Hercegovanje

Hercegovinu, tačnije Vitinu kraj Ljubuškog , doživljvala sam kao mjesto u kom nakon Sarajeva odmaramo par dana do polaska u Dubrovnik.
Nisam znala da mi je porijeklo vezano za jedno od najljepših mjesta na svijetu, vodopade Kravice.
Nisam znala da bujna vegetacija nema nigdje na svijetu miris kao u Vitini.
Nisam znala da su važni i svi drugi svjetovi, van moje linije, Sarajevo- Stradun.

U bajeru sam u vrijeme nepodnošljivih ljetnih vrućina kvasila noge a na tu potpuno zaboravlejnu riječ podsjetila me je Kamara.
Nikada nisam ni slutila da će prabaka Ilijana biti jedna od centralnih ličnosti mojih nikad napisanih romana.
Ljutila bi se kad bi joj se obraćali sa Ilka, ispravljala je ljude govoreći da je Ilijana. Preko njenih prstiju prešle su tone svežnjeva listova duhana i sve muke udovice sa mnooogoo, mnogo djece.
Unučića i praunučića imala je taman toliko da je mogla organizovati i fudbalerski i košrkaški i rukometni klub, mada nas je sve, Hercegovačka genetika, više opredijelila za košarku.
”Ovo dite je gladno”, govorila je Ilijana za mene, koja sam prije mnogo godina nalikovala djetetu iz Bijafre.
Dite nikada nije bilo gladno a najviše ga je ljutilo što ga baba zove dite kad je ono lijepo dijete.
Bila je to jedina kuća mog djetinstva u koju je dolazio sveštenik a od kog sam jednako bježala kao i od mamine prijateljice crnkinje koja je iz Afrike došla studirati medicinu u Sarajevo.
Vitina mi nikada ništa nije značila, ili su to bile one godine kada mi je malo šta značilo osim mog carstva slikovnica u urbanom dijelu glavnog grada.

I onda je došao rat.
Moja najbliža rodbina u Hercegovini, ratnoj Hercegbosni i ja, u Republici Srpskoj, bili smo u dvije, ratom zavađene države.
Dok sam se pitala jesu li svi dobro i zdravo kroz mutna sjećanja provirivale su slike odlazaka na porodično groblje u Vitini, a zbog čega smo, tom prilikom, ručno izrađivali ikebane koje ćemo položiti na grob pokojnika.
Sjećala sam se i uje Ferde koji me je zvao pule, a to je , za neupućene , mladunče magarca 😛
I nostalgično se sjećala njegovih dolazaka u Sarajevo, odlazaka na pijacu, kupovinu lubenice koju me je kasnije tjerao da je sama nasim do stana 
Nasilje nad djecom, neee, već ogromna ljubav koju nije znao drugačije izraziti, a koje se i danas s velikom radošću sjećam.

Nikada me nisu vodili u Međugorje, ipak sam ja dijete iz mješovitog braka a nešto tako ipak ne bi bilo politički korektno.
Međugorje i zapadnu Hercegovinu iz koje vodi moje porijeklo i koje me je po svemu odredilo, na pravi način upoznala sam tek mnogo godina kasnije kada sam kao reporter revijalnog magazina obišla cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Prvi odlazak u Vitinu nakon 20 godina probudio je sve mirise mog odrastanja i žaljenje što u svemu tome nisam znala uživati na vrijeme. Odlazak u Međugrje, Gospa i slaganje kockica iz mozaika mog djetinstva. Ukazala se taman onda kada sam i ja odrastala 😛
Gledajući vinograde, razmišljajući o specifičnoj filozofiji tog podneblja koja je sa svoje Istočne i Zapadne strane iznjedrila i Karla Maldena i Dušana Vukotića i Tanoviće čiji je sljedbenik Danis oskarovac kao i dvojica prethodno pomenutih i Kusturice i Šantića i Dučića i da ne nabrajam dalje, gledajući vinograde shvatila sam zbog čega želim da moj kraj bude u Hercegovini, uz vino, sir iz mijeha, duhan i prekrasnu lakoću življenja u tom kamenitom kršu gdje je ljudskost češća vrlina već u pitomim ravnicama.

Da Hercegovini pripadam potpuno potvrdio mi je i nedavno održan prvi filmski festival, odnosno revija filma u Mostaru.
Iza mene je bio izuzetno težak period, trebalo je pod stare dane završiti fakultet i uspjelo je , ali je ostao neki teret ili samo želja za ventilom.

I desilo se, poziv dragih ljudi i odlazak u Mostar.
I onda dolazak dragih ljudi iz Srbije i Hrvatske.
Na prvi festival u Mostaru.
Gradu koji u 21. vijeku nema kino dvoranu.
Porušilo je , a nije je izgradilo.
Četiri dana zaborava, potpune diskonekcije sa stvarnošću.
Miro, Slaven , Velibor i odlična organizacija festivala.
Dragan, Vlada, Jelena i Sandra, moji dragi prijatelji iz Beograda.
Domagoj, producent filma ”Živi i mrtvi ” koji mi kaže :”Dugo se znamo, a još se nismo pozvađali. Znači, mnogo smo dobri.”
Da , jesmo, i bićemo to zauvijek, dok je god dobre Hercegovine i dobrih ljudi koju ona okuplja.