Kada bi oni koji ne čitaju znali koliko opravdanja za neke svoje postupke i utjehe za vlastite nesposobnosti u leiteraturi mogu pronaći, ne bi knjigu iz ruku ispuštali 😛
Pade mi na pamet Dučićevo pisanje o plesu i sjetih se kako je pisao da oni koji znaju plesati najčešće ne znaju ništa drugo, te da je Gete imao dvije lijeve noge, a rijedak od mislilaca kome poskočiti nije bila slabija strana, bio je Aristotel. Za njega Dučić opet smatra da nije samo riječ o talentu, već pretpostavlja da je stari mudrac vjerovatno u koraku i ritmu vidio možda savršenu mjeru…Ovo parafraziram, možda sam malo i izokrenula, nije mi knjiga pri ruci…nebitno, suština je u tome da mi je nakon pročitanog bilo mnooogooo lakše. Pogotovo pri spominjanju da od svih naroda na ovom prostoru najmanje smisla za igru imaju Hercegovci i Crnogorci.
Znači, kao Hercegovki po porijeklu, nije mi u krvi.
Ovo je bio ozbiljan uvod za neozbiljan post u kom će tema opet biti ono čega se pametan stidi i što bi možda i budala sakrila, tj. ja i odrastanje.