Tamara Zablocki, foto: Imrana Kapetanović
„Smrt žene koju su poljski ljekari radije pustili da umre umjesto da bi odstranili plod koji nema nikakve šanse da preživi – jeste također oblik femicida. Zato ne mislim da će pokoji radikalni slučaj nasilja nad ženama promijeniti stvari, više mislim da trebamo zbiti redove i pripremiti se na dugotrajnu borbu koja će nam biti stalnica. Ali, budući da se radi doslovno o odbrani golog (ženskog) života, šta nam teško…“, kaže Tamara Zablocki, novinarka i savjetnica u Društvu SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja u Sloveniji.
O kontinuitetu borbe za ljudska prava žena u Sloveniji i njihovim uspjesima, kontracepciji kao osnovi planiranja porodice i temelju ženske tjelesne autonomije, te pravu na pobačaj koji su zaštićeni ustavom, biomedicinski potpomognutoj oplodnji koju pokriva zdravstveno osiguranje kao i kontracepcijska sredstva, o zahvalnosti prema ženama na postjugoslvenskom prostoru koje su progovorile o seksualnom nasilju i promjeni diskursa koju je donio balkanski #MeToo pokret te zbog čega žensko nije isto što i feminističko, govorila je u intervjuu.
Piše: Kristina Ljevak
Tvoj profesionalni život u Sloveniji podrazumijeva savjetnički angažman u Društvu SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja. Riječ je o ljubljanskoj organizaciji s bogatim stažom koji doseže i do predratnog, jugoslovenskog doba. Šta su danas osnovne aktivnosti organizacije pored ključne koja podrazumijeva komunikaciju sa žrtvama nasilja?
Društvo SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja pokrenuto je 1989. i prva je nevladina organizacija na području borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja nad djecom u Sloveniji. Nastalo je kao neformalna grupa u okviru feminističke skupine Lilit, koja je djelovala u okviru organizacije ŠKUC – Forum, svojevrsnog rasadnika feminističkog i lezbejskog aktivizma s kraja osamdesetih u Sloveniji. Organizacija je kroz godine mijenjala i dopunjavala svoj oblik, te narasla do današnjih dvadeset zaposlenih i pedesetak volonterki. Djelovanje Društva danas podrazumijeva prvenstveno dvije sigurne kuće za žene koje su preživjele rodno zasnovano nasilje, 24-satnu SOS telefonsku liniju za žene i djecu žrtve nasilja, te program psihosocijalne pomoći s individualnom i grupnom psihoterapijom. U nešto manjem obimu bavimo se i osvještavanjem javnosti kroz različite kampanje i radionice posebno osmišljene za najranjivije skupine, nudimo savjetovanja pravnice i kriminalistkinje, te savjetovanja na engleskom, albanskom i BHS jeziku. Zagovaranje je još jedan vid našeg djelovanja, a posljednja velika stvar koju smo zagovaračkim naporima dosegle, u saradnji s drugim organizacijama, jeste redefinicija krivičnog djela silovanja koja u Sloveniji od ove godine počiva na principu „samo DA znači DA“, u suprotnosti s pređašnjim „samo NE znači NE“ koji je propitivao je li žrtva dovoljno jasno i glasno vikala NE, zanemarujući pitanje njenog straha i obamrlosti. Feministički principi su, dakako, i danas osnovna vodilja organizacije u svim njenim aktivnostima.
Postoje li tipični razlozi zbog kojih se žrtve javljaju ili je svako nesretno iskustvo nasilja „nesretno na svoj način“?
Postoje, naravno, jer su nasilnici dosta predvidiva sorta. Mi se interno šalimo da vjerovatno negdje u nasilničkom podzemlju postoji priručnik za nasilnike, čijih se preporučenih metoda svi odreda drže. Novo je možda to što jača svijest o pogubnim posljedicama psihičkog nasilja, te time i pozivi i e-mailovi koje dobijamo na tu temu postaju sve učestaliji. Nerijetko se na nas obraćaju i starije osobe koje doživljavaju psihičko nasilje i zanemarivanje od svojih odraslih kćerki i sinova, kao i osobe koje su preživjele seksualno nasilje – što je zaista dobro jer u timu imamo i psihoterapeutkinje specijalizovane na području seksualnog nasilja.
