Kakav biste dali naziv agenciji za pružanje usluga poput TV produkcije , a kojoj sam ja direktor 😛
Samo ozbiljni prijedlozi dolaze u obzir 🙂
Tanja mi je dala naziv blogu pa me sramota da je gnjavim za naziv firme koju sutra moram registrovati.
Ja ovo sve ozbiljno, nemojte misliti da sam pukla nakon Kustendorfa.
P.S. Stvarno će baš se lako pamti pomisliti da mi je etotako firmopisac.
PRVI PUT S KUSTURICOM NA JUTRENJE
KUSTENDORF LJETA GOSPODNJEG 2008.
Kad bih ovaj tekst pisala sutra, vjerovatno bi bolje izgledalo, ali ako ostavim da prenoći, onda će, znajući sebe, dobar dio ljutnje izvjetriti.
Zato, krećem odmah, da vas ne ostavim uskraćenim za kakvu pikanteriju koju su imali priliku doživjeti oni koji su bili dovoljno ludi da posjete privatni festival na privatnom posjedu Profesora, kako ga vole zvati ili Kuste, kako smo ga zvali, mi, kužni, iz Sarajeva , iz kog je otišao i koje je prekrižio.
Može on iz Sarajeva, ali Sarajevo iz njega nikada…
Kada mu je PR festivala rekao da dolazi novinarka Federalne televizije, nije bio oduševljen, naprotiv, rekao je : ” Odjebi to, ba. ”
Ni u Kanu me ne dočekuju raširenih ruku, pa idem tamo, analogno tome, zaputih se ja u Drvengrad, ako ništa , barem nije daleko.
A daleko je, vjerujte mi da jeste.
Daleko od svake logike, zdravog razuma, ljudskih svjetonazora.
Daleko od svake etike, taman onoliko koliko smo Emir i ja, iako često sjedeći za istim stolom, bili daleko jedno od drugog.
Zašto?
Najprije zbog toga što ja nemam problema s identitetom, hvala nebesima na tome, dok nisam upoznala Emira Nemanju Kusturicu Profesora i nekrunisanog mećavničkog cara, nisam ni znala koliko je važno da znaš ko si i šta si, da nemaš problema s tim, ni potrebu da to dokazuješ.
Ni na jednom mjestu na svijetu nisam vidjela toliko količinu podignutih po tri prista i po tri puta krštenja u svim potrebnim i bespotrebnim prilikama.
Maja Kusturica voli podići tri prsta kad joj recimo sin Stribor svira.
Stribor se voli tri puta prekrstiti kad je u restoranu, za stolom. Valjda molitva prije jela, šta li ?!
Emir, a boga mi i Nele, vole se prekrstiti na sceni, u vrijeme nastupa No smoking orkestra.
Dunju Kusturicu, ćerku Nemanje i Maje, ne smijem dušu griješiti, nisam vidjela da se krsti.
Ispade Dunja porodični antihrist.
Iskupilo se na Kustendorfu finog svijeta.
Sve ”osvedočeni prijatelji srpskog naroda”. Nikita Mihalkov, sjajan reditelj i beskrajno šarmatan čovjek, borac za srpska prava, koji kaže ” nije važno šta, već s kim”. Drugi osvedočeni prijatelj srpskog naroda bio je Petar Handke.
Čovek voli pa voli Srbe.
Filmski festival u režiji Emira Kusturice nalikuje njegovom filmu ”Podzemlje” . Utisku doprinose dva kina smještena u podrum, iznad kojih su restorani i sl. pa se zaista ima utisak da odozgo svima komanduje.
Ako se nekome ne da ići na projekcije studentskih filmova prikazivanih u glavnom takmičarskom programu, tu je Emir, da potjera narod u kino. Kad nema Emira (čitaj kad je u sauni u svojoj kući u Drvengradu ili u bazenu ili u teretani) onda supruga Maja tjera narod u kino.
Ovaj dokazani antiglobalista koji u svojim lokalima prodaje samo domaće sokove Biosfera, pa volj ti Kusta kupinu ili malinu, sa sve Kustinom glavom na etiketi, u tim istim lokalima nema Coca-Colu, jer on je antiglobalista, pa u skladu s tim u svojoj biblioteci ima najzajebaniju plazmu ( TV, ne Bambi 😛 ) prezire PC i ima Mekove računare, pa pored zdravih planinskih jabuka koje služi u poslastičarnici, na sve strane se mogu vidjeti Mekove jabučice.
U nezvaničnom razgovoru koji smo vodili uz točeno pivo (sreća pa se to uklapa u antiglobalistički koncept) otračao mi je svoje bivše sarajevske prijatelje, rekavši za neke takve gadarije koje rijetko kome mogu pod kožu.
Kada sam ga pitala za Čedomira Kolara, rekao mi je da je đubre. To isto mi je i Čeda rekao za njega. A ja više vjerujem Čedi. Jer nije antiglobalist, jer ima Oscara i jer je pored toga jedan od najskromnijih ljudi koje sam u životu srela. I jer je radio s Kusturicom, a ja to ni najvećem dušmaninu ne bi poželila i kada glumci mantraju o njegovoj energiji i ljepoti stvaranja s njim, ubijeđena sam da to rade iz straha 😀
Za Danisa Tanovića je rekao :” Nisam gledao film tog malog”.
