NASTAO IZ POTREBE OČUVANJA SEDMIČNOG TEMPA PISANJA
Po prvi put osjećam se kao križanac, nastao ukrštanjem Mrguda i Kalimera.
Trenutno mi ništa nema smisla i ne postoji ama baš ništa o čemu bih ja s radošću pisala.
Može mi do sutra bosti oči Second hand u koji je pretvorena pozorišna kafana, sve sa svojim austrougarskim enterijerom i eksterijerom. Baš me briga, šta sam ja, neki volonter savjetnik za urbanizam? I nek cijeli grad izrove i posred grada umjesto gradskog trga kog nemamo i po čemu se Sarajevo izdvaja od svih gradaova koje sam pohodila, kažem neka umjesto trga kog nema posade buvlju pijacu, mene baš briga.
Možda bih mogla koju reći na račun ovogodišnjeg MESS-a, odnosno međunarodnog teatarskog festivala, aha, baš hoću, šta me briga, ko me ćero da gledam, kome se ne sviđa nek poljubi pa ostavi, isto kao što sam i ja mogla. Jedino, ako slučajno kakav reditelj ovo pročita, imam malu molbu. Nakon mnogobrojnih predstava na ovom i njemu sličnim festivalima u kojima nam glumci zdušno pokazuju svoje genitalije, najčešće onda kada to uopšte nije u funkciji , e nakon svih prednjica i zadnjica imam jednu malu molbu, skoro pa apel, a on glasi-dajte seks na sceni, stalna pozorišna publika to zaslužuje.
Evo, pade mi na pamet jedna od boljih stvari koja se desila u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, a riječ je o mostarskom časopisu ”Nepitani”. Tamo je bio jedan sjajan tekst, pisan k’o za mene, u kom pažljivi autor depresivnom čitaocu poručuje da se ne brine ni onda ako mu se olovka zapetljala u kosi i mrsko mu je izvaditi, jer ”čovječanstvo je svakako gnojna bubuljica koja samo što nije eksplodirala”.
E, ja nemam dovoljno dugu kosu da bi u njoj izgubila olovku, ali sam član sindikata koji nam svake godine obezbijedi zimnicu.
Kakve veze imaju olovka i zimnica? Pa, ulazi spremačica u redakciju i kaže :”Kristina, moram te nešto u povjerenju pitati, obećavam da neću nikome pričati, samo mi , molim te, reci ko iz tvoje redakcije još nije odnijeo prošlogodišnju zimnicu”.
Rekoh joj, u povjerenju, da sam to ja i da neću odnijeti ni onu što mi tek sleduje…
Lijepo sinoć reče konobar, sve je ovo kratko, misleći na život, pa valjda treba raspaliti punim, 200 na sat.
I hoću, a mnogi i sada misle da pičim tom brzinom.
Kaže mi jutros kolegica :”Kako ti zavidim, ti si tako sretna”.
E, baš bih voljela vidjeti nekoga sa sedam dana moje sreće pune vreće.
Pa da se od srca nasmijem tom teretu, možda bi me baš i usrećilo.
Kako možeš da živiš bez zimnice? 😉
moracu se, u svom nepotrebnom komentaru na ovaj nepotreban post, sloziti s tobom da su polni organi na bini apsolutno nekorisni bez seksa 🙂
izgleda da je i zimnica nepotrebna 😉
@Spes, vidiš da sam sretna, ja sve mogu 😀
A istina je da dobijamo salatu sumnjivog roka trajanja i sredstava za pranje i omekšavanje rublja, sumnjivog proizvođača, kad je godina rodna, dobijemo i sok, 20 litara po glavi uposlenog, pa to sve zajedno jednim imenom zimnica zovemo. U ovom mom slučaju riječ je isključivo o deterdžentu 😛
@bslp, kad već nisi primijetio moju tugu, neka si barem polne organe 😀
Baš si me na kraju ovog Kalimero dana lijepo nasmijao 😀
eto, neka korist od nepotrebnog komentara na nepotreban post 🙂
mozda bi tako i od te zimnice bilo neke nenadane koristi 🙂
Dobar dan! 🙂
Trenutno sam u fazi kad stojim i navijam da ona gnojna bubuljica prsne. Pri tom uopće ne razmišljam o skloništu.
Ovo sa srećom me podsjetilo na moje sretne dane kad sam još radila s djecom: klinci dobili balone na nekoj zajedničkoj vrtićkoj fešti i jednom dečkiću njegov “pobjegne”. On neutješan, šmrca i uzdiše, a curica pored njega ga tješi:”Ma vidiš kako lijepo leti, baš je fora i sigurno je sretan tako slobodan…” A klinjo će:”Pa pusti i ti svoga da budu skupa sretni.”
Pametnica:”Neću. Onda ću ja biti nesretna”
Pa ti vidi iz koga ćeš ćoška promatrati sreću…
Sudenčice, ovo je krasno, hvala ti, baš mi je danas trebalo.
POstoji nešto što se zove odvratnim jezikom: pozorišna uslovnost. Ali, to nije slučaj ako su već goli.
Mislim, ako puška koja u prvom činu visi na zidu mora da opali u terćem, onda moram da se složim s tobom da ono što se pokaže u prvom, mora da se stavi u funkciju do trećeg čina.
nego, uzmi tu zimnicu. Ništa lepše od kiselih krastavaca 1. januara.
Heheheh, imam utisak da sam se ja prvog januara prejela kiselih krastavaca, ne znam zbog čega bi mi drugog tokom cijele ove godine bio neki gorak ukus u ustima 😉
A pozorište, pa dovoljno je reći da sam trenutno na jednom pozorišnom okruglom stolu, sreća pa su se i vremena promijenila i pozorište modernizovalo pa ne moram slušati već lijepo blogariti 😛