Pronalaziš li razliku između problema žena općenito, ne samo žrtava nasilja, u Sloveniji kao članici Evropske Unije i u Bosni i Hercegovini koja još nije stekla uslove za kandidatski status. I ako postoje, imaju li ikakve veze sa evropskim statusom ili prije sa navikama, običajima, odnjegovanim obrascima građana_ki koji žive u ove dvije zemlje?
Nasilje nad ženama je, kako rekoh, vjerovatno slično posvuda, kao i generalno nezadovoljstvo odgovorom državnih institucija na njega, a dvije zemlje su slične i po tome što se ženama žrtvama rodno zasnovanog nasilja najozbiljnije bave nevladine organizacije – doduše, u Sloveniji one moraju daleko manje brinuti hoće li i kako dobiti finansiranje programa, dok se u BiH čak i sigurne kuće zlopate, a različiti nivoi vlasti jednako spremno prave mutavi pred svojom obavezom odrješivanja kese. U svemu ostalom, razlika itekako postoji, s tim što mislim da ona manje ima veze s članstvom u Evropskoj uniji, a više s kontinuitetom borbe za ljudska prava žena i civilnog društva koje vrlo rijetko propušta usprotiviti se konzervativnim, patrijarhalnim, klerikalnim podvalama.
To je vrlo vidljivo već na primjeru seksualnih i reproduktivnih prava. Premda su Slovenija i Bosna i Hercegovina u okviru SFR Jugoslavije imale načelno jednak pravni osnov za zaštitu seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja, a jugoslovenski Ustav iz 1974. bio je prvi na svijetu u kojem je bilo upisano pravo čovjeka o slobodnom odlučivanju o rađanju djece, razlike među republikama su itekako postojale i Slovenija je i tada, sve od pedesetih godina 20. vijeka, radila više na zaštiti seksualnih i reproduktivnih prava, a potom je slobodu odlučivanja o rađanju djece jedina od svih bivših republika zadržala u Ustavu i nakon osamostaljenja 1990., kao i obavezu države da osigura ostvarenje ove slobode.
Upravo oko ustavne zaštite ovog pitanja, kojem su se naravno protivili predstavnici Crkve i desnih političkih struja aktivno radeći prvenstveno na uskraćivanju prava žena na abortus, u devedesetima se formirao i ženski pokret samostalne Slovenije. Kontracepcija kao osnova planiranja porodice i temelj ženske tjelesne autonomije, te pravo na pobačaj tako su zaštićeni ustavom, a time i otporniji na napade. Oko pitanja zaštite reproduktivnih prava žena devedesetih su se ujedinile političarke s čitavog političkog spektra. Posljedično, područje seksualnog i reproduktivnog zdravlja žena u Sloveniji je danas jako dobro riješeno: kontracepcija je u potpunosti pokrivena zdravstvenim osiguranjem, svaka žena od 18. godine pa do kraja života ima pravo na svoju ginekologinju u sistemu javnog zdravstva jednako koliko i na svog ljekara opšte prakse, vakcinacija djevojčica i dječaka protiv HPV-a se rutinski provodi i pokrivena je zdravstvenim osiguranjem, preventivni programi za rano otkrivanje raka grlića maternice i raka dojke podrazumijevaju da žene dobiju poziv na pregled i sudeći po brojkama, na njega se rado odazovu, a pravo na šest postupaka biomedicinski potpomognute oplodnje kod prve iznesene trudnoće i četiri kod svake naredne je uobičajena zdravstvena usluga pokrivena osiguranjem. Tzv. prigovor savjesti ljekara kod obavljanja induciranog pobačaja gotovo da ne postoji – samo desetak ginekologinja_a u državi se poziva na prigovor savjesti. Zanimljivo je da je priziv savjesti u Sloveniji puno aktuelnije pitanje kod drugih medicinskih radnica i radnika, recimo onih koji odbijaju prisilno hraniti pacijente u domovima i zavodima, a od ginekologinje s kojom sam razgovarala o tome saznala sam i da je prigovor savjesti među ginekologinjama i ginekolozima svojevrsna sramota, oni koji ga imaju nerado to priznaju kolegicama i kolegama jer se na njega gleda kao na nerad, da naprosto nećeš da radiš svoj posao već ga radije prebacuješ na druge. Pobačaj, obično medikamentozni, je, dakle, široko dostupan i pokriven osiguranjem, te malo ko dovodi u pitanje opstanak ovog prava – premda se nekakvi crkvenjaci, poslovično posvećeni kontroli nad ženskim reproduktivnim organima, posljednjih par godina okupljaju na dosta komičnom tzv. Hodu za život – na ovogodišnjem je recimo nadbiskupu ljubljanskom Stanislavu Zoreu uspjelo slavodobitno citirati papu Franju te izjaviti da je pravo na život osnovno pravo „od rođenja do smrti“ – vjerovatno je namjeravao reći od začeća, ali se nije dobro pripremio, a i hoće jezik pravo. Posljednjih godina, sa sve raširenijim uskraćivanjem prava na pobačaj u susjednoj Hrvatskoj, javlja se i trend da žene iz Hrvatske dolaze u Sloveniju obaviti pobačaj jer u svom gradu ne mogu ostvariti pravo na ovu zdravstvenu uslugu. Osim toga, na svaki pokušaj ograničavanja ljudskih prava žena u Sloveniji – obično se radilo o napadima na reproduktivna prava – spremno su i glasno odreagovali i civilno društvo i ginekološke udruge.
