Kategorija: Nepredvidljive

Fotografija preuzeta sa www.femisfera.com

Pandemija koronavirusa potvrdila nam je kako najčešće neriješeni problemi u redovnim okolnostima na „dodatnu naplatu“ dolaze u vanrednim situacijama. Da je mehanizam zaštite žena žrtava nasilja bolje funkcionisao, da žene žrtve nasilja nisu isključivo usmjerene na sigurne kuće, a sigurne kuće nerijetko „same na sebe“, vjerovatno ne bismo bilježili/e porast broja neriješenog nasilja nad ženama kakav se desio od početka pandemije koronavirusa. Nažalost, Bosna i Hercegovina nije usamljen primjer i riječ je o svjetskom trendu, ali i o drugačijim mjerama zaštite nego što je to kod nas slučaj.

Piše: Kristina Ljevak

I dok su nas u trivijalizaciji stvarnosti zatrpavali informacijama na koji način struktuirati dan, ofarbati ogradu, ispeći kolač ili napraviti kućni manikir, neke žene nisu uopšte znale da li će dočekati novi dan. Bile su sa nasilnikom u izolaciji, bez mogućnosti komunikacije van zajedničkog doma, bez načina da nekoga informišu o vlastitoj situaciji. A nasilnici su postali dodatno agresivni jer su im sadržaji poput kafane ili kladionice bili onemogućeni…
Iz Fondacije lokalne demokratije unutar koje djeluje i sigurna kuća kažu kako je i ovoga puta institucionalna podrška sigurnim kućama izostala.
„Fondacija lokalne demokratije je upućivala niz dopisa Vladi Kantona Sarajevo, Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo u namjeri da zajednički iznađemo rješenje koje bi bilo najadekvatnije za smještaj žena tokom pandemije, poštujući sve mjere prevencije i čuvanja zdravlja uposlenika, žena i djece koje su već na smještaju. Mi kao nevladina organizacija nemamo kapacitete da sami podnesemo troškove izmijenjenog rada, te nam je podrška neophodna što sistemska i nadležnih institucija tako i donatora. Imali smo sastanke sa Gender centrom i Agencijom za ravnopravnost spolova kao i sa donatorskim međunarodnim organizacijama i započeli smo aktivnosti na realizaciji mjera kako bismo prilagodili rad“, kaže Dželila Mulić-Čorbo psihologinja i sistemska porodična psihoterapeutkinja iz Fondacije lokalne demokratije.

Pogoršanje postojećeg nasilja tokom pandemije COVID-19

U tuzlanskoj Sigurnoj kući Vive žene rad tokom pandemije koronavirusa prilagodile su osiguravajući dodatne telefonske linije za pružanje podrške žrtvama nasilja ali i svim građanima/kama kojima je potrebna psihološka podrška. Takođe su omogućile psihoterapijsku pomoć putem mobilnih aplikacija.
„Prijem u Sigurnu kuću smo ograničile tako da žrtva treba imati potvrdu da je negativna na koronavirus, te u tom smislu u suradnji sa Ministarstvom zdravstva osigurali hitno testiranje žrtava isključivo na zahtjev Vive žene. Za klijentice koje su smještene u Sigurnoj kući prije proglašenja pandemije je ograničeno kretanje i zabranjene su posjete i kontakti sa članovima porodice i drugim osobama“, rekla je Danijela Kaloči, socijalna pedagoginja iz tuzlanske Sigurne kuće Vive žene.
U susjednoj Srbiji, zvanične statistike ukazuju na smanjenje broja nasilja nad ženama tokom pandemije koronavirusa, dok iskustva iz prakse ukazuju na sasvim suprotne podatke.
„Broj poziva upućenih Autonomnom ženskom centru posle prve dve nedelje u kojima je zabeležen pad, u druge dve nedelje vanrednog stanja raste. Tokom prvih mesec dana vanrednog stanja Autonomni ženski centar je pružio 430 usluga“, kaže Mirjana Mitić iz ove organizacije. Riječ je o savjetodavnim telefonskim uslugama i online konsultacijama sa ženama žrtvama nasilja.
„Ovi podaci pokazuju da se u ovih mesec dana javilo tri puta više žena nego u uobičajenim okolnostima, pri čemu dodatno treba imati u vidu da je, zbog organizacije posla, SOS telefon dostupan samo u prepodnevnoj smeni“, dodaje Mitić.

