Mjesec: prosinac 2020.

“Transfobija je neracionalna mržnja prema trans osobama, a TERF radi fenomenalan posao davanja ljudima prividno racionalnih objašnjenja na njihovu mržnju: da trans osobe zaslužuju sve što im se dešava jer su mizogine i homofobične samim tim što postoje kao trans, i da ugnjetavanjem trans osoba bivaju feministi/kinje i levičari/ke jer štite žene i decu od opasnosti i jer ne dozvoljavaju farmaceutskoj industriji da se bogati, kaže Sonja Sajzor u intervjuu kojem je prethodio još jedan primjer jačanja transfobnih glasova na feminističkoj sceni, ovoga puta nakon imenovanja nove direktorice zagrebačkog Centra za ženske studije.
Sonja Sajzor je drag performerica, DJ-na, nekadašnja organizatorica žurki, muzičarka, vlogerica i feministica posvećena pravima LGBTI osoba.
Razgovarale smo o uzrocima jačanja TERF pokreta u Srbiji, siromaštvu i poniženjima kojim su izložene trans osobe te postojanju jake trans zajednice zahvaljujući čemu se kompenzira nepostojanje institucionalne podrške.

Piše: Kristina Ljevak

OTPOČINJANJE TRANZICIJE NIJE ČIN PROMENE POLA NEGO USPOSTAVLJANJA AUTONOMIJE NAD SOPSTVENIM TELOM

Površna medijska bavljenja životom trans žena ili trans osoba općenito svode se na proces tranzicije, prihvatanje okoline i otprilike tu završavaju, nerijetko zaokruženi stereotipnim jezičkim konstrukcijama protiv kojih se boriš, a koje između ostalog glase „zarobljenost u pogrešnom tijelu“. Koliko je pogrešno govoriti o zarobljenosti, u kojoj mjeri je ovakav pristup posljedica patrijarhata i koliko će ove obrasce biti teško mijenjati uz gotovo pa nevidljivost trans žena na Balkanu?

Osećaj „zarobljenosti u pogrešnom telu“ je metafora koju trans osobe često koriste da uprošćeno objasne rodnu disforiju ljudima koji se prvi put susreću s transrodnošću. Izrazi kao što su „zarobljenost u pogrešnom telu“ i „promena pola“ su ustaljeni, te daju neki pravac za razumevanje onoga što trans osobe rade, međutim oni ne opisuju tačno naše iskustvo. Transrodna žena nije „žena zarobljena u telu muškarca“, kao što osoba koja želi da smrša nije mršava osoba zarobljena u telu debele. Mi smo naša tela i samim tim treba da imamo pravo na autonomiju nad njima, tj. da menjamo svoje sekundarne polne karakteristike hormonskom terapijom, ili pak svoje genitalije operacijama, isto kao što osoba koja nije zadovoljna svojim izgledom ima pravo da smrša, da stavi protezu da ispravi zube itd. Otpočinjanje tranzicije nije čin promene pola, nego uspostavljanja autonomije nad sopstvenim telom. Ove ideje „zarobljenosti“ i „promene pola“ polaze od binarnog poimanja pola i roda. Većini ljudi je potrebno da sagleda transrodnu osobu kao nekoga ko je bio nešto binarno (žena) pa je ušao u tranziciju da to promeni, pa je postao nešto drugo binarno (muškarac), umesto da sagledaju trans osobu kao to što jeste – trans muškarac, trans žena, ne-binarna osoba itd. Ja primećujem da se ljudi polako bude (barem oni s kojima ja razgovaram) i da polako pristaju da nas saslušaju. Ja se trudim da se nadam najboljem i da budem spremna na najgore.

Kako je igdje mogla proći argumentacija da naprimjer ginekološki pregledi trans žena ugrožavaju mene kao ženu, odnosno bilo koju cis ženu? Nedavno si konkretno pisala o American cancer society i zaključku da se osobe s grlićem materice i osobe s neovaginom trebaju testirati na rak grlića materice jer su citološki nalazi neovagine transrodne i interspolne žene sličnim onim na grliću materice cis žene i mogu da dobiju rak. Nakon toga su uslijedile reakcije koje podrazumijevaju da su žene ugrožene, te se preporuka za pomenute ginekološke pretrage dovodila u vezu sa brisanjem pojma pola i obesmišljavanjem feminizma. Gdje transfobne žene pronalaze logiku u ovom načinu razmišljanja i koliko je ovo opasno jer nije riječ o polemici koja ostaje na stranicama internet prostranstava nego je dovođenje u pitanje života trans osoba, odnosno ugrožavanje elementarnog ljudskog prava – prava na život.

Naglašavam da ja nisam doktor. Ja sam samo osoba s internet konekcijom, koja je voljna da sasluša šta lekari govore i kojoj je interesantno da čita medicinska istraživanja. Da, prema istraživanjima, nakon što se trans ili interpolne žene operišu, iako nemaju matericu, u neovagini se može razviti rak, kao i kod cis žena na grliću materice, zbog čega su ih American cancer society uključili u diskusiju o raku grlića materice, jer proces skrininga, dijagnostike i lečenja bi izgledao isto kao da imaju rak materice. No, ova praksa je mnogo kontroverzna, jer transfobi maksimalno banalizuju situaciju tvrdeći da smo mi trans aktivisti toliko glupi i slepi na realnost pola da mislimo da trans žena (koja nema matericu) može oboleti od raka grlića materice samo zato što se „identifikuje kao žena“. I onda dalje zloupotrebljavaju aproprijaciju feminizma da kažu kako davanje prava transrodnim i inteprolnim ženama da se pregledaju „briše“ cis žene.
Ovo su desničarke strategije koje se koriste od kako je sveta i veka: legalizovanje gej braka će „obrisati“ strejt brak i „obesmisliti“ pojam braka; dozvoljavanje gej parovima da usvajaju decu će „obrisati“ strejt mame i tate i „obesmisliti“ pojam roditelja; naseljavanje tamnoputih imigranata u Americi je „beli genocid“ koji „briše“ belu rasu. Ove desničarke politike konstantno bivaju reciklirane, samo vremenom drugačije grupe bivaju targetirane, a transfobija je jedna od njih.

SIGURNA KUĆA NIJE MESTO GDE ĆETE VIDETI TUĐE GENITALIJE

„Volontirala sam dve godine u organizaciji koja je sarađivala sa sigurnom kućom u Beogradu. Sigurna kuća nije žurka na kojoj se žene okupe u krug i pokazuju genitalije jedna drugoj, pa da budu triggerovane genitalijama trans žene. Panika od transrodnih žrtava silovanja u sigurnim kućama je neracionalni strah koji je rezultat predrasude da su trans žene perverznjaci egzibicionisti koji idu unaokolo i pokazuju svoje genitalije ljudima“, napisala si takođe nedavno a što je još jedan od primjera ugrožavanja elementarnih prava trans žena vezan za njihovo izopštavanja iz sistema podrške ženama žrtvama nasilja, od psihološke podrške do boravka u sigurnim kućama. Koliko je opasno nepostojanje sigurnog mjesta za trans žene unutar postojećeg sistema podrške ženama, posebno što je još uvijek teško očekivati mjesta namjenski stvorena za sigurnost trans žena?

Godine 2011. sam volontirala u organizaciji koja se zvala „Gej-strejt alijansa“ i imali smo slučaj tada dvadeset šestogodišnjeg dečka kojeg je otac prebio zato što je gej i koji je stavljen u sigurnu kuću za žene. Kao što rekoh, sigurna kuća nije mesto gde ćete videti tuđe genitalije, jer ljudi nose odeću i ponašaju se normalno, kao i bilo gde drugde. Ja sam pre devet godina upoznala prvu trans osobu, nakon toga sam ih upoznala na desetine i nikada nisam videla genitalije ni jedne druge trans osobe, sem jedne drugarice o kojoj sam brinula nakon operacije (pomagala joj da ode do wc šolje, da se istušira itd). Transrodne osobe nisu manijaci koji idu unaokolo i pokazuju ljudima svoje genitalije.
Ja lično ne znam koji je stav sigurne kuće u Beogradu, niti poznajem i jednu trans ženu koja je pokušala da bude primljena u sigurnu kuću. Verovatno zato što se plaše diskriminacije i ne žele da rizikuju. Prva ja ne bih želela da rizikujem. Ali ponavljam, ja ne znam koji je njihov stav. Međutim, dobra stvar kod nas trans osoba je što smo dobro međusobno umreženi i jaki smo kao zajednica, i uvek imamo nekoga koga možemo da pitamo za prenoćište, pozajmicu itd. Ja sam više puta primala druge trans žene i gej muškarce da prenoće kada su izgubili krov nad glavom. Kada sam se tek doselila u Beograd, jedna prijateljica trans žena seks radnica je uvek bila tu za mene da mi pozajme novac ako kasni neki honorar ili da me pozove na ručak itd. Ovo je opšte poznata stvar.
Marsha P Johnson i Sylvia Rivera su vodile STAR, sigurnu kuću za LGBTIQ osobe koju su finasirale baveći se seks radom, dok dokumentarac „Paris is burning“ bukvalno prikazuje način na koji su trans žene seks radnice izdržavale LGBTIQ omladinu. Ovo je zastupljeno širom sveta i ne menja se – transrodne osobe se ne obraćaju institucijama za pomoć, nego zajednici drugih trans osoba gde se osećaju sigurno.

Kako se TERF tako „dobro primio“ u Srbiji? Zar ne bi bilo logično da se to desi u sredini u kojoj su u značajnoj mjeri izborena ljudska prava LGBTI osoba? I koliko je TERF opasniji od „obične homofobije ili transfobije“ jer ove „obične“ nisu ogrnute teorijom pa samim tim nije njihovim predstavnicima/ama lako manipulisati?

Postoji mnogo razloga zašto se TERF primio kod nas…
Radikalne feministkinje su skrojile teoriju o svetu, svom ugnjetavanju i borbi protiv njega kao nečega što se dešava na osnovu pola. I odjednom se pojavljuju trans i interpolne žene koje isto mogu biti silovane, zlostavljane od strane nasilnog partnera, izložene seksualnom uznemiravanju i mizoginiji, primorane na prostituciju i seks trafiking, iako „nisu ženskog pola“. Te se radikalne feministkinje osećaju kao da je postojanje trans i inter žena pretnja teoriji koju su skrojile o svetu i svojoj opresiji.
Tu je i problem krize muškog identiteta: žene postaju emancipovane (ŠTO JE DOBRO!) i tradicionalna uloga muškarca kao zaštitnika i ratnika više nije potrebna, i neki muškarci očajnički traže način da reprodukuju te patrijarhalne šablone jedinih rodnih uloga koje znaju, tako što konstruišu neprijatelja od kojih treba da „zaštite žene i decu“. Zbog čega imamo nagli porast profašističkih pokreta: muškarce koji upadaju u centar za migrante automobilom jer „ne žele da im devojka trpi migrante“, Pavla Bihalia i Levijatane koji nam govore da moramo da „zaštitimo žene i decu“ od „incestuoznih štetočina Roma“, i u slučaju transfobije, muškarce koji veruju da treba da zaštitimo žene i decu od „opasnih i perverznih trandži koje žele da ih siluju u toaletima“.
Tu je i socijalna anksioznost – ideja da nas „sistem laže“. Da je sve samo pokušaj kompanije da nam nešto prodaju i da nas iskoriste. Veliki broj TERF aktivista je ubeđen da je iza transrodnosti pohlepna medicinska industrija, iako su trans osobe vrlo mali broj populacije koja koristi hormonske lekove i koja se podvrgava „plastičnim“ operacijama.
Transfobija je neracionalna mržnja prema trans osobama, a TERF radi fenomenalan posao davanja ljudima prividno racionalnih objašnjenja na njihovu mržnju: da trans osobe zaslužuju sve što im se dešava jer su mizogine i homofobične samim tim što postoje kao trans, i da ugnjetavanjem trans osoba bivaju feministi/kinje i levičari/ke jer „štite žene i decu od opasnosti“ i jer „ne dozvoljavaju farmaceutskoj industriji da se bogati“.

ANTITRANS ORGANIZACIJE IZ SRBIJE SADA SE OSEĆAJU OSNAŽENO JER ULAZE U INSITIUCIJE

Kad sam kod manipulisanja, dotaći ću se teksta novoizabrane dikretorice zagrebačkog Centra za ženske studije čije je imenovanje i bio povod za brojne reakcije pa i ovaj intervju. Pitaš je, u svom odličnom odgovoru, zašto se jednostavno nije ispričala. Je li tebi uopšte jasno u čemu je ona pisala i koja je ono forma – isprika, saopštenje, FB status ili spin koji je na više mjesta kao takav i prepoznat? Koliko je opasna podrška koju je dobila i buduća rukovodeća pozicija koju će imati na mjestu koje bi trabalo da promoviše ideje solidarnosti, neisključivosti i nedjeljivosti feminističke od LGBTI borbe?

