Mjesec: veljača 2020.

Piše: Kristina Ljevak
Autorica fotografija: Martina Salov

Ne bi bilo većeg zadovoljstva za one koji se pozivaju na tradicionalne vrijednosti da je kojim slučajem Prva bosanskohercegovačka povorka ponosa imala ponešto od vizuelnog identiteta fotografija sa prideova u zemljama gdje tradicija održavanja podrazumijeva 50 godina i odakle se iskoriste fotografije da bi se u pojedinim domaćim medijima prava LGBTI osoba svela na seksualizaciju a ne na borbu za jednakopravnost svih građana i građanki jedne zemlje, neovisno o njihovoj seksualnoj i drugim orijentacijama.
Umjesto muškarca u lateksu, optočenih lancima, tog nedjeljnog osmog septembarskog jutra na ulice Sarajeva izašli/e su oni/e koji se bore i za radnička prava i za čuvanje javnih površina od dodatnog procesa korporativne urbanizacije i svih oblika opresije pod izgovorom dobročinstva u vidu partnerstva između „privatnog i javnog“. Bio je to u prvom redu antifašistički skup onih koji/e u borbi za prava svojih prijatelja/ica, braće, sestri, komšija i kolega/ica LGBTI osoba vide i borbu za sve oblike obespravljenosti i potrebu za život u civilizovanim uslovima.

Na pravoj strani istorije

Masovnost odziva, a bilo je oko tri hiljade ljudi, što je za često uspavano Sarajevo impresivna brojka, možemo zahvaliti i „antipovorknim“ aktivnostima, kontrapovorci organizovanoj dan ranije, gdje su zagovarači/ce tradicionalnih vrijednosti marširali za porodicu. Dan poslije, 8. septembra, na ulice Sarajeva izašle su kompletne porodice, bilo je i beba što se ne radi za prvu povorku, ali razum u Sarajevu kada se probudi inat naprosto ne funkcioniše. Skup od tri hiljade ljudi nisu činile naravno samo Sarajke i Sarajlije ili građani i građanke Bosne i Hercegovine. Među učesnicima/ama povorke bili su ljudi iz cijele regije i svijeta, oni koji su bili saveznici u dugom aktivističkom putu i koji su iskustvima iz vlastitih okruženja godinama pomagali domaćim aktivistima/icama, da bi se na kraju prva povorka u Sarajevu pretvorila u trijumf slobode, u šarenu kolonu ispunjenu smijehom i zagrljajima, euforijom i spoznajom da se zajedno, među istomišljenicima, na pravoj strani istorije. Trijumfu slobode prethodio je dug put, nevladino djelovanje najprije zahvaljujući Udruženju „Q“ a potom Sarajevskom Otvorenom Centru kog je osnovao i na čijem je čelu godinama bio Saša Gavrić, trenutno angažovan u OSCE misiji u Makedoniji. Zahvaljujući kontinuiranoj i dobro osmišljenoj politici vođenja borbe za prava LGBTI osoba, u Sarajevu smo imali prvu povorku ponosa koja nije imala ništa od problema koji prve povorke prate.

„Sarajevska povorka je rezultat 15 godina aktivističkog rada različitih pojedinaca i grupa okupljenih prvo oko Udruženja Q, a onda oko Sarajevskog otvorenog centra. Nekad smo djelovali stihijski, nekad vrlo planski, ali uvijek sa ciljem da razvijamo sekularno, feminističko društvo ravnopravnosti, društvo u kojem etničko-religijska matrica ne smije biti jedina javna forma identifikacije. Država se nikad nije sama od sebe bavila pravima i životima LGBTI osoba nego samo onda kada ih je aktivizam na to natjerao.
To je i ova povorka pokazala. Na bh. aktivizmu je da državu natjera da u narednom periodu pokrene proces pravnog priznavanja naših brakova i porodica. Isto važi i za prava trans i interspolnih osoba“, rekao je Saša Gavrić.