Za Emira Hadžihafizbegovića, da će na njega, ako ga nastavi prozivati, krenuti sa svojom vojskom koju ima u Mećavniku. 😛
Trebam li dalje nabrajati 🙂
Vjerovatno ste svi čuli,čitali, vidjeli nešto o groblju loših filmova u Kustendorfu i sahrani filma ”Umri muški 4”.
Da bi sve bilo premorbidno potrudili su se nabavivši pravi kovčeg i zvoneći sa zvaonika prave crkve. Nekro party ala Kusta. Strašnooo.
Ukratko, moje iskustvo poznavanja duševnih bolesnika mi kaže da je Emir Kusturica u onome, što psihijatri nazivaju remisija, a to je otprilike proces oporavka nakon teške psihičke krize, poput akutne psihoze ili nervnog sloma, kad se bolesnik dobro osjeća, ali ne znači da je izliječen i niko ne zna kad se bolest može ponoviti. Dok pije lijekove, dobro je. Nadam se da ih Emir redovno uzima.
Kad zatvorim oči vidim Kusturicu.
Kad ih otvorim u glavi mi još uvijek tutnja njegova ili Striborova muzika (jedina dva CD-a koji se u restoranu ”Prokleta avlija” slušaju ) Iako je sve bilo inspirisano Andrićevim djelima, ne zna koliko je ispravno postupio kad je centralnom objektu dao ovakav naziv.
Emir Kusturica tvrdi da ljudi okupljeni oko Čedomira Jovanovića kontrolišu 90 % medija u Srbiji.
Ljudi okupljeni oko Kusturice , novinari iz Beograda , u vrijeme preliminarnih rezultata, tvrdili su mi kako bi glasali za Čedu.
Upitah jednu babu koja je najviše potencirala tu priču šta radi na Mećavniku, umjesto na glasačkom mjestu i kako joj se uopšte Kusturica sa sve Koštunicom uklapa u tu njenu pročeda priču.
Baba mi reče da svako ima pravo na mišljenje.
Jebi ga baba, ne razumemo se, očito.
Miki Manojlović je bio dva dana na Kustendorfu i otišao je da glasa.
Živi u Francuskoj i nije mu svejedno.
Bravo Miki.
Na Kustendorfu su poželjni Voja Koštunica, Matija Bećković ( koji kao i Maradona i recimo Felini ima svoju ulicu) poželjna je novinarka Kurira i novinar Glorije koji je stigao danas želeći Emira slikati u kuhinji valjda za rubriku Šta poznati jedu. Nije pristao što me čudi…
Vrlo su poželjni novinari Politike kojih je došlo komada dva, da šefa, pardon predsjednika upravnog odbora Politike, fino ispoštuju.
Tekstovi su im bili za ispovraćati se zbog nemanja minimum dostojanstva.
Elem, kod Kuste, svi su poželjni osim onih koji danas žive u Sarajevu.
Da bi kod Cara bio u vrh astala, trebaš izbjeći iz Sarajeva, ako nisi na početku rata, onda barem sad, nikad nije kasno.
Dobiti državljanstvo Srbije.
I glasati za Velju Ilića ili Tomu Nikolića.
Ja bih da ostanem nepoželjna ako ikako može.
Makar i sa jedinim neuspjehom u karijeri.
Naime, prvi put me je neko odbio za intervju.
Ali i s tim se živi.
Život je čudo 😉
Kušalo je otišao negdje.
Inače stanuje u stanu iznad stana moje mame.
Zbog Kušala, notornog alkoholičara, čovjeka koga je žena zajedno sa petoro djece ostavila, meni svaki početak Božića više podsjeća na atmosferu pred proglašavanje opšte ratne opasnosti. Kad Kušalo saspe rafal, znači da je Isusov rođendan.
Svejedno i bez njega je bilo dovoljno živo.
Pravoslavni Božić, vjerovatno jedini praznik na svijetu koji se slavi u cik zore , u zgradi je počeo već negdje oko četiri ujutro.
Nas je baba na noge junačke podigla ”tek” u sedam.
Deda joj je dva puta rekao ”ne seri”, mama ”ne lupetaj” a ja sam ćutala misleći na to kako najradosniji hrišćanski praznik provodimo u duhu mira, ”mirbožeći se” i pokatkad vrijeđajući.
Onda je krenula lavina SMS-ova.
Sreća pa se zna da za ovaj Božić nema Deda Mraza. Irvasi me nisu kakali ako ih ne proslijedim dalje, a prijatelji su u slavlju bili dostojanstveni.
Mama je od moje rodice , studentice prve godine fakulteta dobila poruku sljedećeg sadržaja :
” Badnjeg jutra, badnjak sijeci, k’o što su nam stari preci, pa zapucaj iz pušaka rad’ dušmana i Turaka, nek’ i prodane vide glave kako Srbi Božić slave”.
Analiza : U ovom krstaškom proglasu Turci nisu narod koji živi u Turskoj, već muslimani koji žive u Bosni i Hercegovini.
Prodane glave su zato jer su postali od Srba. Da nisu, sad bi, kao i mi , slavili Božić.
Ovako, umjesto toga, mogu samo slušati našu rafalnu paljbu i moliti Boga da ih metak promaši.
