Piše: Kristina Ljevak
Autorica fotografija: Martina Salov
Ne bi bilo većeg zadovoljstva za one koji se pozivaju na tradicionalne vrijednosti da je kojim slučajem Prva bosanskohercegovačka povorka ponosa imala ponešto od vizuelnog identiteta fotografija sa prideova u zemljama gdje tradicija održavanja podrazumijeva 50 godina i odakle se iskoriste fotografije da bi se u pojedinim domaćim medijima prava LGBTI osoba svela na seksualizaciju a ne na borbu za jednakopravnost svih građana i građanki jedne zemlje, neovisno o njihovoj seksualnoj i drugim orijentacijama.
Umjesto muškarca u lateksu, optočenih lancima, tog nedjeljnog osmog septembarskog jutra na ulice Sarajeva izašli/e su oni/e koji se bore i za radnička prava i za čuvanje javnih površina od dodatnog procesa korporativne urbanizacije i svih oblika opresije pod izgovorom dobročinstva u vidu partnerstva između „privatnog i javnog“. Bio je to u prvom redu antifašistički skup onih koji/e u borbi za prava svojih prijatelja/ica, braće, sestri, komšija i kolega/ica LGBTI osoba vide i borbu za sve oblike obespravljenosti i potrebu za život u civilizovanim uslovima.
Na pravoj strani istorije
Masovnost odziva, a bilo je oko tri hiljade ljudi, što je za često uspavano Sarajevo impresivna brojka, možemo zahvaliti i „antipovorknim“ aktivnostima, kontrapovorci organizovanoj dan ranije, gdje su zagovarači/ce tradicionalnih vrijednosti marširali za porodicu. Dan poslije, 8. septembra, na ulice Sarajeva izašle su kompletne porodice, bilo je i beba što se ne radi za prvu povorku, ali razum u Sarajevu kada se probudi inat naprosto ne funkcioniše. Skup od tri hiljade ljudi nisu činile naravno samo Sarajke i Sarajlije ili građani i građanke Bosne i Hercegovine. Među učesnicima/ama povorke bili su ljudi iz cijele regije i svijeta, oni koji su bili saveznici u dugom aktivističkom putu i koji su iskustvima iz vlastitih okruženja godinama pomagali domaćim aktivistima/icama, da bi se na kraju prva povorka u Sarajevu pretvorila u trijumf slobode, u šarenu kolonu ispunjenu smijehom i zagrljajima, euforijom i spoznajom da se zajedno, među istomišljenicima, na pravoj strani istorije. Trijumfu slobode prethodio je dug put, nevladino djelovanje najprije zahvaljujući Udruženju „Q“ a potom Sarajevskom Otvorenom Centru kog je osnovao i na čijem je čelu godinama bio Saša Gavrić, trenutno angažovan u OSCE misiji u Makedoniji. Zahvaljujući kontinuiranoj i dobro osmišljenoj politici vođenja borbe za prava LGBTI osoba, u Sarajevu smo imali prvu povorku ponosa koja nije imala ništa od problema koji prve povorke prate.
„Sarajevska povorka je rezultat 15 godina aktivističkog rada različitih pojedinaca i grupa okupljenih prvo oko Udruženja Q, a onda oko Sarajevskog otvorenog centra. Nekad smo djelovali stihijski, nekad vrlo planski, ali uvijek sa ciljem da razvijamo sekularno, feminističko društvo ravnopravnosti, društvo u kojem etničko-religijska matrica ne smije biti jedina javna forma identifikacije. Država se nikad nije sama od sebe bavila pravima i životima LGBTI osoba nego samo onda kada ih je aktivizam na to natjerao.
To je i ova povorka pokazala. Na bh. aktivizmu je da državu natjera da u narednom periodu pokrene proces pravnog priznavanja naših brakova i porodica. Isto važi i za prava trans i interspolnih osoba“, rekao je Saša Gavrić.
Svaka povorka ponosa je politički čin, prva bosanskohercegovačka povorka i ujedno posljednja u Evropi, bila je politički čin par ekselans i bilo je to jasno od 1. aprila kada je najavljeno njeno održavanje. Naime, članovi i članice Organizacionog odbora bili su aktivisti i aktivistice iz cijele Bosne i Hercegovine. Od Prijedora i Banja Luke preko Tuzle, Mostara i Sarajeva, a znamo koliko je bilo koji oblik saradnje između „zvaničnog“ Prijedora i „zvaničnog“ Sarajeva teško postići. Kompletna kampanja, vrijeme pozicioniranja, vrijeme koje je dato da se svi odgovorni pripreme za događaj „visokog rizika“ školski je primjer dobro organizovanog i vođenog projekta, onih koji su posljednjih deset godina proveli u aktivizmu i koji su odlično upoznati sa svim mehanizmima otpora ali i sa mogućnostima da se odgovorno realizuje ono za šta se do 7. septembra tvrdilo da je nemoguće. Prvu bosanskohercegovačku povorku obezbjeđivalo je hiljadu policajaca i policajki, neki su u tom činu vidjeli nepotrebnu militarizaciju povorke, a ko je imao iskustva napada na dva LGBTI događaja u Sarajevu, prvom Sarajevo Queer Festivalu i Festivalu queer filma Merlinka nije imao problem sa brojem policijskih snaga, tim prije što ni u jednom trenutku nije djelovalo kao da su učesnici i policija „na suprotnim stranama“. Bilo je podosta toga u tom nedjeljnom jutru za sarajevske i ukupne bosanskohercegovačke prilike nesvakidašnjeg i neočekivanog, suprotnog svemu onome što se moglo čuti i vidjeti dan ranije, na povorci za porodicu i tradiciju, gdje su transparenti podrazumijevali izjednačavanje žene sa bravom, kojoj je muškarac naravno ključ.
