Budala i paparati uvijek će biti !

osigurac_topljivi1.jpg

Zapamtite ovu fotografiju.
Predmet o kom ću vam pripovjedati nije baš tako izgledao ali jeste slično i imao je, ako se ne varam, istu namjenu.
Fotografiju, originalnu, birvaktilnog osigurača, nisam uspjela pronaći, ali poslužiće i ova, nema veze.
No krenimo redom.
Večeras sam bila u pozorištu, kojim povodom, i to ću kasnije.
I priznajem, jutros , kad sam na sebe navukla prvo što sam dohvatila, nisam previše razmišljala da li se, u odjevni predmet, uvukao neki, koji nisam planirala odjenuti.
I tako stojim ja ispred pozoriÅ¡ta, čekam svog omiljenog glumaca NebojÅ¡u Glogovca , stojim i dobronamjernim vjerovatno izgledam kao hostesa a onim zlobnim moj položaj u odnosu na glavnu cestu može i sugerisati neÅ¡to drugo 😛

Na sebi imam crnu haljinu i pepito mantil, mantil je posebno bitan jer sam ga kupila na stopostotnom sniženju, mislim, mantil je bitan za mene, za pvu priču je potpuno nebitan.
Imam i naušnice, baš neke povelike i kosu svezanu u rep.
Lijepo sam se opisala, nema Å¡ta 😆

U jednom trenutku, osjetila sam da mi se nešto od vrata spušta niz leđa, nepravilnog i čvrstog oblika. Pomislim naušnica je pala i skotrljala se niz leđa. Pipnem jedno uho,naušnica je tu, pipnem i drugo, takođe, pošto treće nemam, zaključim da naušnica nije.
Ništa strašno, sigurno je gumica koja svakako nije neka normalna i diskretna već ima mede, kuce , zeke, kockice i slično.
Dohvatim svoju ne baš očešljanu kosu i nakon obimnog istraživanja zaključim da je gumica tamo gdje sam je jutros i stavila.
Skriveni predmet već je došao do štrampli i ja sam bila već na pola puta do zaključka da mi je neko nešto namjerno ubacio u haljinu, onda sam se sjetila da nisam u prvom osnovne već ispred pozorišta pa sam se zavukla iza prvog ćoška i napipala gumicu koja je nekada davno ostala zaboravljena u odajama mojih skuta i bila je u obliku meda.
Trebam li napominjati da sam tokom cijele predstave desnom stranom guze sjedila na medama 😛

Ali nije to niÅ¡ta, mogo gore je bilo kad mi je iz bermuda nogavica Å¡trampli ”od juče” virila.
Došla sam tako s repom na posao.
I rep niko ne bi vidio da ja nisam bila radoznala.
Nešto me je žuljalo a i malo je virilo.
Ja malo povučem kao madžioničar i čudo se desi. Dva metra grilona počne da izlazi 😆

Rekoh sebi, biće dobro, samo da se golub ili zec na kraju ne pojave!
Ali to nije sve.
Imala sam pet godina i taman zalječivala rane nastale nakon prolijevanja vrele vode po mojoj lijevoj šapi.
Prizdravih ja, stadoh na noge junačke, ponosne petogodišnje vlasnice , kad se tetka Beba stvori na vratima.
Pita, Tina, hoćemo li ići po Milanku?
Bila je subota i Milanka je imala folklor, to je značilo da ćemo lagano šetnom prema Milankonoj školi folklora, prošetati s Milankom u povratku, desetogodišnjakinjom, starijom rodicom zahvaljujući kojoj sam naučila oba pisma, jednačine i nejednačine i ponešto naučila crtatati. Prošetati s Milankom bila je privilegija koja se ne odbija.
Tako ja u strahu da će tetka bez mene otići, obuh čizmu u kojoj se sasvim jasno nazirao onaj gorepomenuti osigurač, znate ono bijelo od keramike, i stoički počeh podnositi bol.
Ne treba napominjati da smo svakih pet minuta pravile pauzu i da je tetka mislila da me i dalje boli noga zbog ozljeda prouzrokovanih vrelom vodom.
Na kraju tog naÅ¡eg puž maratona, tetka, vidno iznervirana,reče: ”Pa dobro Tina, zar te viÅ¡e nije prestala boliti ta noga koju si
opekla ?”
A Tina skrušeno reče:
”Jeste tetka, ali u čizmi imam struju ”

P.S.

Šta je bilo u pozorištu pisaću vam sutra.
Nemojte samo pomisliti kako sam iz nehata ponijela u torbi trafo stanicu.