Znate onaj, po meni najbolji vic, kad zlatna ribica pita beogradskog džankija koje tri želje da joj ispuni.
Kaže on : ”Sve Ruse preseli u Ameriku”.
Ribica preseli i pita za drugu.
On: ”Sad sve iz Amerike preseli u Rusiju.”
Ribica pita za treću a on će :” Sad vrati Ruse iz Amerike ponovo u Rusiju.
Ribica smoreno pita zašto!?
On : ”Zeeezaaanjeee”.
U duhu zezanja bila je i božićna kupovina svinja.
Deda i komšija otišli su kupiti tri svinje.
Treća je bila za komšijinog brata.
Kad su se vratili ustanovljeno je da je treća svinja, za komšijinog brata, prije nego što su je depilirali i zaklali, bila crna. Odala je pokoja preostala crna dlačica.
Komšija je , sav ljut, nazvao mesara i optužio ga za božićnu sabotažu, naime, crno prase za Božić je baksuzluk.
Naravno da je komšija vratio prase i zamijenio ga za bijelo.
Zeeezaaanjeee.
TV, SAJBER i ONLINE VJERA
Na badnjak smo, da bismo bili bliži braći, na RTRS-u imali živi prenos liturgije iz Moskve.
Takođe na badnjak, Isidora Bjelica u svojoj maloumnoj emisiji koja se sad emituje na BN televiziji govorila je o hrvatskoj ratnoj propagandi nakon drugog svjetskoh rata i o tome kako Srbi nisu skloni propagandi pa čak ni Slobodanu Miloševiću ta rabota nije polazila za rukom.
U emisiji joj je gostovao i njen suprug.
Nije imala šešir i naočale.
Ozbiljnost situacije i teme podrazumijevala je drugačiji autfit.
Zahvaljujući programu Pink plusa otkrila sam stranicu www.brojanica.ch
”Ako su lagali mene i ja lažem vas”.
U dane Božića i prestolonaslednik princ Aleksandar Karađorđević se nešto uzjebao. Došlo mu, pa valjda, usljed blagdanskih dionizija i mamurluka sitnu knjigu piše i poručuje da se preispita uređenje Bosne i Hercegovine i valjda pozicija Srba…
Opet mi pade na pamet stari, ali dooobar vic.
Koja je razlika između A. Karađorđevića, Milana Panića i Rugove?
Jedino Rugova govori srpski jezik.
Za sve one koji su odlučili Božić provesti na Jahorini imali su priliku provesti ga i iznad Jahorine.
Žičara koja je prevozila 120 putnika na najmanje -10 zaustavila se na visini od deset metara i tako je, njišući se lagano , putnike zabavljala šest sati.
Žicu nisu osposobili, pritekla je gorska služba spašavanja i uz pomoć alpinističke opreme na najnepristupačnijem jahorinskom terenu evakuisala promrzle ljude.
Sutradan na dnevniku turista se obraća direktoru Ski centra Jahorina i kaže kako dolazi 30 godina na tu planinu i kako mu se ništa slično do sada nije desilo.
Direktor, ljut na zločeste turiste lijepo kaže :”baš me briga, niste trebali ni dolaziti! ”
Za kraj sam vam ostavila česnicu.
Iako svjesni mogućnosti izvora zaraze, mi i dalje, u česnicu stavljamo pare, naivno vjerujući da će ih se onaj, ko ih se na božićno jutro dočepa, imati cijele godine.
Stavili smo 5 KM, najveću kovanu novčanicu koju je proizvela Centralna banka Bosne i Hercegovine.
Česnicu sam prelomila uzduž i poprijeko.
Od para ni traga ni glasa.
Kad sam odustala od borbe, pare je našla baba.
Nije ni čudo.
Počela je da se kladi u sportskoj kladionici.
Na Božić 2009., Bože zdravlja, ako baba ubode iz keca u iks, bićemo bogati.
Kristina Lj.
Učenica Ia OŠ ”Gliša Janković”
ILI KILO SLAVE BEZ KOSTI
Ako je sud vremena nešto bez greške potvrdio onda je to ona Vorholova o petnaest minuta slave. Svojih petnaest minuta dobile su i udavače i domaćice mijenjajući ”ognjište” i oni koji žele za broj veće grudi i oni koji ne žele umjesto kose imati ćelavicu.
Svojih nekoliko dana istant slave dobili su i učesnici izopačenog serijala koji je usljed sveopšteg sunovrata nakon samo dvije sezone koje se emituju u Srbiji i Bosni i Hercegovini prestao biti temom rasprava. Navikli smo se i na veće zlo ili smo izgubili sluh da zlo prepoznamo !?
Nemilosrdan po svom konceptu, nije ni čudo da već ima svoje žrtve. Možda nije ni čudo da ih ima baš na ovom prostoru na tlu gdje , za razliku od ostatka Evrope, klica gluposti posijana u plodnu oranicu ubrzo izrasta u najstrašniju tragediju.
Njihov ”uspjeh” nije bio sistematski stvaran. Oni nisu Stefan Milenković koji je dobar dio svog života proveo u četiri zida sa violinom. Nisu ni Novak Đoković koji zna koliko je znoja potrebno potrošiti za uspjeh u svijetu vrhunskog sporta, nakon čega je medijska popularnost samo nus prodult.
