Prema starom predanju, tvrdi putopisac i pustolov Ahmed Bosnić, ako želite da se s nekim rastanete zauvijek, neka to bude na mostu.
Staro predanje demantuje vijekovno vjerovajne da je most isključivo simbol spajanja.
Tome u prilog ide i rušenje Starog u Mostaru, valjda s ciljem ukidanja svake mogućnosti spajanja i stvaranja preduslova za razdvajanje.
U posljednjih dvadeset godina malo je onih kojima se most pruži gdje god stanu, a više onih kojima je bitno da li Drina ili Neretva teku s lijeve ili desne strane.
Nakon rušenja, pa obnove, pa zahtjeva, pa odobrenja za stavljanje na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturno- istorijskih spomenika, veleljepni luk nad Neretvom ponovo je u središtu pažnje javnosti.
Kameno zdanje ponovo bole rane, pojavile su se pukotine, koje bi bile neizbježne i da ga je ponovo gradio Hajrudin, puno je toga prešlo preko njega, puno da bi pod jedan život i na jedan most stalo.
Nadležni javljaju kako nema razloga za zabrinutost, izdržaće Stari još sto tročlanopredsjedničkih mandata, ostavki premijera, nemogućnost reforme policije, pretnje bonskim ovlaštenjima , tendencije prekrajanja ustava i revidiranja dejtonskog sporazuma.
Jedino još nije poznato da li će most izdrzati posljednju najavljenu postmodernističku intervenciju, plemenitog karaktera,
a kakva bi drugačija bila ?!
Austrijski arhitekta i skulptor Michael Puhringer na most želi postaviti 14 tona tešku čeličnu skulpturu zbog čega bi most trebao biti probušen na četiri mjesta. Izrada, postavljanje i uklanjanje skulpture koja bi na mostu stajala godinu dana koštala bi 970.000 eura. Cijena prava sitnica, za razgoropađenu čeličnu nakazu čiji zagovornici najavljuju i podršku gradskih i federalnih vlasti, dok se gradske vlasti u medijima ograđuju govoreći kako čekaju saglasnost građana.
Na osnovu ovoga mogao bi se steći utisak kako u ovoj državi sve zavisi od njenog naroda, ali ako glas naroda barem ovaj umjetnički implatant spriječi, ostaje mjesta za nadu da u ovom narodu ima jos malo snage.
Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti
Šteta što je glas naroda izostao prilikom jedne sasvom opravdane intervencije u prostoru i što nije postojalo više volje prilikom postavljanja spomenika- zahvalnice međunarodnoj zajednici ispred zgrade predsjedništva u Sarajevu.
Umjesto tamo, danas remek djelo lucidnog i beskrajno talentovanog Nebojše Šerić Šobe stoji iza zemaljskog muzeja. Više kao tabla za grafite nesavjesne mladeži, manje kao spomenik- opomena. A riječ je o konzervi Ikara u kojoj je nešto što smo mi mislili da je za jelo, a čiji sastav nikada nije utvrđen, a što je redovno stizalo konvojima humanitarne pomoći.
Najavljeni ”dolazak” zastrašujuće konstrukcije u Mostaru nije usamljen primjer izložbe na otvorenom raznoraznih umjetnika koji su svoju gvožđuriju donijeli u Bosnu i Hercegovinu.
I danas , malo je onih koji znaju zbog čega se i kako jedna smiješna instalacija našla u centru grada Sarajeva , pošto je njena estetska dimenzija upitna, na svrsishodnosti je dobila jedino onda kad je poslužila kao scenografija za scenu ludila u domaćem filmu ”Ritam života”. Ludilo, ludilu.
Trkači olovnih nogu
Kada je u Mostaru postavljen spomenik Brus Liju, preko noći je simbol univerzalne pravde, ostao bez nunčake. Jedino zbog toga bi možda trebalo postaviti čeličnu konstrukciju iznad mosta.
Bila bi inspirativna ali vjerovatno i po život pogubna domaćim vandalima.
Tako bi i pravda bila zadovoljenja.
I na kraju, a povodom mosta, treba citirati književnika, svjedoka bezumlja današnjice , Veselina Gatala , koji kratko, jasno i poučno kaže :
”Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti”.
Zašto most u Mostaru oblačiti u novo ruho, toliko je inspirativnih građevina diljem svijeta, ili ovo možda treba shvatiti kao povod za uzvraćanje udarca.
Predlažemo intervenciju u prostoru na Ajfelovom tornju, Branderbuškoj kapiji i Big Benu. 🙂
I mi čelika za trku imamo 😀