Mjesec: svibanj 2020.

Fotografija preuzeta sa: europeanmovement.eu

Prva dva mjeseca iskustva borbe sa pandemijom koronavirusa nam je pokazalo da su žene, bilo da je riječ o medicinskim radnicama, radnicama u uslužnim djelatnostima ili prosvjetnim radnicama koje nisu imale iskustva sa online nastavom, na „prvoj liniji odbrane“. Očigledno je da možemo govoriti o rodnim perspektivama pandemije, čime se u ovoj zemlji jedino bave pojedinci/ke i organizacije civilnog društva dok oni/e koji su na pozicijama odlučivanja koriste i ovu situaciju za ličnu korist, a mediji najčešće nisu odlazili dalje od brojanja zaraženih i neselektivnog cjelodnevnog ugošćavanja političara/ki u televizijskim programima. Kriza uzrokovana brzim širenjem virusa COVID-19 u svim je društvima ogolila iskustveno potvrđenu činjenicu da posljedice prirodnih i društvenih potresa nisu rodno neutralne, odnosno da proizvode specifične nepovoljne posljedice po žene.

Piše: Kristina Ljevak

O tome je u publikaciji „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“ koju je objavila Fondacija Friedrich Ebert Stiftung pisala prof. dr. Sanela Bašić, vanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Ženska lica krize

Baveći se rodnom perspektivom COVID-a autorica je analizirala kako pandemija doprinosi produbljivanju rodne nejednakosti u oblasti zdravlja, produktivnog i reproduktivnog rada, porodičnog nasilja nad ženama i učešća u tijelima odlučivanja na političkom nivou u bosanskohercegovačkom kontekstu.
Profesorica Bašić napominje da krizna stanja imaju tendenciju ne samo kreiraju nove nego i intenziviraju, ojačaju ili pogoršaju manifestacije ranijih (nagomilanih) neadresiranih društvenih potreba i problema.
„Pokazuje se, i na globalnom i na lokalnom nivou, da trenutačna zdravstvena i društvena kriza izazvana pandemijom ima brojna ženska lica. U analizi koju spominjete pokušala sam ukazati na načine na koje ova izvanredna situacija uzrokovana pandemijom koronavirusa produbljuje i intenzivira (postojeće) rodne nejednakosti, doduše samo fragmentarno, u oblasti javnog i privatnog života. Naime, očigledno je da žene, u različitim društvenim ulogama i pozicijama koje obnašaju – kao zdravstvene radnice, kao prosvjetne ili socijalne radnice, kao radnice u uslužnim djelatnostima, kao majke itd. u iznimno rizičnim, nesigurnim okolnostima brinu za društvo, omogućavaju njegovo održanje, reprodukciju. S druge strane, ne može se reći da društvo uzvraća odgovarajućom brigom za te žene, vrednovanjem njihovog doprinosa, prepoznavanjem, priznavanjem i adresiranjem njihovih specifičnih potreba. Iako su kako kažem angažirane u profesijama koje su od krucijalne važnosti za kakvo-takvo normalno odvijanje života u nenormalnim okolnostima, iako su pogođene krizom na vrlo specifične načine, za donositelje odluka, za naše političke predstavnike i predstavnice ostale su nevidljive, njihove potrebe zanemarene. Primjerice, u potpunosti je izostala javne refleksija neprocjenjivog doprinosa prosvjetnih radnica (svjesno koristim ovaj termin isključivo u ženskom rodu jer žene-učiteljice, nastavnice dominiraju u osnovnoškolskom obrazovanju, i natpolovično su zastupljene u srednjoškolskom obrazovanju) nastavku redovnog obrazovanju i nastavnih aktivnosti putem online nastave, koja je do tog momenta bila velika nepoznanica kako za obrazovne radnice i radnike, tako i za đake/studente. U prva dva mjeseca pandemije nismo svjedočili niti jednoj inicijativi, prijedlogu ili mjeri koja bi npr. bila usmjerena prema konačnom vraćanju društvenog ugleda i digniteta ovoj za društvo vitalnoj profesiji“, kaže profesorica Bašić.

Zahvaljujući prepoznavanju pozicije žene tokom pandemijske krize Helsinški parlament građana Banja Luka odlučio je da pruža podršku telefonskog psihološkog savjetovanja. Dragana Dardić, izvršna direktorica ove organizacije govoreći o rodnim perspektivama pandemije govorila je i o zloupotrebama vanredne situacije.
„Generalno se krizne situacije, naročito u nedovoljno razvijenim demokratijama, mogu iskoristiti za različite zloupotrebe i zadovoljavanje interesa manjeg broja odabranih. Uostalom, afere sa nabavkom respiratora u Federaciji i zaštitne medicinske opreme u RS-u su to nedvosmisleno i pokazale. Dakle, odgovor na vaše pitanje je da, neki na pozicijama moći koriste ovu situaciju za ličnu korist. I da, u medijima nema dovoljno istraživačkih i polemičkih emisija koje bi otvarale različite teme bitne ‘običnim’ građankama i građanima u vrijeme pandemije. Ljudi su, zapravo, sve više zbunjeni kako brojevima oboljelih, izliječenih, umrlih… tako i mjerama i zabranama koje se mijenjanju iz sedmice u sedmicu. Kriza je takođe pokazala da nemamo ni približno spremne odgovore na pitanja koja se recimo tiču pristupa zdravstvenim uslugama ženama sa invaliditetom ili rada Sigurnih kuća za žene i djecu žrtve nasilja u vrijeme pandemije. Na samom početku krize Ženska mreža BiH je uputila dopis vladama oba entiteta pitajući ih šta konkretno misle preduzeti da sredstva zaštite dođu do najranjivijih kategorija žena, da ojačaju mjere zaštite u situacijama domaćeg nasilja i kakve ekonomske mjere će osigurati da ove kategorije ne budu izložene dodatnom siromaštvu i ekonomskom pritisku? Odgovorila je Vlada RS-a, kratko objasnivši da oni čine sve da ‘zaštite svakog građanina, bez obzira na pol, starosnu strukturu ili bilo koji drugi status’! Poslije toga su i sigurne kuće u RS-u tražile od Vlade da im dostavi tačno uputstvo za postupanje u vanrednoj situaciji. Nije mi poznato da su dobile odgovor. A šta reći o prosvjetnim radnicama koje su preko noći gurnuli pred kamere, bez ikakve pripreme i dovoljno kompetencija da vode ovakvu vrstu nastave, što je kod mnogih izazvalo frustracije i stres. Radnice u trgovinama su se, pak, isto tako našle u poziciji da se svakodnevno izlažu mogućnostima da budu zaražene, ali njima niko nije aplaudirao niti ih je pitao imaju li potrebnu opremu i da li je ta oprema adekvatna za višečasovni rad. U intervjuu za sajt HPG BL Mersiha Beširević je rekla da se lično, na terenu, uvjerila da su radnicama popucali kapilari u očima od tereta koji su prenosile na svojim rukama, da imaju glavobolje od otežnog disanja pod maskama i rane na rukama od sredstava za dezinfekciju. To je i bio jedan od razloga zbog kojih smo se odlučili da ovim grupama žena ponudimo besplatnu psihološku podršku, ako već ne možemo nešto drugo“, kaže Dragana Dardić.
„Evelyn Regnery, predsjednica Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog Parlamenta tokom travnja pozvala je države članice na snažniju potporu žrtvama obiteljskog nasilja u vrijeme krize COVID-19, a s obzirom na to da je broj slučajeva nasilja u nekim državama članicama porastao za čak jednu trećinu. Slične podatke imamo i na globalnoj razini. Mislim da će političari, kako kažeš, biti okupirani saniranjem posljedica ekonomske krize. Na žalost, borba protiv nasilja nad ženama nije nešto što političari mogu kapitalizirati u svojim političkim igrama i deklarativno podržavaju borbu onda kada im je to zgodan PR potez. No ozbiljna politička volja za suzbijanje rodno utemeljenog nasilja nad ženama ne postoji ni u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj“, kaže Lana Bobić, feministička teologinja iz Hrvatske, aktivistica i suosnivačica brojnih inicijativa i između ostalog sagovornica HTV-ove emisije „Peti dan“.

Niz je razloga zbog kojih su prava žena tradicionalno na margini. Profesorica Bašić ukazuje na ponašanje na domaćoj političkoj sceni koja se od početka krize bavi sobom, „produciranjem raznorazni afera i skandala, a da su nekapacitirane, nespremne i nevoljne da se bave krizom i njezinim posljedicama“, smatra Bašić napominjući da je u pozadini izostanka angažmana posvećenog pravima žena posljedica omalovažavanja značaja i urgentnosti prava žena.

Prava žena ne treba ostaviti „za kasnije“

„Pogrešno se razumijeva – čak i unutar ženske populacije, da je fokus na ‘ženska pitanja’ u trenutačnoj situaciji svojevrsna distrakcija koja onemogućuje fokusiranje na ‘stvarne’ posljedice krize. I žene često pristaju na taj narativ po kojem ženska prava treba ostaviti za kasnije, za period kada vanredno stanje prođe. A ono što se zapravo stavlja na odgodu jesu njihovi životi, njihova dobrobit, njihova sigurnost. Na ovaj narativ ne treba pristajati, nego ga konstantno dovoditi u pitanje, i prokazivati kao lažni. Za sada je adekvatna i blagovremena reakcija vlasti na socio-ekonomske i druge posljedice pandemijske krize izostala. Ali to ne znači da treba odustati od zahtjeva da se kriznoj situaciji pristupi na rodno-osjetljiv način, kroz mjere koje uvode rodno-senzitivne javne usluge, boljem i efikasnijem pristupu mreži socijalne sigurnosti za porodice, povećanju plaća u sektorima brige, prepoznavanje i valorizacija neplaćenog, reproduktivnog rada, uključivanje žena u procese donošenja odluka, rodno-senzitivne politike razvoja, itd. I, da, nipošto ne bismo trebale generalizirati: nisu sve žene marginalizirane, postoje i one koje imaju moć da se istaknu ili ovu situaciju iskoriste za vlastitu promociju.
Međutim, ako je vjerovati prognozama koje predviđaju da su dalje pandemije ne samo izvjesne nego gotovo neizbježne, rodna jednakost ne može biti neko pitanje sa strane nego treba postati centralnim principom borbe protiv pandemije i njezinim posljedica, kroz prepoznavanje i redistribuciju opterećenja i tereta koji disproporcionalno pogađaju žene“, kaže Sanela Bašić, autorica publikacije „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“.