Nisu ni Stefan Arsenijević koji je za prvi film dobio nominaciju za Oscara a ni Danis Tanović koji je za prvi film Oscara dobio.
Oni su samo mladi, lijepi ljudi, nalik većini onih koji su ih gledali u svojim dnevnim sobama, možda žaleći što su uskraćeni za 15 minuta takve slave.
”Slava” stvorena samo na imaginarnim temeljima može rezultirati ponašanjem u stilu -samo nebo je granica.
Sjetimo se nesretne Britni.
Da je i jedan realan preduslov postojao za njen isfabricirani uspjeh možda ta mlada žena ne bi bila najveća hodajuća nesreća 2007. godine.
Da jedno, od troje mladih ljudi, učesnika serijala ”Veliki brat” nije pomislilo da sve može, možda bi i ostao na mjestu suvozača.
Ovih nekoliko mojih možda je sigurno malo za preispitivanje čelnika produkcijske kuće ”Emotion” koji su prodajući dušu đavolu na javnom prikazivanju tuđih života stvorili preduslov za materijalnim bogaćenjem vlastitog.
Da nisu oni, neko bi drugi, reći će neko.
Ali da li to bilo koga amnestira od moralne i svake druge odgovornosti?
Sa nesretnog serijala možda priču treba smjestiti u uži okvir i zapitati se da li bilo ko , odnosno da li nečiji rad postoji ukoliko nije ”verifikovan” na stranicama štampe ili u elektronskim medijima.
Ako se ne varam, Semjuel Beket nikada u životu nije dao intervju.
Koliko znam, na vratima Hermana Hesea je stajala molba posjetiocima da njegov dom zaobiđu ukoliko ga zaista cijene.
Da li je danas moguće zamisliti nekog umjetnika koji će se oduprijeti davanjem vlastitog života na uvid javnosti.
Pa čak i kad je to dio njegove istinske odluke, izdavač će ga spriječiti u tome. Ili producent, kada je riječ o reditelju.
Mi danas znamo gotovo sve o Stanislavskom, pa čak zahvaljujući knjizi ”Moj život u umjetnosti” znamo kako mu je izgledalo djetinstvo i možemo zamisliti kuću na osnovu onoga kako je opisuje, ali mi ne znamo kakve su mu bile pločice u kupatilu,a malo je današnjih glumaca koji su nam uskratili tu informaciju.
Ima ih, ali malo.
Možeš da budeš i najbolji u onome što radiš i godinama to možeš raditi a da samo ti znaš da to vrijedi.
Tek onog momenta kada to bude ponuđeno kao proizvod za javnu upotrebu, tek onda možeš imati i rezultate svog rada.
A sve ima svoju cijenu. Najčešće u obliku nezainteresovanih novinara.
Koji se nisu potrudili pročitati, poslušati ili pogledati ono što si uradio.
Ali rokovi su kratki, novine su otišle u prelom , ostavljen je samo prostor za tvoju stranicu.
I ti je popunjavaš dijelom nečijeg života, u onoj mjeri u kojoj ti umjetnik ima snage ponuditi, odnosno onoliko koliko je u njemu ostalo nakon invazije gluposti u obliku novinarskog pitanja.
I dok god je broj pojavljivanja u medijima mjerilo umjetnikovog uspjeha, do tada će se malo ko, s druge strane kamere, imati razloga truditi.
Oni koji žive za petnaest minuta slave, njihova će upravo toliko i trajati.
Oni drugi ipak znaju da se tih petnaest minuta mora održavati u životu.Na aparatima. Upravo onim medijskim.
Zato se i ne treba čuditi kada beskompromisnu Sonju Savić vidimo u očajnoj emisiji na ”Mond” na RTRS-u, u gostima kod voditeljke koja se s pameću davno rastavila i koja se na kraju emisije vjerovatno i sama pitala zašto je pozvala nekoga ko blati Bjelu i Dragojevića. Voditeljka, tako nešto, u Banja Luci, ranije nije imala priliku čuti.
Njihovo prijateljstvo trajalo je preko četrdeset godina.
Obje gospođe poticale su iz uglednih sarajevskih porodica.
Obje je krasio rafinirani ukus i osjećaj za lijepe manire.
Malo su i pretjerivale pa su i nakon četrdeset godina intenzivnog druženja bile na persi, ali ”stara” škola, šta se tu može.
Jednog lijepog dana gospođa X krenula je u uobičajenu sedmičnu posjetu gospođi Y.
Dok je silazila niz Logavinu primijetila je da ljudi na ulici nema. Zbunjena je bila i na pijaci Markale gdje je kupila cvijeće za gospođu Y, ni tamo, osmim prodavačice u cvjećari , nikoga nije bilo. Ista slika je dočekala pored Vječne vatre, u Titovoj ulici.
Zbunjeno je čekala na semaforu.
Tišinu su prekinuli zvuci rotacionih svjetala na automobilima koji su išli ispred crne limuzine.
Gospođa X je bila i dalje na semaforu sa buketom cvijeća u rukama kada se crna limuzina zaustavila pored nje.
Iz limuzine je izašao visok, sjedokos muškarac, pružio joj ruku, poljubio je dva puta i uzeo joj cvijeće.