Sve što sam navela zaista je teško uopšte upoređivati s BiH u kojoj gotovo da ne postoji ništa od toga, pri čemu valja podcrtati da govorimo o valjda najbitnijem segmentu života žena, zdravlju. Za HPV vakcinu se tek nedavno načulo i to samo u Kantonu Sarajevo, inače je ne možete dobiti ni za koje pare, nikakva kontracepcija nije u potpunosti pokrivena zdravstvenim osiguranjem već je izuzetno skupa za bh. standard, pobačaj je daleko od besplatnog i dostupnog, a medikamentozni pobačaj nude samo privatne klinike, u nekim bh. gradovima u postojećoj bolnici uopšte ne postoji i ginekolog, premda je to zakonska obaveza, pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju je izuzetno ograničeno i većinom dostupno tek bogatima, a o nepostojećem otporu civilnog društva svemu tome da i ne govorim. Naime, dok sam prošle godine radila na tekstu o dostupnosti abortusa u BiH, od više nevladinih organizacija koje se dvadeset i više godina bave pravima žena u BiH dobila sam odgovor da nemaju šta reći na tu temu jer se njome nikad nisu bavile, pa ne bi da govore napamet. Valjda nije bilo granta namijenjenog toj temi, pa nema razloga da se njome bave. Za to vrijeme, dok se, dakle, one time ne bave, u BiH je zakoračila moćna američka organizacija za borbu protiv abortusa Heartbeat International koja širenjem laži i manipulacija nastoji žene odgovoriti od pobačaja, eno vam je i na Facebooku pod imenom Glas Za Život.
I to je, rekla bih, još jedna bitna razlika, ta u djelovanju civilnog društva dviju zemalja: u Sloveniji se aktivistkinje i aktivisti pobune protiv nepravde, otimačine javnih dobara i kršenja ljudskih prava čak i kad im to ne nalaže njihova mjesečna plata. U tom smislu je ilustrativno spomenuti Inštitut 8. marec, aktivističku inicijativu koju predvodi sjajna mlada intelektualka Nika Kovač. Riječ je o organizaciji koja nije finansirana niti od države Slovenije, niti od Evropske unije, zapravo nije uopšte finansirana, a iznimno je prodorna i najzaslužnija za uspjeh kampanje za spomenutu zakonsku redefiniciju silovanja, kao i za nedavnu kampanju Za pitku vodu, a protiv vladinog pokušaja legalizacije privatizacije vode. Rezultat neumornog volonterskog rada Inštituta bio je rezultat referenduma o vodi, na koji je izašlo rekordnih 780.000 Slovenki i Slovenaca, a 90 posto ih je glasalo protiv otimačine vode.
Usput, vrijedi spomenuti i podatak iz vrijednog i važnog zbornika Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, da je u BiH između 1959. i 1979. broj jaslica, vrtića i zabavišta za djecu dostigao brojku 137, ali je u njih bilo smješteno samo 3,2% djece, dok je u istom periodu u Sloveniji postojalo 616 ovakvih institucija koje je koristilo 27,7% djece, iz čega je jasno koliko se radilo o manje tradicionalističkom društvu i koliko je ženama u Sloveniji bilo lakše zakoračiti i pozicionirati se na tržištu rada. Isto tako, LGBTIQ+ pokret je ovdje rođen sredinom osamdesetih, dobrano prije nego u drugim jugoslovenskim republikama. Sve to su temelji na kojima je lakše nastaviti borbu, a treba biti pošten i uzeti u obzir i bh. stvarnost – mi smo ipak imali razorni rat i pogubne demografske promjene čije posljedice se ogledaju i u svemu navedenom. Naravno, aktivistički posao nikad ne završava čak i kad je istorijski kontinuitet povoljniji, za početak, recimo, u Sloveniji nam se valja izboriti za pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju za žene bez (muškog) partnera, kao i za izjednačavanje prava istospolnih i heteroseksualnih bračnih partnera.