Svaka povorka ponosa je politički čin, prva bosanskohercegovačka povorka i ujedno posljednja u Evropi, bila je politički čin par ekselans i bilo je to jasno od 1. aprila kada je najavljeno njeno održavanje. Naime, članovi i članice Organizacionog odbora bili su aktivisti i aktivistice iz cijele Bosne i Hercegovine. Od Prijedora i Banja Luke preko Tuzle, Mostara i Sarajeva, a znamo koliko je bilo koji oblik saradnje između „zvaničnog“ Prijedora i „zvaničnog“ Sarajeva teško postići. Kompletna kampanja, vrijeme pozicioniranja, vrijeme koje je dato da se svi odgovorni pripreme za događaj „visokog rizika“ školski je primjer dobro organizovanog i vođenog projekta, onih koji su posljednjih deset godina proveli u aktivizmu i koji su odlično upoznati sa svim mehanizmima otpora ali i sa mogućnostima da se odgovorno realizuje ono za šta se do 7. septembra tvrdilo da je nemoguće. Prvu bosanskohercegovačku povorku obezbjeđivalo je hiljadu policajaca i policajki, neki su u tom činu vidjeli nepotrebnu militarizaciju povorke, a ko je imao iskustva napada na dva LGBTI događaja u Sarajevu, prvom Sarajevo Queer Festivalu i Festivalu queer filma Merlinka nije imao problem sa brojem policijskih snaga, tim prije što ni u jednom trenutku nije djelovalo kao da su učesnici i policija „na suprotnim stranama“. Bilo je podosta toga u tom nedjeljnom jutru za sarajevske i ukupne bosanskohercegovačke prilike nesvakidašnjeg i neočekivanog, suprotnog svemu onome što se moglo čuti i vidjeti dan ranije, na povorci za porodicu i tradiciju, gdje su transparenti podrazumijevali izjednačavanje žene sa bravom, kojoj je muškarac naravno ključ.

Povorka, simbol otpora nazadnim politikama

„O povorci u Sarajevu se godinama praktično razmišljalo i romantično maštalo, ali da se nije skupila – volonterski i entuzijastično – grupa odvažnih ljudi, koji su bili spremni da se uhvate u koštac sa homofobijom u svim njenim podivljalim oblicima, BiH bi još uvijek bila zemlja bez povorke. Od početka je bilo jasno da je Bh. povorka ponosa mnogo više od potrebe da LGBTIQ ljudi poruče da su tu, da su ravnopravni dio društva. Povorka je postala mjesto prijepora, lakmus papir, simbol otpora nazadnim politikama. Povorka je pokazala kako to izgleda kada nema ideoloških maskiranja i normaliziranja radikalno desnih svjetonazora uvijanjem u prihvatljive floskule, kada nema relativizacije. Rijetko kada u životu je neka situacija ILI – ILI. Učimo se da ne budemo isključivi, da situacije sagledavamo iz različitih uglova, da razumijemo oponente, da se preispitujemo. Povorka je na artikuslisan i veseo način pokazala ko su ljudi, a ko ključevi i brave“, smatra feministica Jasmina Čaušević.

Kod organizovanja događaja kakva je povorka ponosa sve je važno, počevši od toga kojom gradskom dionicom se prolazi. Šarena kolona krenula je iz središta grada, od Vječne vatre, da bi svoje putovanje završila pred Parlamentom Bosne i Hercegovine, nekadašnjom Skupštinom BiH, na onom istom mjestu gdje su 1992. građani i građanke Sarajeva vjerovali da mogu svojim prisustvom spriječiti tenkove koji su se već bili poredali na brdima iznad grada. Zato su za većinu učesnika i učesnica savremenika tog doba povorka i solidarnost imala istu dimenziju kao i zajedništvo i vjera u mogućnost mira u Sarajevu 1992.