Prof. dr. Sanela Bašić, autorica publikacije „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“

Odnos religije prema pravima i sigurnosti žena u redovnim okolnostima takođe je jedno u nizu važnih pitanja čije se posljedice itekako mogu dodatno odraziti na pandemijske prilike. Lana Bobić i ranije je ukazivala na to da Rimokatolička crkva mora sigurnost žena staviti iznad nerazrješivosti braka.
Iz iskustva žena žrtava nasilja znamo da se nerijetko socijalne službe ponašaju slično vjerskim institucijama, nastojeći po svaku cijenu uvjeriti žrtvu nasilja da postoje veći problem nego što je ostajanje živjeti s nasilnikom. „Sinhronizovanost“ između vjerskog i sekularnog na štetu žena sugerišu da je prioritet „sačuvati porodicu“ ali svakako u heteronormativnom obliku i uobičajenoj „formaciji“.
„S obzirom na poruke koje slušamo iz Rimokatoličke crkve, ali i praksu Centara za socijalnu skrb, čini se da je prioritet zadržati obitelj u formi mama, tata i djeca, a ne sigurnost žrtava nasilja koje su u obitelji primarno žene. Ono što me posebno zabrinjava u praksi centara za socijalnu skrb, a čime se prečesto susrećemo zadnjih godina je inzistiranje Centara na suradnji i dogovoru oko skrbništva nad djecom između žrtava nasilja i nasilnika što nasilnici koriste da bi nastavili maltretirati žene. Žene koje zbog daljnjeg nasilja odbijaju suradnju proglašava se manipulatoricama koje djecu okreću protiv očeva. Tu dolazimo do kontroverznog koncepta tzv. otuđenja od roditelja. Uopće ne osporavam da postoje slučajevi konfliktnih razvoda u kojima djeca služe kao alat osvete partneru ili partnerici i to je nedopustivo. No spomenuto otuđenje od roditelja sve se više propituje kroz interdisciplinarnu analizu sudske prakse, prakse rada sa žrtvama nasilja i prevladavajućeg diskursa u obiteljskom pravu jer se pokazalo da se prečesto radi o alatu kojim najčešće očevi nasilnici ušutkavaju žene, ali i djecu žrtve nasilja. U siječnju 2020. je objavljena studija koja istražuje nastanak i razvoj ovog kontroverznog koncepta i ukazuje na zabrinjavajući obrazac korištenja tzv. otuđenja od roditelja u slučajevima obiteljskog nasilja nad ženama od strane očeva nasilnika. Studija govori o industriji koja okuplja eksperte, terapeute i pravnike koji zagovaraju oduzimanje djece „manipulativnim majkama“ i skrbništvo očevima, što ima devastirajuće posljedice za majke i djecu koje su žrtve nasilja. Mehanizam je poprilično perfidan, a predočit ću ga na vrlo pojednostavljenom, plastičnom primjeru. Žena žrtva nasilja želi samostalno skrbništvo nad djetetom s čime se slažu i djeca koja ne žele ocu koji je zlostavljao majku, a nerijetko i njih same. Majku se optužuje da je manipulativna i da truje djecu protiv oca, bez obzira na svjedočenje same djece te se dijagnosticira tzv. otuđenje od roditelja. Nasilje nad ženom i djecom pada u drugi plan i nasilnik zapravo postaje žrtva manipulativne žene koja je okrenula djecu protiv njega te se njegove šanse za puno skrbništvo, a onda i daljnje zlostavljanje žene i djece znatno povećavaju. Valjda ne trebam govoriti kakve posljedice na žene žrtve nasilja i njihovu djecu ostavlja ovaj perfidni mehanizam daljnjeg brutalnog sustavnog zlostavljanja žrtava nasilja. Posebno zabrinjava i što se ovaj perfidni mehanizam koristi i u slučajevima gdje su djeca bila žrtve nasilja, gdje ispada da djeca, pod utjecajem manipulativnih majki lažu o zlostavljanju koje je otac počinio nad njima. Zvuči kao horor film, ali je sve učestalija praksa, unatoč ozbiljnim kritikama znanstvene zajednice i stručnjakinja koje rade sa žrtvama nasilja“, objašnjava Lana Bobić.

Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica

Pitanje ljudskih prava žena van političke agende

Osim što su angažovane na nizu poslova koji podrazumijevaju prisustvo na prvoj liniji fronta tokom pandemije, žene su istovremeno zaposlene i u sektorima koji su i najviše pogođeni zabranom rada u vrijeme COVID-19. Bez sumnje će otpuštanje radnika/ca ili smanjenje plata najviše njih i pogoditi, a ekonomska nezavisnost jedan je od ključnih preduslova prevencije nasilja nad ženama. Ovaj problem, kao niz drugih, nisu tema naših političkih predstavnika/ca kada govore o ekonomskim posljedicama pandemije koronavirusa.
„Nažalost, ni ovo nije u potpunosti iznenađujuće. Našim političkim predstavnicima u FBiH trebalo je gotovo dva mjeseca da donesu taj famozni Korona zakon u cilju ublažavanja negativnih ekonomskih posljedica pandemije. I uz to, prema brojnim kritikama koji se na tekst zakona došle iz stručnih ekonomskih krugova, sindikata, političkih stranaka u vlasti i opoziciji riječ je o zakonu koji je gotovo konsenzualno ocijenjen kao loš, naročito zato što se predviđenima zakonskim rješenjima dodatni slabi pozicija radništva.
A evo i paradoksa koji oslikava nivo nebrige i ravnodušnosti spram ranjivosti žena i njihovih potreba: u društvu u kojem u ne-kriznim vremenima svaka druga žena starija od 15 godina života u BiH bila izložena rodno zasnovanom nasilju, nadležne vlasti/institucije za sve ovo vrijeme dok traje epidemija ne razmišljaju o mogućnostima da se ova situacija pogorša u novim kriznim okolnostima niti o mogućim mjerama usmjerenim na suzbijanju ili prevenciji nasilja prema ženama.
Dozvolit ćete mi jednu malu, ali važnu digresiju koja može biti ilustrativna kada je riječ o odnosu javnih vlasti spram ‘ženskih pitanja’. Početkom aprila europska javnost obaviještena je o alarmantnom porastu nasilja nad ženama u zemljama EU u prvoj sedmici od uvođenja mjera socijalne izolacije. Organizacije civilnoga društva, s tim u vezi, uputile su zahtjev nadležnim institucijama da informiraju javnost o tome kakvo je stanju u oblasti zaštite žena od porodičnog nasilja u BiH u uvjetima ograničenja kretanja, socijalnog distanciranja itd. Nije mi poznato da je do danas bilo koji nivo vlasti (10 kantonalnih, dvije entitetske vlade i Vijeće ministara), bilo koje od 13 resornih ministarstava na kantonalnom i entitetskom nivou, ili bilo koja institucija rodne ravnopravnosti u ovoj zemlji nije našla za shodno da izvijesti bosanskohercegovačku javnost o tome da li je ili nije došlo do porasta porodičnog, odnosno partnerskog nasilja nad ženama, na koji način se osigurava njihovo pravo na zaštitu pod novim okolnostima i slično“, navodi profesorica Bašić.

„Pitanje ženskih ljudskih prava, uključujući i ženska radna prava, nikada nije ni bilo na političkoj agendi. Ne postoji ni razumijevanje niti želja da se ovim pitanjem ozbiljno i sistematski pozabave. Mjere za ublažavanje posljedica krize su skrojene po potrebama poslodavaca, a ne radnika i radnica. Preuzimanje vlade da uplati doprinose i poreze na martovske plate nije dovoljno da se zaustave otpuštanja radnica i radnika. Uostalom, rečeno je da će se to namiriti iz Fonda solidarnosti, bar u Republici Srpskoj, koji opet pune radnici/ce dobrovoljnim odricanjima od dijela svojih plata. S druge strane, ovih zvaničnim mjerama vlade mnogi nisu ni obuhvaćeni. Kada se vidjelo da ekonomske mjere neće biti dostatne, krenulo se sa popuštanjem restrikcija i otvaranjem prodavnica, zanatskih radnji, kafića i to baš kada je broj zaraženih krenuo da raste, što zapravo govori da se ovdje ne radi o potrebi da se zaštiti zdravlje ljudi, već krah privrede. I pri tome niko od ovih na vlasti ne gleda na žene, njihove potrebe i stepen ugroženosti ovim stanjem. Koliko je meni poznato jedino je Agencija za ravnopravnost polova BiH zatražila od nadležnih institucija da prilikom donošenja i realizacije mjera vode računa o efektima koje njihove aktivnosti imaju na stanje ravnopravnosti spolova i položaj žena i djevojčica u našem društvu“, kaže Dragana Dardić.

Dragana Dardić, izvršna direktorica Helsinškog parlamenta građana Banja Luka
Fotografija preuzeta sa www.http://ba.n1info.com/

Nasilje nad ženom je posljedica strukturalnih nejednakosti

Profesorica Bašić dodaje da mi još uvijek nismo svjesni razmjera društvene katastrofe koja je pred nama i koja nam neminovno slijedi zbog na desetine hiljada izgubljenih radnih mjesta „i raširenih praksi degradacije, obezvrjeđivanja, i omalovažavanja radništva. Automatsko stvaranje ‘viška’ ljudi, nezaposlenih i bez šansi za uključivanje i integraciju u proizvodne tokove i radnu snagu, širenje zone nesigurnosti među onima koji ‘ostaju’ na poslu ukidanjem i/ili smanjivanjem osnovnih radničkih prava, stvorit će nove zone vulnerabilnosti. Čini mi se da će sve to neminovno rezultirati drugim talasom osiromašenja (prvi talas siromaštva posljedica društvene krize uslovljene ratom i tranzicijom), jer će pad zaposlenosti i navedene prakse obezvrjeđivanja radnika voditi značajnom pogoršanjem životnog standarda i mnoge gurnuti ispod ruba egzistencije. Istovremeno, porast nasilje nad ženama u porodici povezan je pogoršavanjem socioekonomske situacije u društvu. Pad kvalitete života, pogoršanje životnog standarda i nemogućnost da se izađe iz kruga deprivacije i siromaštva, i na prihvatljiv način brine o porodici podriva ključnu društvenu ulogu i dominantan rodni model (patrijarhalnog) muškarca – muškarca hranitelja. Dakle, opresija muškaraca od strane ekonomskog sistema i frustracija koju ona rađa jeste bitan faktor koji doprinosi muškom nasilju nad ženama, uključujući i interpersonalno nasilje.
U pozadini tjelesnog, psihičkog ili seksualnog nasilja nad ženom u porodici je gotovo uvijek strukturalno nasilje, nasilje koje izvire iz same organizacije društva, iz društvenoga tkiva, uključuje nevidljive i neopipljive prepreke za ostvarivanje osnovnih prava žena i prava na izbor. Nažalost, mi često – zbog toga što je jednostavnije uperiti prstom na konkretnog počinitelja i/ili konkretnu žrtvu – zanemarujemo činjenicu da je nasilje nad ženom općenito posljedica strukturalnih nejednakosti s kojima se žene suočavaju u svim područjima života od zdravlja i obrazovanja, preko rada i zapošljavanja, do učešća u tijelima odlučivanja. Ranjivost u javnoj sferi, osobito na tržištu rada reproducira i ojačava ranjivost u partnerskom odnosu“, smatra profesorica Bašić koja s razlogom podcrtava zanemarenu vezu između nasilja nad ženama i nejednakosti na tržištu rada a koja je kompleksna i višedimenzionalna, a društvene nejednakosti istovremeno su i uzrok i posljedica ekonomskog zlostavljanja.
„Socio-ekonomske nejednakosti, naročito diskriminacija na tržištu rada, čine žene ranjivima na kontrolirajuća i uskraćujuća ponašanja njihovih zlostavljajućih partnera u pristupu financijskim resursima. Istovremeno, nejednaka ekonomska moć, odnosno ekonomska ovisnost povećava rizik od zlostavljanja kod žena i vjerojatnoću da će žena ostati u nasilnoj vezi. Krug se ovdje ne zatvara, nego se nejednakost perpetuira specifičnom interakcijom posljedica zlostavljanja (fizičkih, psiholoških, ekonomskih) i ženine (ne)mogućnosti da ostvaruje i očuva svoj radni kapacitet i profesionalnu karijeru. Istraživanja (psiholoških) posljedica nasilja nad ženama nedvojbenu ukazuju na neke konstante, poput osjećaja straha, stida, niskog samopoštovanja, depresivnosti koje su u negativnoj korelaciji sa radnom produktivnošću, profesionalnim razvojem i razvojem karijere, čak i u okolnostima kada bismo mogli isključiti manifestne i latentne nejednakosti inherentne tržištu rada.
Bilo bi dobro kada bismo mogli jednostavno zaključiti da ključ rješenja za problem ekonomskog nasilja nad ženama leži u ekonomskom osnaživanju žene. Nažalost, stvarnost žena sa iskustvom nasilja je kompleksnija. Ekonomska neovisnost, odnosno plaćeni rad ženi često nije dovoljna garancija za život van (partnerskog) nasilja. Posebno ne u uvjetima kada su za posao koji obavljaju potplaćene, kada vlastitim primanja i raspoloživim novčanim sredstvima ne mogu zadovoljiti ni temeljne životne potrebe (najčešće ne samo za sebe nego i za djecu) poput stana, novca, usluga brige o djeci ili prijevoza. Zlostavljanoj ženi u takvim okolnostima ne preostaje ništa drugo nego ostati s nasilnikom, i nažalost to je ono što se u stvarnosti dešava,“ navodi Bašić dodajući da je ekonomska samodovoljnost nužna pretpostavka i ženske slobode i autonomije te da viši stepen ekonomske nezavisnosti povećava šanse žene da izađe iz nasilne veze, odnosno napusti nasilnika.
„Ekonomski nezavisne (i obrazovanije) žene mogu potencijalno raspolagati boljim materijalnim resursima za suprotstavljanje nasilju i stoga veću spremnost da napuste nasilne partnere. Međutim, za one skupine žena koje će u postpandemjskom dobu biti zahvaćane gubitkom ili smanjenjem prihoda, i prekarnošću ona će, bez značajnih podrške šire zajednice, ekonomska samodovoljnost će biti nedostižna. Dakle, nužna je promjena društvenog konteksta koji omogućuje kako interpersonalno nasilje nad ženama u porodičnoj sferi tako i sistemsko nasilje nad ženama, osobito u sferi rada. Nužna je promjena društva koje široko tolerira i podržava nasilje nad ženama, makar u naznakama kretanje ka društvu nulte-tolerancije na nasilje nad ženama“.

