NASTAO IZ POTREBE OČUVANJA SEDMIČNOG TEMPA PISANJA
Po prvi put osjećam se kao križanac, nastao ukrštanjem Mrguda i Kalimera.
Trenutno mi ništa nema smisla i ne postoji ama baš ništa o čemu bih ja s radošću pisala.
Može mi do sutra bosti oči Second hand u koji je pretvorena pozorišna kafana, sve sa svojim austrougarskim enterijerom i eksterijerom. Baš me briga, šta sam ja, neki volonter savjetnik za urbanizam? I nek cijeli grad izrove i posred grada umjesto gradskog trga kog nemamo i po čemu se Sarajevo izdvaja od svih gradaova koje sam pohodila, kažem neka umjesto trga kog nema posade buvlju pijacu, mene baš briga.
Možda bih mogla koju reći na račun ovogodišnjeg MESS-a, odnosno međunarodnog teatarskog festivala, aha, baš hoću, šta me briga, ko me ćero da gledam, kome se ne sviđa nek poljubi pa ostavi, isto kao što sam i ja mogla. Jedino, ako slučajno kakav reditelj ovo pročita, imam malu molbu. Nakon mnogobrojnih predstava na ovom i njemu sličnim festivalima u kojima nam glumci zdušno pokazuju svoje genitalije, najčešće onda kada to uopšte nije u funkciji , e nakon svih prednjica i zadnjica imam jednu malu molbu, skoro pa apel, a on glasi-dajte seks na sceni, stalna pozorišna publika to zaslužuje.
Evo, pade mi na pamet jedna od boljih stvari koja se desila u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, a riječ je o mostarskom časopisu ”Nepitani”. Tamo je bio jedan sjajan tekst, pisan k’o za mene, u kom pažljivi autor depresivnom čitaocu poručuje da se ne brine ni onda ako mu se olovka zapetljala u kosi i mrsko mu je izvaditi, jer ”čovječanstvo je svakako gnojna bubuljica koja samo što nije eksplodirala”.
E, ja nemam dovoljno dugu kosu da bi u njoj izgubila olovku, ali sam član sindikata koji nam svake godine obezbijedi zimnicu.
Kakve veze imaju olovka i zimnica? Pa, ulazi spremačica u redakciju i kaže :”Kristina, moram te nešto u povjerenju pitati, obećavam da neću nikome pričati, samo mi , molim te, reci ko iz tvoje redakcije još nije odnijeo prošlogodišnju zimnicu”.
Rekoh joj, u povjerenju, da sam to ja i da neću odnijeti ni onu što mi tek sleduje…
Lijepo sinoć reče konobar, sve je ovo kratko, misleći na život, pa valjda treba raspaliti punim, 200 na sat.
I hoću, a mnogi i sada misle da pičim tom brzinom.
Kaže mi jutros kolegica :”Kako ti zavidim, ti si tako sretna”.
E, baš bih voljela vidjeti nekoga sa sedam dana moje sreće pune vreće.
Pa da se od srca nasmijem tom teretu, možda bi me baš i usrećilo.