Povorka, čin solidarnosti sa svim diskriminisanim

„Sa Sarajevom je često tako, da ima posebne, dodatne probleme i osobenosti za razliku od mnogih drugih gradova, pa je tako bilo i sada, te su povorku ponosa za svoju priliku da dignu glas vidjeli ne samo pripadnici i pripadnice LGBTIQ+ populacije već svi oni kojima je dosta nacionalističkog i religijskog terora koji se ovdje živi i normalizuje već četvrt vijeka, a da je borba ionako zajednička podcrtali su i sami fantastični organizatori Povorke, u govoru naglasivši da osjećaju odgovornost, dužnost i solidarnost da govore i o radnicama i radnicima, Romkinjama i Romima, osobama sa invaliditetom, demobilisanim borcima, migrantima i izbjeglicama i svima koji su u našem društvu marginalizovani i diskriminisani. A takvih je zaista mnogo. U tome sam našla i najveći razlog za radost tog prekrasnog dana: lijepo je bilo vidjeti da je makar tri hiljade ljudi u BiH jasno da nam je borba za bolje društvo ista, zajednička. Mali nam je ovaj bubble, ali ga ipak ima“, objašnjava Tamara Zablocki, novinarka i aktivistica porijeklom iz Bosne i Hercegovine koja je na povorku stigla iz Slovenije u kojoj danas živi.

Najemotivniji trenutak povorke bili su svakako završni govori članice i člana Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa Lejle Huremović i Branka Ćulibrka te nastup umjetnika Damira Imamovića.
„Da nema nasilja, da ne postoji mržnja, da naši životi nisu ugroženi, ja danas ne bih bila ovdje, i ne bih morala, zajedno s vama, da ističem našu seksualnu orijentaciju i rodni identitet, već bih se mogla posvetiti drugim problemima kojih, nažalost, u ovoj državi ima i previše a koji su i naša svakodnevica. Zato povorka ponosa i zato skretanje pažnje na nas i na naše potrebe. Jer želimo da gradimo društvo nenasilja, solidarnosti, podrške i zajedništva, gdje niko neće morati skrivati ljubav i ograničavati svoj život na četiri zida. Gdje se niko neće bojati da prijavi nasilje koje trpi ili kojem svjedoči“, rekla je između ostalog Lejla Huremović na platou ispred Parlamenta, prije nego što je Damir Imamović zapjevao i zasvirao „Neka ljubi ko god koga hoće“. Bila je to očekivana numera, nezvanična himna bosanskohercegovačkog LGBTI aktivizma, kao što je i „Ay Carmela“ koju su učesnici i učesnice pjevale tokom šetnje.
Ono što je bilo neočekivano je izvedba „Bella ciao“ i atmosfera u kojoj tri hiljade ljudi sa jednim od najboljih muzičara koje je Balkan iznjedrio pjeva ono što je simbol ljevice i antifašizma.
Potpisnici ovih redova, odmah nakon nastupa, Damir Imamović je rekao kako mu je na pola pjesme „srce moglo pući“. Moglo je i učesnicima i učesnicama, ali kuca i dalje, u nadi da je prva bh. povorka ponosa samo početak progresa koji će se bosanskohercegovačkom društvu konačno desiti, da je prva stanica na putu tolerancije, uvažavanja i nastavka antifašističkih tekovina na kojima je ova država i nastala.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Osmog septembra bio je među ljudima koji su kontrolisali dolazak posjetitelja/ica na prvu bosanskohercegovačku povorku ponosa. Nakon petnaest minuta od otvaranja kapije, tim koji se nalazio na ulazu shvatio je da su da su sve narukvice za ulazak podijeljene, što je značilo da je u prvih petnaest minuta na povorku stiglo preko 500 ljudi, koliko je prema procjenama bilo očekivano. U saradnji sa policijom i obezbjeđenjem postignut je dogovor da se ostatku učesnika/ca dozvoli ulazak zahvaljujući ličnoj odgovornosti organizatora/ica te im je umjesto narukvice ostao pečat kao znak da su prošli kontrolu ulaska na događaj.
Nakon što je tri hiljade ljudi prošlo kroz sarajevsku Kulovića ulicu da bi formiralo povorku, Branko Ćulibrk, član Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa je u 12 sati i četiri minute otrčao na čelo kolone i tek tada shvatio koliko mnogo ljudi učestvuje u povorci. O svemu tome mi je pričao nakon projekcije dokumentarnog filma „Šetamo za ljubav, Bebo“ koji je prikazan na nedavno završenom Međunarodnom festivalu queer filma Merlinka u Sarajevu, a koji dokumentuje pripreme za prvu bh. povorku ponosa. Osim što je dragocjeno svjedočenje o najvažnijem aktivističkom činu, ovaj film je pomogao i njegovim ključnim protagonistima/cama da se prisjete detalja iz najintenzivnijeg razdoblja u ličnoj i aktivističkoj biografiji.