Balkanska i patrijarhalna interpretacija rodnih uloga nije nas zaobišla ni u vrijeme koronavirusa.
Bez obzira na to što svi pokazatelji govore o značaju žena tokom borbe sa virusom, što su na čelu niza regionalnih timova i institucija tokom pandemije žene, nerijetko će se njihov značaj dovoditi u pitanje a one same omalovažavati uz vječno propitivanje da li su dorasle zadacima koji se u slučaju angažmana muškaraca podrazumijevaju. Sigurno jedan od najradikalnijih primjera je onaj doktorice Darije Kisić Tepavčević, članice Kriznog štaba za suzbijanje COVID-19 u Srbiji, čije su se kompetencije pokušavale umanjiti zbog atraktivnog izgleda i koja je izravno omalovažavana u televizijskim emisijama jer su voditelji dovodili u pitanje njene sposobnosti zbog toga što je žena. Profesorica Sanela Bašić napominje da su kulturološke predrasude iznimno važne u razumijevanju načina na koji društvo oprirodnjuje i normalizira nasilje prema ženama.
„Naša patrijarhalna kulturi čija je suštinska karakteristika i danas dominacija muškaraca nad ženama bogata je brojnim i bogatim stereotipima koji naprimjer opravdavaju nasilničko ponašanje i prezir muškaraca prema ženi/mizogeniju, i ženu posmatraju kao svojinu (‘ženu i kapu lako je steći’) i da je treba prezirati i tući (‘ko se žene boji, gori je od nje’, ‘lajava žena, više puta bijena’, ‘ženu i zmiju udari u glavu’), te stereotipima o karakternim osobinama i izgledu žene – prema lijepoj ženi (‘lijepa žena, rijetko poštena’, ružna žena – dobar sluga’)

Danas se seksistički stavovi ispoljavaju u suptilnijoj formi

S druge strane, rodne predrasude, stereotipi rodne diskriminacije u smislu pojednostavljenih ocjena npr. da su žene glupe ili lukave, negativni stavovi prema ženama općenito imaju duboke i trajuće korijene u povijesti ljudske civilizacije. Prije manje od stojeća, liječnici i znanstvenici smatrali su da su ženin intelekt, njezina sposobnost učenja i obrazovanja, njezina sposobnost rasuđivanja i javnog djelovanja biološki ograničene. Ovakvi mizogini, seksistični stavovi doprinosili su održanju kulture muške dominacije i podčinjenosti žena. Ove predrasude nisu iskorijenjene niti su nestale, postaje i danas samo što su postale suptilnije, kompleksnije. Danas su akti otvorenog, averzivnog seksizam rjeđi. Teško bismo danas pronašli nekoga ko bi mogao argumentirano osporiti tezu da žene mogu biti podjednako uspješne u korištenju ekonomskih i društvenih mogućnosti i resursa, ako im se da ‘muška privilegija’, odnosno omoguće jednake pogodnosti koje su na raspolaganju muškarcima.
Danas se seksistički stavovi ispoljavaju u novoj, suptilnoj formi. Manje smo skloni staromodnih, tradicionalnim, konzervativnim predrasudama i uvjerenjima, ali opstaju ponašanja koja nisu konzistentna sa liberalnijim stavovima spram ženskih uloga, osobito u vezi uloge žene u porodici i (rodne) podjele rada u domaćinstvu, čak i za žene sa profesionalnom karijerom“, zaključuje Sanela Bašić autorica publikacije posvećene rodnoj perspektivi COVID-19. Naša sagovornica naglasila je i kako je nasilje nad ženom složen društveni fenomen koji pokriva širok spektar ponašanja eksploatacije, diskriminacije i dominacije koje podržava uspostavljeni socio-ekonomski poredak koji se ne može u potpunosti objasniti bez referiranja na seksističku prirodu društva. „Prethodno sam govorila o kulturi tolerancije na nasilje prema ženama. Ovakvi i slični rodni stereotipi, u konačnici rodne predrasude i seksizam jesu upravo u funkciji perpetuiranja te nasilničke kulture kroz umanjivanje značaja nasilja nad ženom kao društvenog problema, opravdanje i normalizaciju tog nasilja i negiranje odgovornosti društva“, dodaje profesorica Bašić.

Naša patrijarhalna pa i kapitalistička društva počivaju na ženskom neplaćenom i slabo plaćenom radu

„Stereotipi su u korijenu neravnopravnosti, diskriminacije žena pa i nasilja koje je oblik diskriminacije žena. Ona neumjesna pošalica ‘žena je za madraca, a ne za mudraca’ zapravo savršeno ilustrira problem seksističkih i šovinističkih predrasuda i odnosa prema ženama uopće. Mi možda mislimo da smo u 21. stoljeću to nadišli i nesvjesni smo koliko su takvi stavovi i predrasude ukorijenjeni u naše kulture i društva. Nego, kad smo kod mudraca, jeste li primijetili da imenica mislilac nema ženskog roda?
I u ovoj krizi brzo se pokazalo da se žene često nađu na prvoj crti kao one koje su puno zastupljenije u onim zanimanjima koja podrazumijevaju skrb i koja su slabije plaćena. Naša patrijarhalna pa i kapitalistička društva počivaju na ženskom neplaćenom i slabo plaćenom radu. Unatoč velikim pomacima kada je položaj žena u društvu u pitanju u zadnjih 100 godina, i dalje nam je normalno da žene preuzimaju puno veći dio brige o kućanstvu i djeci, a da rade kao medicinske sestre, čistačice, prodavačice. Bez obzira na to što žene češće studiraju medicinu i pokazuju bolje akademske rezultate pa i bez obzira na to što smo navikli na doktorice u ambulantama i bolnicama i dalje ćemo češće muškarca vizualizirati kao doktora, a ženu kao medicinsku sestru. I dalje puno više vjerujemo muškim nego ženskim autoritetima pa je tako moguće da se desi i ono što se desilo doktorici Dariji Kisić Tepavčević. Njen je krimen veći time što je ona uvjetno rečeno atraktivna. Jer žene na pozicijama autoriteta još donekle možemo probaviti ako su neugledne, uvjetno rečeno neatraktivne, ta što ostaje uvjetno rečeno neatraktivnoj ženi nego da bude pametna. Ali ako je žena na poziciji autoriteta, pametna i uvjetno rečeno lijepa, e taj krimen će joj društvo teško oprostiti. Načini na koji su se voditelji odnosili prema spomenutoj doktorici su razlog za suspenziju voditelja. Kada to bude praksa, onda će se početi iskorjenjivati i predrasude koje štete ženama i njihovom punom razvoju“, objašnjava Lana Bobić koja je u prethodnoj godini učestvovala u provedbi kampanje #pravdazadjevojčice u Hrvatskoj a čiji je slogan: ‘Ne boj se, nisi kriva’, a što su ključne riječi koje žene žrtve nasilja moraju znati. Činjenica je da je sistem uradio sve suprotno, dovodeći ženu u poziciju da se pravda ili osjeća odgovorno zbog nasilja koje je nad njom počinjeno.

Mizogina ideja da je žena uvijek kriva je duboko ukorijenjena

„Iza kampanje #pravdazadjevojčice i slogana ‘ne boj se’ i ‘nisi kriva’ stoji potreba da ženama baš s obzirom na sustavno nasilje koje proživljavaju damo do znanja da nisu krive i da nisu same. Osim toga, ključno nam je bilo osvještavanje šire javnosti o problemu, o činjenici da se mi kao društvo ne pitamo zašto je on silovao nego što je ona obukla i je li pila. O činjenici da žrtve nasilja nemaju povjerenja u sustav koji ih često izlaže sekundarnoj viktimizaciji gdje je ugled optuženog za nasilje prečesto veći prioritet od sigurnosti žena. Sve kreće osvještavanjem, jer kako ćemo raditi na problemu ako problema nismo svjesni. A mi uopće nismo svjesni koliko je mizogina ideja da je žena uvijek na neki način kriva duboko ukorijenjena. Mi stoljećima, da ne kažem tisućljećima slušamo izrazito mizogina tumačenja antropologije žene i njenih rodnih uloga. Da se poslužim religijskim arhetipovima, žena može biti ili Eva, grešna bludnica koja muškarca navodi na grijeh ili Marija, majka, djevica, svetica. Mi još uvijek nismo zbiljski osvijestili da su žene, kao i muškarci ljudska bića s najrazličitijim potencijalima i kapacitetima kako za emocionalno, tako i za racionalno, kako za ono dobro, tako i za ono loše. Ne postoje dva modela žene, postoji ih onoliko koliko žena ima. Cherish Kramarae pogađa ‘u sridu’ kada kaže da je feminizam radikalna ideja da je žena čovjek“, zaključuje Lana Bobić dodajući da kad uspijemo shvatiti „radikalnu ideju“ da je žena čovjek te kad uspijemo razgraditi sve predrasude utkane u naše svijesti, kulture, društva, sustave bi ćemo na dobrom putu ostvarivanja pravednijeg sistema i društva ravnopravnosti.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Fotografija preuzeta sa www.libela.org

Fond Ujedinjenih nacija za stanovništvo (UNFPA) upozorio je da bi mjere socijalne izolacije, uvedene zbog pandemije koronavirusa širom svijeta, kao jednu od posljedica mogle imati i oko sedam miliona neplaniranih trudnoća. Organizacije civilnog društva diljem Evrope (među kojima je i Sarajevski otvoreni centar) uputile su zajedničku izjavu vladama u kojoj traže da osiguraju siguran i pravovremen pristup prekidu trudnoće na zahtjev u vrijeme pandemije koronavirusa. Tokom vanrednih mjera u zdravstvenim ustanovama medicinske usluge mogle su dobiti trudnice, onkološke pacijentice i hitni slučajevi.
Ova tema, kao i brojne druge nisu bile u središtu pažnje tokom cjelodnevnog medijskog izvještavanja posvećenog pandemiji COVID -19. O trudnicama i porodiljama imali/e smo priliku slušati i čitati najčešće u kontekstu zaraze i smrti, o reproduktivnom zdravlju žena i njegovoj ugroženosti ne, osim kada bi reagovale organizacije civilnog društva, posebno one sa međunarodnim predznakom.

