Juriš na politiku
Na radiju sam radila emisiju posvećenu pravima žena i imala dovoljno malo godina da vjerujem kako su ako ne svi, onda barem većina ljudi dobri.
Bile su to godine u kojima je međunarodna zajednica tek nametnula zakon o obaveznom prisustvu od 30 % žena u političkom životu Bosne i Hercegovine. Bilo je to vrijeme Eldorada za dokone I ‘’samosvjesne ‘’ žene.
Jedan u nizu projekata je podrazumijevao edukaciju žena poslanica u parlamentima Bosne I Hercegovine, Crne Gore I Makedonije.
Educirali su ih vodeći regionalni komunikolozi, na regionalnim sijelima bile su kosmopolitkinje, po povratku u svoje nacionalne torove bile su protivnice bilo kog oblika integracije. Jedna se zdušno zalagala za svaki oblik onemogućavanja stvaranja od Mostara jedinstvenog grada, dok je na obali mora jela morske plodove I nazivala ih bajama ( bubama) bila je naravno za bratstvo I jedinstvo.
Svi smo mi izašli ispod gender šinjela 🙂 ili
Put do emancipacije popločan pločicama Burberry dezena
Tada, dok sam se bavila pravima žena, prvi put sam uživo vidjela original, ali baš original Louis Vuitton torbu I pipnula original, ali baš original Burberry mantil.( Riječ je o prvim godinama nakon rata u kojima smo nosile predratne Mura kapute ili nove, no name odore) . Oboje je kupila dirktorica nevladine organizacije koja se bavila pravima ženam. Bila sam sa njom dok je pazarila, jer kud ćeš boljeg društva od mlade vesele djevojke, dovoljno ljubazne da ti kaže kako ti odlično stoji novi Burberry mantil, iako svi znamo da taj mantil dobro stoji I na čiviluku. Dobro, nije kupila samo mantil I torbu, uz mantil je išla I Burberry suknja, da se žena iskombinuje , a uz jednu LV torbu I druga LV torba, nije mogla da se odluči pa da se spasi muka, odabrala je obje.
Tako se naoružana brendovima, u svom novom ‘’autfitu’’ pojavila pred ženama s Kosova da ih ta borbena žena poduči o borbi žena za ravnopravnosti polova, da ih politički, a boga mi I modno osvijesti.
Noćno kupanje
Parlamentarke u letnjim haljinama volim ,la la la
Uh, bilo je tu I dobrih momenata, ne treba dušu griješiti.
U najljepšem sjećanju mi je ostao trening parlamentarki na Miločeru. Jeste
da nisu odbojkaška reprezentacija I da im nisu trebale kondicione pripreme , ali na moru je lepše.
Greškom su me smjestili u sobu koju sam dijelila sa visokom dužnostnicom Stranke demokratske akcije (SDA). Ženi je bilo blizu sedamdeset leta, ali politika ne poznaje granice ni godine. Kada je Fatima išla na spavanje, ja sam na noćno kupanje, da je ne bi neko mladu I jedru ukrao, nisam je smjela otključanu ostavljati već sam je zaključavala I ostavljala ključ na recepciji. Da je izbio kakav požar ili poplava, na svojoj duši bih nosila propast jedne političke karijere u usponu.
Većina žena koje sam upoznala u misijama spašavanja žena od muškaraca u politici ili muževa u kući nije imala muža ni dijete. Imale su dobre devizne dnevnice, rezervisane termine na TV I radio stanicama, luksuzna ljetovalja I opravicu po posljednjoj modi.
Od gomile njih koje sam upoznala, većina ni deset posto svog rada nije usmjerila na propagiranje zaustavljanja nasilja nad ženama.
Jedan od ‘’veličanstvenih’’ trenutaka bio je dolazak Eve Ensler, autorice ‘’Vagininih monologa ‘’ u Sarajevo.
Okupile su se I žene iz NVO sektora ali I one koje su pasulj ‘’smanjile na dvojku’’ pa će ga ‘’zapržiti’’ kad se vrate kući.
Eve , sa gardom Dalaj Lame, okupila nas je u kongresnoj sali jednog od sarajevskih hotela, natjerala nas da naglas vičemo vagina te da , držeći se za ruke, izgovaramo prvo što nam pada na pamet a da ima veze sa našom ili bilo čijom vaginom 😛
Ne mogu se tačno sjetiti koliko je trajala ta moja avantura medijske podrške ženskom aktivizmu, ali danas, kada razmišljam o njima, jedino se po čestitosti mogu sjetiti udruženja Medica iz Zenice.
Koliko su te žene uradile za žene pogotovo one koje su bile žrtve ratnog silovanja je vrijedno divljenja.
Sjećam se kada su u aprilu 2003. godine obilježavale deset godina postojanja.
Sjećam se dobro jer je to bio jedini trenutak kada se nisam mogla ponašati kao profesionalac.
Na svečanost je došao dječak čija je majka, žrtva ratnog silovanja, bila štićenica Medike. Dječak je bio srednjoškolac I iz zahvalnosti prema Mediki naslikao je I poklonio im dvije slike. Nakon njegovog govora cijela sala je plakala, a novinarka, tj. ja, koja je sve to trebala ‘’zabilježiti’’ gušila se u suzama , jecala I naredna dva sata nije prestala plakati.
I danas , u okviru Medike, radi sigurna kuća. Bila sam u kući , upoznala štićenice, uvjerila se da je udruženje učinilo sve da im nakon psihičke ili fizičke torture u njihovim porodicama obezbijedi uslove za pristojan život odnosno privremeni boravak u kući, a njihovi terapeuti kroz grupne ili individualne terapije pomogli u pokušaju prevazilaženja traume.
Evo i adresa sigurnih kuća iz regije
Novi Sad, Sigurna ženska kuća
Beograd, Astra
Kragujevac, Sigurna kuća
Podgorica, Sigurna kuća
I još jednom Medika na kojoj se mogu pronaći linkovi drugih bh. udruženja Medika
Na moju sreću, niko mi se nije povjerio kao Tanji , a voljela bih da je više baka kao što je Jelenina
Jedan od najradikalnijih oblika nasilja koji se trpio a za koji ja znam je postrojavanje ukućana uz pomoć vatrenog oružja, a ženin razlog za ostanak u braku bila je dilema oko podjele zajedničke, u ratu ukradene imovine. Nije joj se pola ukradenog ostavljalo mužu…
Različiti su razlozi zbog kojih ljudi trpe nasilje i ostaju živjeti sa nasilnikom, ja ne znam ni jedan koji je opravdan, pogotovo onda kada su djeca publika i žrtve.
Voljela bih da nikada više ne čujemo izgovor: ” Dobar je on, samo ima tešku narav ” ( čitaj ruku) 🙁