Film kao životna rekapitulacija

„Trenutak u kojem se penjemo na stepenice ispred Skupštine, kada se ja okrećem i vidim masu ljudi koja je sa nama, u meni je izazvao ogromnu anksioznost, ali i ogromnu sreću što je značaj naše borbe prepoznao tako veliki broj ljudi koji su se tog dana solidarisali sa nama. Sjećam se kako sam Lejli rekao da je sreća što imam govor na papiru, inače nisam siguran da bih mogao progovoriti. Čak je i kamera zabilježila da sam prilazeći mikrofonu rekao: „Ala šta vas je, baš ste mi nabili tremu!“ Za mene je gledanje filma bila jedna velika rekapitulacija mog života tokom prošle godine koji je zaista bio turbulentan. Film mi je i dao mnogo uvida za procesuiranje ogromne količine stresa i odgovornosti koje sam individualno, ali i kao dio Organizacionog odbora nosio, da bismo na kraju imali onako dobro organizovan, najznačajniji aktivistički događaj u 2019. godini“ kaže Branko Ćulibrk, član Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa i jedan od ključnih protagonista dokumentarnog filma „Šetamo za ljubav, Bebo“.

Velike stvari tek slijede

Mnogo prije povorke i ovogodišnje Merlinke koja je na neki način bila kao dio produženog aktivističkog slavlja, desila se, u ovo vrijeme prije šest godina, nesvakidašnja volja da se uprkos napadu na učesnike/ce Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu narednog dana festival nastavi. Bio je to jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih aktivističkih trenutaka. Uz zvuke „Ay Carmele“ na sceni Kriteriona kao da je postignut dogovor koji nije ni izgovoren ni potpisan, ali koji je podrazumijevao prećutnu suglasnost o neodustajanju – dogovor o zajedničkoj odluci da vidljivost LGBTIQ osoba neće biti dovođenja u pitanje uprkos okolnostima u kojima je i gledanje filmova koji nisu po mjeri heteropatrijarhalne većine upitno. Takvu vrstu dosljednosti i kontinuiteta, nesvojstvenu ovdašnjem mentalitetu, uvijek treba podcrtati, a sve skupa je vodilo organizovanju posljednje prve povorke u zemljama bivše Jugoslavije i apsolutnom aktivističkom trijumfu.
Masha Durkalić, feministica i aktivistica, profesionalno angažovana u oblasti medija i komunikacija, smatra da je uspjeh povorke spoj različitih faktora i činjenice da je za nju došlo vrijeme.
“I u situaciji u kojoj se čini da nekako sve zemlje napreduju više od nas, povorka je bila primjer sjajne organizacije koju je proveo Organizacioni odbor, jer je njihova predanost kreiranju najboljeg mogućeg prvog prajda pokazala da je moguće napraviti sjajan događaj čija je simbolička vrijednost ogromna. Drago mi je što je LGBTI zajednica istrajala u svojim planovima, i podržavam svaki naredni korak koji će osigurati atmosferu slobode za LGBTI osobe u ovoj zemlji. Sigurna sam da velike stvari tek slijede”, kaže Masha.
Nakon odgledanog filma „Šetamo za ljubav, Bebo“ koji je prikazan na ovogodišnjoj Merlinki održanoj od 6. do 8. februara u Sarajevu, a koji prati pripreme za održavanje prve bh. povorke ponosa u Bosni i Hercegovini i koji potpisuje Berina Džemailović, pitala sam se kako bismo reagovali/e da nam je tada u Kriterionu, nakon napada, neko rekao – ne brinite, biće sve ok, za šest godina ćete na Merlinki gledati film o prvom natprosječno uspješnom bosanskohercegovačkom prideu.