Piše: Kristina Ljevak

Osim što nam je iz ličnih razloga važan sistem zaštite u Bosni i Hercegovini, moramo na umu imati i širi plan te zloupotrebu vanredne situacije u zemljama u kojima bi vlast nametnula zakone kojima bi oduzela već ograničeno pravo abortusa i pravo seksualnog obrazovanja kao što su Poljska i Slovačka, a o čemu govori Delila Hasanbegović, programska koordinatorica Sarajevskog otvorenog centra.
„U zemljama poput Grčke su aktivne kampanje u javnom prostoru koje pozivaju na zabranu abortusa.
Nažalost, informacije o pružanju zdravstvenih usluga za BiH nemamo jer je teško doći do rukovodstava zdravstvenih ustanova u vrijeme kada je prioritet tretiranje COVID-19. Teško je i u ‘redovnim’ okolnostima, kada smo radili istraživanja o dostupnosti prekida trudnoće, bilo doći do takvih, potpunih i pouzdanih informacija. Ono što se može pretpostaviti je da su i dalje najugroženije žene koje žive u mjestima udaljenim od centralnog doma zdravlja/bolnice/ordinacije, žene lošeg ekonomskog stanja, žene s invaliditetom (obzirom na ograničenja u pristupu ginekološkim uslugama za različite vrste invaliditeta), nezaposlene žene (koje nemaju obvezno zdravstveno osiguranje), Romkinje, maloljetnice i sl. Nemamo dostupnu statistiku o broju i vrstama prekida trudnoće ni u redovnim okolnostima. U ovo vrijeme kada mnoge žene i obitelji gube poslove i primanja, nemoguće je doći do kontracepcije koja je skupa i ograničena, do abortusa na zahtjev – usluge koja se skupo plaća, medikamentoznog abortusa koji je također izuzetno ograničen, negdje i nedostupan… U uvjetima ugrožene egzistencije, jasno je da je i pristup prekidu trudnoće skoro nemoguć“, objašnjava Hasanbegović, referirajući se i na zastupljenost tema reproduktivnog zdravlja i drugih koje nisu bliske kapitalističkoj logici u domaćim medijima.
„Meni mediji svakim danom postaju sve neshvatljiviji. Porazno je kako ne vide svoju ulogu dalje od društva spektakla i senzacije. Naravno, čast izuzecima, ali i kada se posvete analitički nekoj temi poput ove, to prođe nezapaženo. Ne zanima ih prekid trudnoće, nasilje u porodici koje raste (žrtve su posebno ranjive sada jer je kretanje ograničeno i jer gube ekonomsku stabilnost), prava i životi LGBTI osoba, radnica/ka u trgovinama, uslužnim djelatnostima, porodilje, porodice i djeca kojima se oduzimaju mizerne novčane pomoći, životi Roma/kinja koji su inače na marginama, život i (ne)prilike osoba s invaliditetom… To nam je dokaz da su i mediji odavno u raljama kapitalističke logike, tj. prodaju ono što donosi gledanost/slušanost.“

U Bosni i Hercegovini postoje najmanje tri zdravstvena sistema

Svodeći svoj rad na prijem hitnih slučajeva medicinske ustanove su postupile savjesno u okviru suzbijanja pandemije koronavirusa, ali i takav pristup otvara pitanje kakvu svijest o važnosti seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava imamo u društvu i kakav je generalno nivo brige u ovoj oblasti, kako napominje Tanja Mandić Đokić, sociologinja i aktivistica, autorica publikacije o pristupu zdravstvenoj zaštiti žena koju je svojevremeno objavila Fondacije Cure.

„Upravo to utiče na činjenicu da se mnoga zdravstvena stanja iz oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja, uključujući i prekid trudnoće ne smatraju ‘hitnim stanjem’. Za prekid trudnoće je upravo to apsurd, s obzirom na to da je riječ o zdravstvenoj intervenciji koja je vremenski zavisna i ne može biti odgođena. Nemam podatke iz prakse koji govore kako je pristup ovoj vrsti zdravstvenih usluga funkcionisao (vjerujem da će biti istraživanja i analiza na ovu temu u budućnosti), možemo samo pretpostaviti da je bilo različitih pristupa i iskustava s obzirom na to da u BiH postoje najmanje tri zdravstvena sistema. Ono što im je zajedničko je da su oslabljeni, da ni uslovima redovnog funkcionisanja nisu mogli da se podiče pristupačnom i efikasnom uslugom za sve kategorije stanovništava (posebno vulnerabilne kategorije) i sasvim je očekivano da nisu mogli da odgovore na problem na koji upozorava UNFPA“, objašnjava Mandić Đokić napominjući da je pitanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja, odluka žena i muškaraca o seksualnom životu, njegovoj sigurnosti, odlukama o potomstvu u našem društvu i dalje tabu.

„Tokom pandemije u Sarajevu su nastavile sa radom većine privatnih klinika i ordinacija tako da su u tim ustanovama pacijentice mogle dobiti navedene usluge ako su bile afebrilne i epidemiološki uredne anamneze. Koliko mi je poznato da se na Ginekološkoj klinici u Sarajevu također tokom pandemije radili hitne ginekološke intervencije i prekidi trudnoće medicinske opravdanosti“, objašnjava ginekolog, dr. sci. Emir Magmutbegović koji radi u Zavodu za zdravstvenu zaštitu žena i materinstva kantona Sarajevo te vodi savjetodavnu web stranicu eGinekolog.
Na pitanje koliko je rizično da žene čekaju na pregled ukoliko je na Papa testu uočljiva neka promjena, dijagnosticirana naprimjer pred pandemiju, naš sagovornik navodi da se neko vrijeme može sačekati. „Mislim da bilo kakva promjena na Papa testu može čekati na intervenciju mjesec dana, izuzev možda karcinoma koji krvari ali to stanje je iznimno rijetko“, kaže doktor Magmutbegović.

Pored fizičkog zdravlja žena, tokom pandemije i mimo nje, važno je govoriti o mentalnom, posebno u vrijeme trudnoće u kulturi u kojoj se podrazumijeva da je majčinstvo istovremeno i najveća radost što nije slučaj ako se dogodi trudnička ili postporođajna depresija, a u vrijeme izolacije i straha od zaraze i rizici za psihičku nestabilnost su veći.
Provodeći kampanju „Nevidljivi problemi o kojima ne govorimo” Centar za psihoterapiju „U povjerenju” nastoji širu javnost senzibilizirati za mentalne teškoće i poremećaje karakteristične za period trudnoće i nakon njega. Zbog društvenih očekivanja i pogrešnih uvjerenja da je trudnoća i majčinstvo nešto što podrazumijeva isključivo i samo prijatna i pozitivna osjećanja, žene koje ne dožive takvo iskustvo razvijaju lošu sliku o sebi i misle da nisu dobre ni kao žene, a ni kao majke, objašnjava Milijana Niškanović, psihologinja i psihoterapeutkinja Centra za psihoterapiju „U povjerenju“.
„O psihologiji majčinstva se malo govori te se onda i malo zna. Trudnoća i period nakon poroda je period koji predstavlja najznačajniju promjenu u životu žene te kao takav neminovno sa sobom nosi i prijatna i neprijatna osjećanja. Svaka promjena pa i ona željena zahtjeva prilagođavanje, a svako prilagođavanje iziskuje dodatni napor koji prate i neprijatna osjećanja i stanja: strahovi, burne reakcije, preispitivanja i dileme. Važno je da se i žene a i šira javnost upoznaju sa karakteristikama ovog perioda – žene da bi se bolje pripremile i prilagodile na promjene, a zajednica imala razumijevanje i pružila podršku. Ovo je važno pogotovo u situacijama u kojima emotivne poteškoće sa kojim se određene žene suočavaju u značajnoj mjeri otežavaju njihovo svakodnevno funkcionisanje, poput depresije i anksioznosti. Upravo zbog očekivanja da trudnoća predstavlja blaženo stanje, te da period dolaska bebe treba da bude ispunjen radošću i srećom, otežava ženama da prihvate da im je teško i da im treba stručna pomoć i podrška. U većini slučajeva i kada se usude da to verbalizuju najčešće se susretnu sa komentarima da ne bi trebale tako da se osjećaju, da to nije ništa i da će proći. Što samo umanjuje svaku dalju šansu za traženje i dobijanje pomoći a time i prevazilaženja poteškoća“, smatra Niškanović.

Vanredne okolnosti izoštravaju loše stanje koje inače živimo

Sve što u redovnim okolnostima nije učinjeno kako treba, u vanrednim je poprimilo šire posljedice.
Bez sumnje bi generalno, a posebno u vrijeme pandemije kronavirusa i smanjene mogućnosti kretanja bilo manje posljedica po zdravlje žene i neželjenih trudnoća da kontracepcijska sredstva nisu isključivo dostupna na komercijalni način, da je riješen prekid trudnoće medikamentima ili da imamo dostupnu vakcinu protiv HPV-a ako ne govorimo samo o prekidima neželjene trudnoće nego reproduktivnom zdravlju žena općenito.
„Vanredne okolnosti su ogledalo koje izoštrava loše stanje koje inače živimo, i dodatno ga intenzivira, tj. otežava. Nesumnjivo bi reproduktivno zdravlje žena bilo kvalitetnije da je kontracepcija dostupnija i besplatna, tj. pokrivena obveznim zdravstvenim osiguranjem jednako na cijelom teritoriju BiH. Prekid trudnoće medikamentima je naučno dokazano efektivan i siguran, fleksibilniji način koji bi, upravo u okolnostima smanjene mogućnosti kretanja, pomogao mnogim ženama i porodicama. Vakcina protiv HPV-a, koja nije na esencijalnoj listi lijekova u BiH niti je uključena u program obvezne imunizacije, može toliko učiniti na prevenciji i kontroli bolesti, posebno je značajna ženama koje se u situaciji koronavirusa bore s tim problemom. To su samo neki od primjera, a ima ih mnogo u sferi reproduktivnog zdravlja i prava koja su nedostupna“, kaže Delila Hasanbegović iz Sarajevskog otvorenog centra.
Da su sve slabe tačke osnovnih sistema koje treba da garantuje jedna država svojim građanima/kama (a među njima su svakako zdravstveni i obrazovni sistem) u vrijeme ovakvih kriza dodatno naglašene, slaže se i Tanja Mandić Đokić.
„Ovo je vrijeme za preispitivanje svih zemalja o njihovoj opredijeljenosti da se ulaganja u zdravstvo svedu na minimum i da se sve što ne donosi očigledan i brz profit podredi eliminisanju. To je neoliberalna kapitalistička doktrina čije vrijednosti će, nakon ove pandemije, vjerujem doći pod lupu. Ne možemo ne ulagati u nauku, zdravstvo, javno zdravlje jer nije profitabilno i to tako funkcioniše (na klimavim nogama) kada je sve ‘pod kontrolom’, a onda se dogodi nepredviđena pandemija i mi nemamo odgovor. Naravno da ne možemo ni graditi zdravstvene sisteme kao da je vanredno stanje, ali neku vrstu rezerve moramo imati“, objašnjava Mandić Đokić.
„Ja sam dobio informaciju koja nije provjerena a odnosi se na to da je Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo u saradnji sa nekom međunarodnom organizacijom prije pandemije imalo namjeru da pokrene kampanju promocije vakcinacije protiv HPV. Imunizacija bi uveliko pomogla prevenciji HPV-a, ali s obzirom na iskustvo koje su imale susjedne zemlje to je dugotrajan, mukotrpan i skup proces. Kako kod nas još nije ni počeo mislim da će još dosta vremena proći dok imunizacija zaživi u BiH. Do tada ćemo biti oslonjeni što se tiče prevencija na Papa test ili eventualno HPV tipizaciju“, kaže ginekolog Mahmutbegović.

Vraćajući se ponovo mentalnom zdravlju žena a u prvom redu trudnica, treba napomenuti okolnosti koje nisu bile idealne ni ranije kada je psihološka podrška bila dostupnija, jer ne postoji intenzivna navika obraćanja za pomoć, tako da je ona još manje prisutna u okolnostima kada su usluge psihološkog savjetovanja ograničene ili nedostupne.
„Cijela situacija vezana za koronavirus je samo dodatno otežala situaciju trudnica, intenzivirala brige, strahove i doživljaj bespomoćnosti. Međutim treba istaći da su i različiti vidovi pomoći i podrške koji su se intenzivnije nudili u ovom periodu ponukale mnoge da potraže pomoć, što je dobra strana cijele priče“, objašnjava psihologinja Centra „U povjerenju“ Milijana Niškanović koju smo pitali i koje su preporuke za trudnice koje iz različitih razloga ipak ne mogu pristupiti online platformama ili drugim kanalima za psihološku podršku.
„Ono što je važno u ovom periodu je da koliko god mogu vode računa o sebi: redovno se hrane, spavaju i odmaraju, jer su redovan san, odmor i zdrava ishrana osnova i fizičkog i psihičkog zdravlja, strukturišu svoju svakodnevicu, odnosno imaju ustaljeni raspored svakodnevnih aktivnosti kako bi osigurale sebi predvidljivost i time smanjile napetost, da održavaju kontakte online putem sa osobama sa kojima im je prijatno i od kojih mogu da dobiju razumijevanje i podršku te da ograniče izloženost medijskim sadržajima i informišu se putem provjerenih izvora. Takođe ih pozivam da na našoj web stranici carpediembl.org potraže priručnike koji se odnose na zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u ovom periodu, a koje smo pripremili i za njih i za bliske članove porodice“, napominje Niškanović.