Da sumiramo: trans muškarci, interpolne i nebinarne osobe su diskriminisane kada pokušaju da odu kod ginekologa, jer je čak i ljudima koji su medicinski obrazovani nejasno šta osoba koja izgleda kao muškarac, radi kod ginekologa. Ovo je stvar koja se svim trans muškarcima dešava. Tri žene naučnice su napisale tekst o menstrualnom zdravlju u kojem su iskoristile izraz „devojčice, žene i sve ostale osobe koje imaju menstruaciju“, kako bi uključile trans muškarce, interpolne i nebinarne osobe u razgovor o sopstvenom zdravlju iz kojeg su često isključeni. JK Rowling je taj tekst podelila, pobesnela što su iskoristili izraz „sve ostale osobe koje imaju menstruaciju“ i optužila ih da tim postupcima „brišu žene“ i jedna nebitna osoba po imenu Dorotea Šušek je taj citat letos ponosno podelila. Premotajmo na 12. mesec – ista ta osoba biva imenovana za direktorku Centra za ženske studije i veliki broj antitrans organizacija iz Srbije izražava odobravanje. Transrodne osobe i četiri feministička i lezbejska kolektiva CŽS-u ukazuju na to da imamo problem s transfobijom. Dorotea Šušek nije bitna. Naprotiv, ona je najmanje bitna karika u celoj priči. Problem je što se antitrans organizacije iz Srbije (koje su potpisale pismo podrške) sada osećaju osnaženo jer polako ulaze u institucije, što im daje veću moć da ugnjetavaju. Dorotein status je takođe nebitan, kao i ona. Kilometarski status pun laži, poluistina, gaslighting-a i spinovanja, dizajniranih da oboje nju kao nevinu ženu feministkinju koja je samo rekla da pol postoji, i koja je sada žrtva agresivnog linča politički korektne bande mizoginih trans aktivista. Next!

Nedavno si objavila sjajan tekst u Betonu o položaju trans populacije u klasnoj borbi. U njemu između ostalog navodiš primjere poruka trans osoba koje ti šalju a koje su zbog svog identiteta ostajale bez posla, stana kog su iznajmljivale ili medicinske usluge. O tome takođe ne govorimo onda kada pričamo o „zarobljenosti u tuđem tijelu“. O tom životu na rubu koji onda reproducira niz drugih problema, posebno trans ženama. Kako uopšte riješiti ove probleme u transfobnom, heteropatrijarhalnom društvu i vremenu u kojem transfobija dobija nove „pristalice“?

Ja sam do skoro verovala da ako napravim vlog od pola sata gde detaljno objašnjavam probleme trans populacije i ostavim linkove za sva medicinska i sociološka istraživanja koja potvrđuju da je to što tvrdim tačno, da će ljudi MORATI da mi poveruju. Međutim, svet ne funkcioniše tako. Ljudi ne veruju u stvari zbog činjenica, nego zbog toga što su deo neke veće priče koju pričaju sami sebi. Ljudi ne veruju da je Bog stvorio Zemlju za sedam dana zato što nisu imali geografiju u petom razredu. Ono što ja pokušavam u poslednje vreme da uradim je da razumem zašto ljudi govore sebi priče koje govore, i da na tome radim. Moj uzor je Natalie Wynn koja vodi kanal ContraPoints. To sam od nje naučila za par godina, koliko je pratim. Ona je fenomenalno uticala na deradikalizaciju mladih u mržnji prema manjinskim grupama: iskorjenjivanje rasizma, transfobije, transmedikalizma itd. Ja samo pokušavam da na srpsko-hrvatskom radim ono što ona radi na engleskom.
Kada su u pitanju transrodne osobe, naši problemi su prosti: siromaštvo, beskućništvo, nedostatak zdravstvene nege. Razlog za sva tri: kada pokušamo da se zaposlimo, skućimo ili odemo kod doktora, diskriminisani smo zato što smo trans. Međutim, kad god se transrodna osoba usudi da progovori o bilo kom od ovih problema, na nju se obruši cunami maltretiranja. Fokus često biva prebačen na debatu „da li su trans žene žene“. Ja samo pokušavam da odolim tome i da fokus vratim na egzistencione probleme: siromaštvo, beskućništvo i nedostatak zdravstvene nege. Odgovor na pitanje „da li su trans žene –žene” nije bitan“, jer šta god da zaključimo, poenta je ista: siromaštvo je i dalje problem.

Kada sam kod rada i prava na njega, važno je spomenuti da si šest godina provela u klupskoj i muzičkoj industriji s iskustvom koje podrazumijeva izuzetno mizogino okruženje i prema ženama a posebno prema trans ženama. Koliko je bolno podnositi činjenicu da nešto što bi trebalo biti prostor slobode kao što je muzika ima toliko netolerancije i ograničenja? Kako si se nosila sa svakodnevnim pritiscima koje je takav ambijent podrazumijevao?

Muzika je biznis. Klub je biznis. Na kraju dana, ja naplaćujem karte i svi ljudi koji rade u klubu, od obezbeđenja, preko tonca i rasvete, do konobara i šankera – su tu da zarade honorar. A biti žena u bilo kom poslu je teško, pogotovo kada si žena šef, jer te muškarci ne shvataju ozbiljno, tj. traljavo obavljaju svoj posao na koji ti stavljaš svoje ime. Npr. u mom slučaju su tonci i momci na rasveti radili užasan posao, napijali se, nestajali tokom večeri. A ljudi sutradan neće pljuvati njih, nego mene, jer je „ton bio loš na žurci Sonje Sajzor“. Dok sam organizovala žurke imala sam mnogo zdravstvenih problema jer sam se mnogo nervirala. Od kako sam odustala, trudim se da ne mislim o tome i fokusiram se na pisanje i snimanje za YouTube, jer sam tu sposobna da ja odradim sve: pisanje scenarija za vlog, pričanje, montiranje itd. Ne zavisim ni od koga niti se nerviram što su traljavo odradili posao, jer znam da je sve cakum pakum kad žena odradi sama.

Koliko se pandemija koronavirusa odrazila na tvoj život, posebno u segmentu klasne borbe? Da li su vlogovi isključivo prostor aktivističke borbe ili i prilika da se u perspektivi od YouTubea zaradi? Često spominješ želju za odlaskom iz Srbije negdje gdje bi mogla živjeti od svoje muzike. Koliko je to izvjesno?

”JuTjuberi” u Srbiji bivaju plaćeni $1 na 10000 pregleda. Moji videi jedva prelaze 1000. S toga, ne zarađujem od ”JuTjuba” niti sam očekivala ikada da od njega zaradim. U svojim vlogovima pominjem svoj Patreon i PayPal preko kojih ljudi mogu da upute donacije, koje se mesečno saberu na $100. Moj originalni plan je bio prodaja merch-a (bedževa i majica sa mojom karikaturom). Međutim, nedelju dana nakon što sam odštampala merch, u Srbiji je proglašeno vanredno stanje i ljudi su odustajali od kupovine, jer su svi redom počinjali da gube izvor prihoda. U maju, kada je vandredno stanje prošlo, dečko i ja smo morali da napustimo stan koji smo iznajmljivali, jer, pod jedan, nismo više mogli da priuštimo da iznajmljujemo stan, a pod dva, raskinuli smo i nismo želeli više da živimo zajedno. Kada sam se selila, ponela sam samo najbitnije stvari i odštampani merch je ostao u stanu. Još uvek nemam dovoljno novca da priuštim štampanje novog, i ne živim više u Beogradu, gde sam štampala merch, ali ću uskoro, nadam se. Za sada mi je samo bitno da smo moja porodica i ja zdravi i da pandemija prođe, tj. da se što pre vakcinišemo.

Još 2018. sam shvatila da u Srbiji nemam budućnost. Volela bih da odem u inostranstvo, u neku državu koja je tolerantnija prema trans populaciji, gde bih mogla normalno da zarađujem od svog rada kao umetnica i aktivistkinja.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Tahira Tibold, predsjednica Mjesne zajednice Kruščica, fotografija preuzeta sa www.news.cgtn

„Borba za prirodu i očuvanje bioraznolikosti eko sustava, nema izbora. To je borba za preživljavanje. Sva prirodna bogatstva su zajednička i ne mogu služiti za stvaranje profita pojedinca, to je opće dobro zajednice i možda bi država trebala da vodi računa o zajedničkim resursima, to bi bilo ispravno“, kaže Tahira Tibold, hrabra žena Kruščice i predsjednica Mjesne zajednice Kruščica koja je prije više od tri godine s drugim ženama stala ispred investitora i policije kako bi zaštitile gornji tok rijeke od gradnje dvije mini hidrocentrale.
Rijeka Kruščica se nalazi u Srednjebosanskom kantonu i kod Viteza se ulijeva u Lašvu. Na njenom toku nalazi se i istoimeno naselje, koje je zahvaljujući aktivizmu njegovih žena postalo nadaleko poznato. U slučaju izgradnji mini hidrocentrala od Kruščice bi ostalo suho korito.

Piše: Kristina Ljevak

Nakon što su mještani/ke Krušnice 2. avgusta 2017. uspješno blokirali/e most kojim je energetska kompanija trebala pristupiti kako bi započela izgradnja brane, vrativši buldožere i kamione, nekoliko sedmica kasnije radnici kompanije vratili su se na most, ovoga puta u pratnji policije. Žene, vjerujući da će tako zaštititi i rijeku i muškarce, stale su umjesto njih na most. Ipak to nije spriječilo policiju da fizički nasrnu na žene. Ni fizički napad ni niz poteškoća kasnije nisu ih spriječile da više od 500 dana i noći čuvaju rijeku. Most na kojem su stajale danas se zove Most hrabrih žena Kruščice, jedna od liderica otpora danas je predsjednica Mjesne zajednice uz učešće još sedam žena u radu Mjesne zajednice što se događa prvi put.
Za svoj angažman dobile su brojna priznanja i vratile nam vjeru u mogućnost promjene, u snagu zajedništva pred moćnim neprijateljem u vidu zagrljenog kapitala i vlasti.
Od početka odbrane rijeke aktivisti/ce su izloženi napadima, posebno Tahira Tibold kao najeksponiranija među njima.
Posljednji se, na njenu porodičnu kuću, desio 25. novembra, na Dan državnosti.

SVI SMO TAOCI KORUMPIRANIH POLITIČARA

Otpor žena Kruščice nije bio samo borba protiv uzurpatora prirodnih resursa ili kako s pravom Tahira Tibold kaže – odbrana temeljnih ljudskih prava, prava na život i zdravlje – nego i nesvakidašnji oblik organizovanog djelovanja žena u dominantno muškom, zapravo patrijarhalnom društvu.
Borba hrabrih žena Kruščice, možemo slobodno reći, odvijala se na najmanje dva plana,
onom kućnom/lokalnom, koji podrazumijeva odluku žene da se suprotstavi i napravi iskorak iz svojih uobičajenih „uloga“ i ovom drugom koji podrazumijeva borbu protiv krupnog kapitala i njegovih predstavnika. Na most koji se danas zove Most hrabrih žena Kruščice izašle su 24. avgusta 2017. godine, vjerujući da policija neće fizički nasrnuti na goloruke žene.
„Sjele smo na most zato što smo vjerovale da policija koja je pratila investitora s mašinama neće napasti goloruke žene, majke i nane. Cilj je bio zaštititi naše sinove, muževe, očeve i braću od povampirenog novog društvenog odnosa kojeg predvodi kapital“, kaže na početku razgovora Tahira Tibold, jedna od hrabrih žena, pokretačica akcije čiji su rezultati nesvakidašnji ne samo u savremenom bosanskohercegovačkom iskustvu.
U nekom boljem svijetu bilo bi očekivano da se talas energije iz Kruščice prenese na druge sredine, neovisno da li govorimo o eksploataciji prirodnih resursa ili nekim drugim problemima. Ipak, kada su svojevremeno, nakon 200 dana dežuranja na mostu uputile međunarodni poziv da ih „odmijene“ na jedan dan kako bi žene otišle na premijeru dokumentarnog filma „Plavo srce“ putem kojeg je njihova borba za spas rijeke predstavljena svjetskoj publici, nije bilo očekivanog odziva. Niti žena iz Viteza niti iz drugih sredina. Odazvalo se tek nekoliko aktivistica. Izostanak odziva kojeg možemo tumačiti i kao ravnodušnost ili nespremnost na solidarnost, Tahira Tibold vidi kao strah za egzistenciju.
„Zato što smo svi taoci korumpiranih političara, bolje se ljudi i sopstvene sjene jer su takvu klimu oni napravili. Na dežuru su ipak došle dvije Holanđanke, jedna Francuskinja i jedna Sarajka“, podsjeća Tibold i dodaje kako se „varaju svi koji misle da postoji država, od koje možete očekivati pravdu, poštivanje zakona i ljudskih prava. Sve državne institucije su u službi kapitala, pod uticajem korupcije“, kaže naša sagovornica odgovarajući na pitanje koliko je poražavajuća činjenica da su neki ljudi zarad sitnih interesa (a svaki je sitan u poređenju sa uništavanjem prirodnih resursa) spremni žrtvovati sve kao što je bilo sa onima koji su željeli zataškati namjere vezane za Kruščicu i koliko je poražavajuća spremnost države, odnosno policije kao njenog predstavnika da fizički nasrne na žene koje su rijeku štitile od zloupotrebe.