Povorka, događaj koji se cijeli život čekao

Da li bismo svi vjerovali/e u takvu mogućnost? Da li je bilo mnogo onih koji/e do posljednjeg dana pred prvu bh. povorku mislili/e da je nemoguće? Jeste, bilo ih je i biće, ali je povorka i niz drugih aktivističkih iskoraka rezultat onih koji/e su vjerovali/e i koji i danas vjeruju. Zbog toga je, između ostalog, bilo neizmjerno važno da se dokumentuje proces nastanka prve bh. povorke ponosa, da izbliza vidimo Organizacioni odbor, da dva puta Lejlu Huremović čujemo kako je povorka trenutak koji smo čekali/e cijeli život, da otkrijemo dio onoga što se nalazilo iza toliko važnog trijumfa slobode i da, ako do sada nismo, shvatimo koliki i kakav je bio put pred tom nevelikom grupom ljudi koji su napravili čudo.
„Uživala sam u cjelokupnom procesu i jako sam sretna da sam mogla dokumentovati cijeli taj period organizacije Povorke ponosa. Iako su snimanja trajala od aprila do septembra, i često bila jako duga, na različitim lokacijama i zahtijevala putovanja, proces montaže je možda bio najzahtjevniji. To je bio momenat kada sam pregledavala desetine sati materijala, i pokušavala odlučiti šta uraditi sa tim materijalom. Stvarno jesam osjećala veliku odgovornost, s obzirom na to da sam imala povjerenje svih osoba koje su učestvovale u organizaciji i koje sam snimala. Sada kada razmišljam o tome, teško mi je bilo što većina snimljenog materijala nije završila u finalnom rezu, a bilo je zaista sjajnih i važnih momenata. Možda u drugoj polovini godine, stignem napraviti i tu dužu verziju“, kaže Berina Džemailović, producentica i autorica filma „Šetamo za ljubav, Bebo“.
Za nas u publici, a riječ je uglavnom o učesnicima/cama prve bh. povorke ponosa, bilo je dragocjeno da se horski, uz odobravanje, nasmijemo na komentar u filmu kako je datum, 8. septembar, izabran zbog astroloških pogodnosti – zato što tog dana nijedna planeta nije bila retrogradna i da kolektivno zaplačemo tokom posljednjih kadrova, uz scene povorke koje prati Damira Imamovića izvedba pjesme „Bella Ciao“, odnosno autentičan audio zapis sa same povorke. Te kolektivne suze mogli/e bismo posmatrati kao neku vrstu zakašnjele posttraumatske reakcije nakon svih aktivističkih borbi ili kao dio prirodne reakcije na ono što je, kako Branko Ćulibrk definiše, normalna ljudska reakcija uzrokovana saosjećanjem i razumijevanjem posljedica nasilja. „Nasilja, nepravde, marginalizacije koje mi gejevi, lezbejke, biseksulane, trans, interspolne i queer osobe svakodnevno živimo zbog svojih seksualnih identiteta i snažnog otpora koji pružamo protiv sistema u kojem živimo ne pristajući na društvenu stigmu, diskriminaciju, nepravdu i nejednakost. Mislim da je identifikacija sa ovim vrijednostima iole razumnom čovjeku vrlo bliska i nemoguće je ignorisati. Iskreno, da je izostala takva reakcija, mislim da bih se ja prvi zapitao da li smo mi kao društvo vrijedni bilo kakve društvene borbe za bolji položaj svih nas u ovom društvu i koliko sam ja kao pojedinac potreban ovom društvu. Ovako svi mi znamo da smo ipak na pravoj strani istorije i da su malim koracima promjene na bolje moguće“, smatra Ćulibrk.