Žensko tijelo i reproduktivno zdravlje su uvijek više vjersko i političko a ne medicinsko pitanje

Vraćajući se reproduktivnom zdravlju žena i pravima važno je napomenuti da je jedan od niza problema prisutnih u BiH i taj što se ono najčešće doživljava isključivo kao medicinsko a ne političko pitanje.
Delila Hasanbegović ističe kako je riječ o taktici politike „koja donosi sve bitne odluke i strategije reproduktivnog zdravlja, usmjerene na medikalizaciju osnovnih prava i potreba, a ta pretjerana medikalizacija od uobičajenih pojava i stanja kreira poremećaje. To vidimo kroz primjere transrodnosti, interspolnosti, pobačaja, poroda itd. Ljudska prava se ograničavaju pozivajući se na struku, na potrebu da je doktoru sve ‘potaman’, da se dovede procedura do kraja, a život, tijelo, odluke osobe se stavljaju u drugi plan. Mislim da je očigledan primjer ovoga koncept porođaja koji se isuviše medikalizira, izuzimajući potrebe i želje žene kao osobe koja donosi taj život na svijet. Dosta se o ovome govori u Hrvatskoj kako znanstveno, tako i kroz javno prenošenje iskustava porođaja iz klinika i bolnica“, navodi Hasanbegović.
„Žensko tijelo i reproduktivno zdravlje, a posebno kontrola rađanja je, kroz istoriju uvijek bilo više vjersko i političko nego medicinsko pitanje. I još uvijek je, naravno, na negativan način. Međutim, kada su reproduktivna prava u pitanju, nekako smo se licemjerno ‘sakrili’ iza medicine. Šta god to znači, kao da medicina nije dio društvenog sistema. Pa upravo ova pandemija govori o tome da medicina i te kako može da utiče na političke odluke. Po istom principu, medicina bi mogla da bude saveznik u zalaganju za reproduktivno zdravlje i prava, polazeći, ako ništa drugo, od opšte definicije zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije koja kaže da je ‘zdravlje stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i onesposobljenosti.’ Nemogućnost pristupa kontracepcijskim sredstvima (za sve građane i građanke), nemogućnost prekida trudnoće na različite sigurne načine, pristupa preventivnim pregledima, diskriminacija, stigmatizacija prilikom pružanja medicinskih usluga nam se nekako ne uklapaju u ovaj koncept. To nije slabost medicine, već političkih odluka koje utiču na medicinu. Savremena nauka i razvoj tehnologije moraju biti naši saveznici u osiguravanju poštovanja ljudskih prava, na svim poljima“, navodi Tanja Mandić Đokić.

Ako je za utjehu, iako nemamo precizne podatke, napomenuću da u Bosni i Hercegovini za razliku od Hrvatske nemamo intenzivnu praksu pozivanja na prigovor savjesti ljekara u slučaju vršenja prekida trudnoće.
Priziv savjesti, kako navodi Delila Hasanbegović, posebno je „zanimljiv“ u pravnom segmentu.
„Kako ‘pomiriti’ obvezu pružanja usluge i pravo na slobodu religije i uvjerenja (koje je upitno za medicinske stručnjake koji su se obvezali učiniti najbolje za pacijenta). Nije nam poznato da li ima takvih situacija u Bosni i Hercegovini, rekla bih da ima, ali nisu još došli do javnosti. Postoje kampanje i udruženja u Hercegovini i Banjaluci koja su anti-choice orijentirana. U bh. javnom diskursu još uvijek nije prisutna rasprava intenzivna kao u susjednoj Hrvatskoj, i nadam se da do pokušaja ograničenja tako ovdje neće doći (koliko god to mogli očekivati). Zanimljivo je da se medicinski radnici ne pozivaju na priziv savjesti kada medicinske usluge pružaju počiniteljima krivičnih djela, pa ni onih najtežih, ali to čine kada su u pitanju seksualna i reproduktivna prava žena. Licemjerno, neprofesionalno i porazno“, zaključuje Hasanbegović.

Kada govorimo o reproduktivnom, mentalnom i svakom drugom zdravlju žena, u vrijeme pandemije koronavirusa i mimo njega, moramo imati na umu okolnosti koje su postojale prije vanredne situacije i činjenicu da svaka promjena uobičajene životne dinamike vodi ka usložnjavanju neriješenih problema. A to je, ako govorimo o ženama, dostupnost kontracepcije, imunizacije, liječničke njege… svih žena, neovisno o tome gdje žive, kakve su im finansijske prilike i koliko su im dostupne informacije jer zdravlje žena ne smije da bude privilegija onih koje sebi mogu osigurati privatnu zdravstvenu njegu nego obaveza koja će u svim segmentima biti dostupna u sistemu javnog zdravstva.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Fotografija preuzeta sa www.femisfera.com

Pandemija koronavirusa potvrdila nam je kako najčešće neriješeni problemi u redovnim okolnostima na „dodatnu naplatu“ dolaze u vanrednim situacijama. Da je mehanizam zaštite žena žrtava nasilja bolje funkcionisao, da žene žrtve nasilja nisu isključivo usmjerene na sigurne kuće, a sigurne kuće nerijetko „same na sebe“, vjerovatno ne bismo bilježili/e porast broja neriješenog nasilja nad ženama kakav se desio od početka pandemije koronavirusa. Nažalost, Bosna i Hercegovina nije usamljen primjer i riječ je o svjetskom trendu, ali i o drugačijim mjerama zaštite nego što je to kod nas slučaj.

Piše: Kristina Ljevak

I dok su nas u trivijalizaciji stvarnosti zatrpavali informacijama na koji način struktuirati dan, ofarbati ogradu, ispeći kolač ili napraviti kućni manikir, neke žene nisu uopšte znale da li će dočekati novi dan. Bile su sa nasilnikom u izolaciji, bez mogućnosti komunikacije van zajedničkog doma, bez načina da nekoga informišu o vlastitoj situaciji. A nasilnici su postali dodatno agresivni jer su im sadržaji poput kafane ili kladionice bili onemogućeni…
Iz Fondacije lokalne demokratije unutar koje djeluje i sigurna kuća kažu kako je i ovoga puta institucionalna podrška sigurnim kućama izostala.
„Fondacija lokalne demokratije je upućivala niz dopisa Vladi Kantona Sarajevo, Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo u namjeri da zajednički iznađemo rješenje koje bi bilo najadekvatnije za smještaj žena tokom pandemije, poštujući sve mjere prevencije i čuvanja zdravlja uposlenika, žena i djece koje su već na smještaju. Mi kao nevladina organizacija nemamo kapacitete da sami podnesemo troškove izmijenjenog rada, te nam je podrška neophodna što sistemska i nadležnih institucija tako i donatora. Imali smo sastanke sa Gender centrom i Agencijom za ravnopravnost spolova kao i sa donatorskim međunarodnim organizacijama i započeli smo aktivnosti na realizaciji mjera kako bismo prilagodili rad“, kaže Dželila Mulić-Čorbo psihologinja i sistemska porodična psihoterapeutkinja iz Fondacije lokalne demokratije.

Pogoršanje postojećeg nasilja tokom pandemije COVID-19

U tuzlanskoj Sigurnoj kući Vive žene rad tokom pandemije koronavirusa prilagodile su osiguravajući dodatne telefonske linije za pružanje podrške žrtvama nasilja ali i svim građanima/kama kojima je potrebna psihološka podrška. Takođe su omogućile psihoterapijsku pomoć putem mobilnih aplikacija.
„Prijem u Sigurnu kuću smo ograničile tako da žrtva treba imati potvrdu da je negativna na koronavirus, te u tom smislu u suradnji sa Ministarstvom zdravstva osigurali hitno testiranje žrtava isključivo na zahtjev Vive žene. Za klijentice koje su smještene u Sigurnoj kući prije proglašenja pandemije je ograničeno kretanje i zabranjene su posjete i kontakti sa članovima porodice i drugim osobama“, rekla je Danijela Kaloči, socijalna pedagoginja iz tuzlanske Sigurne kuće Vive žene.
U susjednoj Srbiji, zvanične statistike ukazuju na smanjenje broja nasilja nad ženama tokom pandemije koronavirusa, dok iskustva iz prakse ukazuju na sasvim suprotne podatke.
„Broj poziva upućenih Autonomnom ženskom centru posle prve dve nedelje u kojima je zabeležen pad, u druge dve nedelje vanrednog stanja raste. Tokom prvih mesec dana vanrednog stanja Autonomni ženski centar je pružio 430 usluga“, kaže Mirjana Mitić iz ove organizacije. Riječ je o savjetodavnim telefonskim uslugama i online konsultacijama sa ženama žrtvama nasilja.
„Ovi podaci pokazuju da se u ovih mesec dana javilo tri puta više žena nego u uobičajenim okolnostima, pri čemu dodatno treba imati u vidu da je, zbog organizacije posla, SOS telefon dostupan samo u prepodnevnoj smeni“, dodaje Mitić.

Sigurnim kućama se tokom pandemije koronavirusa najčešće javljaju žene zbog pogoršanja postojećeg nasilja.
„Žrtve navode da su nasilnici češće u kući, jedan dio njih ne može da radi povremene poslove koje su ranije obavljali, neki su dobili otkaz a većini njih je onemogućeno da idu u kladionice, kafane ili da se okupljaju radi konzumiranja alkohola. Također ekonomska neizvjesnost, dodatni nedostatak novca ili strah od koronavirusa mogu biti veliki riziko faktor za pojačavanje nasilnog ponašanja. Zbog svega navedenog agresivnost i ljutnja se pojačavaju, i bude usmjerene najčešće prema ženi i djeci. Ženama se prebacuje odgovornost da ne doprinose finansijski, da se ne brinu o kući, prijeti im se ‘izbacivanjem’ iz kuće, ili im je zabranjen kontakt sa srodnicima, kontakti putem telefona, te im je onemogućeno da prijave nasilje. Veliki je rizik i za porodice koje nemaju istoriju nasilja, jer krizne situacije mijenjaju ljudsko ponašanje i niko nije pripremljen na krizu, te se zbog straha, panike, neizvjesnosti, različitih vanjskih ‘pritisaka’ i obaveza, nasilje može pojaviti i u porodicama, gdje se ranije nije dešavalo“, objašnjava Danijela Kaloči iz Vive žene.

U Fondaciji lokalne demokratije u aprilu je zabilježeno tri puta više SOS poziva za prijavljivanje nasilja nego što je to bio slučaj u martu, što je podatak koji nažalost osoblje ne iznenađuje. Onih zvaničnih, o broju slučaja prijavljenog nasilja MUP-u nemaju. Nerijetko se dešava da putem njihove telefonske linije nasilje prijavljuju komšije, nakon čega osoblje FLD kontaktira nadležne institucije sa zahtjevom izlaska na teren.
„Pozivi odnose na teškoće i disfunkcionalne partnerske odnose od ranije gdje su za vrijeme pandemije COVID 19 eskalirali odnosi i doveli do nasilja koje ranije nije bilo prisutno, bar ne u takvom obliku. Također se javljaju žene kojima je potrebna psihološka podrška i razumijevanje svih teškoća kroz koje prolaze sada i jako im je važno da znaju da nisu same i da imaju s nekim da razgovaraju o onome što proživljavaju bez obzira na to da li žele ili ne žele prijaviti nasilje. Mnogo se radi na razumijevanju partnerskih odnosa, nasilja, dajemo upute na koji način se žene mogu zaštiti dok traje pandemija, kome da se jave, ohrabrujemo ih da nas mogu uvijek pozvati jer naš SOS telefon radi 24/7. Također smo sada imali online predavanja na našoj FB stranici, gdje pokušavamo i na taj način da dopremo do ljudi i ohrabrimo ih da nas pozovu. Ako znamo da nas je bar jedna osoba slušala a da je svjedok ili sumnju da neko u ovom trenutku trpi nasilje, i da je upoznata kome da se obrati ili kako da potraži pomoć i to prenese osobi, mi smo već uradili nešto za tu osobu“, navodi Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije.
Iz beogradskog Autonomnog ženskog centra objašnjavaju kako su u prvih mjesec dana pandemije žene najčešće prijavljivale psihičko nasilje uz sve prisutnije ekonomsko nasilje, posebno u vidu nedavanja izdržavanja.
„Prijavljenih slučajeva fizičkog nasilja je bilo najmanje, iako njihov broj svakodnevno raste. Ovo ne znači da žene ne preživljavaju fizičko nasilje tokom trajanja vanrednog stanja, naprotiv, govori o tome da žene koje žive sa nasilnim partnerima/članovima porodice nisu u mogućnosti ili su u strahu da nasilje prijave tokom trajanja policijskog časa. One koje su prijavile nadležnim institucijama, smatraju da nisu dobile adekvatnu zaštitu jer su nasilnici bili samo usmeno upozoreni.

