U društvenoj balkanskoj hijerarhiji baba djevojke su najlošije pozicionirane i o tome nema mnogo priče.
Pričaju je one same, kako su imale mnogo udvarača, ali eto, izbirač naiđe na otirač…
Kako su zarad karijere žrtvovale brak i materinstvo, a rijetke će priznati da nisu imale ”sreće” ili da se nikada nije pojavio idealni onakav kakvim su ga zamišljale.
Baba djevojke su ili vječne djevojke, na doživotnoj dijeti, u uskim hlačama , sa brižljivo odabranim kremama s kolagenom, sa preparatima protiv strija, celulita, ovoga, onoga…Ili su odlučile biti što sličnije svojim kolegama, oblače se poput njih, trude se biti uspješnije na poslu od njih, na izgled ne obraćaju pažnju i umjesto uskih farmerica nose tri spandeks odijela, za prva tri dana u sedmici, pa sve u krug.
Razvedene žene imaju olakašavajuću okolnost. Ako iz braka izađu emotivno uništene, poljuljanog samopouzdanja, fizički zlostavljane i sl. integracija u društvo nije ni malo laka, ali olakšavajuća okolnost je ona u kojoj će komšije, radne kolege i rodbina reći-baš je briga, ima dijete.Jer razvedene žene iz braka jedino nasljeđuju djecu, neredovno plaćanje alimentacije i društveni poluprezir.
Na ljude koji iz objektivnih razloga nisu mogli nastaviti reproduktivni lanac obično se gleda sa sažaljenjem, potiho se prepričava kako su sretan par, oboje uspješni, intelektualci, imaju dobar standard, ali eto, nemaju djecu.
Muškarci u takvim parovima, na Balkanu, uvijek imaju alternativu, pronaći mlađu djevojku kojoj će poslužiti kao kompenzacija za oca koji ju je ostavio u ranom djetinstvu.
Takve žene, žene bez djece, osuđene su na vječno slušanje radnih kolegica o tome kako je beba kakila i piškila, je li bilo tvrdo ili meko, kako je pajkila i kako je podrignula nakon papice.Pate li je grčići i je li nikao prvi zbuić.
Takve žene najčešće su idealne tetke, strine i baba tetke.Nerealizovano materinstvo kompenzuju kroz kupovinu poklona svojim sestrićima i bratićima, umjesto vlastite, tuđu vode na more.Djeca iz takvog rodbinskog ustrojstva uvijek imaju više slika sa magaretom i tetkom na moru već sa vlastitim roditeljima. Takva tetka se prije ili kasnije svakako pretvori u magare.Jednog dana, kad bratići odrastu ona će u nihovim očima biti samo čangrizava baba koju će časprije smjestiti u starački dom a njen imovinski karton iskoristiti za vlastito planiranje i proširenje porodice.
Parovi koji su sami odlučili da nemaju djece jer su bili realni prema sebi, jer su zaključili da neće biti dobri roditelji, jer im se nikad nije probudio materinski i očinski instikt, oni su van svake kategorije.
O njima se ne govori, na njih se beči, njima se iščuđava ali su i pošteđeni priča o tuđoj djeci i vodanja tuđe djece. Oni su doživljeni kao djecomrsci i kao takvi trajno društveno prekriženi.
Svi ti koji toliko vole djecu i koji komentarišu one koji djecu nemaju, neće biti ni malo blagonakloni kada žena, samo uz nužno učešće muškarca, odluči imati i sama odgajati dijete. Dijete koje će nositi njeno prezime i kojem će u rubrici u rodnom listu- ime oca, stajati prazna linija.
One su sebične, jer logično, dijete su rodile sebi. Sebične su i zato što djetetu u amanet ostavljaju trajni beleg nepostojanja oca, kao da na svakom mjestu na ovom svijetu postoji neka radarska kontrola za utvrđivanje ko je i od kakve familije i kao da će se do kraja djetetovog života, pa i onda kada samo postane otac ili djed, govoriti kako on eto oca nije imao…
Kada oni koji vole djecu i žele da ih svako ima čuju za mogućnost usvajanja djece od strane homoseksualnih parova, odmah padaju u nesvijest. Jer poznato je, dijete će mnogo srećnije rasti i izrasti u zdravu osobu ako ga ko vola u kupusu biju heteroseksualni roditelji već blagonakloni homoseksualci.
Istina je i da će djetetu biti mnogo lijepo u domu za nezbrinutu djecu ako su na svijet došli nakon neplaniranog i brzog seksa pa kasnije ostavljeni u korpi na pločniku.
Lijepo je i onoj djeci koja su odrasla uz jednog roditelja a onaj drugi je odlepršao negdje po svijetu, redajući isto tako djecu o kojoj će najčešće brinuti majke.
Iako je prekrasno imati dijete iako ga neki parovi žele, ne usuđuju se usvojiti ga.
Jer, šta ako dijete više bude ličilo na svoje izopačene roditelje koji su ga ostavili a ne nekim čudom na njih, prekrasne posvojitelje. Zato, parovi i kad se odluče, djecu najčešće biraju na osnovu boje očiju i kose…
Ovo moje redanje stereotipa nije ništa drugo do redanje stereotipa i nisam otkrila toplu vodu, ali sam morala napisati uvod za priču koja slijedi.Priča je ”logično” mnogo kraća od uvoda.
Danas sam sjedila u parku u centru grada u kom se najčešće okupljaju penzioneri i u kom igraju šah.
Na klupi pored moje sjedili su starija gospođa i gospodin.
Bez namjere da prisluškujem, čula sam kad mu je počela svoju životnu priču.
Mlada je ostala bez muža koji je preminuo.
Svega se odrekla kako bi sinove ”izvela na pravi put”.
Nakon što su izašli na pravi put, sinovi su se odrekli nje.
Priča slična milionima drugih.
Ali posljednja bakina rečenica glasila je :” Ja sam još uvijek dovoljno mlada, a toliko usamljena”.
Koliko čovjek mora biti usamljen da to naglas izgovori neznancu?
Je li čovjek više sam kad je skroz sam ili kad je sam pored svojih sinova, unuka i snaha?