Hrabre žene Kruščice, foto: Andrew Burr

ŽENE KRUŠČICE SU NEPOTKUPLJIVE

Osim što su hrabre žene Kruščice izvojevale veliku pobjedu nad neuporedivo jačim neprijateljem a što je osim njihove spremnosti da fizički brane rijeku podrazumijevalo i samostalno finansiranje advokata i troškova koji su se ticali sudskih sporova protiv njih, pokret žena iz malog mjesta kod Viteza omogućio im je i konačno pozicije u Mjesnoj zajednici Kruščica, u kojoj, nakon protesta, djeluje osam žena uz predsjedavanje Tahire Tibold. Ranije, u zvanični rad Mjesne zajednice, nije bila uključena nijedna. Muškarci Kruščice, za razliku od njenih žena, nisu se uspjeli dogovoriti koga će delegirati. Niz je razloga zbog kojih su žene dobile povjerenje, predsjednica Mjesne zajednice Kruščica navodi jedan od njih.
„Korupcija je stil ponašanja kojim se kupuju muškarci, barem u našoj Mjesnoj zajednici. A žene su, u principu, do sada, van uticaja korupcije, čega su bili svjesni i oni koji su nas birali.
Poslije Kruščice, još jedna Mjesna zajednica u općini Vitez je izabrala ženu za predsjednicu.“

Otkako je na čelu Mjesne zajednice Kruščica, napadi su adresirani lično Tahiri Tibold te uključuju, kao u posljednjem slučaju, napad na porodičnu kuću, „slučajno“ ili ne na Dan državnosti. Govor mržnje i prijetnje smrću na društvenim mrežama ne prestaje. Sabotaže koje su počele u noći izbora za predsjednika/cu Mjesne zajednice do danas takođe ne prestaju. Do sada nije sankcionisan nijedan napad na nju niti na druge aktiviste/ice.
„Sve to utiče na cjelokupno zdravlje moje obitelji i moje naravno. Pošto sam svjesna u kakvoj državi živim, nisam očekivala sankcije“, objašnjava Tahira.
Nakon puta koji je prešla sa svojim saborkinjama, formalnih priznanja, predstavljanja akcije žena Kruščice u Briselu i drugim mjestima te spoznaja da jedna neformalna grupa daleko od bilo kakvog centra moći može da se suprotstavi i u tome uspije pa čak u Bosni i Hercegovini u kojoj nas pokušavaju uvjeriti kako su svi naši napori u startu osuđeni na neuspjeh, Tahira kaže kako se ne bori za nagrade. „Nego za svoju djecu i djecu svoje djece. Poremećaj mentalnog zdravlja koji danas predstavlja najveći socijalno-zdravstveni problem, može samo izliječiti pravda“, poručuje naša sagovornica, koja je sa svojim saborkinjama, što u bh. kontekstu nije nimalo nevažno napomenuti, prevazišla sve etničke podjele koje našim predstavnicima vlasti obično služe kako bi se, njegujući ih, mogli baviti vlastitim interesima. Borba za Kruščicu, kako kaže Tahira, otvorila je put ka suživotu.
„Etničke podjele su nametnute, da se lakše prikrije kriminal. Temeljna zadaća svake države, odnosno društveno-političke zajednice je zaštita okoliša i provođenje pravde. Gdje nema toga, nastaje jad i bijeda društva i na kraju migracija, ljudi se sele tamo gdje je vladavina prava, gdje imaju svoje dostojanstvo“, smatra Tibold koja rukovodi Mjesnom zajednicom s velikim turističkim potencijalom. Krušnica je prije rata imala tri hotela od kojih su danas dva ruinirana. Nekadašnji smještajni kapacitet svjedoči o turističkom potencijalu koje mjesto nudi, uz prirodne ljepote koje su neupitne i koje upravo mještani/ke spašavaju.

Fotografija preuzeta sa: www.foeeurope.org

KLIMATSKE PROMJENE SU DIREKTAN PROIZVOD POHLEPE

Uz vidljivost koju im je njihova ekološka akcija donijela te sadržaje koje mogu ponuditi, jednoga dana kada ispratimo koronavirus, Kruščica bi sigurno uz angažman njenih vrijednih žena, mogla biti turistička atrakcija.
„Da, Kruščica je poznata još od vremena Austro-Ugarske. Tu je bilo lovište cara Franje Josipa. U bivšoj državi Kruščica je bila turistička destinacija s hotelima ‘Kruščica’, ‘Plavac’ i ‘Sebešić’. Ljudi su dolazili iz zagađenih, u to vrijeme industrijskih gradova. Kruščica je bila zaštićena zona, prvenstveno radi vode za piće koju dobivaju Zenica i Vitez, ali i to su promijenili ‘domoljubi’ radi sopstvenih interesa još 2016. godine da bi omogućili uništavanje biološkog minimuma. Korona je posljedica nebrige za prirodu. Klimatske promjene su direktan proizvod pohlepe kapitala da poveća svoju moć. Sva mjesta koja budu imala tekuću rijeku s pitkom vodom, bit će sami po sebi atrakcija“, kaže Tahira Tibold koja je ljetos sa svojim saborkinjama obilježila tri godine od početka borbe za spas rijeke Kruščice. I nakon više od tri godine investitor i dalje ne odustaje, iako mu je, zahvaljujući pravnom procesu koji su pokrenuli mještani i mještanke poništena okolišna, urbanistička i građevinska dozvola ali ne i ugovor o koncesiji.
„Istina je da investitor ne odustaje. Istina je da ljudi koji rade u institucijama, tj. ministarstvima i općinama, možda je najbolje reći stranački ljudi jer stranka stoji iza njih, mogu šta hoće. Mogu da mijenjaju prostorni plan, da aneksom ugovora od zaštićene zone naprave industrijsku.
Dakle, sve čine za pojedinca, za zajednicu interesantno, ne mogu ništa. Zajednica im treba samo par dana pred izbore i tako se ponavlja već 25 godina“, kaže Tibold koja, kao ni njeni saborci/kinje neće odustati, zajednički je stav, ako bude nužno da će ići do Strazbura. U trenutku kada se problem Kruščice „prelio“ i na druge rijeke u Bosni i Hercegovini te kad su investitori i njihov kapital ispred života, zdravlja i opstanka, takav stav je nužan i slijede ga posvećeni pojedinci i pojedinke koje brane druge rijeke Bosne i Hercegovine od uticaja i štete koju proizvodi kapital.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

„Svaka faza odrastanja Denisa je bila faza prihvatanja nekih novih izazova, nemogućnosti odlaska u vrtić, nemogućnosti izlaska u park sa svojim vršnjacima, nemogućnosti školovanja… ali ljubav je sve ovo pobijedila. Kako, ne znam, ali sam dobila ogromnu snagu da krenem u otvorenu borbu za ljudska prava, za prava porodica koje imaju člana s poteškoćama u razvoju jer diskriminacija zbog različitosti je nedopustiva. Zapravo, ono što me pokrenulo u borbu protiv diskriminacije jeste totalna neljudskost, neprofesionalnost onih koji su se opredijelili baviti ovom populacijom, to je bio okidač da danas hrabro govorim o problematici i ukazivanju na moguća, neophodna rješenja“, kaže Ines Kavalec, direktorica Udruženja „Dajte nam šansu“ i majka mladića s cerebralnom paralizom.
Na Međunarodni dan ljudskih prava Ines Kavalec je govorila o procesu prihvatanja izazova koje nosi život s djetetom s poteškoćama u zemlji gdje je svaka sistematska podrška izostala. U Bosni i Hercegovini u kojoj ostavljanje djece u institucije nije izbor nego nužnost nakon što porodice budu potpuno ekonomski nesposobne jer je jedno od roditelja prinuđeno da napusti posao kao bi se brinuo/la o djetetu.
Ines Kavalec je govorila o nefunkcionisanju vlasti i odnosu prema osobama s poteškoćama i njihovim porodicama tokom pandemije te o nacrtu Zakona o ustanovama socijalne zaštite u čijem nastanku je kao predstavnica nevladinog sektora učestvovala a koji bi trebao umjesto politikantstva i kriminala ponuditi adekvatnu skrb za štićenike/ce ustanova socijalne zaštite.

Piše: Kristina Ljevak

NEFUNKCIONIRANJE VLASTI NAJPRIJE SE ODRAZI NA NAJUGROŽENIJE

Krizne situacije nam obično pokažu sve slabosti sistema i nefunkcionisanje države u nizu segmenata u redovnim okolnostima, pa smo tako imali priliku vidjeti koliko su u pandemiji koronavirusa, a posebno na njenom početku, djeca i osobe s poteškoćama te njihove porodice bili potpuno nevidljivi pred kriznim štabovima, odnosno donosiocima mjera povodom pandemije.
Šta je osim diskriminatorne kategorije ograničenog kretanja za osobe mlađe od 18 i starije od 65 godina bilo posebno pogrešno u komunikaciji, a bolje reći nekomunikaciji prema osobama s poteškoćama i njihovim porodicama/starateljima?

Život djece i osoba s poteškoćama u razvoju/invaliditetom te njihovih porodica vrlo je kompleksan i zahtjevan i u normalnim okolnostima. Mislim da ne postoje dvije porodice koje imaju jednake potrebe te je, samim tim, u kriznim situacijama vrlo teško pronaći modalitet postupanja i mjera koje bi mogle efikasno odgovoriti na stvarne potrebe naših porodica. Jasno je bilo, već u prvim danima korona krize, da se ini krizni štabovi ne snalaze te da, u većini slučajeva, nisu bili dorasli zadatku. Kada vlast ne funkcionira onda se to prvenstveno odrazi na one najugroženije kategorije društva. Konkretna zamjerka na rad kriznih štabova se, a kada govorimo o našoj populaciji, odnosi na nedostatak dijaloga. Mi iz udruženja DNŠ smo skoro svakodnevno službenim putem kontaktirali federalni i kantonalni krizni štab i pokušali ukazivati i uticati na neke mjere čija je primjena direktno pogoršavala kvalitet života naših porodica. Nažalost, ova naša nastojanja su uglavnom završavala kao monolog. Ono što ću istaći kao pogrešnu komunikaciju prema porodicama djece/osoba s poteškoćama u razvoju jeste potpuna nebriga sistema u vrijeme pandemije a koja se odnosi na preživljavanje ove populacije. Tačnije, sistem nije razmišljao u tom smjeru hoće li ove porodice za vrijeme lockdowna, naročito one koje imaju člana koji treba dvadesetčetverosatni nadzor i njegu moći osigurati osnovne životne namirnice kao i neophodne lijekove. Kako je bilo organizirana podrška za penzionere toliko je bila izostavljena za ova populaciju. I u kriznoj situaciji porodice su prepuštene same sebi s parolom „snađite se“.

Znamo ili bismo barem trebali znati koliko je za djecu i osobe s poteškoćama važna rutina od koje se zbog novonastalih okolnosti moralo odstupiti. Kako se ta promjena dnevne dinamike odrazila na vašu porodicu, a u prvom redu na Denisovu svakodnevicu?

Da, u pravu ste, rutina je vrlo važna. Mom Denisu nije moguće objasniti zašto su se neke stvari promijenile, zašto se sada drugačije ponašamo, a također ni Denis nije u stanju verbalno izraziti svoje negodovanje ili svoje prohtjeve, raspoloženje ili razmišljanje. Stoga mislim da se u ovoj situaciji pokazala važnost porodice gdje smo zajedničkim snagama, porodičnom slogom, uspjeli se na neki način prilagoditi novonastaloj situaciji. Znamo, nažalost, da imamo dosta nekompletnih porodica, porodica sa samohranim majkama i sigurna sam da je njima bilo neuporedivo teže prilagoditi se korona krizi. Svjedoci smo da svi imamo svoju rutinu od koje ovisi naše kvalitetno funkcionisanje kao i dobro raspoloženje, što jednako, čak i mnogo značajnije, važi za djecu/osobe s poteškoćama u razvoju. Nemoguće je dijete ili osobu s poteškoćama u razvoju animirati 24 sata, ne izvesti na svjež zrak, fizički aktivirati, a na sve ovo roditelji su morali iznalaziti način kako prebroditi krize kao što su autoagresivnost, agresivnost, napadi bijesa, frustracije i sl. Ja sam „na svoju ruku“ Denisa izvodila u blizini našeg stana, penjanjem uz stepenice pretvorila u fizičku aktivnost, ples uz glasnu muziku i sl. što je uspijevalo učiniti ga sretnim. Također, moram istaći da su ove porodice pored djece/osoba s poteškoćama u razvoju imali obavezu i jednaku odgovornost i prema tipičnom djetetu jer je i njima bila uskraćena svakodnevica, rutina, što je jednako negativno uticalo i na njih. Jasno je da nam je na početku pandemije svima bilo teško u snalaženju s novonastalom situacijom, misleći i na kompletan sistem, ali smatram da uređen sistem, i samo kao takav vrlo brzo daje rješenja u ovakvim i sličnim situacijama. Pandemija je samo potvrdila da je BiH zemlja bez uređenog sistema, nažalost. Ne kritikujem samo da bih kritikovala, već svjedočim nefunkcionalnosti našeg sistema kroz rad Udruženja “Dajte nam šansu” koji je i u ovoj kriznoj situaciji radio za i u ime sistema.