Vanredna situacija kao saveznik nasilničkom ponašanju

„Celokupna situacija sa vanrednim stanjem i zabranom kretanja dovela je do toga da nasilnici, koji su i inače koristili strategije izolacije i kontrole partnerki, sada imaju olakšane uslove da te mehanizme pojačaju i učvrste. Zabrana kretanja zapravo je podrazumevala i zabranu kontakata, što je dosta uticalo na manjak podrške žrtvama nasilja u sopstvenoj okolini. Dodatni stresori koji su uticali na stepen nasilja u porodici jesu gubitak posla i ekonomska neizvesnost za mnoge porodice, kao psihološke teskobe koje nastaju iz straha od bolesti, nemogućnosti napuštanja domaćinstva i slično. Ono što je sigurno jeste da su žrtve nasilja sada u odnosu na nasilnika u zavisnijoj finansijskoj situaciji nego pre virusne pandemije.
Veliki broj poziva i na SOS telefon za psihosocijalnu podršku i na telefon besplatne pravne podrške ticao se problema nastalih u vezi sa viđanjem dece sa drugim roditeljem tokom vanrednog stanja, pa čak i zadržavanja dece od strane drugog roditelja protivno sudskoj odluci. Kako nisu postojala jasna uputstva, odnosno kako su ženama saopštavani potpuno suprotni stavovi različitih institucija vezanih za poštovanje modela viđanja tokom vanrednog stanja, Autonomni ženski centar se obratio Ministarstvu pravde i Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, ali problem vezan za viđanje dece i dalje nije razrešen.
Zabeleženi su slučajevi kažnjavanja žena koje su se uputile u institucije da prijave nasilje novčanim kaznama za kršenje mera zabrane kretanja tokom policijkog časa.
Jedan broj žena koji nam se obratio naveo je da su prijavile nasilje od supružnika/partnera koji imaju više od 65 godina, ali da su od strane policije izricane samo mere upozorenja i da im je rečeno kako ne mogu izricati hitne mere zbog vanrednog stanja. Isto je bio slučaj žene koja je prijavila kršenje hitnih mera, što je razlog za podnošenje prekršajne prijave i izricanje zatvorske kazne, kojoj je od strane policije rečeno da prijava neće biti podneta zbog vanredne situacije. U retkim slučajevima kada je policija i izricala hitne mere najčešće je izricala hitnu meru zabrane prilaska i kontaktiranja ali ne i hitnu meru iseljenja počinioca nasilja“, objašnjava Mirjana Mitić iz Autonomnog ženskog centra.

Jedno od neprimjerenih pitanja koje se često postavlja glasi zašto žene ostaju u nasilnim odnosima. Moguće je da će to biti i pogrešan argument za nerješavanje njihovog statusa tokom pandemije koronavirusa, da će se naći oni koji su na pozicijama odlučivanja i koji će postavljati pitanje zašto nasilne odnose nisu prekinule prije vanrednih okolnosti.
Dželila Mulić-Čorbo objašnjava kako je mnogo predrasuda koje dovode do pogrešnih zaključaka, mnogo je razloga zašto žene ostaju dugo u nasilnom odnosu zbog čega i jeste nasilje u porodici tako kompleksan problem.
„Ako znamo da je porodica najvrjednije mjesto koje jedna osoba može da ima i ako znamo da bi to trebalo da bude najsigurnije mjesto za život, i desi se da je suprotno, prvo što doživite je šok i nevjericu, pokušavate da se uvjerite da je to samo incident i da se više neće ponoviti, a to ne bude tako i nikad nije samo jednom. Postoji krug nasilja koji je karakterističan za sve nasilne partnerske odnose, gdje počinje sa podizanjem tenzije i konflikta, pa eskalacije i završava sa izvinjavanjem i obećanjem da se više nikada neće ponoviti. Mi smo skloni da vjerujemo mnogo puta da će to zaista tako i biti. A ne bude, i žene se ustvari najčešće odlučuju da prijave izađu iz kruga nasilja kada se uplaše za svoj život i/ili život svoje djece“, kaže Dželila Mulić-Čorbo.
I iz Vive žene takođe navode da je ostajanje u nasilnim odnosima najbolje objašnjeno kroz takozvani „Začarani krug nasilja“ a što podrazumijeva faze od rastuće napetosti do nasilnog događaja, žaljenja i izvinjavanja, odnosno „medenog mjeseca“.

Nasilno ponašanje nikada ne počinje prepoznatljivim oblikom fizičkog nasilja

„Dio nasilnika u ovoj fazi pokazuje zgražanje i kajanje zbog svog postupka. Često svoje ponašanje opravdavaju nervozom zbog posla, pićem, ponašanjem djece i slično. Spremni su se zakleti da se to nikada više neće ponoviti.
Žene u ovoj fazi iz brojnih razloga žele sačuvati zajednicu i spremne su povjerovati nasilniku. Obično su impresionirane izvinjenjima i načinom žaljenja zbog nasilja. Uvjerene su da će se nasilnik zaista promijeniti jer konačno radi i govori ono što je žena oduvijek htjela. Ova faza je samo privremena i iskustvo govori da obično vrlo brzo dolazi ponovo do prve faze, ukoliko se na vrijeme ne potraži stručna pomoć i za žrtvu i za nasilnika“, napominje Danijela Kaloči iz Vive žene.
Za razumijevanje ostajanja u nasilnim odnosima iz Autonomnog ženskog centra takođe navode obrasce nasilnog ponašanja koji nikada ne počinju prepoznatljivim oblikom fizičkog nasilja nego se u početku kako navode koriste mehanizmi kojima se negativno utiče na žrtvino samopouzdanje i samopoštovanje.
„Prvi znaci nasilja najčešće su različiti vidovi ispoljavanja ljubomore i sa njom povezane kontrole i izolacije, s tim da to u početku često deluje kao da je u pitanju briga – ta haljina ti ne stoji kako treba, ta prijateljica ti radi iza leđa, bolje je da slušaš mene jer ja te volim, javi mi se čim stigneš kući da ne bih brinuo i slično. Ovo su primeri koje žene često navode da su se dešavali u počecima veze, ali ih u tom momentu nisu doživljavale kao nasilje. Međutim, u značajnom broju slučajeva nasilnici se ne zadržavaju na ovome, već koriste i nove mehanizme koji kasnije eskaliraju u fizičko i druge oblike nasilja.
Moramo uzeti u obzir da većina žena koja nam se obrati govori da ne zna šta se tačno desilo, da njihov partner nije bio nasilan od početka, da im nije jasno kako su se našle u nasilnom odnosu i navode mnoge razloge koje su sada otežavajuće kako bi taj odnos prestao. Žene koje preživljavaju nasilje navode da je to najčešće skup razloga zbog kojih ostaju u nasilnim odnosima. Najčešće čujemo da su to: ekonomska zavisnost od počinioca nasilja (stambeno pitanje), zajednička deca (neke veruju da za decu nije dobro da odrastaju bez oba roditelja, neke misle da ne mogu samostalno vršiti starateljstvo nad decom iz ekonomskih razloga), odsustvo podrške porodice ili osoba od poverenja, nada da će biti bolje (da će se izvršilac nasilja promeniti, da će biti onaj ,,stari“…) Važno je napomenuti da mnoge žene ne napuštaju nasilnika iz straha za sosptvenu bezbednost i bezbednost dece, a sve statistike pokazuju da je najveći rizik od eskalacije nasilja i povređivanja žrtve u trenutku kada žena pokuša da napusti partnera i prijavi nasilje“, objašnjava Mirjana Mitić.

Dželila Mulić-Čorbo podsjeća da je naša sredina tradicionalna i patrijarhalna koja njeguje porodične odnose po svaku cijenu, ali sa vrlo jasno podijeljenim rodnim ulogama zbog čega i same žene vjeruju da je njihova pozicija u kući s razlogom podređena. Jedan od razloga ostanka u nasilnim odnosima je i veliko nepovjerenje u institucije zaštite.
„Da biste uopšte nekome prijavili i rekli za početak šta proživljavate preduslov je da imate povjerenje u tu osobu ili instituciju da će vam pomoći. Često je za ovih 20 godina ta podrška izostajala. A žene koje su preživjele nasilje u porodici osjećaju veliki stid i sram zbog toga, i često preuzimaju odgovornost za nasilno ponašanje partera na sebe, a osobe koje se stide onoga što doživljavaju trude se da to sakriju da ne bi dobile osudu okoline kojoj i jesu izložene u većini slučajeva a to je implicitno ili eksplicitno često izrečeno – sama je kriva jer je glupa, što nije otišla od njega, ne odlazi se tako lako iz porodičnih odnosa, čak ni iz onih gdje nije prisutno nasilje a posebno iz onih gdje jeste. Također je strah dominantno osjećanje, jer najveći broj femicida se događa kada žena napusti nasilnika ili kad najavi da će napustiti. U isto vrijeme, žene žrtve nasilja žive vrlo izolovan i kontroliran život jer su nasilnici organizirali takav život, često su odvojene od članova porodice, zabranjeno im je da se druže i imaju prijatelje, a ako su izložene u kontunitetu fizičkom nasilju, i same počnu da izbjegavaju druge ljude i javna mjesta. Često im je zabranjeno da rade, ili su potpuno ekonomski ovisne o partnerima, sa izostankom podrške od porodice, a samostalan život na taj način postaje zastrašujuće mjesto, još jedno strašno mjesto. I na kraju, kada skupe hrabrosti i odluče se da prijave nasilje, sudski procesi dugo traju, i često završavaju uvjetnim kaznama za počinioce i ta poruka koju mi kao društvo i sistem zaštite šaljemo jeste ustvari potpuno suprotna i sve je drugo samo nije zaštita“, zaključuje Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije.
Isti razlozi, nepovjerenje u institucije i neefikasnost institucija prisutni su i u Srbiji.

„Odgovor institucija u našoj državi je još uvek neadekvatan ili spor, sudski postupci se odugovlače godinama, reakcije policije i centara za socijalni rad često nisu u skladu s protokolima vezanim za postupanje u slučajevima nasilja. Zato se bespomoćnost koju žene osećaju samo uvećava neuspešnim pokušajima aktiviranjem institucija, mnoge čak i ne kreću u postupke i prijave jer ne veruju da će im biti pružena adekvatna podrška. Ovim ne želimo da pošaljemo poruku ženama da trpe nasilje već da je važno da se pre prijave nasilja napravi dobra strategija ili plan napuštanja nasilnika. Ne možemo i ne smemo pristupati problemu nasilja jednodimenzionalno i smatrati da se svi problemi završavaju ukoliko žena fizički napust izvršioca nasilja. Nasilje je višedimenzionalni problem koji utiče na sve aspekte žrtvinog života te ga tako i treba rešavati“, objašnjava Mirjana Mitić iz autonomnog ženskog centra.
Pored navedenog, a što podrazumijeva ponašanje žena u skladu sa patrijarhalnim očekivanjima te ekonomske ovisnosti i straha, iz Vive žene navode i niz drugih razloga zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima među kojima je i „spasiteljski sidrom“. „Ako ostane s njim može ga ‘spasiti’ i pomoći mu da se promijeni, on ne može živjeti bez nje, ubit će se i slično“, objašnjavaju iz Vive žene dodajući da je među razlozima poricanje (pokušaj da se vjeruje kako to nije loš brak), ljubav, dužnost, krivnja, sram i poniženje koje podrazumijeva potrebu da niko ne sazna, niska razina samopoštovanja, rodne uloge koje uključuju vjeru da su „muškarci takvi“ i odgovornost, što je možda jedan od po žrtvu od najopasnijih razloga jer zbog nje žrtva smatra kako joj je dužnost riješiti sve probleme i „spasiti vezu“.