Uskoro će se navršiti godina dana otkako je glumica Milena Radulović podnijela tužbu protiv svog učitelja glume Miroslava Aleksića zbog seksualnog zlostavljanja. Bilo je i niz drugih događaja nakon toga koji su u prvoj fazi stvarali osjećaj da možemo vjerovati u izvjesnost revolucije koja je s Milenom pokrenuta. Kako ti sve izgleda danas? Ne samo kada je riječ o Srbiji i mogućnosti da se Aleksić brani sa slobode, nego o cijeloj regiji od koje je Bosna i Hercegovina, čini mi se, tradicionalno bila najmanje agilna?
Izgleda mi prije svega onako kako mi je izgledalo i na početku, kao iznimno hrabar i za sve žene postjugoslovenskog prostora važan potez pojedinki koje su o seksualnom nasilju progovorile. Za to je potrebna nezamisliva snaga i zato prvenstveno osjećam zahvalnost i veliko poštovanje prema Mileni Radulović, Danijeli Štajnfeld, Miji Skrbinac i drugim ženama koje su se na taj korak odlučile. Istovremeno, bolji odgovor institucija i kojekakvih navodnih elita naših obesmišljenih društava nisam ni očekivala, ta kome još nije jasno da živimo u sitnošićarskom koruptivnom blatu i mačističkoj silovateljskoj kulturi u kojoj se daleko lakše identifikovati sa silovateljem nego sa žrtvom?
Na ovo pitanje odgovaram upravo na dan zatvaranja Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom čije je 38. izdanje održano na jedvite jade i u potpunosti proteklo u sjeni katastrofalne odluke vodećih festivalskih muškaraca treće generacije da za jednog od ukupno tri člana žirija postave Branislava Lečića. Rediteljke, dramaturškinje, pisci, glumice i glumci, a zatim i cjelokupni ansambli pa čak i uprave pozorišta odustajali su od takmičenja i distancirali se od odluke festivalskih očeva, koji su, očekivano, stvar nastojali minimizirati, a nasilje nad ženama odbaciti kao efemernu i privatnu stvar, zazivajući tobožnju posvećenost umjetnosti umjesto bavljenja „tricama“ kakvo su silovanje i psihičko nasilje. Bez obzira na jezive pamflete i bijedne školske sastave objavljivane svakodnevno na službenoj stranici Susreta u odbranu mačističke, mizogine, silovateljske kulture koje se neki, izgleda, ne žele odreći ni po koju cijenu, smatram da je čitav „slučaj“ Susreta pokazao koliko smo se zapravo pomjerili u odnosu na samo nekoliko godina, koliko se stvari mijenjaju i koliko je svako progovaranje žena o preživljenom nasilju prava mala revolucija. Slučaj Brčko je zapravo vrlo plastično pokazao kako više nema nazad, ma koliko se to ne sviđalo ostarjelim muškarcima koji se ne žele odreći vlastitih privilegija: žene više neće šutke trpjeti sva nasilja i nepravde koje im se događaju, a sve je više onih koji im u tome daju podršku.
Treba reći i da je balkanski #MeToo pokret iznjedrio i nekolicinu dobrih poteza nekih akademskih institucija, ali mislim da je najveća vrijednost koju je donio upravo ta promjena diskursa. Danas su neslućeno brojnije one i oni kojima je jasno da seksualno nasilje treba imenovati i osuditi, nego što je to recimo prije petnaestak godina bilo u slučaju profesora prava optuženih za seksualno iskorištavanje studentica u Tuzli i Sarajevu, a koji su svi odreda imenovali „seks aferom“. E pur si muove. Usput, sjeća li se iko još tog gnusnog slučaja u kojem je najkraću slamku na sudu na kraju izvukao, pazite sad, vozač koji je prevozio djevojke i prenosio njihove indekse do profesorskih rezidencija?
