Dvadeset kila viška ili Hranjenje tuge

Napraviti grešku, ispraviti je a ne otkriti kako je do nje došlo po meni je isto što nastaviti griješiti.
Zato se ja već danima pitam kako je i kada došlo do moje transformacije koju sam ovih dana označila kao predimenzioniranost. Kako preko noći čovjek može iz jednog konfekcijskog broja uskočiti u veći a da odmah nešto glede toga ne poduzme ? Kad umjesto nabavke većeg ogledala potpuno prestanemo da gledamo u njega ? Zašto ne poslušamo dobronamjeran savjet prijatelja da jedan obrok zamijenimo jogurtom već im, umjesto argumentovanog odgovora ponudimo tužnu priču u kojoj je hrana jedini čovjekov saveznik.
Počelo je prije sedam godina, iz ove perspektive mi se čini da sem drugačijih posljedica, bijeg u drogu i bijeg u frižider nemaju neke pretjerane razlike. Oboje je ovisnost koja deformiše čovjeka, u svakom smislu. Dio toga leži i u tradiciji koja je podrazumijevala ”dok se jede do tada se i zdravo”, mudre riječi bake Jele dio su matrice mog odrastanja. Kad je i baka Jela rekla da prepolovim porciju zazvonilo je i posljednje zvono za uzbunu, ali kasno, barem sam tada tako mislila.
Jedino je bilo važno olakšati onaj praktični dio koji debljina podrazumijeva. Naći odgovarajuću odjeću za debeljucu visine iznad prosjeka, kombinacija zlo i naopako i stalni rat sa modnom industrijom za koju najčešće oni konfekcijskog broja iznad 44 ne postoje.
U mom slučaju, sa debljinom sam se najprije pomirila ja, čini mi se da ju je vremenom prihvatilo i najbliže okruženje ili su jednostavno shvatili da budali ne vrijedi govoriti.Kada se to tako složi, čovjeku nekako nije ni teško zaboraviti da je debeo.Ali u zemlji koja nije Engleska već Bosanska, postoje oni kojima neće biti problem da vas podsjete.
-A, je li to tebe nije bilo zbog bebe?
Pitala je pekarka u pekari koju sam dugo zaobilazila iz prostog razloga što je pekara i što tamo i PVC kesa koju izbjegavam nošena u ruci može da ugoji.
-Za vas veći komad štrudle, ipak nema smisla da na trudnici štedim.
Govorila je pekarka u pekari u koju nisam često svraćala ali sam dolazila onda kad baš nisam mogla da odolim dok sam izbjegavala prvu pekaru.
-Aaaa, pa čestitam, prinova na putu.
Rekla je žena u liftu.
-Gospođo, mogu misliti kako je vama na ovoj vrućini, koji je mjesec, hoće li brzo?
Pitao je brižni taksista dok me je vozio na nekih sarajevskih plus sto jednog ljeta dok sam ja bila ubijeđena da mi haljina odabrana za tropsku vrelinu uprkos debljini odlično stoji.

Nepristojni polusvijet, tješila sam sebe, ljudi koje niko nije obavijestio da se sa nepoznatim ne razgovara, posebno ne o njihovom stomaku. I svaki put bih nekako uspjela utješiti sebe.

Bilo je i pristojnih, ustajali su u tramvaju da ustupe mjesto trudnici.

Jednom smo snimali u pozorištu najave za emisiju u pozorišnim kostimima. Dvije zgodne kolegice, kolega i ja. Nas tri dobile smo haljine iste veličine, njih dvije jedva su ušle u njih, namrgođena garderoberka nije reagovala na moju konstataciju da je nemoguće da su im svi kostimi tog broja i da dođavola u Operi nisu foto modeli.Nije me ni pogledala, a ja sam demonstrativno otišla u mušku garderobu. Izabrala frak u koji sam sa lakoćom uskočila. Cilindar na glavi došao je kao ona žuta u Lesnini i označio konačni trijumf nad stereotipima njegovanim u ženskom kostimskom odjelu.
Snimanje je trajalo cijeli dan. Izmučena, po prvi put shvatila sam kako je glumcima teško. Jedva sam otišla do garderobe, a iz nje još teže izašla. Na podstavi kostima pisalo je ima vlasnika. Ponosni vlasnik bio je zasigurno jedan od najdebljih glumaca u istoriji bosanskohercegovačkog pozorišta. Nisam ni tada odlučila smršati. Imala sam samo novu anegtotu vezanu za prekomjernu težinu.
Samo jednom sam bila čvrsto odlučila, kad me je od odlaska u cirkus dijelilo sedam kilograma, ali ni tada nisam u odluci istrajala.
I da ne dužim…
Prošla je skoro godina od nekih velikih odluka, od načina života koji podrazumijeva popunjavanje praznina u duši hranom. Od dolazaka kući nakon napornog dana kada se obilna porcija svega kaloričnog čini kao najbolji izbor za zaboravljanje dana, a čokolada od 300 grama savršenim desertom.
Nisam bila na dijeti, samo sam odlučila. Prija mi kad drugi primjete ali mi je teško da im objasnim ako zatraže savjet. Ne znam hoće li me ozbiljno shvatiti da sam od života bježala u hranu i da je sad jedina razlika u tome što živim. Počnite živiti i nećete biti debeli, zvuči šašavo ali mene leđa više ne bole, jeste iz reklame za Kosmodisk ali i iz stvarnosti, jer ma kako mislili da ”dok se jede do tada se i zdravo” naša leđa, otečene noge, rad srca i sve drugo tako ne misle.Da nisam iskrena koliko jesam mogla sam napraviti deal sa nekom firmom koja proizvodi sredstva za mršavljenje i reći kako je to njihova zasluga.
Iako nisam zaradila, meni se mnogo više dopada ovaj deal sa životom i samom sobom.

Ponovo sam u starom konfekcijskom broju, u omiljenoj prodavnici po prvi put isprobavam haljine koje ranije nisam smjela ni dodirnuti. I ne kupujem ih, dovoljno mi je što u njih mogu stati. I znam da oni koji me vole, voljeće me i sa dvadeset manje i sa dvadeset više. Ali ovo je bio lijep način da dokažem kako i ja sebe volim. Pa za Novu godinu u haljini s mature, ako i to odlučim moguće je za sedam dana. Pogrešne odluke ostale su u onih sedam godina s početka.