NOVI ZAKON UMJESTO POLITIKANTSTVA I KRIMINALA

Osim što ste imali izazove s kojima ste se morali nositi u porodici tu su i pomenute obaveze u Udruženju Dajte nam šansu i servisnim centrima. Na koji način su usluge prilagođene u prvoj fazi pandemije?

Od samog početka pandemije odlučili smo ne prekidati rad naših servisnih centara već se prilagoditi i fokusirati se na usluge koje je u tom trenutku bilo moguće pružati. Pojačane su bile usluge koje pružaju naši mobilni timovi, a direktni rad s nekim našim korisnicima se odvijao preko interneta. U jednoj fazi smo se našli u situaciji da su nam se javljali naši korisnici s pitanjima gdje mogu nabaviti lijekove za zaustavljanje epi napada. Ubrzo smo shvatili da je tada na našem tržištu vladala nestašica ovih, po život važnih lijekova. Tada smo ličnim kontaktima, uz podršku dobrih ljudi, uspjeli poluilegalno osigurati određene količine ovih lijekova te ih besplatno distribuirati onima kojima su bili potrebni. Situacija s ovim lijekovima je najbolje pokazala nefunkcionalnost i tromost našeg sistema. Pandemija direktno pogađa naše mentalno zdravlje, o čemu jako malo govorimo, a veoma je važno radi naše budućnosti. Porodice djece/osoba s poteškoćama u razvoju su svakodnevno trebale psihološku uslugu, koja im je bila dostupna po online principu. U ovoj situaciji porodice su se osjećale sigurnijim zbog nastavka rada Servis centara, jer su za situacije „ne daj Bože“ imale kome da se obrate. Tim Dajte nam šansu nije razmišljao o svim mogućim rizicima za njihovo zdravlje kao i za zdravlje njihovih najmilijih jer znamo da postojimo zbog porodica djece/osoba s poteškoćama u razvoju i da nas trebaju.

Problem čije je rješavanje možda usporila pandemija ali nije uticala na nastanak tog problema je status štićenika/ca Zavoda Pazarić. Prošlo je više od godinu dana otkako su slike koje ilustruju stanje u toj instituciji dospjele u javnost te održana tematska sjednica u Federalnom parlamentu. U izradi novog Zakona o djelatnosti socijalnog rada ispred roditelja vi učestvujete. Šta bismo mogli očekivati od novog zakona ako bude usvojen?

Tako je, godina dana od dešavanja u Zavodu Pazarić o nehumanom ponašanju štićenika ove institucije. Povodom ovog nemilog događaja održana je tematska sjednica, odmah nakon osvanulih slika vezane djece, gdje je donešeno niz zaključaka koji su se trebali realizirati. Jedan od zaključaka je izrada Nacrta zakona o ustanovama socijalne zaštite u čijoj izradi sam sudjelovala kao predstavnik NVO. Nacrt Zakona jasno definiše obaveze i odgovornosti sva tri ministarstva (Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, Federalnog ministarstva zdravstva i Federalnog ministarstva obrazovanja) što trenutnim zakonom nije precizirano. Štićenici socijalnih ustanova bi bili uključeni u sistem obrazovanja i to uključivanjem u redovne obrazovne ustanove, specijalizirane škole za one koji mogu pohađati pomenute ustanove, a za one koji imaju višestruke poteškoće bi morao postojati certificirani nastavni plan i program koji bi se odvijao u zavodima. Ministarstvo zdravstva bi imao obavezu i odgovornost u okviru redovne revizije dijagnoza, zdravstvenog stanja štićenika, što je važno za izradu plana i programa rada sa štićenicima kao i njihovim uključivanjem u lokalnu zajednicu.
Precizirano je zapošljavanje stručnog osoblja kao i kriteriji njihovog zapošljavanja.
Upravni odbor bi činilo pet članova od kojih je jedan član predstavnik roditelja, zatim stručnjaci i jedan uposlenik Zavoda.
Generalno ovaj Zakon bi smanjio mogućnost koruptivnih radnji, politikantstva i kriminala, što je sad, čini mi se, jedini zadatak Zavoda Pazarić kao i ostalih sličnih institucija.

ŠTA ĆE BITI S MOJIM DJETETOM KAD ME VIŠE NE BUDE

U zemljama poput skandinavskih zbog adekvatnog socijalnog programa koji omogućava vrlo kompleksan sistem podrške osobama s poteškoćama ne možemo ni zamisliti postojanje ustanova poput Zavoda Pazarić ili Drin što nerijetko jedini izbor za osobe s poteškoćama u Bosni i Hercegovini. Mislim da je najilustrativnija vaša izjava koja se odnosi na to da je Pazarić postao personifikacija kazne koja čeka vaše dijete kada njegovih roditelja više ne bude. Koliko je moguće u kraćem roku promijeniti stanje u ustanovi u kojoj kontinuirano štićenici/e nisu bili prioritet nego prihodi onih koji su u Pazariću bili angažovani?

Na samu pomisao da će možda moje dijete, ne daj Bože, sutra biti u Zavodu Pazarić me čini frustriranom, tužnom ali i ljutom. Jedino pitanje na koje nemam odgovor ni za sebe niti za druge je: šta će biti sa mojim djetetom kada me ne bude više? E, upravo iz ovog razloga me se tiče ova priča, jer to je priča budućnosti moga djeteta i budućnosti sve druge djece. Ove ustanove moraju postojati, roditeljima se mora dati pravo izbora, ali ustanove u kojima neće biti ovoliki broj „ostavljene“ djece jer to nije bila dobra volja njihovih roditelja, već sistema koji ih je na to natjerao. Roditeljima s vremenom ponestane psiho-fizičke snage, bivaju slabo situirani, jer im je oduzeto osnovno pravo, pravo na rad i onda imaju samo jednu opciju, opciju Zavoda Pazarić. Naš sistem svjesno odvaja dijete od biološke porodice, a jača institucije zatvorenog tipa, sto zaključuje da je djetetu zdravije okruženje za njegov psiho-fizički razvoj „tamo negdje“ u odnosu na njihove porodice. Suludo je pitati se zašto je to tako, politici to tako odgovara! Federacija je izradila Strategiju 2014-2020 koja se odnosi na deinstitucionalizaciju i transformaciju ovih ustanova, a koja bi se trebala okončati 2020 godine i po tom pitanju nije urađeno ništa.
Ovakve ustanove se moraju reorganizirati na način da one zaista budu drugi dom djeci/osobama sa poteškoćama u razvoju, po principu SOS Dječije selo. Moraju se omogućiti preventivne mjere koje će sprječavati da se roditelji odluče za smještaj djece u institucije a to je moguće kroz Servise podrške, Dnevne centre kao i kroz samostalno življenje u lokalnoj zajednici. Dakle, postoje modeli, rješenja koja iziskuju zdrav razum politike kao i ozbiljan rad onih koji kroje sudbinu najosjetljivijih. Izgovor, novaca nemamo ne prihvatamo, jer matematiči gledano sve gore navedene opcije su jeftinije od trenutnih koje sistem nudi.
Sigurna sam da je u kratkom roku moguće napraviti dramatične promjene u Zavodu Pazarić koje bi rezultirale vrlo značajnim i snažnim poboljšanjem uvjeta i kvalitete života štićenika, ali u situaciji kada je Zavod Pazarić, uostalom kao i sve javne institucije, budžetski plijen političkih partija i kada je gotovo nemoguće iz tih institucija otpustiti nekompetentne i nepotrebne uposlenike smatram da smo u nekoj pat poziciji koju je u trenutnim okolnostima gotovo nemoguće riješiti.

BROJEVI, BUDŽETSKI TERET I STATISTIČKI PODATAK

Iako vašeg sina kao osobu sa stopostotnim invaliditetom o kojem moraju brinuti drugi u svim segmentima njegovog života sistem najčešće ne prepoznaje tamo gdje bi trebalo, on se, sada kao osamnaestogodišnjak „uredno“ našao na biračkom spisku za lokalne izbore 2020. godine. Kakva se poruka ovim šalje osobama sa invaliditetom, njihovim porodicama ali i općenito građanima i građankama Bosne i Hercegovine? Jesmo li jedino prepoznati kao glasači i glasačice i kao takvi/e potrebni svako dvije godine?

Javnim isticanjem primjera moga sina, koji je uredno po prvi put uvršten u birački spisak, željela sam ukazati na totalnu nekompetentnost i neuvezanost naših institucija. Denis se vodi u evidenciji lokalnog Centra za socijalni rad i jasno je da službenik koji je „zadužen“ za njega nema pojma ko mu je štićenik i da li je sposoban, na primjer, glasati na izborima. Sa nekoliko internih propisa, u nekoliko javnih službi, ovaj nedostatak se može vrlo efikasno otkloniti. Jednako tako biračko pravo mog sina je moglo biti i zloupotrebljeno. Poruka koja nam se šalje je jasna, vi ste za nas samo brojevi, budžetski teret i statistički podatak. Tko ste stvarno, koje su vaše stvarne socijalne potrebe, koje su vaše mogućnosti u društvu, očigledno nikoga ne zanima.

Spomenula sam u kontekstu nesretnih lokalnih izbora da Denis ima 18 godina što znači da je iza vas jednako toliko godina izazova života i brige s djetetom a sad mladićem s poteškoćama.
Među rijetkima ste osobama koje su otvoreno govorile o prvoj fazi spoznaje da dijete nije tipično, odnosno o četverogodišnjem odbijanju da uopšte prihvatite mogućnost da se vaš sin razlikuje od druge djece iako je bilo očigledno. Šta je bilo ključno u procesu prihvatanja realnosti i ko vam je bio najveće podrška u tom procesu?

Ovo je bio najteži period u mom životu, period prihvatanja da Denis nije tipično dijete, da je dijete koje iziskuje drugačiju njegu, pažnju. Taj period, kako ste i sami naveli je period borbe sa samim sobom. Nažalost sistem je i ovdje zakazao, briga, podrška za mene kao roditelja koji se po prvi put susreće s nečim totalno nepoznatim se svodila samo na obaveznim Denisovim pregledima i dijagnozama. To je činilo mene i mog supruga dodatno isfrustriranim jer objašnjenja šta koja dijagnoza nosi sobom nismo imali. Priznajem da je prve četiri godine roditeljstva bio pakao, potpuni izostanak želje za životom jer sam žalovala za gubitkom „idealnog“ djeteta, kako to mi, naročito, žene maštamo. Sreća u svemu tome su bili moj suprug i moji roditelji koji mi nisu dozvoljavali da padam, da tonem. Svojom ogromnom ljubavlju su mi dali snagu da ipak idem dalje. Svaka faza odrastanja Denisa je bila faza prihvatanja nekih novih izazova, nemogućnosti odlaska u vrtić, nemogućnosti izlaska u park sa svojim vršnjacima, nemogućnosti školovanja… ali ljubav je sve ovo pobijedila. Kako, ne znam, ali sam dobila ogromnu snagu da krenem u otvorenu borbu za ljudska prava, za prava porodica koje imaju člana s poteškoćama u razvoju jer diskriminacija zbog različitosti je nedopustiva. Zapravo, ono što me pokrenulo u borbu protiv diskriminacije jeste totalna neljudskost, neprofesionalnost onih koji su se opredijelili baviti ovom populacijom, to je bio okidač da danas hrabro govorim o problematici i ukazivanju na moguća, neophodna rješenja.

Osim što je dijete s poteškoćama diskriminisano u Bosni i Hercegovini, diskriminisana je i cijela porodica. To je bio i jedan od razloga za nastanak Udruženja Dajte nam šansu kojim rukovodite i servisnih centara čija se podrška sastoji od niza segmenata namijenjenih cijeloj porodici. Koliko je ova vrsta angažmana doprinijela ličnom osnaživanju (ako imamo na umu da nažalost najčešće jedan od roditelja djece s poteškoćama u BiH ne radi) i koliko je podrška drugim porodicama i njihov razvoj velika lična satisfakcija?

Sam čin osnivanja Udruženja DNŠ, kao i moj kasniji profesionalni angažman je u stvari moj život u potpunosti preokrenuo i dobila sam snagu i želju da pokušam doprinijeti poboljšanju uvjeta i kvaliteta života porodica koje imaju člana s poteškoćama u razvoju/invaliditetom, njihovog položaja u društvu i odnosa javnosti prema njima. Naime, politika djelovanja kada je ova populacija u pitanju je potpuno pogrešna i kao takva datira godinama. Jedini fokus kod većine koja se na neki način bavi ovom populacijom je samo i isključivo na djetetu/osobi s poteškoćama u razvoju, potpuno zanemarujući važnost i značaj osnaživanja roditelja/staratelja, odnosno čitave porodice. Dajte nam šansu je prilično promijenio gledište na ovu populaciju ukazavši da su roditelji glavna karika za rast i razvoj njihovog djeteta. Ako ne osnažimo prvenstveno roditelje da prihvate činjenično stanje svog djeteta, ne osnažimo ih u psihološkom smisli, jer pomiriti se da je vaše dijete drugačije u odnosu kako ste željeli je veoma traumatično i bolno i kao takvi nisu sposobni brinuti o svojim najmilijim. Zadatak Udruženja Dajte nam šansu i to po čemu se razlikuje je upravo osnaživanju roditelja/porodice, učenju da brinu o sebi, da se posvete sebi jer to nije odraz lošeg roditeljstva, naprotiv, tada postaju funkcionalniji i snažniji i bolji roditelji djetetu koje ih treba kroz čitav život. Svaki, pa i najmanji uspjeh na ovome putu je svakako i moja lična satisfakcija, ali i dodatna snaga za daljnji rad.

