Znam da nisam jedini kolekcionar loših novogodišnjih proslava,
ali sam sigurno jedna od rijetkih kojoj ali baš ni jedan doček nije bio kako treba.
Poučena iskustvom prošlu sam prespavala.
Rijetko dobar potez.
Ako me pamet barem malo posluži, učiniću to I ovaj put.
Za rezime nemam snage.
Bila je to dobra godina.
Još samo kad bih ja bila malo bolja.
Svima srećnu 2008. želim !
Mjesec: prosinac 2007.
Hercegovanje
Hercegovinu, tačnije Vitinu kraj Ljubuškog , doživljvala sam kao mjesto u kom nakon Sarajeva odmaramo par dana do polaska u Dubrovnik.
Nisam znala da mi je porijeklo vezano za jedno od najljepših mjesta na svijetu, vodopade Kravice.
Nisam znala da bujna vegetacija nema nigdje na svijetu miris kao u Vitini.
Nisam znala da su važni i svi drugi svjetovi, van moje linije, Sarajevo- Stradun.
U bajeru sam u vrijeme nepodnošljivih ljetnih vrućina kvasila noge a na tu potpuno zaboravlejnu riječ podsjetila me je Kamara.
Nikada nisam ni slutila da će prabaka Ilijana biti jedna od centralnih ličnosti mojih nikad napisanih romana.
Ljutila bi se kad bi joj se obraćali sa Ilka, ispravljala je ljude govoreći da je Ilijana. Preko njenih prstiju prešle su tone svežnjeva listova duhana i sve muke udovice sa mnooogoo, mnogo djece.
Unučića i praunučića imala je taman toliko da je mogla organizovati i fudbalerski i košrkaški i rukometni klub, mada nas je sve, Hercegovačka genetika, više opredijelila za košarku.
”Ovo dite je gladno”, govorila je Ilijana za mene, koja sam prije mnogo godina nalikovala djetetu iz Bijafre.
Dite nikada nije bilo gladno a najviše ga je ljutilo što ga baba zove dite kad je ono lijepo dijete.
Bila je to jedina kuća mog djetinstva u koju je dolazio sveštenik a od kog sam jednako bježala kao i od mamine prijateljice crnkinje koja je iz Afrike došla studirati medicinu u Sarajevo.
Vitina mi nikada ništa nije značila, ili su to bile one godine kada mi je malo šta značilo osim mog carstva slikovnica u urbanom dijelu glavnog grada.
I onda je došao rat.
Moja najbliža rodbina u Hercegovini, ratnoj Hercegbosni i ja, u Republici Srpskoj, bili smo u dvije, ratom zavađene države.
Dok sam se pitala jesu li svi dobro i zdravo kroz mutna sjećanja provirivale su slike odlazaka na porodično groblje u Vitini, a zbog čega smo, tom prilikom, ručno izrađivali ikebane koje ćemo položiti na grob pokojnika.
Sjećala sam se i uje Ferde koji me je zvao pule, a to je , za neupućene , mladunče magarca 😛
I nostalgično se sjećala njegovih dolazaka u Sarajevo, odlazaka na pijacu, kupovinu lubenice koju me je kasnije tjerao da je sama nasim do stana
Nasilje nad djecom, neee, već ogromna ljubav koju nije znao drugačije izraziti, a koje se i danas s velikom radošću sjećam.
Nikada me nisu vodili u Međugorje, ipak sam ja dijete iz mješovitog braka a nešto tako ipak ne bi bilo politički korektno.
Međugorje i zapadnu Hercegovinu iz koje vodi moje porijeklo i koje me je po svemu odredilo, na pravi način upoznala sam tek mnogo godina kasnije kada sam kao reporter revijalnog magazina obišla cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Prvi odlazak u Vitinu nakon 20 godina probudio je sve mirise mog odrastanja i žaljenje što u svemu tome nisam znala uživati na vrijeme. Odlazak u Međugrje, Gospa i slaganje kockica iz mozaika mog djetinstva. Ukazala se taman onda kada sam i ja odrastala 😛
Gledajući vinograde, razmišljajući o specifičnoj filozofiji tog podneblja koja je sa svoje Istočne i Zapadne strane iznjedrila i Karla Maldena i Dušana Vukotića i Tanoviće čiji je sljedbenik Danis oskarovac kao i dvojica prethodno pomenutih i Kusturice i Šantića i Dučića i da ne nabrajam dalje, gledajući vinograde shvatila sam zbog čega želim da moj kraj bude u Hercegovini, uz vino, sir iz mijeha, duhan i prekrasnu lakoću življenja u tom kamenitom kršu gdje je ljudskost češća vrlina već u pitomim ravnicama.
Da Hercegovini pripadam potpuno potvrdio mi je i nedavno održan prvi filmski festival, odnosno revija filma u Mostaru.
Iza mene je bio izuzetno težak period, trebalo je pod stare dane završiti fakultet i uspjelo je , ali je ostao neki teret ili samo želja za ventilom.
I desilo se, poziv dragih ljudi i odlazak u Mostar.
I onda dolazak dragih ljudi iz Srbije i Hrvatske.
Na prvi festival u Mostaru.
Gradu koji u 21. vijeku nema kino dvoranu.