Neovisno o tome u kom dijelu svijeta živimo, ako smo žene ili feministi_ce, svaki novi dan donosi i novi strah od mogućnosti da se ponovo borimo za davno osvojena prava. U tom smislu godinama je primjer Poljske i abortusa jedan od najgorih primjera. Vjeruješ li da će nakon radikalnih slučajeva kao što je posljednji koji uključuje i smrt žene i ponovnih protesta stvari da se promijene ili će i dalje retrogradni argumenti biti ispred zdravog razuma u svijetu iz kojeg sve više protjerujemo nauku, valjda u želji za povratkom primitivnom obliku života?
Ne radi se samo o zabrani ili praktičnom onemogućavanju obavljanja abortusa već o opsežnom kulturnom ratu protiv žena čiji najeklatantniji primjer gledamo trenutno u Poljskoj, pri čemu treba reći da je Poljska bliže Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini nego što se može činiti. Žene teško dolaze do kontracepcije, naročito hitne kontracepcije, zahvaljujući bezobrazluku i licemjerju koje se naziva i prigovorom savjesti. Država ne finansira biomedicinski potpomognutu oplodnju, čak je bilo pokušaja da se BMPO zabrani. Vlada je pripremila zakon kojim, po uzoru na ruski zakon iz 2017. godine, želi dekriminalizovati nasilje u porodici i razgraditi postojeći sistem zaštite pred nasiljem. Zakon predviđa ukidanje SOS telefona za žrtve nasilja u porodici, a finansiranje sigurnih kuća i organizacija koje rade sa žrtvama već je i prije toga ukinuto. U pripremi je i zakon kojim bi se zabranio razvod, već sada su procesi razvoda puno skuplji nego su bili prije, a kampanje protiv razvoda su u toku. Sve što sam navela dešava se u Poljskoj ali nam je štošta dobro poznato i iz prakse na našim prostorima. Smrt neke žene ili nekih žena ne znači ništa muškarcima na vodećim položajima, što jasno vidimo na problematici femicida i kod nas i šire: femicid je vrlo rijetko, ako se dobro sjećam samo u nekim zemljama Južne i Srednje Amerike, prepoznat kao posebna vrsta ubistva koja ima svoje posebne društvene uzroke i zato se ne može tretirati kao bilo koje ubistvo. Usput, smrt žene koju su poljski ljekari radije pustili da umre umjesto da bi odstranili plod koji nema nikakve šanse da preživi – jeste također oblik femicida. Zato ne mislim da će pokoji radikalni slučaj nasilja nad ženama promijeniti stvari, više mislim da trebamo zbiti redove i pripremiti se na dugotrajnu borbu koja će nam biti stalnica. Ali, budući da se radi doslovno o odbrani golog (ženskog) života, šta nam teško…
I kad se odmaknemo od velikih problema kao što su reproduktivna prava žena i samostalno donošenje odluka o vlastitom tijelu, nasilja nad ženama uz seksualno nasilje i uznemiravanje, dolazimo do svakodnevnih borbi sa uvijek jakim i žilavim patrijarhatom kojeg nismo pošteđene čime god da se bavimo. Pošto se ovdje ništa ne mijenja mogu ti postaviti naredno pitanje iako više ne živiš u Bosni i Hercegovini. Čime objasniti činjenicu da su ženski glasovi (artikulisani, feministički osviješteni) toliko utištani u ovoj zemlji i da se javni i medijski prostor ustupa najčešće ženama koje perpetuiraju patrijarhalne obrasce i trivijaliziraju svako žensko pitanje, pokušavajući kojekakve nefeminističke aktivnosti etiketirati kao feminizam?
Nastojim što manje pratiti bh. dešavanja, s ciljem očuvanja vlastitog psihičkog zdravlja, tako da ne znam koliko mogu odgovoriti na ovo. Svakako je posrijedi prvenstveno neupućenost i neukost. Najveći i finansijski najbolje stojeći mediji u BiH, vidim, još uvijek vjeruju da postoji znak jednakosti između ženskog i feminističkog, što objašnjava kako im pođe za rukom osmisliti čitav feministički podcast, a bez feminističkih tema i bez feministkinja. Za to vrijeme, donatorski novac dat nevladinim organizacijama koje imaju znanje o feminističkim pitanjima prečesto odlazi na teme učešća žena u politici, kao da neko negdje zaista vjeruje da će žene iz redova nacionalističkih kleptokratskih stranaka, a drugih ni nemamo, ukoliko budu učestvovale u većem broju u politici, doprinijeti boljem položaju bh. žena. Još strašnije mi je shvatanje feminizma koji je otjelovljen u liku uspješne preduzetnice. Malo ko me u životu eksploatisao i ponižavao kao što su me eksploatisale i ponižavale uspješne preduzetnice. Lijevo-feministički glasovi u bh. javnom prostoru ipak donekle postoje, prvenstveno zahvaljujući književnicama i umjetnicama te sličnim čudnovatim bićima s margine, koje vjerovatno imaju najmanje toga za izgubiti pa se mogu iskreno posvetiti vlastitom iskazu i solidarnoj borbi.