Slobodna tema

palcek_palcica.jpg

Da već u sedmoj godini nisam prestala pisati pjesme mogla bih reći ”pamti te me po pjesmama mojim”, ovako, umjesto pjesama kojima nisam bila vična, Å¡to je najgore ni kao čitalac, mogla sam, kako je sve prije par nedelja krenulo, ostati upamćena po Blogu!

Lijepo kaže naÅ¡ narod, ”svakog čuda tri dana dosta” pa tako i ovo moje nekako proÄ‘e, ko zna, taj će i shvatiti, a moji mili posjetioci bloga o meni svakako toliko znaju , jer bliski smo, a da se preko skajpa može Å¡ećer u kocki i sto grama kafe nositi, sigurno kese u vidu foldera iz ruku ne bismo ispuÅ¡tali 😛

U zadnje vrijeme imam jako mnogo posla.
Neću reći da ga inače imam malo, ali me ovih dana baš steglo.
I sva sam nešto započeta a nisam dovršena.
Baš kao i moja knjiga, ali o Njoj nešto kasnije.

U ponedeljak su isključili struju, cap carap i nema je.
Platismo je i živi se pokidasmo od sekiracije i pitanja da li će nam je istog dana uključiti.
Već sam vidjela sebe kako igram remija uz petrolejku.
Struja došla isto veče, ali dođe sutra i utorak.
U utorak su isključili kablovsku.
Kažu, ne mogu je priključiti istog dana.
Kod mene, kao da je još uvijek rat.
Sjećam se da smo, kad bismo u ratu imali struje, gledali i slušali sve vijesti svih medija kako bi uopšte mogli i približno realnu sliku stvoriti o tome ko je koga napao i ko šta osvojio, čisto da se ne iznenadimo ako neke nepoznate, s lošom namjerom, u svojoj avliji zateknemo.

Tako ja i danas, ako ne pogledam šta iz svih regionalnih TV centara imaju stroge tete u lošim sakoima da kažu, ja se osjećam potpuno neinformisano.
Ajde što smo tu noć bili osuđeni na loš prijem zemaljskog signala TV kuća, već što onu staru dobru antenu samo još u WC šolji nismo tražili.
Ali svako zlo za neko dobro, tražeći antenu našla sam super zgodnu crnu kožnu torbu koju sam sakrila od same sebe jer me je podsjećala na neke loše dane.
Pošto ja ne volim nositi stvari iz loših dana, a imala sam ih više nego dobrih, onda su, pretpostavljate, moji ormari puni odjeće koju ne nosim.
Ima i jedna olakÅ¡avajuća okolnost, u većinu toga i ne mogu stati, opet smo kod onog svako zlo za jedno dobro 😆

I tako.
Jedan dan bez elektrifikacije.
Drugi dan bez kablovske.
ALI ! To nije sve !!! Å to bi rekli u Teleshop ponudi.
Internet u moj život dolazi preko kablovske.
Izbaždarena sam tako da preko vikenda mogu bez interneta.
Tad čitam i jedem bakine štrudle. Kome bi internet pao na pamet ?
Ali radnim danom, bez odlaska na Blogodak i šetnje po vlastitom Blogrolu, e to već ide malo teže.

I tako ja očajna, igrajući se s računarom bez interneta, nađem jedan dokument.
Naslov Kiki story.
Obećava, zar ne ?
Utoliko više što sam Kiki ja.
A story je priča 😀
Znači, moja priča.
Kliknem i otvori se.
Ma kakva priča.
Roman!
Mislim, dobro, nije baš cijeli roman, nisam ga baš ni do pola dovela, ali ima ga,
taman toliko da shvatiš kako je od toga trebao nastati roman.
Ambiciozno? Pa, malo je reći !  Jer, kad neko, ko u životu, osim pisanja onih pjesama do sedme ,
nije napisao ni kratku priču, odluči pisati roman, a teoriju književnosti je položio uz pomoć nindža trikova, taj ili je beskrajno talentovan ili je budala ili o sebi ima jako visoko mišljenje.
Dobro, nije to baš bilo toliko strašno, barem ne u onoj mjeri u kojoj je strašno suočiti se sa stranicama vlastitih dnevnika.
K’o da je juče bilo kad sam u četvrtom preko cijele dvije strane napisala TRAGEDIJA, nakon toga bi svako normalan očekivao informaciju o tome kako je četa Ä‘aka ubijena u jednom danu, ali nije, kod mene, kad okreneÅ¡ stranu nakon TRAGEDIJE ,
piše kako je Cicko zaljubljen u Cecu.
A kad mi je fudbalski gol pao na glavu, tačnije vrat, pa sam u desetoj zaradila početak spondiloze, to nisam opisala kao tragediju, nisam ga opisala nikako, pa sam se s teškom mukom kod fizijatra nekih petnaest
godina nakon toga morala prisjećati koja je to strašna povreda koja je trajno upisana na mojim vratnim pršljenovima i na snimku.