RODITELJI NE SMIJU ZAPOSTAVITI SEBE

Kako je izgledala vaša porodična organizacija prije osnivanja udruženja? Uslovi života u BiH nameću roditeljima djece s poteškoćama obaveze koje podrazumijevaju isključivo brigu o djetetu s poteškoćama jer nemaju s kim da podijele te obaveze, dok niko ne razmišlja o drugom u vašem slučaju tipičnom djetetu i supružnicima koji su i partneri a ne samo roditelji s ogromnim obimom obaveza. Kako bez sistema podrške odgovoriti na sve ove izazove?

Bez sistema podrške je nemoguće adekvatno odgovoriti na ove izazove. Poznajem neke roditelje, koji su u finansijskom smislu bili izuzetno dobrostojeći, ali su se zbog nepostojanja adekvatne sistemske podrške, ipak umorili, došlo je raspada porodice i to možemo smatrati porodičnom tragedijom. Moja porodična organizacija je podrazumijevala konstantnu podršku supruga, roditelja, brata i moj puni angažman kao nezaposlene osobe, tj. osobe kojoj je u tom trenutku zbog nepostojanja sistemske podrške uskraćeno pravo na rad. Ovo je prikaz slike našeg sistema da se jedan od roditelja mora odreći svoje karijere i imati samo jednu jedinu ulogu, ulogu roditeljstva. Takva činjenica je ugrožavala, prvenstveno, moje mentalno zdravlje a samim tim i mojih užih članova porodice. Moj svijet je bio okrenut samo ka Denisu nastojeći nadomjestiti sve ono što sistem nije pružao. U datom momentu sam se odlučila da krenem u promjene jer ne postoji niti jedan valjani razlog da roditelji, porodice, djece/osoba s teškoćama u razvoju budu diskriminirane, nedovoljno cijenjene samo zato što su roditelji nekoga ko je različit. Omalovažavanje i ponižavanje je došlo kao adrenalin da se krene ka promjenama.

U patrijarhalnoj kulturi kakva je naša od žene/majke se očekuje da zapostavi sve vlastite potrebe kako bi bila na usluzi porodici neovisno o tome da li je riječ o tipičnoj ili porodici koja ima dijete s poteškoćama. Koliko je zapravo briga o sebi i nezanemarivanje vlastitih potreba ključni preduslov za ličnu stabilnost pa samim tim i savladavanje svih obaveza i izazova?

Potpuno ste u pravu, briga o sebi, izdvajanje vremena za zadovoljenje ličnih potreba i prohtjeva, ma kakvi oni bili, je ključni faktor za mentalnu i psiho-fizičku stabilnost, jačanje samopouzdanja, smanjenje stresa i u konačnici za zdravlje. Na osnovu ličnog iskustva sam shvatila da je neophodno ukazati roditeljima da ne smiju zapostaviti sebe kao individue, na svoje autentične potrebe jer se život može svoditi samo i jedino na ulogu roditeljstva, to je nemoguće izdržati. Kompletan sistem djelovanja Servis centara Dajte nam šansu je da osvijestimo roditelje za brigom o sebi, kroz usluge koje pružaju stručnjaci različitog profila.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Fotografija preuzeta sa inskola.com

Bez sumnje će svaki video koji parodizira online nastavu postati viralni jer je svaka vrsta oduška roditeljima/kama neophodna.
Vratiti se ponovo na skupove ili razlomke i savladati komunikaciju na različitim internet platformama sigurno nije bilo na listi želja odraslih ljudi u martu nesvakidašnje 2020. godine. Jednako kao oni ni djeca i nastavnici/e nisu odgovorni za ponekad najbolje ne snalaženje u novom formatu nastave, ali jeste odgovoran sistem koji je zakazao gdje god je stigao tokom pandemije koronavirusa, zanemarujući niz socijalno ugroženih kategorija stanovništva koji nisu imali elementarne preduslove (uređaje i pristup internetu) za online nastavu.
Koliko god da je bilo i još uvijek je teško tipičnim porodicama, ne smijemo zaboraviti djecu koja su štićenici/e domova za djecu bez roditeljskog staranja i za koje je zbog obima obaveza pred odgajateljima/cama i manjka uređaja za praćenje nastave, novi format bio poseban izazov. Ništa manje zahtjevno nije bilo adaptiranje na novonastale okolnosti, posebno u prva dva i po mjeseca pandemije.

Piše: Kristina Ljevak

„Online nastavni model sam po sebi nosi mnoge izazove i poteškoće i za biološke porodice, a pogotovo za djecu koja žive u kolektivnom smještaju. U JU ‘Dom-porodica’ Zenica djeca su podijeljena po uzrastu i spolu u sedam odgojnih grupa. Jedan/na odgajatelj/ica ima grupu od 12 djece i za vrijeme učenja kontaktira s 12 učitelja/ica ili razrednika/ca u isto vrijeme. Pri tome djeca nisu istog uzrasta, sposobnosti, niti su na istoj razini samostalnosti u radu. Možete li to da zamislite? Uz velike napore odgajatelja/ica koji često pripremaju zadaće i kod svojih kuća mimo radnog vremena, i uz veliko razumijevanje nastavnog osoblja, zadaće djece se redovno i uspješno rade. Prepreku je predstavljala i loša internet konekcija, ali i nedostatak tehničkih uređaja. Međutim, zahvaljujući donatorima, problemi s konekcijom su riješeni, a djeca su dobila na poklon određeni broj laptopa, računara, printer, tableta i mobitela“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja Javne ustanove „Dom-porodica“ Zenica.

OD STRAHA I PANIKE DO ODLIČNIH REZULTATA U ŠKOLI

„Online nastava je bila izazov kako za škole tako i za naše SOS porodice, posebno one koje imaju petero ili više školaraca. Početkom pandemije imali smo samo po jedan, eventualno dva kompjutera u porodicama gdje je bilo više učenika različitog uzrasta. SOS mame i članovi tima su koristili i svoje mobitele i preuzimali sadržaje od nastavnika i škole putem Vibera, emaila, prepisivali sadržaj, kopirali i slali nastavnicima kao rezultat rada, pa nekada i u kasnim večernjim satima. Mladi koji su imali mobitel, nastavu su pratili preko mobitela i ostvarivali kontakte sa nastavnicima i razrednicima. Bilo je neophodno procijeniti IT vještine uposlenika, što smo odmah i učinili, te uradili brzu edukaciju da se SOS mame mogu javiti na Teams svoje djece i ostvarivati komunikaciju sa školskim timom. Dio tima bio je zadužen za tehničku podršku porodicama, od osposobljavanja djece za ulazak na platforme, do instruiranja mama kako da iskontrolišu online aktivnosti djece, kako bi im pomagali oko pisanja zadaća i testova. Nakon nekog vremena aktivirana je i podrška asistenta za instruktivnu nastavu, a kasnije i logopeda/oligofrenologa. Zadatak je svakako bio zahtjevan, te je na početku izazvao paniku, strah da se neće moći odgovoriti na njega, uz to su se dešavale i tehničke nevolje. Tada su nam od prave pomoći bili mladi u SOS porodicama koji su imali dosta IT znanja i pomagali svojoj mlađoj braći i sestrama. Bilo je izazova, umora, odustajanja, promjene raspoloženja, ali uspjeli smo. Pratili smo emocionalno stanje djece koje nam je tada bilo na prvom mjestu. Ostvarivali smo saradnju sa školama s kojima se zaista možemo pohvaliti da su nam bili prvi i odani partneri da sve poteškoće kao i prije pandemije razumijemo i nađemo zajednički pristup rješenju. U tom periodu imali smo i djecu koja su bila na hospitalizaciji. I tu smo sa školama i uposlenicima bolnice razvili saradnju i takvu djecu stavljali u aktivnu ulogu da se osjećaju i učenicima i ostvaruju saradnju s vršnjacima, vodili smo procese učenja do uspjeha, koji je bio dio terapije ka ozdravljenju. Osluškivali smo dječije želje, a one su opet bile vrlo skromne, a to je da možemo negdje ići i dugo dugo šetati i trčati. Ljeto smo im učinili lijepim i zabavnim, planina, šetnja, izleti, ljetovanje uz jezero, naravno vodeći računa o preporukama epidemiologa. Na kraju je uspjeh djece u prosjeku bio bolji nego kada se nastava odvijala standardno, na što smo izrazito ponosni“, objašnjava stručni tim SOS Dječijih sela BiH.

Pored online nastave namijenjene tipičnoj djeci, ne smijemo zaboraviti djecu s poteškoćama bez roditeljskog staranja. Učenje u novom obliku olakšala je činjenica da su u Domu Bjelave, odnosno u Kantonalnoj javnoj ustanovi „Dom za djecu bez roditeljskog staranja“ Sarajevo imaju postojeće obučeno osoblje za rad s djecom s poteškoćama koja nastavu pohađaju u JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“ s kojim su, kao i u redovnim okolnostima imali odličnu saradnju.
„Imali smo dobru saradnju sa školom koja nam je slala materijale, tako da taj dio nije bio previše stresan, veći je problem bio taj što je djeci nedostajalo druženje, odlazak u školu i boravak s vršnjacima. Imali su osjećaj da su stalno kod kuće i zaista je bilo teško napraviti razliku između škole i redovnih aktivnosti u domu“, objašnjava Tarik Smailbegović, direktor Doma Bjelave.