Sa i bez koronavirusa, važno je znati da niko ne posjeduje moći spašavanja veze jer jedna osoba ne čini odnos. On je dvosmjerna relacija. Bez zajedničke želje da on opstane ništa se ne može postići. A tamo gdje postoji bilo koji oblik nasilja, nema ni razloga za pokušaje opstanka odnosa. Za prepoznavanje pogrešnih obrazaca koji se žrtve nekada i godinama drže najbolje je konsultovati psihoterapeute/kinje, a novac ne može biti izgovor za nečinjenje jer postoje usluge bez naknade u javnim ustanovama koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja. I dok se ne izgradi povjerenje u institucije a počinioci nasilja budu efikasno kažnjavani, uvijek postoje sigurne kuće kao zaista sigurna mjesta i garancija za distancu između žrtve i nasilnika.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Ajna Jusić sa mamom Sabinom na fotografiji Sakhera Almonema koji je autor izložbe “Breaking Free” posvećene djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama

Nije jednostavno živjeti sa ovakvom pričom. Nakon što sam saznala da sam došla na ovaj svijet činom takvog zločina, takvog zla, počela sam misliti da svoju majku podsjećam na sve. Bojala sam se da sam joj samo teret i da bi ona bila puno sretnija da nisam pored nje. Maštala sam o tome kako bih voljela da sam normalno dijete. Ne postoji cijena koju ne bih platila samo da se nije desilo.
Ne postoji ništa što ne bih uradila samo da mirno spavaš.
Ništa čega se ne bih odrekla samo da ne misliš o tome. Ne postoji uzdah koji sam udahnula a da ga ne bih dala samo da ne osjetiš. Boju koju sam vidjela a da je ne bih u crno obojila samo da ne misliš na to.
Ne postoji san koji ne bih odsanjala samo da ti ne sanjaš. Samo da se nije desilo. Nisi kriva ti majko.
Hvala ti za svaki dodir koji sam osjetila, veliko hvala na toplini svih zagrljaja koje sam osjetila.

Ovo su riječi Ajne Jusić, psihologinje, aktivistice, osnivačice i predsjednice Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ koje izgovara u dokumentarnom filmu „Nevidljivo dijete“. U filmu turskog reditelja i scenariste Muhammeda Ibrahima Sismana pratimo potragu Ajne Jusić za Safom, biološkom majkom Lejle Damon, koja je, kao i Ajna rođena zbog rata. Nakon što je preživjela silovanje u Foči i rodila Lejlu, Safa ju je dala na usvajanje.
Lejla danas živi u Velikoj Britaniji sa usvojiteljima koji su se zatekli u ratnoj Bosni i Hercegovini u trenutku njenog rođenja.
Potreba da jedna djevojka pomogne drugoj jer ih povezuje isti traumatični kontekst dolaska na svijet približava nam živote žena žrtava ratnog seksualnog zlostavljanja i djece rođene zbog rata.
O djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama Ajna Jusić imala je priliku govoriti i pred predstavnicima/ama UN-a u New Yorku 25. novembra 2019. godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Zahvaljujući tome konačno su se i bh. predstavnici/e vlasti i institucija zainteresovali za poziciju žena žrtava i djece rođene zbog rata.
Nedavno je britanska agencija Shape History Ajnu Jusić izabrala kao jednu od sedam žena, globalnih liderica, koju treba svijet slaviti u 2020. godini.
Svi uspjesi njenog aktivizma itekako su važni kao dio ohrabrenja za sve žrtve i djecu rođenu zbog rata, ali one najveće prepreke i uspjehe Ajna je savladala i prije izlaska na međunarodne pozornice, zahvaljujući vlastitoj nesvakidašnjoj snazi i jednakoj snazi njene majke te podršci očuha koja nikada nije izostajala.

Piše: Kristina Ljevak

Proces prihvatanja istine o okolnostima u kojima ste rođeni i odluka za aktivističkim djelovanjem su potpuno različite stvari i svaka zahtijeva posebnu snagu. Je li onaj osjećaj pravdoljubivosti iz djetinjstva bio presudan za aktivistički angažman i kako je sazrijevala odluka za javnim istupom što je bez sumnje pomoglo brojnim majkama i djeci koja neće imati snage, a za šta ih ne treba kriviti, da progovore, pa čak ni pred ljudima iz najbližeg okruženja?

Biti cijeli život drugačiji i jednostavno tretiran drugačije ostavlja prostora za puno pitanja. U mom slučaju, ostavljen je prostor i za traženje odgovora koje sam našla u svojoj petnaestoj godini. Tada sam shvatila koliko je sve to nefer što smo mama i ja preživljavale jer niti je ona kriva niti sam ja. I tad sam samo poželjela da ovaj svijet postane bolje mjesto za moju mamu i sve žene koje su isto preživjele, pa tek onda za djecu. Baš tad, u meni je sav „dječiji nemir“ i dječija borbenost proradila i tu negdje se pretvorila u ogromnu snagu koju danas, uz podršku mame i očuha ulažem u aktivizam. Uvijek mi je važno reći da svog očuha nazivam očuhom kako bi javnost bolje shvatila cijelu priču, ali taj čovjek je moj anđeo čuvar i moj jedan jedini otac, tata, moja hrabrost. Od samom početka borbe nadala sam se i još uvijek se nadam da će druge majke i druga djeca crpiti snagu iz mog aktivizma, iz mog djela i da moje riječi dopiru do njih, one riječi s kojima naglašavam da nisu sami i da nije sramota to što su doživjeli i preživjeli. I da su za mene ponosni, da su za mene porodica.

MOJ GLAS JE MOJA TERAPIJA

Vjerujem da svakodnevno dobijate potvrde važnosti vlastite spremnosti da govorite o djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama, a one potvrde koje dopiru do šire javnosti su situacije poput vašeg govora u UN-u ili skorašnjeg uvrštavanje među sedam žena globalnih liderica. Kako vam je iz perspektive UN-ove govornice izgledao period od prije nešto više od deset godina, kada ste nakon spoznaje o vlastitom rođenju prolazili kroz veliku identitetsku krizu čemu je prethodilo vršnjačko zlostavljanje i stalno postavljanje pitanja o imenu oca?

Tog momenta kad sam ušla u salu u UN-u rekla sam sama sebi – Ajna budi hrabra i snažna, za svoju majku, za sve svoje majke, za sve svoje sestre, za svu svoju braću. Pošalji vašu zajedničku poruku. Govor koji sam tamo imala, bio je poprilično „moj govor“, moj život, ali poenta i probleme koje sam istakla, to su problemi svih žena preživjelih i djece rođene zbog rata. Kad sam završila svoj govor, kad sam podigla glavu i vidjela da su svi ljudi ustali, bila sam šokirana. Ali u tom trenutku sam jednostavno pomislila – ovaj svijet može biti bolji i ja ću dati sve od sebe da bude. Dok je trajao aplauz, sjećam se da me je pozdravljala direktorica UN Women, dotakle me po ramenu, tad sam pomislila – nikad više ni jedna osoba ne treba da preživi ono što smo mama i ja preživjele, ali nikad, nikad, nikad! U autu, na putu prema aerodromu plakala sam kao godina, od sreće, od tuge, od muke, od želje, od svega ali tad sam znala da to pitanje na šalteru „ime oca“ je toliko minorno u odnosu na to koliko je važno što prekidamo lanac šutnje. Moj glas je moja terapija i to odgovorno tvrdim.

TREBALO JE OTIĆI NA DRUGI KONTINENT DA BI NAS SHVATILI OZBILJNO

O tome koliko je pogrešno insistiranje isključivo na imenu oca u našoj administraciji svjedoče brojni primjeri, a sigurno je najradikalniji onaj koji se tiče djece rođene zbog rata. Vaše udruženje „Zaboravljena djeca rata“ ovom problemu kao i nizu drugih posvećuje neophodnu pažnju. Može li se sada govoriti o izvjesnosti promjene ove diskriminirajuće kategorije koja djecu rođenu zbog rata ali i neke druge osobe svaki put dovodi u stanje retraumatizacije?

Mislim da može. Sve je to bilo u procesu rješavanja međutim, kao i druge naše aktivnosti, sve je stalo s obzirom na pandemiju koronavirusa. Nakon New Yorka politička scena u BiH je zaista shvatila da je potrebno raditi sa našim Udruženjem, i upravo povratak iz NY nam je donio i prvi sastanak u Državnom parlamentu BiH sa gospodinom Sašom Magazinovićem. Znači pomak se desio. Nakon toga, niz sastanaka sa Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike, te ombudsmankom za ljudska prava Jasminkom Džumhur. Znači, trebalo je otići na drugi kontinent da bi nas se shvatilo ozbiljno, ali nije problem. Mogu ja ići svaki mjesec ako će to značiti korak naprijed u procesu ostvarivanja prava djece rođene zbog rata, i svakako ako će doprinijeti smanjenju diskriminacija i uvažavanje imena moje majke na mojim dokumentima. Da nje nije bilo ja danas ne bih mogla ništa uraditi. Davno sam rekla, da nije moje majke ja danas ne bih znala boje razlikovati, ne bih znala šta je dodir, pogled, kako je to voziti biciklo, ne bih završila fakultet, itd. Tako da, itekako je njeno ime na mojoj diplomi važno.

Ajna Jusić sa fotografijom mame Sabine sa izložbe “Breaking Free” autora Sakhera Almonema

U društvu kakvo je naše, žene žrtve ratnog seksualnog nasilja stalno su izložene retraumatizaciji, od odbacivanja najbližeg okruženja do ponovnog procesa prolaženja kroz traumu tokom sudskih procesa u zemlji u kojoj ni zakoni nisu ujednačeni a odnos prema žrtvama nerijetko ponižavajući. O tome dovoljno govori i činjenica da je tek nedavno od počinioca seksualnog nasilja u ratu naplaćena prva novčana naknada. Nakon najtraumatičnijeg iskustva koje žena može doživjeti i izostanka sistematske podrške, barem psihoterapijska podrška ne bi smjela izostati. Na koji način je ona pružana vašoj majci i na koji način ste je vi dobijali od onog trenutka kada ste saznali da ste dijete rođeno zbog rata?

Moja majka je tokom rata dobijala podršku od strane osoblja Sigurne kuće Medica Zenica. Nakon izlaska iz Medice, nastavila je tamo dobijati podršku dok se nije bolje osjećala. Što se tiče moje psihoterapijske podrške, moja majka mi je obezbijedila višegodišnju terapiju u Zenici uz pomoć moje tadašnje Medicinske škole i moje razrednice. Poslije toga, i dan danas, i ja i mama samostalno si obezbjeđujemo podršku na različite načine. Mama je korisnica i usluga Sigurne kuće Vive Žene ali i drugih stručnjaka koje smo obezbijedile. Tako da je suštinski, parola snađi se. Najbitniji procesi i za mene i za mamu jesu procesi prihvatanja i izgradnja zdravih mehanizama kako bismo se adekvatno nosile sa ovako teškom traumom. Pored nas, i moj tata je dobio pomoć jer naravno i njega se direktno tiču naše priče.