Nego, da se ja vratim toj svojoj pronaÄ‘enoj pisaniji, iz koje sam, mnogo Å¡ta naučila, najprije da ne treba gladan pisati 😆

Brzim pogledom velikog hedoniste zaključila je da joj žito sa šlagom izgleda najinspirativnije, ali i zagrebačkim kremšitama nije bilo mane, pa je prema stolovima krenula sa velikim tanjirom u jednoj ruci kog je popunjavala tjestenina, suho meso, njoke, sos boje zemlje, ruska salata i parče hljeba, u drugoj je nosila zdjelicu sa žitom, a njom i tanjirom je nekako pridržavala kremšitu koja se nalazila na nešto manjem tanjiru u sredini.

Takođe sam shvatila da je potrebno znati o čemu pišeš.
U mom rječniku postoji krempita I šampita, šta je zagrebačka kremšita, da me ubijete ja vam ne bih sad znala reći. Da sam je ikad jela ili stvarno vidjela, znala bih sigurno. A zašto sam o njoj pisala, pojma nemam, valjda bila gladna, ponijelo me pa izmišljala.
A primijetili ste sos boje zemlje ??? Ko bi joÅ¡ sa prepunih Å¡vedskih stolova, kakvim ih već opisujem, uzeo sos boje zemlje ??? Od čega je napravljen, crnice ili humusa ??? Ili mu je samo boja bila takva a on bio od jagode i ukusan 😆

Druga lekcija odnosi se na to da ne treba pisati dok gledaÅ¡ u radijator na kom se suÅ¡i veÅ¡. Ako nikako ne možeÅ¡ a da ne gledaÅ¡ na veÅ¡, onda dragi čitatelju, piÅ¡i ljeti, tad se veÅ¡ suÅ¡i vani 😉

Ona nije imala ni jedan komadić odjeće koji je spadao u kategoriju seksi, a pogotovo ne veš.Osnovni motivi koji su preovladavali tkaninom koja je pokrivala njeno dupe i međunožje bili su oslikani bubamarama, delfinima, medama i drugim pripadnicima životinjskog carstva.Nikada nije nosila čipkaste korsete već poderane muške majice koje su bile neodređene boje nastale kombinovanjem jedne zalutale crne čarape u bijeli veš za vrijeme otkuhavanja.

Što se tišče donjeg veša, Sara je tu bila na stranji Ane .
Uvije pamuk, nikada sintetika.
Uvijek bijelo, nikada crno.
Kod životinjske farme, suzdržana.

Ne pisati u trenutku besparice, prije ćeÅ¡ ličiti na inkasanta već na literarnog stvaraoca 😉

Zajedno sa domaćicama i neobrazovanim ženama dolazila je po paketiće američkog smeća upakovanog tako da predstavlja dekorativnu kozmetiku. Kasnila je s uplatama faktura, kasnila je s predajama porudžbe, kasnila je sa podizanjem paketa, nije znala koliko treba uplatiti, nije znala koliko joj klijenti, tj.nekoliko osoba iz bližeg okruženja trebaju platiti.Nije znala ko joj je šta naručio, a ponajmanje je znala zašto joj to sve treba kad je zarada svakako minimalna, a trebalo joj je jedino zato što novac nije morala odmah uplatiti, a klijenti su njoj odmah plaćali pa je od tog novca mogla izmirivati prioritetne obaveze poput onih kad se plaća račun za struju u trenutku kad su već došli da je isključe, a onda kad je trebala platiti kozmetiku ponovo nije imala novca, pa je nije plaćala sve do momenta kad dobije pismenu opomenu uz upozorenje da će, ukoliko ne izmiri obaveze, snositi posljedice i prestati biti član uvažene firme…

I na kraju, ali ne manje važno, nije preporučljivo gledati TV drame poput onih Doktorka sa sela 😆

”NiÅ¡ta”, zaneseno je nastavio profesor”otiÅ¡ao je onda kad je shvatio svu besmislenost života u toj selendri, onda kada je povalio svaku seljanku koja je barem na neÅ¡to ličila , onda kada je postojala ozbiljna opasnost da ga ožene bogatom seljankom koja je ostala u drugom stanju.Pobjegao je prije nego Å¡to je saznao Å¡ta će ova odlučiti da uradi s djetetom, a kako to obično biva , ubrzo se naÅ¡ao lokalni momak koji je oženio radi materijalnog bogatstva njenih roditelja.Dijete je zvanično bilo roÄ‘eno kao sedmanče i svi su u veselju dočekali sretni ishod rizičnog poroda.”