Porušilo je , a nije je izgradilo.
Četiri dana zaborava, potpune diskonekcije sa stvarnošću.
Miro, Slaven , Velibor i odlična organizacija festivala.
Dragan, Vlada, Jelena i Sandra, moji dragi prijatelji iz Beograda.
Domagoj, producent filma ”Živi i mrtvi ” koji mi kaže :”Dugo se znamo, a još se nismo pozvađali. Znači, mnogo smo dobri.”
Da , jesmo, i bićemo to zauvijek, dok je god dobre Hercegovine i dobrih ljudi koju ona okuplja.
POTONUĆE STARI ZA ONE ŠTO GA ”VOLE”
Prema starom predanju, tvrdi putopisac i pustolov Ahmed Bosnić, ako želite da se s nekim rastanete zauvijek, neka to bude na mostu.
Staro predanje demantuje vijekovno vjerovajne da je most isključivo simbol spajanja.
Tome u prilog ide i rušenje Starog u Mostaru, valjda s ciljem ukidanja svake mogućnosti spajanja i stvaranja preduslova za razdvajanje.
U posljednjih dvadeset godina malo je onih kojima se most pruži gdje god stanu, a više onih kojima je bitno da li Drina ili Neretva teku s lijeve ili desne strane.
Nakon rušenja, pa obnove, pa zahtjeva, pa odobrenja za stavljanje na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturno- istorijskih spomenika, veleljepni luk nad Neretvom ponovo je u središtu pažnje javnosti.
Kameno zdanje ponovo bole rane, pojavile su se pukotine, koje bi bile neizbježne i da ga je ponovo gradio Hajrudin, puno je toga prešlo preko njega, puno da bi pod jedan život i na jedan most stalo.
Nadležni javljaju kako nema razloga za zabrinutost, izdržaće Stari još sto tročlanopredsjedničkih mandata, ostavki premijera, nemogućnost reforme policije, pretnje bonskim ovlaštenjima , tendencije prekrajanja ustava i revidiranja dejtonskog sporazuma.
Jedino još nije poznato da li će most izdrzati posljednju najavljenu postmodernističku intervenciju, plemenitog karaktera,
a kakva bi drugačija bila ?!
Austrijski arhitekta i skulptor Michael Puhringer na most želi postaviti 14 tona tešku čeličnu skulpturu zbog čega bi most trebao biti probušen na četiri mjesta. Izrada, postavljanje i uklanjanje skulpture koja bi na mostu stajala godinu dana koštala bi 970.000 eura. Cijena prava sitnica, za razgoropađenu čeličnu nakazu čiji zagovornici najavljuju i podršku gradskih i federalnih vlasti, dok se gradske vlasti u medijima ograđuju govoreći kako čekaju saglasnost građana.
Na osnovu ovoga mogao bi se steći utisak kako u ovoj državi sve zavisi od njenog naroda, ali ako glas naroda barem ovaj umjetnički implatant spriječi, ostaje mjesta za nadu da u ovom narodu ima jos malo snage.
Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti
Šteta što je glas naroda izostao prilikom jedne sasvom opravdane intervencije u prostoru i što nije postojalo više volje prilikom postavljanja spomenika- zahvalnice međunarodnoj zajednici ispred zgrade predsjedništva u Sarajevu.
Umjesto tamo, danas remek djelo lucidnog i beskrajno talentovanog Nebojše Šerić Šobe stoji iza zemaljskog muzeja. Više kao tabla za grafite nesavjesne mladeži, manje kao spomenik- opomena. A riječ je o konzervi Ikara u kojoj je nešto što smo mi mislili da je za jelo, a čiji sastav nikada nije utvrđen, a što je redovno stizalo konvojima humanitarne pomoći.
Najavljeni ”dolazak” zastrašujuće konstrukcije u Mostaru nije usamljen primjer izložbe na otvorenom raznoraznih umjetnika koji su svoju gvožđuriju donijeli u Bosnu i Hercegovinu.
I danas , malo je onih koji znaju zbog čega se i kako jedna smiješna instalacija našla u centru grada Sarajeva , pošto je njena estetska dimenzija upitna, na svrsishodnosti je dobila jedino onda kad je poslužila kao scenografija za scenu ludila u domaćem filmu ”Ritam života”. Ludilo, ludilu.
Trkači olovnih nogu
Kada je u Mostaru postavljen spomenik Brus Liju, preko noći je simbol univerzalne pravde, ostao bez nunčake. Jedino zbog toga bi možda trebalo postaviti čeličnu konstrukciju iznad mosta.
Bila bi inspirativna ali vjerovatno i po život pogubna domaćim vandalima.
Tako bi i pravda bila zadovoljenja.
I na kraju, a povodom mosta, treba citirati književnika, svjedoka bezumlja današnjice , Veselina Gatala , koji kratko, jasno i poučno kaže :
”Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti”.
Zašto most u Mostaru oblačiti u novo ruho, toliko je inspirativnih građevina diljem svijeta, ili ovo možda treba shvatiti kao povod za uzvraćanje udarca.
Predlažemo intervenciju u prostoru na Ajfelovom tornju, Branderbuškoj kapiji i Big Benu. 🙂
I mi čelika za trku imamo 😀