IGROM PREKO PREPREKA

Period karantina podrazumijevao je i dvoipomjesečnu nemogućnost izlaska iz domova djece i mladih. Sigurno je takvu vrstu pravila lakše podnositi među brojnim vršnjačkim okruženjem kako je to slučaj u domovima za djecu bez roditeljskog staranja, ali bez obzira na to, djeca imaju svoje potrebe i pravo na socijalizaciju van matičnog okruženja.
Period karantina djeca u zeničkom domu provela su doslovno zaključana.
„Posjete su bile zabranjene kao i odlasci srodnicima u posjetu. Uposleni koji su ulazili u zgradu Doma bivali su dezinfikovani od glave do pete te su na najmanji znak slabosti odlazili kući. Za djecu su bile organizovane dodatne aktivnosti edukativno-zabavnog karaktera, ali i razne sportske aktivnosti. Na svu sreću, zgrada Doma ima mnogo prostora, a posjeduje i internet klub, sportsku dvoranu, veliku biblioteku, ali i klub za dnevno druženje, gdje su organizirane filmske večeri, play station takmičenja, karaoke i maskenbali. Na smještaju u Domu je 29 mladih ljudi od 15 godina i više. Neki od njih su i punoljetni i bilo je jako teško od njih tražiti da ne izlaze čak ni do prodavnice. Dosta truda je uloženo u razgovore s njima, u prezentacije na temu korone i širenja zaraze te smo, sa sigurnošću možemo reći, uspjeli u njima probuditi odgovornost prema sebi i drugom, a pogotovo prema bolesnoj djeci. S obzirom na to da su u pitanju tinejdžeri, neki od njih i prilično buntovni, možemo reći da smo zasigurno odradili dobar pedagoški posao“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja zeničkog Doma.
„Niko nije bio pripremljen na novonastalu situaciju, ali izazovi su nešto s čime se u SOS Dječijim selima BiH svakodnevno susrećemo, pa smo tako znali da ćemo i ovaj put prevazići tešku situaciju u kojoj smo se našli. Djeci smo objasnili zašto nije dobro da idu u školu, s njima imali otvorene razgovore, prepoznavali njihov umor, za odmore u krugu porodice predlagali i koristili različiti kreativni materijal koji opušta. Mame su imale posebne porodične rituale kroz koje su se djeca zabavljala, odmarala, skretala misli sa škole koja je tokom dana mnogo duže trajala od rasporeda časova, jer su strpljivo čekali red da preuzmu zadaću s tada samo jednog ili eventualno dva kompjutera. Školski sadržaji iz muzičkog ili tjelesnog odgoja koje je trebalo snimiti kao audio ili video zapis bili su posebna zabava za cijelu porodicu – a iznenadne navale smijeha ili stida prekidali su snimanje i više puta dok bi zapis bio procijenjen upotrebljivim za ocjenu.
U SOS porodicama mame, tete, odgajatelji i članova stručnog tima realizovali su grupne i individualne edukacije djece. Mnoge aktivnosti su bile spontane i nastajale pod uticajem svakodnevice, praćenja sadržaja preko medija, pisanih materijala, slikovnica… S djecom smo istraživali i jedni drugima objašnjavali kako se virus prenosi, kako trebamo štititi sebe i druge, a da mi sada čuvajući sebe čuvamo i sve stanovnike planete. Upoznavali ih da se u svakom kutku Zemlje planete svi ljudi i sva djeca trebaju tako ponašati. Objašnjavali razloge zašto neko određeno vrijeme nećemo moći izlaziti van kuće. Za djecu nižeg uzrasta koristili smo slikovne sadržaje s interneta, bojili s njima materijal kao bojanke, pravili plakate, radili peer edukaciju na nivou porodice. Njihovu potrebu za druženjem upotpunjavali smo aktivnostima na nivou jedne SOS porodice.
Timovi su bili podrška u školskim sadržajima, kreativnom i rekreativnom sadržaju unutar porodica, savjetodavnom radu, emocionalna podrška da nismo sami, da imamo jedni druge. Te aktivnosti su se realizovale u i vanjskom okruženju (u dvorištu kuće) tako da smo izuzetno zahvalni zbog te sretne okolnosti i mogućnosti da koristimo dvorište kao resurs. Postojali su termini u kojima su porodice boravile vani tako da u jednom momentu nikada nije bilo mnogo djece na jednom mjestu vani na igralištu. Takođe se vršila intenzivna dezinfekcija, lična kao i prostora. Jedan broj djece je radio na projektu ‘Moja knjiga karantene’, što je prilagođena verzija rada s djecom po Lifebook pristupu. Ukrašavali smo kuće, ulazna vrata, drveće, uređivali lutkice, razgovarali o životnim ciljevima, poredili život prije korone i sada, koje su prednosti jednog i drugog stila života, u kućnom ambijentu razvijali životne vještine kuhanja, peglanja, uređenja kuće. Rođendani su se obilježavali na nivou porodice“, opisuju iz SOS Dječijih sela BiH karantinske uslove života i kreativnu nadgradnju.
U Domu Bjelave ovaj period iznjedrio je i veće zajedništvo, ali je i jednak status institucije kao i gerontoloških centara podrazumijevao da su mjere ostale mnogo duže na snazi nego što su se odnosile na druge kategorije stanovništva i ustanova.
„Mladi iz porodica su mogli vani i to je bio problem i dovodilo je na neki način do diskriminacije jer su mladi iz Doma često dolazili s fotografijama da pokažu kako su njihovi vršnjaci iz škole vani.
Što se tiče tih prvih mjeseci, najveći nam je izazov bio organizovati radno vrijeme za uposlenike, činjenica je da nije radio gradski prevoz osim za zdravstvene radnike i policiju, za ustanove socijalne zaštite nije iako smo mi nekoliko puta intervenisali i pokušavali da budemo dio te kategorije ali nismo uspjeli. Onda smo organizovali vlastiti prevoz i uveli smjene od 24 sata za naše uposlenike i uspjeli smo se konsolidovati jer je drugačije nemoguće, djeca ne mogu biti sama, a jako mnogo su pomagali. Mislim da su mnogo prije nas shvatili o čemu se radi, pratili su putem interneta informacije koje su brzo dolazile. A bilo je i prednosti u smjenama od 24 sata, osjetila se veća toplina u domu, saradnja, stvorio se porodični ambijent i više smo se družili, bila je lijepa atmosfera iako je sve oko nas bilo strašno, mi smo se u domu prilagodili i vlastite resurse prepoznali“, objašnjava direktor Smailbegović.

NAVIKLI SMO SE NA NOVO NORMALNO

I nova školska godina donijela nam je kombinovanu ili isključivo online nastavu te novi, znatno teži talas pandemije.
U periodu školskog raspusta neki su domovi imali priliku da se malo bolje tehnički opreme ali i da se odmore, kao što je bio slučaju u SOS Dječijim selima BiH.

„Navikli se na novo normalno. Djeca su dobila mogućnost da se prijave na online kurseve. Svi su se vratili u obdanište i škole, među vršnjake, a to je djeci trebalo. Instruktivna nastava u Selu i dalje se odvijala jer jedan broj djece treba stalnu podršku. S timovima škola smo se uvezali, prepoznali djecu koja teže prihvataju ovaj stil edukacije, napravili prilagođene programe, individualizirali pristup u nastavnom procesu. Početak godine dočekali smo s mnogo više računara, tableta, tako da svi učenici imaju računar i na vrijeme po rasporedu časova pristupaju nastavi. Naši prijatelji porodica i volonteri su se uključili da kroz online pristup budu edukativna podrška. Školarci su osjetili čari škole barem svake druge sedmice, kada su išli u školu, do ponovnog prelaska na online nastavu. Djeci je itekako nedostajala škola, njihovi drugovi, put od kuće do škole, njihove priče.
Djeca, mladi, osobe u direktnoj brizi kako unutar SOS porodica tako i u kući za mlade jačali su svakodnevno međusobne odnose, rješavali svakodnevne prepreke i bili i ostali najbolja podrška jedni drugima, bili zaista porodica, što nam je recept kako sve ovo živjeti do boljeg vremena.
Kako smo na izazove navikli, tako smo se nastojali što bolje prilagoditi i ovoj situaciji. Ipak, pred nama je još mnogo izazova, sigurno da je period socijalne izolacije itekako uticao na djecu i mlade, ali i na SOS roditelje. Stoga nam je pomoć prijatelja i donatora itekako potrebna, kako bismo djeci i mladima u našoj brizi pružili podršku u očuvanju njihovog mentalnog i fizičkog zdravlja, osigurali im neophodne uslove za nastavak školovanja, i opremili vještinama za samostalan život koji je pred njima“, rekli su iz SOS Dječijih sela BiH.

„Nova školska godina donijela je mnogo zbrke na samom početku kako kod učitelja i nastavnika, tako i kod djece. Skraćeni časovi, A i B grupe, odvođenje i dovođenje djece, pogotovo male, stvarali su dodatne teškoće našim odgajateljima, ali su uz pomoć dobre organizacije prevazilazimo i ove poteškoće. Sistematsko, dosljedno i strukturirano mjerenje temperature, dezinfikovanje, pažljivo praćenje svakog djeteta rezultirali su time da smo imali samo jedan izolovan slučaj zaraze koronavirusom tokom ljeta koji je uspješno izliječen. Uz pomoć donacija u vidu dezinfekcionih sredstava, zaštitnih maski, ali i tehničkih uređaja, možemo s ponosom reći da se nosimo sa svim izazovima koje pred nas donosi ova globalna pandemija.“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja JU „Dom-porodica“ Zenica.

„Uspjeli smo organizovati i ljetovanje na šta smo ponosni. Bili smo na Boračkom jezeru gdje smo doslovno prenijeli život iz Doma, od uposlenika do kuhinje. Imali smo prostor predviđen samo za nas, ograđenu plažu kako bismo ispoštovani epidemiološke mjere, još uvijek se utisci s ljetovanja prepričavaju i baš smo uspjeli napuniti baterije“, kaže na kraju Tarik Smailbegović, direktor „Dom za djecu bez roditeljskog staranja“ Sarajevo koji je sa svojim timom, poput kolega/ica iz drugih domova prihvatio okolnosti i kako kaže: „Mi vrlo brzo normaliziramo stvari, tako smo i sada uspjeli i navikli se živjeti s ovim.“
Fokus u Domu Bjelave kao i na drugim mjestima predviđenim za smještaj djece bez roditeljskog staranja je na higijeni, stalnom podsjećanju na epidemiološke mjere uz sretnu činjenicu da u ovoj ustanovi do sada nisu imali nijednu COVID pozitivnu osobu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Širom svijeta svakodnevno smrtno stradaju trans osobe zbog vlastitog identiteta. Transfobija dovodi do nasilja nad trans osobama zahvaljujući čemu se trans osobe nerijetko nalaze na margini društva, onemogućena u ostvarivanju elementarnih ljudskih prava. Život osoba koje se osjećaju suprotno svom biološkom identitetu u Bosni i Hercegovini obilježen je brojnim izazovima koji Bojanu Kukilo na sreću nisu spriječili da počne sa procesom tranzicije, uprkos i preprekama i troškovima koji taj put podrazumijevaju. Bojana je apsolventica na Filološkom fakultetu, živi u okolini Banja Luke, želja joj je da jednog dana bude profesorica i svakodnevno se bori sa lošim uspomenama i neugodnom sadašnjosti o čemu nam je govorila, između ostalog iz želje da danas LGBTI djeca ne prolaze kroz iskustva kakva je Bojana tokom odrastanja imala.

Piše: Kristina Ljevak

Bojana je dvije godine i četiri mjeseca na hormonskoj terapiji koja je jedan od najvećih izazova u njenom procesu tranzicije. Hormona ili nema nikako ili ima, ali su preskupi. Osim toga, u procesu tranzicije, potraga za poslom predstavlja veliki problem i kako kaže podsjeća na začarani krug.
„Mnogo konkursa, aplikacija za posao i razgovora, a sve sa identičnim ishodom, tj. da nisam dobila priliku da radim. Bilo je mnogo pokušaja, u kafićima, hotelima, pokušaj da radim na administrativnim poslovima, ali pored toga što me odbiju negdje dobijem i neprimjerene komentare, kao npr. da ću dobiti posao kad uradim ‘promjenu’ pola ili ljudi gledaju na mene kao na negativnu pojavu i slično. Radila sam par mjeseci u jednoj stranoj kompaniji gdje su me angažovali za obradu carinskih podataka na italijanskom jeziku ali mi nisu produžili ugovor nakon tri mjeseca rada, navodeći da nisu zadovoljni mojim radom. Pri tom, završavam Filološki fakultet, odsjek Italijanski jezik i književnost, poznajem i tečno govorim italijanski, engleski i španski, te poznajem osnove portugalskog jezika. A da napomenem, meni nisu produžili ugovor a ostavili su neke radnike koji ne znaju italijanski jezik. S vremena na vrijeme, radim honorarno za jednu organizaciju koja se bavi pravima LGBT osoba i žena i to zaista dobro dođe kad ne radim nigdje, iako naravno težim tome da se zaposlim negdje i da imam stalna i redovna primanja“, kaže Bojana kojoj je želja profesionalni angažman vezan za strane jezike jer otkako zna za sebe želi da bude profesorica ili nastavnica. To će uskoro, po završetku studija, formalno i biti, ali bez previše nade da će u vlastitoj državi moći raditi taj posao.
Zahtjevno joj je, kaže, i izdvojiti ono što je bilo najteže tokom tranzicije, ali je jasno čija joj je podrška najviše značila te bila najprisutnija.

PSI MI, ZA RAZLIKU OD LJUDI, NIKADA NISU NANIJELI ŠTETU

„Iskreno ne znam koji bih mogla izdvojiti a da bude važniji od nekog drugog. Coming out, reakcije porodice i drugih ljudi, odlazak u Beograd i plaćanje pregleda, finansijska situacija, problemi oko pronalaska hormona, neostvarenost u ljubavi, te mnoge druge stvari. Vezano za podršku, najvažnija osoba u mom životu je moja majka i ona mi je najbolji životni prijatelj. Neko ko nema zamjenu i ko je bio od samog početka uz mene, vaga kao ja, bezrezervna podrška, to je ona. Otac je djelimično uz mene, ne pokazuje netrpeljivost ali nam se jednostavno ne poklapaju energije. Nisam imala problema s njim po pitanju moje tranzicije. Imam dva brata, od kojih stariji ne živi s nama i on je promjenjivog mišljenja, postoje trenuci kad mu je sve to prihvatljivo pa onda ima izljeve nerazumijevanja, ali čim se dvoumi da li da me podrži, znači da to nije čista podrška. S mlađim bratom ne pričam zbog raznih uvreda i pogrdnih riječi koje je meni upućivao i prije i tokom tranzicije. Još uvijek živim s njim pod istim krovom, ali samo zato što moram. Da nemam majku, ne bih mogla izdržati psihički sve ovo što mi se dešava iz dana u dan. Pozitivnu energiju mi daju i psi, koji mi za razliku od ljudi, još nisu nanijeli nikakvu štetu. Nekad se zapitam zašto imam dva brata koji me ne razumiju i možda bi bilo bolje da imam jednu sestru ili nikog umjesto njih dvojice a onda, nakon svih uvreda i poniženja koje sam doživjela, shvatim koliko vrijedim i koliko ustvari samo pokušavam da živim svoj život a ne činim nikome zlo. Zbog toga sam ponosna na sebe“, objašnjava Bojana kompleksnu porodičnu situaciju koja je nerijetko obrazac koji prati život trans osoba i sa čim se, uz sve ostale prepreke i izazove trans osobe moraju nositi. Svakodnevicu Bojana sebi uljepšava ponekom sitnicom koja je čini srećnom a koju sebi rijetko može priuštiti te nekim kreativnim aktivnostima koje joj pomažu da ne misli na loše stvari.
O hirurškoj intervenciji Bojana još uvijek ne razmišlja.
„Po pitanju operacije, mislim da je neću raditi sve dok ne budem bila srećna i zadovoljna sopstvenim životom, dok ne budem imala unutrašnji mir i živjela životom bez stresa i pritisaka koje sad imam. A gledajući i na to da zakonom nije moguće promijeniti dokumenta u potpunosti, već samo ime, to me baca u još veći revolt da ne radim operaciju, jer zašto bi neko u opštini morao znati da sam uradila operaciju kako bih promijenila oznaku pola i JMBG. To je isključivo stvar moje intime“, objašnjava Bojana čije je oblačenje i povremeni ženstveni detalj na početku tranzicije izazivalo neprimjerene komentare okruženja. Bila je to tada, kako kaže, revolucija. Danas sve nije lakše, ali je podnošljivije objašnjava naša sagovornica.