Žao mi je što nisam i neki svijetli primjer izdvojila, ali oni koji imaju nekog smisla začinjeni su tolikom količinom psovki da bi me bilo to na blog sramota okačiti.
Kako sam se mogla zamisliti jednog dana na promociji takve vlastite knjige, ne znam.
Isto kao Å¡to ne znam kakve su zagrebačke kremÅ¡nite i sos boje zemlje 😉

SAMO ZA BLOGERE :)

target1.jpg


Prvi SMS

”Blogi, jesi li čula da je u S.Arabiji zabranjeno prodavati crvene ruže i druge crvene stvari koje podstiču preljubu ? Za blog.”
Drugi SMS
”Vidi je li samo za Valentinovo ili inače”

Blogi sam u porodičnim krugovima ja, a oba SMS-a poslala je moja mama 😀

Ovaj prvi, da mi da ideju za pisanje, a drugi, da ipak provjerim, kako ne bih iznosila nedovoljno provjerene informacije 😀

Jasno mi je da su preko noći svi saznali za moj blog ( mama je znala od početka) ali mi nije jasno kako se preko noći pronijela vijest da nemam inspiracije ni za lijeka.

Slučaj službenice PTT-a

Mama mi najčešće nesvjesno daje inspiraciju za pisanje, npr. prije par dana mi kaže kako je tetak davio tetku i kako je ona tetki (rodici, ne sestri) rekla da je to nasilje u porodici i da ga treba prijaviti, a tetka rekla kako je sramota zbog djece i njenog posla.
E sad, vi vjerovatno mislite da je tetka gradonačelnik ili premijer i da se porodična tajna treba čuvati kao ona iz Bijele kuće u vrijeme afere iz ovalnog kabineta, ali ne , tetka radi u pošti.
Mama poÅ¡tuje tetkinu odluku, tim prije Å¡to misli da tetku i treba zadaviti 😀

Zvezdina zvezda

Malo kad novinarstvo ima smisla , mnoge afere, počinioce, krivce, zločince, otkrili su upravo novinari, ali su malo kad ti isti zločinci i odgovarali pred zakonom.
Ono što je učinio Insajder na B92 vrijedno je svake pohvale, a neku noć rekoh Tanji kako sam puna nekih moralnih dilema, najčešće glede profesionalnog angažmana, a Džaja onoliku lovu, bez da trepne maznuo.
Kada je s lisicama ušao u plavi kombi, gledala sam kako odlazi jedan dio mog djetinstva, barem onog koji nije opisan na ovom mjestu

Kad sam kod novinarstva, zbog dogaÄ‘aja opisanog kao subjekat udario na objekat 😉 morala sam da se suočim s dvije stvari. Prva je braniti neÅ¡to iza čega apsolutno stojim,a druga je , potpisati se ispod nečega iza čega ne stojim, a sve zbog ”viÅ¡ih interesa” ili onoga Å¡to bi se u naÅ¡em narodu okarakterisalo kao ”veži konje gdje ti aga kaže”.
Ko zna koliko bih se lomila, prelamala, nervirala i patila da se nije desio intervju sa Sanaderom, odnosno ne baš sa Sanaderom, kad pomislim kako je sada Davoru Butkoviću
shvatim da je meni super i da je , na kraju krajeva, svakog čuda tri dana dosta.

Ime

A da su čuda ipak moguća, potvrđuje moja izuzetno dobra pozicioniranost na Blogotku .
Uz veliku pomoć mojih prijatelja, koji su me linkovali i nakuckali preko 300 komentara ja se sad osjećam bolje 😛
Zato uzvraćam linkovljem 😛

Kad se male ruke slože 😀

Tanja
Baš se lako pamti
Jelena
Marica
Stranac
Pedja
Deda
Shaputalica
Aurora
Viktor
pitchweis

Hvala svima 🙂
Ovaj post je bio samo za blogere, jer sam mislila da me jedino oni i čitaju.
Prošle sedmice sam shvatila da je blog, kako mi je to Tanja ranije i tvrdila , ipak medij.
Dok se ne naviknem na tu činjenicu 😉 na ovaj način ću da izbjegnem ćutnju 😉 Da se ne misli kako sam ostala bez teksta :mrgreen: