Sjećam se, u ljeto 1984. godine lakirao sam parket u sarajevskom stanu. Ali sam farbao u pogrešnom smjeru, od ulaznih vrata prema balkonu, s kojeg se nisam mogao vratiti nazad po vlažnom podu, pa sam do jutra čekao da se osuši lak… Tako je bilo. Tako je i sada. Tvoj drug.
Razglednice za Aleša, iz knjige „Ovo vrijeme sada“ Semezdina Mehmedinovića
Piše: Kristina Ljevak
Nova knjiga Semezdina Mehmedinovića „Ovo vrijeme sada“ objavljena je u izdanju hrvatske izdavačke kuće Fraktura, kao i niz autorovih prethodnih, uključujući i roman „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ nagrađen nagradama „Meša Selimović“ i „Mirko Kovač“ za najbolji roman objavljen 2017. godine na štokavskom govornom području.
Dio zapisa iz nove knjige mogli su se čitati na portalu Žurnal pod nazivom „Mali životopisi“ što je i najbolja formalna odrednica priča. Objavljivani su petkom u večernjem terminu, a iščekivanje životopisa podsjećalo je na nekadašnje svečane trenutke iščekivanja tekstova omiljenih kolumnista u vrijeme dok su postojali sedmični news magazini, a ti kolumnisti nisu bili prinuđeni pisati istovremeno za nekoliko web portala.
„Ovo vrijeme sada“ je kolaž od sjećanja na predratni i ratni sarajevski život autora te na onaj poslijeratni američki. Povratak u Sarajevo tema je zapisa iz sadašnjosti, ali nerijetko i oni podrazumijevaju sjećanje na prošlost, ljude koji su je obilježili, predmete u predratnom stanu koji nanovo otkriveni nakon 25 godina dobijaju novo značenje, poput podmetača za čašu, umjetničkog rada pokojnog prijatelja ili improvizovanog ukoričavanja knjige Sama Sheparda.
Kada bi u najkraćem onima koji ne poznaju ni Semezdinov kontekst ni junake i junakinje trebalo objasniti o čemu je knjiga, možda bi najispravnije bilo reći kako su to, između ostalog, zapisi o ljudima koji su vjerovali da će putem umjetnosti spriječiti rat.
A toliko je, kako valjda nikada kasnije neće biti, umjetnička scena Sarajeva kraja osamdesetih bila vitalna, da su njeni kreatori vjerovali u snagu koju umjetnost nažalost ne posjeduje.
Živio sam u prihvatljivom stanju samoće. I moram priznati da ima velike zavodljivosti u tome: stanuješ u zgradi, ili u kvartu grada u kojem niko ne govori tvoj jezik. A ti noć provedeš sastavljajući riječ uz riječ u svome tekstu, mučeći se s demonima nekog svijeta koji se tako neizbježno razlikuje od onog u kojem si upravo zatečen. Ta izolacija
meni je, prije više od dvadeset godina, bila uznemiravajuća, ali sam je s vremenom prihvatio, čak mi se čini da je podsticajno pisati u takvoj osamljenosti, bez stalnog ogledala u kojem vidiš svoga čitaoca.Semezdin Mehmedinović, “Ovo vrijeme sada”
Zapisi i o objektivnoj snazi umjetnosti itekako su prisutni u Mehmedinovićevoj knjizi, a o tome možda najbolje svjedoči priča u kojoj radnici/e Hidrogradnje prihvatanju i učestvuju u stvaranju konceptualnu umjetnost koja se njegovala u sarajevskoj kafe galeriji Zvono, u mjestu u kojem je, kako autor opisuje, svjedočio smjeni dva režima, komunizmu i ovome nečemu što je nakon njega došlo i što vjerovatno više nikada svijet neće učiniti cijelim.
Opisujući američku epizodu kada je slučajno pozirao na večernjem aktu polaznicima škole slikanja, Mehmedinović piše kako se nadao da će umjetnici, koji su ipak bili amateri, primijetiti te to na papir prenijeti, kako se nešto u njemu te večeri promijenilo – nešto je te noći izašlo iz mene, neka zvijer što me je grizla iznutra…
Shvativši da je imao pogrešna očekivanja autor zaključuje da je ipak neophodno imati neki minimalni dar za gledanje. Ono čega nisu imali nevješti američki polaznici slikanja, Semezdin Mehmedinović ima na pretek. Taj nesvakidašnji dar za gledanje, primjećivanje detalja, iz kojih nastaju najljepše priče napisane na „našim jezicima“, bilo da je riječ o zajedničkom potpisu sa Márquezom, susretu nakon više od trideset godina na aerodromu sa osobom koju je poznavao, pamćenju rečenica koje bi izgovarali neki njegovi važni i dragi ljudi… Ili kako to piše Mehmedinović – Svijet koji se vidi golim okom uvijek sadrži više od onoga što smo u stanju vidjeti. Iza svake slike postoji još jedna slika, i još jedna, i još jedna…
Semezdnin Mehmedinović piše i o tome da ono što je očekivao ili tražio od Amerike tamo nije našao.