ČETIRI GODIŠNJA DOBA LIČNE PROMJENE

„Probušene uši, ženska odjeća, šminka, farbanje kose u boju koju poželim, dakle sve ono što poželim da vidim u ogledalu i ako mogu to sebi priuštiti, ja to i uradim. Naravno, ispočetka sam imala strah od toga kako će ko reagovati a sad mislim da sam se oslobodila neprijatnih osjećanja. Ljudi koji su imali problem sa mnom i mojom pojavom na početku, imaju i sada. Neki su još više ostrašćeni uvidjevši da nisam odustala od sebe i svog cilja i da idem naprijed, bez obzira na prepreke.
Oblačenje tokom ljeta mi je teško jer se nosi minimalno odjeće i do izražaja dolaze dlake koje nikako ne podnosim. Kako prolazi vrijeme, sve više prihvatam sebe tokom ljeta i kako hormoni utiču na sve a i ja doprinosim njegom tijela, definitivno shvatam da i ljeto ima svoje čari, za koje prije nisam znala, upravo zbog niskog nivoa samopouzdanja. Kad smo kod toga, obožavam da nosim toplu odjeću, samim tim zimu, snijeg i zimsku čaroliju. Tu nekako kao da dobijem na samopouzdanju, biće da je do neke tople jakne, jer kad je skinem, osjetim se bespomoćno i nekako ne volim sebe. Ono što mogu svakako reći da svako ljeto i svaka zima koje prođu, dobijam sve više snage i motivacije za dalje. Kad smo kod godišnjih doba, proljeće mi je uvijek bilo depresivno, sve se budi, rađa, cvijeta i dobija izgled a u meni sve umire. Jesen je mjesec s kojim počinje moj rođendan. Mislim da što više budem zadovoljna samom sobom da će mi sva godišnja doba prijati i da će svako od njih četiri imati smisao“, priča Bojana čiji problemi nažalost nisu počeli tek početkom tranzicije nego je prate od najranijeg djetinjstva te ukazuju na nužnost većeg posvećivanja pažnje vršnjačkom nasilju nad LGBTI djecom. Traume stečene tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja ostavljaju dalekosežne posljedice što potvrđuje i Bojanino iskustvo.

PAKAO ŠKOLSKOG AUTOBUSA

„Nekad se samo poželim sjećati časova gdje sam odgovarala, radila testove i pismene radove a i učila kod kuće. Sve ostalo je bilo previše za dijete u odrastanju. Časovi fizičkog, zatim odmori gdje su dječaci pričali o djevojčicama, simpatijama, fudbalu, tučama, pa sve do školskog autobusa u kom sam proživljavala pakao. Iskreno, da sam mogla nestati svaki put kad je trebalo da idem s djecom u bus, mislim da bi bilo najbolje. Dešavale su mi se ružne scene, nekolicina njih koja me je vrijeđala tokom svih razreda osnovne škole, dok su druga djeca ili pomno slušala to ili bi se smijali ne shvatajući koliko to može da utiče na dječiju psihu. Riječ ‘peder’ mi je odzvanjala u glavi, nisam imala kome da kažem šta mi se dešava, psiholozi u školama kao da nisu postojali, i to se dešavalo iz dana u dan. Danas, imam još uvijek strah od punog autobusa u kom su pretežno đaci i da se neko ne izdvoji iz ekipe i uperi prstom u mene. Nažalost, dešavaju se i takve stvari. Sad kad mi se to desi, sad kad sam postigla mnogo toga uprkos mnogim nedaćama koje su me snašle, mislim da imam snage da sve istrpim i podnesem to junački. Zrelija sam, shvatam da oko mene nije imaginarijum već stvarnost i da strahu treba ići u prsa a ne zaobilaznim putem. Ne mogu mi ništa ni srednjoškolci koji bi me nazivali pogrdnim imenima, ni isfrustrirani latentni homoseksualci koji iskaljuju nezadovoljstvo svojim životom komentarišući mene, ni konobari/ce koji govore gostima ko sam i šta sam, samo da bi postigle neku satisfakciju. Iskreno ne znam koju.
Djeca nisu dovoljno ohrabrena ni u školi ni kod kuće da budu to što jesu, već ono što očekuju od njih roditelji, nastavnici i društvo u cjelini. Kad pomislim da neko dijete danas proživljava isto što i ja tokom osnovne i srednje škole, iskreno ne bude mi dobro. Toj djeci treba pomoći, razgovarati s njima i reći im da nisu sami. Znam da sam se grozno osjećala jer sam bila drugačija od većine, trpjela vršnjačko nasilje od drugih a da stvar bude gora, dolazim iz siromašne porodice iz jednog manjeg mjesta odnosno sela. Nisam imala sreće ali zato sad pokušavam da promijenim mnogo toga u svom životu. Teško je, okolnosti ne idu u moju korist ali ne odustajem“, sjeća se Bojana traumatičnih iskustava odrastanja koje osim direktno itekako postoji i u internet prostora, od govora mržnje na društvenim mrežama i portalima do cyberbullyinga. Ova tema posebno je važna jer zbog nesigurnosti realnosti brojne LGBTI osobe utočište traže u virtuelnom svijetu.

BIJEG IZ REALNE U VIRTUELNU SVERU

„Kada se desi nešto loše na ulici, u školi, u javnom prevozu i sl., onda mnogi bježe u svoje pametne telefone i shvataju da i ako im se desi nešto, biće virtuelno. Jedan od primjera sam i ja. Kad sam uvidjela da neću moći ostvariti ništa na ljubavnom i emotivnom planu uživo a nisam nešto ni izlazila u noćne klubove zbog manjka prijatelja i toga što ne živim u gradu, onda sam prešla u svijet aplikacija za upoznavanje. Tu sam se dopisivala sa mnogim momcima, neki su me prihvatali, neki ne. Zaista, nailazila sam na ohrabrivanje i podršku a s druge strane na nepodnošljive poruke primitivaca sa prijetećim sadržajima. Nakon godina korištenja, skoro sam shvatila da to nije za mene i da ono što tražim, neću naći na takvim mjestima. Većina momaka kad vidi da je sa druge strane žice jedna trans djevojka odmah pomisle da sam otvorena za sve što oni požele, ali to nije baš tako. Ja sam neko ko je prvenstveno tražio vezu ili prijateljstvo, jer sam u minusu na oba polja. Onda kad sam shvatila da se to dešava spontano a ne da se traži, i kad sam konačno shvatila šta očekujem od nekog muškarca u budućnosti, obrisala sam aplikacije za upoznavanje. Da li ću se ponovo tamo vratiti, ne vjerujem, jer bih iskreno da lično doživim neke stvari koje nisam u prošlosti. Ono što je pozitivno u svemu tome, ako se može tako reći, jeste to da nema fizičkog kontakta i da mi ne može neko nanijeti povrede. To ne znači da me neko ne može pronaći i prijetnje rečene u porukama ostvariti uživo. Naravno, rješenje nije potpuna isključenost iz svijeta društvenih mreža, posebno ako neko želi da ih koristi, ali lično za mene nakon svih ovih godina, shvatila sam da gubim dragocjeno vrijeme na gluposti. A tipovi koji su me vrijeđali i pljuvali preko društvenih mreža, kao i uživo, obično imaju razne poroke, svoja nezadovoljstva i unutrašnje sukobe, neostvarenosti i frustracije, te napadajući druge olakšavaju sebi život. Jadno, ali istinito. Mogu biti lažovi, kriminalci, ubice, silovatelji, pedofili, narkomani, peljubnici itd. Čitav spektar ljudi, svega onoga što može direktno uticati na nečije psihičko i fizičko zdravlje i bezbjednost, dok ja koja pokušavam da živim onako kako se osjećam a da pri tom ne činim zlo nikome, obično budem osuđena i ismijana od strane takvih. Oni govore o sebi a ja idem dalje, psi laju a karavani prolaze. Ovdje bih citirala Dostojevskog, što važi i u mom slučaju. Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj, objašnjava Bojana koja je svoj prostor slobode kreirala zahvaljujući vlastitom YT kanalu koji je nastao, kako kaže, iz potrebe ili frustracije.

KREIRANJE VLASTITOG INTERNET PROSTORA SLOBODE

„Da sve ono što mislim i držim u sebi, jednostavno pretočim u zanimljiv sadržaj. Sve je pod ASMR tematikom jer mislim da pojedini klipovi koje stvaram imaju opuštajući i umirujući efekat, zatim sadržaj poput priče o mojoj tranziciji a tu su i klipovi na stranim jezicima (engleskom, španskom, italijanskom, portugalskom i dr). Kao inovativni sadržaj, tu su klipovi inspirisani geografijom i obiljem država koje postoje na planeti, pa sam odlučila da radim povremeno klipove o zanimljivostima nekih država, koje su birane random a nikako subjektivnim načinom. Kad sam počela sa radom, nisam mislila da će mi se javljati ljudi iz Brazila, Italije, SAD-a i drugih država, da će pratioci rasti s vremenom, kao i povremeni komentari, te da ću takođe ohrabriti pojedine trans osobe koje gledaju moje klipove i na taj način pronalaze svoje priče, živote, očekivanja i nadanja. Nije mi u cilju imati popularnost, jer sve što sam do sad objavila urađeno je od srca jer to volim da radim. Naravno, lagala bih kad bih rekla da ne očekujem preglede, komentare, reakcije ljudi, mišljenja i podršku, kao i kritike. I tu se dešavalo da su neki primitivci s Balkana pokušavali da mi prijete i da me nazivaju pogrdnim imenima, ali koliko sam shvatila, You Tube automatski prepoznaje takve komentare te oni ne budu objavljeni, već samo meni stignu obavještenja u kojima pročitam sadržaj. Nekad pomislim da je bolje da prekinem sa tim, da sam se umorila praveći klipove jer nekad ne dobijem feedback za trud i rad, ali onda dolazi priča o zrelosti i da ja dajem onoliko koliko mogu i mislim da je potrebno, a sa druge strane je bezbroj usijanih glava koje cirkulišu na sebi poznate načine“, zaključuje Bojana te nam na kraju objašnjava značenje naziva vlastitog Internet komunikacijskog kanala. „Moj YT kanal zove Bojana Blueyes Libra ASMR, te oni koji žele mogu da prate moj rad. Bojana – ime, Blueyes – plave oči, Libra – vaga, moj horoskopski znak, ASMR – tematika pod kojom je okupljena većina klipova.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Foto: Mondo/ Stefan Stojanović

Početna, utopijska vjera u jednakost koju će među građanima/kama stvoriti pandemija koronavirusa brzo se raspršila, odmah nakon prvih vijesti o poziciji onih koji su i prije novonastalih okolnosti bili/e na margini, poput bosanskohercegovačkih Roma i Romkinja zaboravljenih i tokom pandemije.
Osim što im je život dodatno bio otežan suštinski se ništa nije promijenilo. „Nejednakost i neprivilegovanost je nažalost svakodnevica Roma i Romkinja u Bosni i Hercegovini“, kaže na početku razgovora Aida Mehdić, magistrica socijalne pedagogije i koordinatorica Ženske romske mreže „Uspjeh“.

Piše: Kristina Ljevak

„Udruženje Bolja budućnost Grada Tuzla u saradnji sa Ženskom romskom mrežom ‘Uspjeh’ uz podršku Care International, Balkans izradilo je zagovarački dokument ‘Uticaj pandemije na romske zajednice u Bosni i Hercegovini’ gdje smo nastojali prikazati stanje u romskim zajednicama prije i poslije pandemije. Pandemija se neminovno loše odrazila, možemo reći na čitav svijet, ali uzimajući u obzir polazne osnove romske zajednice i većinske populacije u Bosni i Hercegovini, neminovno je da su posljedice na romsku zajednicu daleko teže i pogubnije. Prije svega, diskriminatoran stav prema romskoj populaciji, stanje u romskim zajednicama i uobičajeni načini zarade u romske populacije dodatno su izolovali romsku zajednicu tokom pandemije, što se odrazilo generalno na njihove živote u svim segmentima: obrazovnom, ekonomskom, zdravstvenom, društvenom… Ženska romska mreža zajedno, ali i sve njene članice zasebno, tokom pandemije osigurale su nekoliko stotina paketa pomoći romskim porodicama širom Bosne i Hercegovine, uključujući prehrambene i higijenske pakete, dezinfekciona sredstva, zaštitne maske i rukavice, prehranu i ostale potrepštine za bebe… Gotovo svakodnevno, čak i u jeku same panedemije i ograničenog kretanja naše aktivistice su bila na terenu u želji da Romima i Romkinjama olakšaju svakodnevicu, jer su se nerijetko susretale sa situacijama da ljudi, bukvalno, nisu imali šta da jedu. Neke od tih aktivnosti i projekata i danas su aktuelni, objašnjava Aida Mehdić.
Slično misli i Sanela Bešić, izvršna direktorica Kali Sara-Romskog informativnog centra koja primjećuje kako je pandemija koronavirusa na globalnom nivou pokazala kako države reaguju u kriznim situacijama tj. koliko su države funkcionalne i koliko stručno, kvalitetno, odgovorno i brzo reaguju, koliko i kako su stručni efikasni zdravstveni sistemi.