Povorka, simbol otpora nazadnim politikama
„O povorci u Sarajevu se godinama praktično razmišljalo i romantično maštalo, ali da se nije skupila – volonterski i entuzijastično – grupa odvažnih ljudi, koji su bili spremni da se uhvate u koštac sa homofobijom u svim njenim podivljalim oblicima, BiH bi još uvijek bila zemlja bez povorke. Od početka je bilo jasno da je Bh. povorka ponosa mnogo više od potrebe da LGBTIQ ljudi poruče da su tu, da su ravnopravni dio društva. Povorka je postala mjesto prijepora, lakmus papir, simbol otpora nazadnim politikama. Povorka je pokazala kako to izgleda kada nema ideoloških maskiranja i normaliziranja radikalno desnih svjetonazora uvijanjem u prihvatljive floskule, kada nema relativizacije. Rijetko kada u životu je neka situacija ILI – ILI. Učimo se da ne budemo isključivi, da situacije sagledavamo iz različitih uglova, da razumijemo oponente, da se preispitujemo. Povorka je na artikuslisan i veseo način pokazala ko su ljudi, a ko ključevi i brave“, smatra feministica Jasmina Čaušević.
Kod organizovanja događaja kakva je povorka ponosa sve je važno, počevši od toga kojom gradskom dionicom se prolazi. Šarena kolona krenula je iz središta grada, od Vječne vatre, da bi svoje putovanje završila pred Parlamentom Bosne i Hercegovine, nekadašnjom Skupštinom BiH, na onom istom mjestu gdje su 1992. građani i građanke Sarajeva vjerovali da mogu svojim prisustvom spriječiti tenkove koji su se već bili poredali na brdima iznad grada. Zato su za većinu učesnika i učesnica savremenika tog doba povorka i solidarnost imala istu dimenziju kao i zajedništvo i vjera u mogućnost mira u Sarajevu 1992.
Povorka, čin solidarnosti sa svim diskriminisanim
„Sa Sarajevom je često tako, da ima posebne, dodatne probleme i osobenosti za razliku od mnogih drugih gradova, pa je tako bilo i sada, te su povorku ponosa za svoju priliku da dignu glas vidjeli ne samo pripadnici i pripadnice LGBTIQ+ populacije već svi oni kojima je dosta nacionalističkog i religijskog terora koji se ovdje živi i normalizuje već četvrt vijeka, a da je borba ionako zajednička podcrtali su i sami fantastični organizatori Povorke, u govoru naglasivši da osjećaju odgovornost, dužnost i solidarnost da govore i o radnicama i radnicima, Romkinjama i Romima, osobama sa invaliditetom, demobilisanim borcima, migrantima i izbjeglicama i svima koji su u našem društvu marginalizovani i diskriminisani. A takvih je zaista mnogo. U tome sam našla i najveći razlog za radost tog prekrasnog dana: lijepo je bilo vidjeti da je makar tri hiljade ljudi u BiH jasno da nam je borba za bolje društvo ista, zajednička. Mali nam je ovaj bubble, ali ga ipak ima“, objašnjava Tamara Zablocki, novinarka i aktivistica porijeklom iz Bosne i Hercegovine koja je na povorku stigla iz Slovenije u kojoj danas živi.
Najemotivniji trenutak povorke bili su svakako završni govori članice i člana Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa Lejle Huremović i Branka Ćulibrka te nastup umjetnika Damira Imamovića.
„Da nema nasilja, da ne postoji mržnja, da naši životi nisu ugroženi, ja danas ne bih bila ovdje, i ne bih morala, zajedno s vama, da ističem našu seksualnu orijentaciju i rodni identitet, već bih se mogla posvetiti drugim problemima kojih, nažalost, u ovoj državi ima i previše a koji su i naša svakodnevica. Zato povorka ponosa i zato skretanje pažnje na nas i na naše potrebe. Jer želimo da gradimo društvo nenasilja, solidarnosti, podrške i zajedništva, gdje niko neće morati skrivati ljubav i ograničavati svoj život na četiri zida. Gdje se niko neće bojati da prijavi nasilje koje trpi ili kojem svjedoči“, rekla je između ostalog Lejla Huremović na platou ispred Parlamenta, prije nego što je Damir Imamović zapjevao i zasvirao „Neka ljubi ko god koga hoće“. Bila je to očekivana numera, nezvanična himna bosanskohercegovačkog LGBTI aktivizma, kao što je i „Ay Carmela“ koju su učesnici i učesnice pjevale tokom šetnje.
Ono što je bilo neočekivano je izvedba „Bella ciao“ i atmosfera u kojoj tri hiljade ljudi sa jednim od najboljih muzičara koje je Balkan iznjedrio pjeva ono što je simbol ljevice i antifašizma.
Potpisnici ovih redova, odmah nakon nastupa, Damir Imamović je rekao kako mu je na pola pjesme „srce moglo pući“. Moglo je i učesnicima i učesnicama, ali kuca i dalje, u nadi da je prva bh. povorka ponosa samo početak progresa koji će se bosanskohercegovačkom društvu konačno desiti, da je prva stanica na putu tolerancije, uvažavanja i nastavka antifašističkih tekovina na kojima je ova država i nastala.
Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.