Neke pobjede se slave suzama

„Drago mi je da je iskustvo gledanja ovog filma ljudima pomoglo da ‘presaberu’ utiske i emocije, da pogledaju sve sa sigurne distance od nekoliko mjeseci nakon završetka povorke. Mislim da niko od nas u tom periodu prije povorke nije mogao/la sagledati stvari posve objektivno. U slučaju ovog filma, ja nisam ni imala namjeru, niti mislim da bi to bilo moguće, razdvojiti sebe kao autoricu i sebe kao aktivisticu. Mislim da je bilo jako važno da proces dokumentuje osoba koja je situirana u tom kontekstu, koja se mogla kretati u tim prostorima i nije stvarala disrupcije svojim prisustvom. Mislim da je važno da to nije bila neka osoba koja nije upoznata sa kontekstom i koja bi mehanički ušla u cijeli proces. Ja nemam namjeru da tvrdim da je rezultat tog rada neki objektivni izvještaj o događanjima koje sam ja kao samo snimala, nego da je to produkt moje percepcije koja je na koncu utjecala na rez i finalni izgled filma“, odgovor je autorice filma Berine Džemailović na komentar o kolektivnim suzama na kraju filmske projekcije i važnosti sabiranju utisaka i emocija nakon važne etape aktivističkog puta kojoj je prethodilo niz traumatičnih događaja, počevši od prvog Sarajevo Queer Festivala 2008. godine zbog čega je do povorke ponosa Masha Durkalić i dalje imala strah.
“Imala sam velike nedoumice oko prisustvovanja prvoj Bh. povorci ponosa, jer sam patila od tog PTSP-a vezanog za prvi Queer Sarajevo Festival. U narednih deset godina se pedalj po pedalj osvajao prostor slobode za LGBTI osobe, u čemu sam i sama učestvovala – i privatno i profesionalno. Naravno, i pobjede se često slave suzama, i na kraju mi je drago što mogu reći da sam prisustvovala i da sam doživjela taj trijumfalni momenat. Radi takvih stvari vrijedi plakati stalno – od sreće, naravno (smijeh) “, objašnjava Masha.

Film „Šetamo za ljubav, Bebo“ autorice Berine Džemailović zasigurno je najdragocjeniji dokument koji nam ostaje nakon prve, po svemu antologijske povorke ponosa u Bosni i Hercegovini, u prvom redu zahvaljujući činjenici da je od priprema do realizacije povorke imala pristup mjestima i dogovorima koji nisu bili dostupni ostatku javnosti. Ovakvi dokumentarci važni su konzervatori sjećanja na velike pobjede, na put koji im je prethodio, na snagu onih koje/e nikada nisu gubili vjeru u mogućnost uspješne organizacije prve bosanskohercegovačke povorke ponosa i koji su ličnu snagu, angažman i integritet beskompromisno utkali/e u njene temelje. Uz sve navedeno, važno je i što je film kao ključne protagoniste/ice imao toliko šarmantne osobe kakvi su Lejla Huremović i Branko Ćulibrk, što doprinosi stvaranju naklonosti publike. Na početku se nije znalo da će upravo njih dvoje, koji su i govorili na završnici povorke, biti i ključni akteri dokumentarne filmske priče.
„Na početku je plan bio da snimamo još članova/ica Organizacionog odbora. Moram da kažem da je to bio jako ambiciozan plan, s obzirom na to da sam krenula u cijeli proces bez ikakvog budžeta i bez stalnog tima koji bi sa mnom radio na produkciji. Također, to je za sve bio jako stresan i emotivan period, pa su se neki planovi za snimanja izjalovili, neke sam uspjela snimiti, ali onda je bilo jako teško sve to ubaciti u 45 min. što je otprilike trajanje filma na koje sam ciljala. Onda sam u montaži morala napraviti odluku da se fokusiram na Lejlu i Branka. Ali, ne, to nije bio plan otpočetka, mislim da sam i ja tek u augustu saznala da će njih dvoje držati govore“, objašnjava Berina koju njen sagovornik iz filma Branko Ćulibrk dugo poznaje zbog čega je sretan da je upravo ona radila ovakvu vrstu filma, prateći cjelokupnu pripremu Organizacionog odbora za prvu bh. povorku ponosa.