Bio je to dan posjete američkog predsjednika Bila Clintona Bosni i Hercegovini.
I prvi dan kad je gospođa X kasnila prilikom posjete gospođi Y.
I prvi put da joj nije odnijela cvijeće.
*** Istinita priča 😀
Nakon što je Hari Varašanović puštao goluba, Dinn zazivao disko i sedamdesete, a božemesačuvaj trio Feminem pokušao da se predstavi kao reinkarnacija Abbe, ove godine, ponosno ću pratiti i navijati za bosanskohercegovačkog predstavnika na Eurosongu u Beogradu, Elvira Lakovića Laku.
Lakina jednostavnost, čovjeka koji se oblači u second hand prodavnicama, biće sjajna protuteža glamuru koji će RTS I Srbija po cijeni da narednih godinu dana nemaju šta jesti, zasigurno napraviti.
Kad su mu javili da će pjevati na Eurosongu (jes, kod nas se to tako radi, izabere se predstavnik mimo nacionalnog takmičenja, ali se odriješi kesa prilikom odlaska, pa mi je ove godine jako žao što će stočlana delegacija samo do Beograda) elem, kad su mu javili, Laka je ”prao čarape na ruke” i baš se iznenadio.Kažu mu, prošao si, a Laka pita : ”Kroz šta ? ”. Rekao im je da nema šta obući, pa da organizatori gledaju šta će i kako će, ali da ga ni slučajno ne oblače u patetično evrovizijsko ruho.
Tome je u razgovoru za portal sarajevo-x dodao :
‘’Drugo što sam ih pitao bilo je hoću li nositi svoju hranu ili ću tamo jesti, a oni su mi rekli da sve tamo ima i da se ne brinem. Sve je kažu organizovano, a ja sam iskazao želju da uzmemo sa Estonijom glavušu po pola. Ali od toga sigurno ništa nema jer sve mora biti na nivou. Ne smijem ni grah jesti jer se na nivou ne jede grahova čorba“, objasnio je Laka.
I baš mi je neobično drago zbog Lake. Da se i mi jednom u nečemu ne brukamo.
Ne moramo ni pobijediti, ma šta ne moramo, nećemo, ko će tu bijedu na vrat, ima da nam plate kasne godinu dana ako nam se to zlo od organizacije dogodi.
Već mi onako drago, drago što su domaći čelnici te nadaleko bespotrebne manifestacije konačno došli tobe.
I dok u Beogradu vjerovatno mrtve glave padaju zbog nepronađenih odgovora na pitanja šta će se i kako će se i za koliko, mi našeg Laku za trku imamo.
Ovdje mu je diskografija.
A ja toplo preporučujem Piškila
IZ LAKINOG CV-a
Tog prohladnog praskozorja kada se nas Laka rodio u Gorazdu niko nije ni slutio da ce postati popularni pjevac. Ali kada su ga unijeli u sobu sa ostalim bebama sva novorodjencad su uzviknula u glas ENO LAKE pa se moglo naslutiti da ce postat prepoznatljiv po necemu. Pohadjao je nizu muzicku skolu u Gorazdu svirajuc gitaru ali je izbjegavao solfedjo i nikad nije vjezbao nastavni plan i program jer je samo volio da svira njemu drage pjesme. Po gorazdanskim kafanama svirao je narodnu muziku za novac a po koncertima rock n roll. Prva Lakina pjesma bila je „Malo sam se razocaro“ snimljena 1998. godine, koja se probila u medijima u BiH i lansirala naseg Laku u zvijezdano nebo estrade da bi nakon toga nastavio sa novim pjesmama i svake godine proizvodi po jednu pjesmu od kojih: „Vjestica na metli“, „Ja sam moro“, „Ti si se upiskila“… 2004 godine nas Laka odlazi u New York u potrazi za srecom. Nakon dvije i po godine razocaran se vraca i izdaje svoj prvi album ZEC, obrazlazuci da u tom grmu lezi zec. Danas nas Laka zivi i ne radi u Sarajevu tjeseci se da su bolji dani ispred sviju nas.
Znam da nisam jedini kolekcionar loših novogodišnjih proslava,
ali sam sigurno jedna od rijetkih kojoj ali baš ni jedan doček nije bio kako treba.
Poučena iskustvom prošlu sam prespavala.
Rijetko dobar potez.
Ako me pamet barem malo posluži, učiniću to I ovaj put.
Za rezime nemam snage.
Bila je to dobra godina.
Još samo kad bih ja bila malo bolja.
Svima srećnu 2008. želim !
Hercegovinu, tačnije Vitinu kraj Ljubuškog , doživljvala sam kao mjesto u kom nakon Sarajeva odmaramo par dana do polaska u Dubrovnik.
Nisam znala da mi je porijeklo vezano za jedno od najljepših mjesta na svijetu, vodopade Kravice.
Nisam znala da bujna vegetacija nema nigdje na svijetu miris kao u Vitini.
Nisam znala da su važni i svi drugi svjetovi, van moje linije, Sarajevo- Stradun.
U bajeru sam u vrijeme nepodnošljivih ljetnih vrućina kvasila noge a na tu potpuno zaboravlejnu riječ podsjetila me je Kamara.
Nikada nisam ni slutila da će prabaka Ilijana biti jedna od centralnih ličnosti mojih nikad napisanih romana.