Sigurnim kućama se tokom pandemije koronavirusa najčešće javljaju žene zbog pogoršanja postojećeg nasilja.
„Žrtve navode da su nasilnici češće u kući, jedan dio njih ne može da radi povremene poslove koje su ranije obavljali, neki su dobili otkaz a većini njih je onemogućeno da idu u kladionice, kafane ili da se okupljaju radi konzumiranja alkohola. Također ekonomska neizvjesnost, dodatni nedostatak novca ili strah od koronavirusa mogu biti veliki riziko faktor za pojačavanje nasilnog ponašanja. Zbog svega navedenog agresivnost i ljutnja se pojačavaju, i bude usmjerene najčešće prema ženi i djeci. Ženama se prebacuje odgovornost da ne doprinose finansijski, da se ne brinu o kući, prijeti im se ‘izbacivanjem’ iz kuće, ili im je zabranjen kontakt sa srodnicima, kontakti putem telefona, te im je onemogućeno da prijave nasilje. Veliki je rizik i za porodice koje nemaju istoriju nasilja, jer krizne situacije mijenjaju ljudsko ponašanje i niko nije pripremljen na krizu, te se zbog straha, panike, neizvjesnosti, različitih vanjskih ‘pritisaka’ i obaveza, nasilje može pojaviti i u porodicama, gdje se ranije nije dešavalo“, objašnjava Danijela Kaloči iz Vive žene.

U Fondaciji lokalne demokratije u aprilu je zabilježeno tri puta više SOS poziva za prijavljivanje nasilja nego što je to bio slučaj u martu, što je podatak koji nažalost osoblje ne iznenađuje. Onih zvaničnih, o broju slučaja prijavljenog nasilja MUP-u nemaju. Nerijetko se dešava da putem njihove telefonske linije nasilje prijavljuju komšije, nakon čega osoblje FLD kontaktira nadležne institucije sa zahtjevom izlaska na teren.
„Pozivi odnose na teškoće i disfunkcionalne partnerske odnose od ranije gdje su za vrijeme pandemije COVID 19 eskalirali odnosi i doveli do nasilja koje ranije nije bilo prisutno, bar ne u takvom obliku. Također se javljaju žene kojima je potrebna psihološka podrška i razumijevanje svih teškoća kroz koje prolaze sada i jako im je važno da znaju da nisu same i da imaju s nekim da razgovaraju o onome što proživljavaju bez obzira na to da li žele ili ne žele prijaviti nasilje. Mnogo se radi na razumijevanju partnerskih odnosa, nasilja, dajemo upute na koji način se žene mogu zaštiti dok traje pandemija, kome da se jave, ohrabrujemo ih da nas mogu uvijek pozvati jer naš SOS telefon radi 24/7. Također smo sada imali online predavanja na našoj FB stranici, gdje pokušavamo i na taj način da dopremo do ljudi i ohrabrimo ih da nas pozovu. Ako znamo da nas je bar jedna osoba slušala a da je svjedok ili sumnju da neko u ovom trenutku trpi nasilje, i da je upoznata kome da se obrati ili kako da potraži pomoć i to prenese osobi, mi smo već uradili nešto za tu osobu“, navodi Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije.
Iz beogradskog Autonomnog ženskog centra objašnjavaju kako su u prvih mjesec dana pandemije žene najčešće prijavljivale psihičko nasilje uz sve prisutnije ekonomsko nasilje, posebno u vidu nedavanja izdržavanja.
„Prijavljenih slučajeva fizičkog nasilja je bilo najmanje, iako njihov broj svakodnevno raste. Ovo ne znači da žene ne preživljavaju fizičko nasilje tokom trajanja vanrednog stanja, naprotiv, govori o tome da žene koje žive sa nasilnim partnerima/članovima porodice nisu u mogućnosti ili su u strahu da nasilje prijave tokom trajanja policijskog časa. One koje su prijavile nadležnim institucijama, smatraju da nisu dobile adekvatnu zaštitu jer su nasilnici bili samo usmeno upozoreni.

