konfekcije nagledala zahvaljujući poslu kojim se bavim.
Koliko glumica naslušala koje su imale sav prostor ovog svijeta da nešto kažu, ali nisu znale šta, ili nisu znale kako.

Prije četiri godine uradila sam svoj prvi i jedini intervju sa Sonjom.
Nasmijanom, sa repom na vrh glave, u patikama i kariranoj košulji.
Radila je sa svojim omiljenim rediteljima, Petrovićem i Cvitkovićem, mislila sam da je konačno došla na svoje, da je zadovoljna, da ima nade…Očigledno sam pogriješila, kao i mnogo puta ranije.

‘’Pripadam ljudima koji su na vreme shvatili da čovek počinje samo jednu priču u svom životu i da je pravi srećnik ukoliko i tu jednu uspe da odradi do kraja’’, govorila je Sonja.

Bila je jedna priča I zaista je bilo do kraja. Šteta , golema šteta je zbog kraja koji je došao prerano.

Konkurs za Blogopediju i još nešto

Organizacioni odbor Blogopena 2008 raspisuje konkurs za najbolje tekstove na srpskom, hrvatskom, bosanskom i makedonskom jeziku, objavljene na blogovima posle 01. 10. 2007.g.
U obzir dolaze tekstovi raznih formi i tematika, kao što su: priče, pesme, eseji, lični i dnevnički zapisi, društveno angažovani, polemički i drugi tekstovi.

Jedan autor može konkurisati sa najviše dva teksta.

U prijavi za konkurs navesti puno ime i prezime i/ili nick autora, kraću biografiju i link prema objavljenom tekstu.

Prijave slati na adresu blogopedija@bitno.org.yu

Rok za prijavu radova je 05. 09. 2008.g.

Najbolji radovi po izboru stručnog žirija biće objavljeni u zborniku BLOGOPEDIJA 2008

***

Već dva mjeseca Blog mi služi da sa njega brišem spamove. Ne znam kako je kod vas, da li neko tehnički pismeniji zna postaviti neku bolju zaštitu, ali ako me nema tri dana, dočeka me deset hiljada spam komentara. Polomih se brišući.

Večeras sam drugim povodom vrijeme provodila uz svoj Vez. Sjetih se da je do slanja tekstova na konkurs ostalo dva dana. Nisam znala po kojim kriterijima da odaberem svoja dva čeda koja će se, uz malo sreće 🙂 naći na pravom papiru. Da li da šaljem one zbog kojih sam se zamjerila užoj i široj familiji onih kojih sam se dotakla, da li društveno angažovane ako uopšte imam takvih, ali koliko me pamćenje služi nešto sam kao i poučno ponekad napisala ili da u svijet odu oni kojima se i sama nakon ponovnog čitanja smijala. I kako da znam da li će se onome što je meni smiješno smijati i drugi 🙂 i kako da izliječim sujetu ako ni jedan od dva poslana teksta ne budu objavljeni 😆  ???

Preživjeću nekako , nadam se 😀
P.S.
Pozdravljam sve u studiju i režiji, razred Ia i sve koji me znaju.

O tome kako sam preovela ljetnji raspust pisaću kad ljeto prođe, neću još da ode .