Ljutila bi se kad bi joj se obraćali sa Ilka, ispravljala je ljude govoreći da je Ilijana. Preko njenih prstiju prešle su tone svežnjeva listova duhana i sve muke udovice sa mnooogoo, mnogo djece.
Unučića i praunučića imala je taman toliko da je mogla organizovati i fudbalerski i košrkaški i rukometni klub, mada nas je sve, Hercegovačka genetika, više opredijelila za košarku.
”Ovo dite je gladno”, govorila je Ilijana za mene, koja sam prije mnogo godina nalikovala djetetu iz Bijafre.
Dite nikada nije bilo gladno a najviše ga je ljutilo što ga baba zove dite kad je ono lijepo dijete.
Bila je to jedina kuća mog djetinstva u koju je dolazio sveštenik a od kog sam jednako bježala kao i od mamine prijateljice crnkinje koja je iz Afrike došla studirati medicinu u Sarajevo.
Vitina mi nikada ništa nije značila, ili su to bile one godine kada mi je malo šta značilo osim mog carstva slikovnica u urbanom dijelu glavnog grada.
I onda je došao rat.
Moja najbliža rodbina u Hercegovini, ratnoj Hercegbosni i ja, u Republici Srpskoj, bili smo u dvije, ratom zavađene države.
Dok sam se pitala jesu li svi dobro i zdravo kroz mutna sjećanja provirivale su slike odlazaka na porodično groblje u Vitini, a zbog čega smo, tom prilikom, ručno izrađivali ikebane koje ćemo položiti na grob pokojnika.
Sjećala sam se i uje Ferde koji me je zvao pule, a to je , za neupućene , mladunče magarca 😛
I nostalgično se sjećala njegovih dolazaka u Sarajevo, odlazaka na pijacu, kupovinu lubenice koju me je kasnije tjerao da je sama nasim do stana
Nasilje nad djecom, neee, već ogromna ljubav koju nije znao drugačije izraziti, a koje se i danas s velikom radošću sjećam.
Nikada me nisu vodili u Međugorje, ipak sam ja dijete iz mješovitog braka a nešto tako ipak ne bi bilo politički korektno.
Međugorje i zapadnu Hercegovinu iz koje vodi moje porijeklo i koje me je po svemu odredilo, na pravi način upoznala sam tek mnogo godina kasnije kada sam kao reporter revijalnog magazina obišla cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Prvi odlazak u Vitinu nakon 20 godina probudio je sve mirise mog odrastanja i žaljenje što u svemu tome nisam znala uživati na vrijeme. Odlazak u Međugrje, Gospa i slaganje kockica iz mozaika mog djetinstva. Ukazala se taman onda kada sam i ja odrastala 😛
Gledajući vinograde, razmišljajući o specifičnoj filozofiji tog podneblja koja je sa svoje Istočne i Zapadne strane iznjedrila i Karla Maldena i Dušana Vukotića i Tanoviće čiji je sljedbenik Danis oskarovac kao i dvojica prethodno pomenutih i Kusturice i Šantića i Dučića i da ne nabrajam dalje, gledajući vinograde shvatila sam zbog čega želim da moj kraj bude u Hercegovini, uz vino, sir iz mijeha, duhan i prekrasnu lakoću življenja u tom kamenitom kršu gdje je ljudskost češća vrlina već u pitomim ravnicama.
Da Hercegovini pripadam potpuno potvrdio mi je i nedavno održan prvi filmski festival, odnosno revija filma u Mostaru.
Iza mene je bio izuzetno težak period, trebalo je pod stare dane završiti fakultet i uspjelo je , ali je ostao neki teret ili samo želja za ventilom.
I desilo se, poziv dragih ljudi i odlazak u Mostar.
I onda dolazak dragih ljudi iz Srbije i Hrvatske.
Na prvi festival u Mostaru.
Gradu koji u 21. vijeku nema kino dvoranu.
Porušilo je , a nije je izgradilo.
Četiri dana zaborava, potpune diskonekcije sa stvarnošću.
Miro, Slaven , Velibor i odlična organizacija festivala.
Dragan, Vlada, Jelena i Sandra, moji dragi prijatelji iz Beograda.
Domagoj, producent filma ”Živi i mrtvi ” koji mi kaže :”Dugo se znamo, a još se nismo pozvađali. Znači, mnogo smo dobri.”
Da , jesmo, i bićemo to zauvijek, dok je god dobre Hercegovine i dobrih ljudi koju ona okuplja.
Prema starom predanju, tvrdi putopisac i pustolov Ahmed Bosnić, ako želite da se s nekim rastanete zauvijek, neka to bude na mostu.
Staro predanje demantuje vijekovno vjerovajne da je most isključivo simbol spajanja.
Tome u prilog ide i rušenje Starog u Mostaru, valjda s ciljem ukidanja svake mogućnosti spajanja i stvaranja preduslova za razdvajanje.
U posljednjih dvadeset godina malo je onih kojima se most pruži gdje god stanu, a više onih kojima je bitno da li Drina ili Neretva teku s lijeve ili desne strane.
Nakon rušenja, pa obnove, pa zahtjeva, pa odobrenja za stavljanje na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturno- istorijskih spomenika, veleljepni luk nad Neretvom ponovo je u središtu pažnje javnosti.