„Berina je željela da prikaže složenost i slojevitost samog procesa organizacije jednog takvog aktivističkog događaja i mislim da se to jasno vidi iz ovog filma i to me mnogo raduje. Meni je zbog našeg ličnog odnosa bilo lakše da se opustim i prepustim snimanju, jer sam imao ogromno povjerenje i sigurnost u nju i znao sam da sigurno neće biti bilo kakve potencijalne zloupotrebe ili populizma, što je nama u ovoj fazi borbe vrlo značajno. Meni su naša snimanja ponekad bila i svojevrsna terapija, osjećao sam da je to prostor u kojem mogu da se otvorim, istražim misli i emocije i zatvorim proces, a to nisam siguran da bih mogao da uradim sa nekim koga ne poznajem tako dobro“, kaže Branko Ćulibrk o iskustvu rada sa Berinom Džemailović kojoj je lični motiv za snimanje filma osim dokumentovanja nastanka povorke bio i potreba da bude dio cijele priče oko povorke.
„Pored toga, željela sam da testiram svoje granice, osobne i profesionalne, i da na kraju imamo dokumentarni film kojim ćemo zabilježiti ovaj važni momenat za LGBTIQ pokret u BiH. Imala sam neke planove na početku oko toga kako bi sve trebalo da izgleda, ali kao što sam rekla, bilo je puno promjena, i morala sam biti fleksibilna. Očekivanja su samo bila da na kraju imamo film koji potencijalno možemo pokazati publici na velikom platnu, i koji će biti koristan nekim budućim generacijama. Sve u svemu, ja sam prezadovoljna“, objašnjava na kraju autorica filma.

Solidarnost na putu ka pravednijem društvu

Nakon projekcije filma na festivalu Merlinka upriličen je razgovor kojim je moderirala moja sagovornica Masha Durkalić. Jedna od učesnica diskusije bila je i Mesiha Beširević, predsjednica Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH koji je pružio podršku organizovanju prve bh. povorke ponosa. Ovakvi iskoraci i radnička solidarnost sa drugim obespravljenim u bosanskohercegovačkom društvu razlog su za vjeru kako je povorka pokrenula potpuno drugačije procese u Bosni i Hercegovini.
„Podrška Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH prvoj Bh. povorci ponosa jedna fenomenalna i inspirativna stvar. Ja vidim neke pomake ka toj nadi, koja je nama prijeko potrebna, ne samo kada je u pitanju stanje LGBTI prava, nego i mnogo drugih stvari koje zajedno tvore društvene okolnosti. Svima nama bi jako bilo korisno više solidarnosti, zato je primjer ove podrške sjajan i pokazuje da je moguće podržati bez zadrške ono što podršku zaslužuje. Povorka je označila jednu veliku pobjedu, i samim tim i kreirala situaciju u kojoj sada više nema povlačenja i nema pristajanja na manje. Od sada, i nadalje, LGBTI prava će se osvajati na brojne druge načine i neće biti pristajanja na kompromise. Povorka je po meni bila glavni događaj 2019. godine, a to šta je ta povorka zapravo simbolički napravila mislim da ćemo otkrivati tek u narednim godinama. Na kraju krajeva, mi se moramo nadati da će budućnost donijeti više solidarnosti, jer ta nas nada pokreće i čini da svakog dana radimo što više na kreiranju što boljeg društva za sve nas“, zaključuje Masha Durkalić.
Prva bh. povorka ponosa doprinijela je većoj solidarnosti i većem interesovanju za LGBTI teme različitih osoba, van onog uskog kruga istomišljenika/ca koji se obično sreću na svim aktivističkim događajima.
Potvrđuje to i činjenica da film „Šetamo za ljubav, Bebo“ neće biti jedini koji se bavi ovim događajem, ali je jedini koji donosi zapise o atmosferi priprema Organizacionog odbora za povorku.

Za sve one koji/e nisu bili/e u prilici pogledati film „Šetamo za ljubav, Bebo“ ili to žele ponovo učiniti, film će ponovo biti prikazan u petak, 28. februara u 19:00 sati u prostorijama Sarajevskog otvorenog centra. Nakon projekcije biće upriličen razgovor sa članovima/icama Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa, a za sve van Sarajeva koji žele prisustvovati događaju, smještaj i putni troškovi biće refundirani. Potrebno se obratiti mailom na adresu: amina.imamovic@soc.ba

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.