Vanredna situacija kao saveznik nasilničkom ponašanju

„Celokupna situacija sa vanrednim stanjem i zabranom kretanja dovela je do toga da nasilnici, koji su i inače koristili strategije izolacije i kontrole partnerki, sada imaju olakšane uslove da te mehanizme pojačaju i učvrste. Zabrana kretanja zapravo je podrazumevala i zabranu kontakata, što je dosta uticalo na manjak podrške žrtvama nasilja u sopstvenoj okolini. Dodatni stresori koji su uticali na stepen nasilja u porodici jesu gubitak posla i ekonomska neizvesnost za mnoge porodice, kao psihološke teskobe koje nastaju iz straha od bolesti, nemogućnosti napuštanja domaćinstva i slično. Ono što je sigurno jeste da su žrtve nasilja sada u odnosu na nasilnika u zavisnijoj finansijskoj situaciji nego pre virusne pandemije.
Veliki broj poziva i na SOS telefon za psihosocijalnu podršku i na telefon besplatne pravne podrške ticao se problema nastalih u vezi sa viđanjem dece sa drugim roditeljem tokom vanrednog stanja, pa čak i zadržavanja dece od strane drugog roditelja protivno sudskoj odluci. Kako nisu postojala jasna uputstva, odnosno kako su ženama saopštavani potpuno suprotni stavovi različitih institucija vezanih za poštovanje modela viđanja tokom vanrednog stanja, Autonomni ženski centar se obratio Ministarstvu pravde i Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, ali problem vezan za viđanje dece i dalje nije razrešen.
Zabeleženi su slučajevi kažnjavanja žena koje su se uputile u institucije da prijave nasilje novčanim kaznama za kršenje mera zabrane kretanja tokom policijkog časa.
Jedan broj žena koji nam se obratio naveo je da su prijavile nasilje od supružnika/partnera koji imaju više od 65 godina, ali da su od strane policije izricane samo mere upozorenja i da im je rečeno kako ne mogu izricati hitne mere zbog vanrednog stanja. Isto je bio slučaj žene koja je prijavila kršenje hitnih mera, što je razlog za podnošenje prekršajne prijave i izricanje zatvorske kazne, kojoj je od strane policije rečeno da prijava neće biti podneta zbog vanredne situacije. U retkim slučajevima kada je policija i izricala hitne mere najčešće je izricala hitnu meru zabrane prilaska i kontaktiranja ali ne i hitnu meru iseljenja počinioca nasilja“, objašnjava Mirjana Mitić iz Autonomnog ženskog centra.

Jedno od neprimjerenih pitanja koje se često postavlja glasi zašto žene ostaju u nasilnim odnosima. Moguće je da će to biti i pogrešan argument za nerješavanje njihovog statusa tokom pandemije koronavirusa, da će se naći oni koji su na pozicijama odlučivanja i koji će postavljati pitanje zašto nasilne odnose nisu prekinule prije vanrednih okolnosti.
Dželila Mulić-Čorbo objašnjava kako je mnogo predrasuda koje dovode do pogrešnih zaključaka, mnogo je razloga zašto žene ostaju dugo u nasilnom odnosu zbog čega i jeste nasilje u porodici tako kompleksan problem.
„Ako znamo da je porodica najvrjednije mjesto koje jedna osoba može da ima i ako znamo da bi to trebalo da bude najsigurnije mjesto za život, i desi se da je suprotno, prvo što doživite je šok i nevjericu, pokušavate da se uvjerite da je to samo incident i da se više neće ponoviti, a to ne bude tako i nikad nije samo jednom. Postoji krug nasilja koji je karakterističan za sve nasilne partnerske odnose, gdje počinje sa podizanjem tenzije i konflikta, pa eskalacije i završava sa izvinjavanjem i obećanjem da se više nikada neće ponoviti. Mi smo skloni da vjerujemo mnogo puta da će to zaista tako i biti. A ne bude, i žene se ustvari najčešće odlučuju da prijave izađu iz kruga nasilja kada se uplaše za svoj život i/ili život svoje djece“, kaže Dželila Mulić-Čorbo.
I iz Vive žene takođe navode da je ostajanje u nasilnim odnosima najbolje objašnjeno kroz takozvani „Začarani krug nasilja“ a što podrazumijeva faze od rastuće napetosti do nasilnog događaja, žaljenja i izvinjavanja, odnosno „medenog mjeseca“.