Kameno zdanje ponovo bole rane, pojavile su se pukotine, koje bi bile neizbježne i da ga je ponovo gradio Hajrudin, puno je toga prešlo preko njega, puno da bi pod jedan život i na jedan most stalo.
Nadležni javljaju kako nema razloga za zabrinutost, izdržaće Stari još sto tročlanopredsjedničkih mandata, ostavki premijera, nemogućnost reforme policije, pretnje bonskim ovlaštenjima , tendencije prekrajanja ustava i revidiranja dejtonskog sporazuma.
Jedino još nije poznato da li će most izdrzati posljednju najavljenu postmodernističku intervenciju, plemenitog karaktera,
a kakva bi drugačija bila ?!
Austrijski arhitekta i skulptor Michael Puhringer na most želi postaviti 14 tona tešku čeličnu skulpturu zbog čega bi most trebao biti probušen na četiri mjesta. Izrada, postavljanje i uklanjanje skulpture koja bi na mostu stajala godinu dana koštala bi 970.000 eura. Cijena prava sitnica, za razgoropađenu čeličnu nakazu čiji zagovornici najavljuju i podršku gradskih i federalnih vlasti, dok se gradske vlasti u medijima ograđuju govoreći kako čekaju saglasnost građana.
Na osnovu ovoga mogao bi se steći utisak kako u ovoj državi sve zavisi od njenog naroda, ali ako glas naroda barem ovaj umjetnički implatant spriječi, ostaje mjesta za nadu da u ovom narodu ima jos malo snage.
Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti
Šteta što je glas naroda izostao prilikom jedne sasvom opravdane intervencije u prostoru i što nije postojalo više volje prilikom postavljanja spomenika- zahvalnice međunarodnoj zajednici ispred zgrade predsjedništva u Sarajevu.
Umjesto tamo, danas remek djelo lucidnog i beskrajno talentovanog Nebojše Šerić Šobe stoji iza zemaljskog muzeja. Više kao tabla za grafite nesavjesne mladeži, manje kao spomenik- opomena. A riječ je o konzervi Ikara u kojoj je nešto što smo mi mislili da je za jelo, a čiji sastav nikada nije utvrđen, a što je redovno stizalo konvojima humanitarne pomoći.
Najavljeni ”dolazak” zastrašujuće konstrukcije u Mostaru nije usamljen primjer izložbe na otvorenom raznoraznih umjetnika koji su svoju gvožđuriju donijeli u Bosnu i Hercegovinu.
I danas , malo je onih koji znaju zbog čega se i kako jedna smiješna instalacija našla u centru grada Sarajeva , pošto je njena estetska dimenzija upitna, na svrsishodnosti je dobila jedino onda kad je poslužila kao scenografija za scenu ludila u domaćem filmu ”Ritam života”. Ludilo, ludilu.
Trkači olovnih nogu
Kada je u Mostaru postavljen spomenik Brus Liju, preko noći je simbol univerzalne pravde, ostao bez nunčake. Jedino zbog toga bi možda trebalo postaviti čeličnu konstrukciju iznad mosta.
Bila bi inspirativna ali vjerovatno i po život pogubna domaćim vandalima.
Tako bi i pravda bila zadovoljenja.
I na kraju, a povodom mosta, treba citirati književnika, svjedoka bezumlja današnjice , Veselina Gatala , koji kratko, jasno i poučno kaže :
”Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti”.
Zašto most u Mostaru oblačiti u novo ruho, toliko je inspirativnih građevina diljem svijeta, ili ovo možda treba shvatiti kao povod za uzvraćanje udarca.
Predlažemo intervenciju u prostoru na Ajfelovom tornju, Branderbuškoj kapiji i Big Benu. 🙂
I mi čelika za trku imamo 😀
Juriš na politiku
Na radiju sam radila emisiju posvećenu pravima žena i imala dovoljno malo godina da vjerujem kako su ako ne svi, onda barem većina ljudi dobri.
Bile su to godine u kojima je međunarodna zajednica tek nametnula zakon o obaveznom prisustvu od 30 % žena u političkom životu Bosne i Hercegovine. Bilo je to vrijeme Eldorada za dokone I ‘’samosvjesne ‘’ žene.
Jedan u nizu projekata je podrazumijevao edukaciju žena poslanica u parlamentima Bosne I Hercegovine, Crne Gore I Makedonije.
Educirali su ih vodeći regionalni komunikolozi, na regionalnim sijelima bile su kosmopolitkinje, po povratku u svoje nacionalne torove bile su protivnice bilo kog oblika integracije. Jedna se zdušno zalagala za svaki oblik onemogućavanja stvaranja od Mostara jedinstvenog grada, dok je na obali mora jela morske plodove I nazivala ih bajama ( bubama) bila je naravno za bratstvo I jedinstvo.