Prostor bivše Jugoslavije kao da se utrkuje u tome ko će biti grđi, pa smo tako nedavno imali izbor novih članova Srpske akademije nauka i umetnosti u čijem je članstvu sada 30 novih muškaraca. Ne očekujem naravno da SANU bude rasadnik ravnopravnosti, ali kako je po tebi moguće da je ovo i dalje svijet u kojem sastavljačima spiska novog članstva nije barem malo čudno što se tu ne nalazi nijedna žena i u konačnici da od novoizabranih članova niko ne reaguje i da im takođe nije čudno što nema nijedne žene? I je li normalizacija takvog izbora najbolja slika stvarnosti u kojoj živimo?
Velika sam ljubiteljica narodnih izreka, pa evo da se poslužim jednom: sit gladnom ne vjeruje. Da se vratim na „slučaj Brčko“, u prvom momentu sam se, čitajući spomenute pamfletiće muškića koji hoće iz kože da izađu e ne bi li nam objasnili kako je nekakav umjetnički dojam bitniji od života i dobrobiti stvarnih žena, također pitala kako je moguće da još postoji neko do koga još nisu stigle ovostoljetne vijesti o tome da žene više nisu objekti za zadovoljavanje potreba muškaraca, nisu roba, nisu stvar, imaju dušu, štite ih čak i zakoni, a ko bi rekao, znaju o sebi i da misle i da govore, te da više nije prihvatljivo u javnosti izgovarati i ispisivati takve splačine. A onda sam se sjetila upravo stvarnosti o kojoj govoriš: na ovim prostorima nikom nikad nije bolje nego što je bilo upravo muškarcima te generacije na zalasku, pozicije su im bile zagarantovane, a doslovno svako ponašanje dozvoljeno. I naravno da se grčevito drže svojih privilegija. A među takvima, šta nam vrijedi i pokoja žena? Ta evo upravo smo, zahvaljujući kolumni Biljane Srbljanović saznali da Susreti u Brčkom imaju umjetničku direktoricu, koja nije progovorila ni u ovom haosu, a ne progovara ni inače. Valjda će doći do svog glasa nakon što rečene muške strukture biološki izumru.
Književnost je polje gdje se žene barem djelimično uspijevaju izboriti za vlastiti prostor jer on najčešće ne donosi nikakav novac. Znam da si posvećena čitanju književnosti koju stvaraju žene, i svjetske i naše koje su istovremeno i svjetske. Koliko su po tebi književnice zbog to malo prilika i teško osvojenog prostora ozbiljnije u odabiru tema i posvećenije u njihovom ispisivanju i kako bi ocijenila žensko autorstvo na našim jezicima?
Ponavljam se ali prema autoricama s naših prostora osjećam prvenstveno – zahvalnost. Zahvalnost što su ovdašnje slojevito, kompleksno žensko iskustvo odlučno i vlastoručno dovukle na književno polje, ma koliko bilo teško. Samo one znaju, a ja naslućujem, na koliko su prepreka na tom putu naišle, na koliko podsmješljivih komentara i glupih pitanja su se morale oglušiti, koliko su puta morale pokucati na ista vrata da bi ih se ozbiljno shvatilo. Žensko autorstvo na našem jeziku ocijenila bih kao neprocjenjivo bogatstvo: samo kad kao čitateljka pomislim na knjige Senke Marić, Asje Bakić, Tanje Stupar Trifunović, Magdalene Blažević, Dijale Hasanbegović, Lejle Kalamujić, Tanje Šljivar, Lamije Begagić, Bjanke Alajbegović, Lane Bastašić, da ih spomenem samo nekoliko i samo one koje vežemo za prostor Bosne i Hercegovine, osjećam se – bogato!
Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.