Pitanje je koliko, odlazeći na drugi kraj svijeta, a što je više posljedica nužnosti a ne izbora, formirani ljudi sa izgrađenim životom i navikama u matičnoj sredini mogu u onoj drugoj pronaći očekivano.
„Živio sam u prihvatljivom stanju samoće“, piše u novoj knjizi referirajući se na emigrantsko iskustvo. Oni/e koje taj dio posebno zanima a nisu čitali roman „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ trebali/e bi to učiniti, možda i prije čitanja knjige „Ovo vrijeme sada“. Tamo će pronaći neke od najboljih opisa otuđenosti u savremenoj književnosti.
Iako mu to nije bila namjera, taj roman nam ukazuje i koliko je snage bilo potrebno da se ne odustane od pisanja, živeći u jednom jeziku, prevodeći vlastitu stvarnost u onaj jezik koji je ostao konzerviran u godini kada je napustio Sarajevo. A jezik je piscima sve, i ne samo njima.
„Egzil je bijeg od jezika. Istina je da nas stanje izmještenosti i život između svjetova trajno obilježavaju. Za one koji su me u Americi čitali ja sam bio pisac iz rata. Za one u Sarajevu bio sam pisac u egzilu. Nastojao sam iznevjeriti oba opisa, obje dijagnoze, koliko je to bilo u mojoj moći, ali uglavnom bezuspješno. Mi smo uvijek na kraju onakvi kakvim nas drugi vide“, piše Mehmedinović u knjizi „Ovo vrijeme sada“, dodajući kako je možda najviše vremena u Americi proveo u stanju unutrašnjeg egzila te kako je ipak za pisca od neprocjenjivog značaja iskustvo života u drugom jeziku.
Roman nagrađen nagradama “Meša Selimović” i “Mirko Kovač”
Pišući o jeziku autor daje jedan od najtačnijih opisa razlike između današnjeg i Sarajeva nekada.
„Jezik na kojem danas govorim i pišem, nakon godina provedenih u svijetu, podsjeća na jezik kojim se u Bosni i u Sarajevu pisalo i govorilo devedesetih. To je prirodno, jer nisam pratio promjene što ih je živi jezik tamo prolazio u zadnjih dvadeset godina. I upravo onoliko koliko se ta dva jezika razlikuju, tolika je i razlika između Sarajeva koje ja pamtim i ovoga današnjega.“ Možda bi, tragom Semezdinove spoznaje, bilo dobro sve naše individualne mijene imati na umu kada donosimo sudove.
Osim spomenute snage neophodne za nastavak pisanja u izmještenosti, bilo je potrebno i mnogo snage za donošenje odluke koja podrazumijeva da se život spakuje u jednu torbnu i ode na drugi kraj svijeta. Vjerujem da ništa manje teška nije bila odluka o povratku. Jer šta je garancija da je nešto ostalo prepoznatljivo od svijeta koji nam je bio blizak i u koji se vraćamo? „I kamo god dođem, ja neprestano stižem kući“, piše Mehmedinović. I jako je dobro ako je tako. Dobro je u prvom redu za književnost, jer ako je nešto autor dobio povratkom, to je vrijeme, a ogromna bi bila šteta da se krade od sna i kombinuje sa američkim televizijskim angažmanom vrijeme predviđeno za nastanak vrhunske književnosti.
Prethodni, više puta pomenuti roman Semezdina Mehmedinovića „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ među najboljim je djelima napisanim u posljednjoj dekadi postjugoslovenske književnosti.
Razmišljajući o poziciji autora pred praznim Wordom nakon vlastitog remek djela i potpune promjene životnih okolnosti, pitala sam se da li je moguće jednako nastaviti.
Nakon čitanja knjige „Ovo vrijeme sada“ jasno je da nema mjesta za bilo kakve čitalačke strahove.
Dok god bude stvarao, Semezdin Mehmedinović činiće to jednako uspješno. Ako bolja ili drugačija prošlost bude i dalje njegova tema, na medaljone od sjećanja stavljaće najfiniju pozlatu, stvarajući užitak u čitanju, doprinoseći vjeri da ako je nekada moglo, možda je ponovo moguće da svijet „zacijeli“.