U vikendu za nama održan je treći Blasfem u banjalučkom Basocu. Riječ je o feminističkom festivalu umjetnosti, aktivizma, družbe i službe koji je usput odličan i neophodan, i na kojem je tokom panela “Pravda i tijelo” jedna od drugarica nakon iskustva bolesti rekla kako je za nju odlazak iz Bosne i Hercegovine bio ljekovit. Nema tužnijeg ni tačnijeg opisa aktuelnih migracija koje ne podrazumijevaju odlazak pred puščanom cijevi negdje na kraj svijeta, gdje će se razvijati nostalgija i glo
rificirati predratni život. Danas se bježi od mira, ovakvog kakvim smo ga stvorili i u kojem situirani, obrazovani i uspješni odlaze, da ne bi oboljeli ili zato što su već oboljeli. Za nas koji/e ostajemo naći će se neka kolektivna dijagnoza, već je imamo, samo joj je potrebno dati ime.
Posljednji u nizu povoda za razmatranje neophodnosti dijagnosticiranja bolesti nas koji ostajemo je poziv za “preispitivanje potrebe organizovanja povorke ponosa u Sarajevu” te pozivanje na “tradicionalne vrijednosti i vjerska osjećanja”.
Ne znam da li se pod tradicionalnim vrijednostima podrazumijeva kulturna baština naprimjer, sa etno muzikom i drugim oblicima umjetnosti, ili se misli na heteronormativnu porodicu kao osnovnu ćeliju društva u kojoj će žena nerijetko biti žrtva nasilja, a djeca po potrebi i netretiranim roditeljskim bolestima smrtno stradati od roditeljskih ruku. Stradaju i žene, da se razumijemo, ali na njih se ne poziva kada se poredak čuva od učesnika/ca povorke ponosa, spominju se djeca koja se moraju skloniti od povorke, možda u domove za nezbrinutu djecu, samo ne znam ima li tamo dovoljno mjesta, jer velika je heteronormativna skrb pa “ponekad” isključi planiranje porodice.
Ne znam šta se mislim pod vjerskim osjećanjima, jer znam nemali broj LGBTI osoba koji/e su vjernici i vjernice. Bog očigledno ne pravi selekciju kad mu se obraćaju oni/e koji/e u njega vjeruju. Za selekciju i selektivnu pravdu zaduženi su oni na zemlji.
Bogovi su nam, sve i da postoje, svakako daleko. Zato je bolje poslužiti se ovozemaljskim primjerima. Svaka javna manifestacija u suštini je parada heteroseksualnosti. Takav je i veliki i sigurno za pozitivan imidž grada neophodni nastup DJ Solomuna u glavnoj gradskoj prometnici. Deset hiljada duša uživalo je u muzičkom događaju, a posebnu euforiju izazvala je činjenica da je sve proteklo bez incidenata. Na povorci ponosa koja će se održati 8. septembra 2019. godine u Sarajevu, biće nažalost neuporedivo manje ljudi. U čemu je razlika između obezbjeđivanja hiljadu od deset hiljada učesnika/ca nekog događaja? Da li je mene neko pitao da li je elektronska muzika i zatvaranje saobraćaja u duhu sa mojim poimanjem tradicionalnih vrijednosti i da li bih radije ispred Vječne vatre slušala duhovnu muziku sa sve hodžama i popovima kao dirigentima? Nije i neće me pitati, niti treba, ali se pitam ja koga tačno i zbog čega ugrožava mirna šetnja deprivilegovanih, nasilju i brojnim oblicima poniženja izloženih osoba i kako te osobe mogu dodatno ugroziti “ionako uzavrelu političku situaciju Bosni i Hercegovini”. Na koji način povorka ponosa može doprinijeti tom vrenju baš me zanima i šta politika inače radi da olakša život svojih poreznih obveznika i obveznica sa LGBTI predznakom? Zbog čega Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine ne uvede uz glasački listić zaokruživanje seksualne orijentacije, pa da se svaki glas koji je određenoj partiji dat od LGBTI osobe proglasi nevažećim? Zašto LGBTI osobe imaju sve obaveze kao drugi građani i građanke, ali ne i ista prava? Pa čak ni mogućnost da na javnim manifestacijama paradiraju, prave selfije, kače storije, nego svoju radost i druženje u ritmu muzike za ples čuvaju iza svojih vrata, kako ne bi kvarili/e ritam većine, dok se javno zabavlja.
Tužno je što je scenarij uvijek poznat. Najprije (a desilo se to nakon 1. aprila i objavljivanja datuma održavanja Prve bh. povorke ponosa) izlete sa najvećim budalaštinama stranačka pješadija. Oni/e koje svakako niko za ozbiljno ne uzima ni u vlastitim partijskim redovima. Krenu napadi ali i podrška, što je sreća u nesreći svakog linča. Onda se, kada prođe vrijeme, strasti stišaju, u ovom slučaju to se poklopilo sa sezonom godišnjih odmora, ljetovanja na atraktivnim destinacijama i ljetnim manifestacijama… Pred samo finale oglase se oni/e koji su nas željeli uvjeriti u vlastitu progresivnost i dobronamjernost, s namjerom da nas zaštite od samih sebe.
Dok ulazimo u završnicu jednog od najintenzivnijih aktivističkih perioda, voljela bih svoje drugarice i drugove iz Organizacionog odbora Prve bh. povorke ponosa i sve one koji/e su ih podržavali, podsjetiti na sve što su uradili/e i što treba poslužiti kao primjer u vođenju bilo koje kampanje. Kada naši politički lideri/ce uspiju na volonterskoj osnovi okupiti predstavnike/ce cijele Bosne i Hercegovine, kao što je to slučaj sa povorkom ponosa, neka se jave. Do tada mogu podosta naučiti o ljubavi, solidarnosti, principijelnosti i neodustajanju od onoga u šta se vjeruje.
Vlastiti aktivistički angažman dovoljno me je koštao, ali znam da bi cijena bila sigurno veća da sam osoba istospolne seksualne orijentacije a ne samo “homoseksualna aktivistica”. Zato ću, uz dodatnih hiljadu i jedan razlog biti sa svojim drugaricama i drugovima 8. septembra u Sarajevu. Vidimo se!