ZA PSIHOTERAPIJU NIKADA NIJE KASNO

Vjerovatno se neka djeca ohrabrena vašim djelovanjem ili njihove majke, tek sada javljaju sa istim iskustvom, a možda sve prethodne godine nisu imali nikakvu psihološku podršku. Mi govorimo djeca, a s obzirom na činjenicu da je od završetka rata prošlo skoro 25 godina, jasno je da su to sada odrasli ljudi. Je li prekasno sada djelovati, odnosno započeti proces psihoterapijskog rada?

Za psihoterapiju nikad nije kasno i upravo je rad našeg Udruženja to i pokazao. Uvijek je vrijeme za rad na sebi, za osnaživanje sebe i za pružanje međusobne podrške. Šutiti cijeli život ništa dobro ne donosi, ali raditi na preživljenoj traumi bilo kada je vrlo poželjna stvar. Mi kroz svoj rad stalno naglašavamo važnost psihoterapije i ohrabrujemo majke i djecu da nam se jave kako bismo im pomogli u procesu pronalaska adekvatne psihoterapijske podrške.

Koliko je za vas bilo retraumatizirajuće iskustvo snimanja dokumentarnog filma „Nevidljivo dijete“ i potraga za Lejlinom majkom Safom te susret sa drugim ženama žrtvama seksualnog nasilja u ratu?

Mnogo teško, ali stvarno mnogo. Kroz taj period sam preživjela i svoju, ali i njihovu traumu. Sreća, majka je sve vrijeme bila sa mnom pa smo se zajedno nosile kroz taj proces. Ali, s obzirom da smo znale zašto to radimo, baš u tome je ležala naša snaga da nastavimo. Ako mene pitate, ponovo bih prošla isto ako će to donijeti nova saznanja i nove podrške za naše majke i djecu.

Moglo se lako dogoditi da Lejla nikada ne sazna ništa o okolnostima u kojima je rođena a pritom da živi u neuporedivo uređenijem društvu nego što je naše. Zanima me šta kao psihološkinja i kao dijete rođeno zbog rata mislite o tome da li je teže živjeti uz istinu ma kakva ona bila ili u prividu spokojnog neznanja, postoje li uopšte pravila ili je sve različito od osobe do osobe?

I kao psihologinja i kao dijete rođeno zbog rata kratko i sigurno ću reći – da svako ima pravo da zna svoje porijeklo, ma kakvo ono bilo. Na svakoj osobi je poslije saznanja da donese odluku na koji način će to prihvatiti. Ja sam 15 godina živjele bez istine i bilo je toliko teško da ne želim ni da mislim o tome. Jednostavno, tokom tih 15 godina znate da nešto nije uredu, da fale tu neke puzlice da slika bude kompletna ali vi ih ne znate. Dok nisam saznala istinu, u svojoj glavi sam kreirala najmanje 10 mogućnosti u kojima sam sebi objašnjavala šta je to moglo biti sa mojim tatom, noći kao dijete sam provodila pitajući se šta nije okej sa mnom jer svaka osoba osjeća da je drugačija ili kao Lejla, ona je osjećala da odrasta daleko od svoje istine samo je čekala dan da je sazna. I Lejla i ja smo zamislile svaku moguću priču ali ni jedna od nas nije pomislila da su naše majke preživjele ratno silovanje. I jeste nam objema bilo užasno teško, ali evo danas ćemo obje isto reći – važno je, prevažno da znam ko sam. Ovo su slučajevi Lejle i mene, kao i naših prijatelja u Udruženju, ali ko zna, možda negdje postoji dijete koje zna svoje porijeklo i nije sretno jer ga je saznalo – i ova verzija priče je uredu, u takvim okolnostima držim stav da se ni to ne može osuditi. Ne možemo osuditi ni moju mamu što me zadržala, ali ni Lejlinu mamu što je dala na usvajanje. Poslije takve traume, svaka odluka je ispravna jer niko ko to nije preživio ne može znati kakav je osjećaj pogledati dijete, a u isto vrijeme znati kako je nastalo i zašto je rođeno.

SNAGU MOJE MAJKE NE ZNAM NITI ĆU IKADA ZNATI OBJASNITI

Na osnovu iskustva koja imate u komunikaciji sa žrtvama i rada u Udruženju, može li se dati odgovor na pitanje kako žene žrtve nastave sa životom. Moja prijateljica koja je prisustvovala sudskim svjedočenjima žena žrtava misli kako nikada ne bi mogla nastaviti živjeti. A vas je majka naučila da ne postoje kompletno loši narodi nego pojedinci. Kako objasniti takvu snagu?

Svaka žena (osoba) preživjela ima svoje načine preživljavanja. Za neke žene motivacija je u osuđivanju zločinca, za neke je odlazak što dalje, za neke žene je aktivan rad, aktivizam. Za moju majku ja sam bila motivacija, moj fakultet, moj sretan život. A ona kao takva divna majka znala je da mržnja može samo loše da mi donese, da može učiniti da postanem mračna, ogorčena osoba, ali ona je izabrala taj put da bi moj život učinila svjetlijim i ja sam zauvijek zahvalna. I njenu snagu ne znam niti ću ikada znati objasniti.

Koliko god je zbog stigmatizacije bilo teško majkama koje su zadržale svoju djecu rođenu zbog rata, vjerujem da nimalo lakše nije bilo ženama koje su se odrekla starateljstva nad djecom. Jeste li o tome razgovarali sa majkama koje su imale takvo iskustvo, osim Safe za koju vidimo u filmu koliko joj je važno da je biološka kćerka koju nikada nije vidjela ne osuđuje.

Nisam. Safa je jedina žena s kojom sam direktno sjela i porazgovarala. Za druge žene znam, komuniciram sa njihovom djecom ali s njima direktno na tu temu nisam jer ne želim da prodirem u traumu. Biram smjer komunikacije u kojim razgovaramo o njihovom osnaživanju i svemu što im može pomoći. A što se djece tiče, nekoliko mojih prijatelja koji su u istoj situaciji kao Lejla, opraštaju svojim majkama i pružaju im veliko razumijevanje za takvu odluku.

Često imamo potvrde da ovdje ne postoji sistem ali da postoje pojedinci i pojedinke koji vlastitim doprinosom spašavaju ovo društvo. Jedan od njih je, čini mi se, vaš srednjoškolski direktor, čovjek kojem ste se prvom povjerili nakon što je bilo očigledno da prolazite kroz specifičan period sa posljedicama po učenje i vladanje, a nakon što ste otkrili kako je došlo do začeća. Koliko je bio važan taj razgovor, osjećaj da se možete povjeriti i možete li uopšte zamisliti kako bi sve izgledalo da je umjesto tog čovjeka bila neka druga, hladna i nezainteresovana osoba?

Vjerujte mi, ne želim ni da zamislim drugačiju reakciju. Reakcija tog čovjeka me vratila na ispravnu putanju. U tom periodu, još tad u pubertetu, kao poprilično tužno dijete prolazile su mi razne misli kroz glavu i sve su to bile jaaaaako loše ideje, i sreća da se desio upravo taj razgovor i da nisam ni jednu lošu ideju realizovala. U tom trenutku zamislite samo dijete u pubertetu koje je saznalo istinu, zaredalo jedinice iz svakog predmeta, izostanaka taman dovoljno da se izbaci iz škole i đačkog doma. Na sve to pritisak kako će majka reagovati na tolike probleme, plus pritisak što ne znam kako da joj kažem šta sam saznala… Količina razumijevanja koju sam od njega dobila, bila je tačno dozirana onoliko koliko je trebalo da se dozovem i krenem pravim putem. Hvala mu sad, i zauvijek.

Jedan od Vaših ključnih problema bio je strah da ćete majku iznova podsjećati na traumu koju je preživjela, da ste joj teret i da bi joj bilo bolje bez vas. Na koji način ste prevazišli taj strah i koliko je vaša i spremnost vaše majke da se zajednički bavite traumom bila ljekovita?

Naša spremnost da zajedno nosimo to breme je bila ključna, i danas jeste uz podršku maminog muža, mog oca. Zajednička borba je ključ dobrog nošenja sa traumom. Sve svoje strahove sam prevazišla uz pomoć psihologinje koja je radila sa mnom, a ponekad sa mojom majkom i sa mnom, pa smo nakon nekog vremena prelazili na porodične tretmane. Stručna i porodična podrška za mene je bila ključ mog prevazilaženja straha i izgradnja moje snage za ovo što danas jesam.

Ajna Jusić pred izložbu “Breaking Free”

ZAKON MORA PREPOZNATI DJECU ROĐENU ZBOG RATA

Djeca rođena zbog rata ni na koji način nisu prepoznata u ovom nesretnom sistemu. Vaše majke nisu imale nikakve olakšice tokom vaših školovanja naprimjer. Dio toga je posljedica ćutanja na koje su zbog diskriminacije žene žrtve bile primorane. Kako tumačite toliku neosjetljivost države pa čak i kad je Bosna i Hercegovina u pitanju? Da li sada u nekim segmentima prepoznajete potrebu da se barem djelimično ispravi ta greška?

Greške u vezi našeg školovanja su prošle, sad država može omogućiti pomoć djeci za prekvalifikaciju s obzirom na to da je većina djece rođene zbog rata u našem Udruženju završilo samo srednju školu zbog nedostatka finansijskih sredstava da upišu fakultete. Moja mama je dizala kredite za moje školovanje pa smo vraćali godinama, baš nedavno smo sve isplatili što smo uložili s obzirom i na kamate i period na koji smo otplaćivali kredit. A neosjetljivost države u prvom redu mora hitno da se mijenja u smjeru zakonskom prepoznavanja kategorije djece rođene zbog rata. Hitno!

Da je žena kriva za silovanje dio je uvjerenja u patrijarhalnoj kulturi, a normalizacija silovanja djeluje kao dio nacionalnog folklora. Zato je i moguće da se desi da neko ko je politički predstavnik analogiju za neki politički problem pronalazi u nesposobnosti žena da se odupru silovanju. Mislim na nedavni slučaj Arapovićevog komentara na Facebooku koji jeste izazvao i neke dobre reakcije i aktuelizirao važan problem, ali s druge strane nam ponovo stavio do znanja u kakvom mraku živimo. Rekli ste da ste spremni život posvetiti aktivnostima vezanim za djecu rođenu zbog rata. Koliko, po vama, imamo razloga za optimizam i vjeru da ćemo u dogledno vrijeme živjeti u društvu koje će razumjeti poziciju žrtve, poštovati njenu traumu i činiti sve da ne doprinosi procesu retraumatizacije?

Vjeru moramo imati, moram biti optimistična. Svojim radom ja ću pružati i sebi, i svojim majkama i članovima udruženja, i društvu, svaki dan ću pružati bar po jedan razlog da se borimo. Nikad nećemo saznati da li će doći vrijeme za razumijevanja naših majki, njihovih trauma ako svojim radom ne gradimo društvo i sistem da bi upravo to vrijeme doživjeli. Ja u to vjerujem i za to se borim. Ali davno sam rekla, sama ne mogu. Trebam podršku društva, podršku medija, kako bih na kraju dobila i podršku države u ovoj borbi. I rekla sam i uvijek ću ponoviti isto – moje zadnje riječi biće posvećene pravdi i prihvatanju svih preživjelih žena i njihove djece.

Mislim da je jako važno još jednom na kraju spomenuti i vašeg očuha koji je zapravo po svemu vaš otac. Važno je spomenuti njegovu ulogu u vašem i majčinom životu, a sve skupa u patrijarhalnom bosanskohercegovačkom društvu. Da li ste nekada razgovarali o njegovom izboru, dosljednosti i podršci ili je njemu ono što čini nešto što se podrazumijeva?

Moj otac je oličenje ljudske dobrote. On je naš anđeo čuvar i od samog početka je znao naše priče i uvijek je govorio da nikad nismo same. I da kad cijelo društvu upire prstom u nas, da će on stati pored nas i pokazati društvu koliko vrijedimo. I on to i dan danas radi. Njegovo postojanje je dokaz na koji način treba prihvatiti i pružiti razumijevanje ovakvim traumama. Primjer za cijelo društvu, ne samo u BiH već za cijeli svijet. Ponosna što ga mogu nazvati svojim tatom.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.