Svi smo mi izašli ispod gender šinjela 🙂 ili
Put do emancipacije popločan pločicama Burberry dezena
Tada, dok sam se bavila pravima žena, prvi put sam uživo vidjela original, ali baš original Louis Vuitton torbu I pipnula original, ali baš original Burberry mantil.( Riječ je o prvim godinama nakon rata u kojima smo nosile predratne Mura kapute ili nove, no name odore) . Oboje je kupila dirktorica nevladine organizacije koja se bavila pravima ženam. Bila sam sa njom dok je pazarila, jer kud ćeš boljeg društva od mlade vesele djevojke, dovoljno ljubazne da ti kaže kako ti odlično stoji novi Burberry mantil, iako svi znamo da taj mantil dobro stoji I na čiviluku. Dobro, nije kupila samo mantil I torbu, uz mantil je išla I Burberry suknja, da se žena iskombinuje , a uz jednu LV torbu I druga LV torba, nije mogla da se odluči pa da se spasi muka, odabrala je obje.
Tako se naoružana brendovima, u svom novom ‘’autfitu’’ pojavila pred ženama s Kosova da ih ta borbena žena poduči o borbi žena za ravnopravnosti polova, da ih politički, a boga mi I modno osvijesti.
Noćno kupanje
Parlamentarke u letnjim haljinama volim ,la la la
Uh, bilo je tu I dobrih momenata, ne treba dušu griješiti.
U najljepšem sjećanju mi je ostao trening parlamentarki na Miločeru. Jeste
da nisu odbojkaška reprezentacija I da im nisu trebale kondicione pripreme , ali na moru je lepše.
Greškom su me smjestili u sobu koju sam dijelila sa visokom dužnostnicom Stranke demokratske akcije (SDA). Ženi je bilo blizu sedamdeset leta, ali politika ne poznaje granice ni godine. Kada je Fatima išla na spavanje, ja sam na noćno kupanje, da je ne bi neko mladu I jedru ukrao, nisam je smjela otključanu ostavljati već sam je zaključavala I ostavljala ključ na recepciji. Da je izbio kakav požar ili poplava, na svojoj duši bih nosila propast jedne političke karijere u usponu.
Većina žena koje sam upoznala u misijama spašavanja žena od muškaraca u politici ili muževa u kući nije imala muža ni dijete. Imale su dobre devizne dnevnice, rezervisane termine na TV I radio stanicama, luksuzna ljetovalja I opravicu po posljednjoj modi.
Od gomile njih koje sam upoznala, većina ni deset posto svog rada nije usmjerila na propagiranje zaustavljanja nasilja nad ženama.
Jedan od ‘’veličanstvenih’’ trenutaka bio je dolazak Eve Ensler, autorice ‘’Vagininih monologa ‘’ u Sarajevo.
Okupile su se I žene iz NVO sektora ali I one koje su pasulj ‘’smanjile na dvojku’’ pa će ga ‘’zapržiti’’ kad se vrate kući.
Eve , sa gardom Dalaj Lame, okupila nas je u kongresnoj sali jednog od sarajevskih hotela, natjerala nas da naglas vičemo vagina te da , držeći se za ruke, izgovaramo prvo što nam pada na pamet a da ima veze sa našom ili bilo čijom vaginom 😛
Ne mogu se tačno sjetiti koliko je trajala ta moja avantura medijske podrške ženskom aktivizmu, ali danas, kada razmišljam o njima, jedino se po čestitosti mogu sjetiti udruženja Medica iz Zenice.
Koliko su te žene uradile za žene pogotovo one koje su bile žrtve ratnog silovanja je vrijedno divljenja.
Sjećam se kada su u aprilu 2003. godine obilježavale deset godina postojanja.
Sjećam se dobro jer je to bio jedini trenutak kada se nisam mogla ponašati kao profesionalac.
Na svečanost je došao dječak čija je majka, žrtva ratnog silovanja, bila štićenica Medike. Dječak je bio srednjoškolac I iz zahvalnosti prema Mediki naslikao je I poklonio im dvije slike. Nakon njegovog govora cijela sala je plakala, a novinarka, tj. ja, koja je sve to trebala ‘’zabilježiti’’ gušila se u suzama , jecala I naredna dva sata nije prestala plakati.
I danas , u okviru Medike, radi sigurna kuća. Bila sam u kući , upoznala štićenice, uvjerila se da je udruženje učinilo sve da im nakon psihičke ili fizičke torture u njihovim porodicama obezbijedi uslove za pristojan život odnosno privremeni boravak u kući, a njihovi terapeuti kroz grupne ili individualne terapije pomogli u pokušaju prevazilaženja traume.
Evo i adresa sigurnih kuća iz regije
Novi Sad, Sigurna ženska kuća
Beograd, Astra
Kragujevac, Sigurna kuća
Podgorica, Sigurna kuća
I još jednom Medika na kojoj se mogu pronaći linkovi drugih bh. udruženja Medika
Na moju sreću, niko mi se nije povjerio kao Tanji , a voljela bih da je više baka kao što je Jelenina
Jedan od najradikalnijih oblika nasilja koji se trpio a za koji ja znam je postrojavanje ukućana uz pomoć vatrenog oružja, a ženin razlog za ostanak u braku bila je dilema oko podjele zajedničke, u ratu ukradene imovine. Nije joj se pola ukradenog ostavljalo mužu…
Različiti su razlozi zbog kojih ljudi trpe nasilje i ostaju živjeti sa nasilnikom, ja ne znam ni jedan koji je opravdan, pogotovo onda kada su djeca publika i žrtve.
Voljela bih da nikada više ne čujemo izgovor: ” Dobar je on, samo ima tešku narav ” ( čitaj ruku) 🙁