ROMSKA NASELJA BEZ VODE ZA PIĆE

„Pandemija je pokazala na žalost u kojim socio-ekonomskim uslovima romska zajednica živi i koliko su svi procesi koji se realizuju u proteklih 15 godina bili kvalitetni tj. koliko su spori i koliko ima propusta u realizaciji nekih projekata.
Na samom početku pandemije u mjesecu martu, Kali Sara je u saradnji sa drugim lokalnim romskim organizacijama uradila mapiranje naselja porodica koje imaju ograničen ili skoro nikakav pristup vodi za piće kao i pristup tehničkoj vodi, struji, kanalizaciji, infrastrukturi… Na žalost to mapiranje je pokazalo da ima na desetine naselja u BiH u kojima romske porodice nemaju pristup vodi za piće, nemaju adekvatne uslove za stanovanje, da su u dodatnom riziku od pandemije jer je voda prvi i najvažniji način prevencije od pandemije.
Na osnovu informacija sa terena, posebno u vrijeme uvođenja policijskog sata i ograničenja kretanja, bilo je jasno da je potrebna hitna pomoć porodicama jer veliki broj porodica nije mogao da svojim radom obezbjedi dnevne potrebe hrane za svoje porodice.
Kali Sara je na početku iskoristila koordinacioni mehanizam REYN mreže (mreža za rani razvoj romske djece kojom koordinira Kali Sara) putem koje je poslala na stotine dopisa/apela međunarodnim organizacijama kao i predstavnicima institucija – općinama i ministarstvima, kriznim štabovima, Crvenom krstu, kako sa zahtjevom za hitno usvajanje državnog budžeta tako i za hitnu humanitarnu pomoć romskoj zajednici u BiH.
Pored slanja dopisa na dnevnoj osnovi smo bili u komunikaciji sa predstavnicima vlasti prije svega opštinama – vršeći doslovno pritisak na njih da i oni učestvuju u izdvajanju sredstava. Apel za pomoć urodio je plodom jer su neke opštine to i uradile, a neke su vrlo jasno rekle da nemaju tu mogućnost.
Kali Sara je također bila u stalnom kontaktu sa velikim brojem međunarodnih organizacija i sve informacije sa terena bile su im na dnevnoj osnovi dostavljene.
Prema podacima koje mi imamo oko četiri hiljade romskih porodica je bilo obuhvaćeno humanitarnom pomoći od marta do septembra mjeseca u cijeloj BiH.
Koristim ovu priliku da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovim aktivnostima a posebno se zahvaljujemo međunarodnim organizacijama koje su među prvim prepoznale problem i svoje projektne aktivnosti i budžete preusmjerili na hitnu intervenciju za najugroženije porodice u BiH“, govori Sanela Bešić.

NEPISMENA DJECA U ŠESTOM RAZREDU OSNOVNE ŠKOLE

O obrazovanju kao preduslovu za bolji život Roma i Romkinja stalno govorimo i slušamo ali se rijetko odmaknemo od deklarativne podrške i zagovaranja. Svu našu nejednakost i socijalnu isključenost imali smo priliku vidjeti i na primjeru obrazovanja u kontekstu pandemije koronavirusa, kada je nastava prelaskom na online sistem, prestala biti dostupna za sve. Informacije koje posjeduju naše sagovornice govori o tome da određeni broj romske djece nije imao pristup nastavi zbog niza otežavajućih okolnosti.
„Od neposjedovanja adekvatnih ili bilo kakvih tehničkih uređaja, pristupa internetu, kao i neadekvatnog prostora u kojem djeca borave za provedbu nastave. Treba uzeti u obzir da postoje porodice u kojima se školuje troje ili četvero djece, a imaju samo jedan telefon, ili gdje po sedmero-osmero članova porodice živi u jednoj ili dvije prostorije. Također, jedan od problema koji se pokazao kao otežavajuća okolnost jeste nepismenost roditelja koji nisu mogli da pomognu djeci da savladaju određeno gradivo. Prema informacijama sa terena, dvoje djece napustilo je školu tokom pandemije, a nekolicina djece nikada nije pristupila online nastavi, a da pri tom niko nije reagovao na to, niti dao roditeljima povratnu informaciju o ‘sudbini’ tog djeteta u kontekstu daljeg školovanja. Treba izuzeti prosvjetne radnike i radnice, koji su se prema riječima roditelja, pokazali kao izuzetno susretljivi, te su dostavljali radne listove i gradivo djeci u hard kopijama da ne bi zaostajali u gradivu“, govori Aida Mehdić.

Aida Mehdić, koordinatorica Ženske romske mreže “Uspjeh”

Kali Sara je tokom prva dva mjeseca pandemije koronavirusa prikupljala podatke o načinima na koji djeca bez interneta i uređaja za njegovo korištenje mogu pratiti online nastavu.
„Ono što smo dobili kao odgovore od strane škola ali i roditelja je da takva djeca moraju ići do škola da preuzmu isprintani materijal. U tom periodu smo od škola tražili da nam dostave broj učenika koji ne mogu pratiti online nastavu i te informacije smo dostavljali međunarodnim organizacijama koje su u tom momentu kupovale laptope ili tablete. I zahvaljujući upravo međunarodnim organizacijama u prvom redu, veći broj djece je dobio tablete i bio im je plaćen internet.
U sklopu projekta ‘Napredne tehnologije za efikasno obrazovanje romske djece od predškolskog do završetka srednjoškolskog obrazovanja u BiH’ koji se implementirao od početka juna do kraja avgusta 2020. godine na području 18 općina u Tuzlanskom kantonu, Zeničko-dobojskom kantonu, Srednjobosanskom kantonu, Kantonu Sarajevo i Republici Srpskoj, kojeg je finansirao i tehnički podržao Romski obrazovni fond (REF), a implementira Udruženje Roma ‘Euro Rom’ u partnerstvu sa NVO-ima: Centar za podršku Roma ‘Romalen’ Kakanj, Udruženje Roma Jačanje-Zuralipe Vitez, Kali Sara-Romski informativni centar Sarajevo i Savez NVO Roma RS, obezbjeđeni su za 233 djece tableti i internet ali i časovi sa tutorima kako bi nadoknadili gradivo koje su propustili.
U sklopu ovog projekta identifikovali smo niz problem sa kojima se porodice suočavaju zbog sistema online nastave. To su neadekvatni uslovi stanovanja u kojima porodica živi u objektu u kojem nema struje ili nepismenost roditelja ali i veliki broj njih koji ne znaju da instaliraju program preko kojeg škole realiziraju online nastavu.
Činjenica je da smo u toku realizacije ovog projekta identifikovali djecu koja ne znaju da čitaju i pišu i ako su peti ili šesti razred i da su tutori morali da za njih pripreme posebne programe kako bi djeca mogla da prate nastavu.
Online nastava ne može zamijeniti tradicionalni način praćenja nastave jer je odlazak u školu i rad sa učiteljima/cama nezamjenjiv, a činjenica je da veliki broj roditelja nije u mogućnosti da pomogne svojoj djeci u praćenju i pisanju zadaće“, kaže Sanela Bešić.

PANDEMIJA I CJELODNEVNO NASILJE

Svjedočili/e smo i još uvijek svjedočimo porastu broja nasilja nad ženama na globalnom nivou zbog pandemije koronavirusa. Žene Romkinje zbog skučenih stambenih uslova, već spomenutog problema realizacije online nastave, neizvjesnih prihoda u svakako siromašnim zajednicama, bile su u većem riziku od rodno uslovljenog nasilja. I ovoga puta, kako kaže Aida Mehdić, nikakvih značajnijih posljedica po nasilnike nije bilo.

„Prema svjedočenjima sa terena policija je dolazila i opominjala nasilnike, ali nikakvih značajnih drugih posljedica po nasilnike nije bilo. Kako i same žrtve tvrde, neki od nasilnika bi se primirio neko vrijeme, dok su drugi ‘postajali još gori’. Tužna su svjedočenja koja kažu da su te žrtve i njihove porodice trpjele nasilje i prije, ali da su barem tokom dana bili mirni, jer nasilnik nije bio kući, a tokom pandemije morali su nasilje da trpe cjelodnevno“, objašnjava koordinatorica Ženske romske mreže „Uspjeh“.
Povećan broj rodno uslovljenog nasilja tokom pandemije primjećuje i izvršna direktorica Kali Sara.
„I mi i većina naših kolega/ica iz NVO sektora se svakodnevno suočavamo sa prijavama žrtava nasilja u porodici. U toku je kampanja ’16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja’ koja je cilj da dovede u fokus poštivanje ljudskih prava i kako bi se osiguralo da državni i nedržavni akteri pokažu odgovornost za nasilje nad ženama. Veliki broj romskih nevladinih organizacija organizuju ulične aktivnosti, radionice i slično.
U svakom slučaju, svako na svoj način radi na prevenciji, a ono što Kali Sara radi ima direktnog uticaja i na borbu protiv nasilja u porodici kroz zagovaranje za socio-ekonomske reforme jer siromaštvo, nezaposlenost i ekonomska ovisnost žene od nasilnika su razlozi zbog kojih veliki broj žena ostaje u zajednici sa nasilnikom. Kad bi bilo više obrazovanih, zaposlenih i ekonomski nezavisih žena, sigurno bi bilo manje onih žena koje bi ostale u bračnoj zajednici u kojoj trpe nasilje u porodici. U isto vrijeme bi sigurno porastao i broj prijava za nasilje u porodici“, smatra Bešić.

Sanela Bešić, izvršna direktorica Kali Sara, foto: http://www.portal-udar.net/

O reproduktivnom zdravlju generalno, pa samim tim i o reproduktivnom zdravlju Romkinja tokom prva dva i po mjeseca pandemije koronavirusa i izolacije malo se govorilo. Više na osnovu iskustva a ne zvaničnih istraživanja znamo da je pružanje ginekoloških usluga najčešće podrazumijevalo samo hitne slučajeve uz činjenicu da u nekim mjestima u BiH ginekološke ambulante i ne postoje.
Romkinje su često diskriminisane u zdravstvu i mimo pandemijskih okolnosti.
„Posebno kada su ginekološke usluge u pitanju, jer se susreću sa različitim neprimjerenim komentarima. Poznato je da su zdravstvene usluge tokom pandemije bile ograničene za sve građane i građanke, pa tako i Romkinje i Rome. U pomenutom istraživanju upravo jedan od ispitivanih segmenata bio je tzv. rodno-zdravstveni aspekt, gdje su se određene ispitanice izjasnile da nisu imale pristup zdravstvenim uslugama, čak ni kao trudnice i da su dobijale određene neprikladne komentare u kontesktu trudnoće i ‘prekomjernog’ rađanja kod Romkinja. Upravo zbog otežanog pristupa generalno zdravstvu i ginekološkim uslugama, članice ŽRM ‘Uspjeh’ uz podršku različitIh donatora često organiziraju besplatne ginekološke i mamografske preglede za žene, koji su, nažalost ili nasreću, spasili nekoliko života“, objašnjava Mehdić.

INSTITUCIONALNO STVARANJE RAZLIKA IZMEĐU ROMSKE I VEĆINSKE DJECE

Ne možemo čekati da pandemija prođe pa da se vratimo nekim od ključnih problema vezanih za život i prava Roma i Romkinja u Bosni i Hercegovini a čini se da se oni koji odlučuju upravo tako i ponašaju, uzimajući COVID 19 kao univerzalni izgovor.
Jedna od iznimno važnih tema tiče se ugovorenih dječijih brakova čije su žrtve djevojčice Romkinje. Pred sudom advokati optuženih ova djela ne interpretiraju kao krivična nego kao dio „romske tradicije“ i „običajnog prava“ što naravno nema nikakvog utemeljenja u zakonskim propisima.
Ženska romska mreža „Uspjeh“ svojim aktivnostima nastoji zaštiti prava i potrebe romskih žena i djevojčica. Do sada nažalost nije bilo pomaka u tretmanu ugovorenih dječijih brakova pred domaćim pravosuđem, kaže na kraju Aida Mehdić i dodaje:
„Do sada u tom kontekstu nije bilo pomaka. Mi smo nastojali i nastojimo da izvršimo pritisak na javnost da se stavovi kako šire društvene zajednice, tako i samih službenika koji se bave tim pitanjima promijeni. Potrebno je mnogo truda i vremena da se izmijene stavovi, jer su oni ključni. Moram priznati da zakon ne prepoznaje razliku između romskog djeteta i djeteta iz većinske populacije, ali pojedinci službenici nažalost da.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.