Nasilno ponašanje nikada ne počinje prepoznatljivim oblikom fizičkog nasilja

„Dio nasilnika u ovoj fazi pokazuje zgražanje i kajanje zbog svog postupka. Često svoje ponašanje opravdavaju nervozom zbog posla, pićem, ponašanjem djece i slično. Spremni su se zakleti da se to nikada više neće ponoviti.
Žene u ovoj fazi iz brojnih razloga žele sačuvati zajednicu i spremne su povjerovati nasilniku. Obično su impresionirane izvinjenjima i načinom žaljenja zbog nasilja. Uvjerene su da će se nasilnik zaista promijeniti jer konačno radi i govori ono što je žena oduvijek htjela. Ova faza je samo privremena i iskustvo govori da obično vrlo brzo dolazi ponovo do prve faze, ukoliko se na vrijeme ne potraži stručna pomoć i za žrtvu i za nasilnika“, napominje Danijela Kaloči iz Vive žene.
Za razumijevanje ostajanja u nasilnim odnosima iz Autonomnog ženskog centra takođe navode obrasce nasilnog ponašanja koji nikada ne počinju prepoznatljivim oblikom fizičkog nasilja nego se u početku kako navode koriste mehanizmi kojima se negativno utiče na žrtvino samopouzdanje i samopoštovanje.
„Prvi znaci nasilja najčešće su različiti vidovi ispoljavanja ljubomore i sa njom povezane kontrole i izolacije, s tim da to u početku često deluje kao da je u pitanju briga – ta haljina ti ne stoji kako treba, ta prijateljica ti radi iza leđa, bolje je da slušaš mene jer ja te volim, javi mi se čim stigneš kući da ne bih brinuo i slično. Ovo su primeri koje žene često navode da su se dešavali u počecima veze, ali ih u tom momentu nisu doživljavale kao nasilje. Međutim, u značajnom broju slučajeva nasilnici se ne zadržavaju na ovome, već koriste i nove mehanizme koji kasnije eskaliraju u fizičko i druge oblike nasilja.
Moramo uzeti u obzir da većina žena koja nam se obrati govori da ne zna šta se tačno desilo, da njihov partner nije bio nasilan od početka, da im nije jasno kako su se našle u nasilnom odnosu i navode mnoge razloge koje su sada otežavajuće kako bi taj odnos prestao. Žene koje preživljavaju nasilje navode da je to najčešće skup razloga zbog kojih ostaju u nasilnim odnosima. Najčešće čujemo da su to: ekonomska zavisnost od počinioca nasilja (stambeno pitanje), zajednička deca (neke veruju da za decu nije dobro da odrastaju bez oba roditelja, neke misle da ne mogu samostalno vršiti starateljstvo nad decom iz ekonomskih razloga), odsustvo podrške porodice ili osoba od poverenja, nada da će biti bolje (da će se izvršilac nasilja promeniti, da će biti onaj ,,stari“…) Važno je napomenuti da mnoge žene ne napuštaju nasilnika iz straha za sosptvenu bezbednost i bezbednost dece, a sve statistike pokazuju da je najveći rizik od eskalacije nasilja i povređivanja žrtve u trenutku kada žena pokuša da napusti partnera i prijavi nasilje“, objašnjava Mirjana Mitić.

Dželila Mulić-Čorbo podsjeća da je naša sredina tradicionalna i patrijarhalna koja njeguje porodične odnose po svaku cijenu, ali sa vrlo jasno podijeljenim rodnim ulogama zbog čega i same žene vjeruju da je njihova pozicija u kući s razlogom podređena. Jedan od razloga ostanka u nasilnim odnosima je i veliko nepovjerenje u institucije zaštite.
„Da biste uopšte nekome prijavili i rekli za početak šta proživljavate preduslov je da imate povjerenje u tu osobu ili instituciju da će vam pomoći. Često je za ovih 20 godina ta podrška izostajala. A žene koje su preživjele nasilje u porodici osjećaju veliki stid i sram zbog toga, i često preuzimaju odgovornost za nasilno ponašanje partera na sebe, a osobe koje se stide onoga što doživljavaju trude se da to sakriju da ne bi dobile osudu okoline kojoj i jesu izložene u većini slučajeva a to je implicitno ili eksplicitno često izrečeno – sama je kriva jer je glupa, što nije otišla od njega, ne odlazi se tako lako iz porodičnih odnosa, čak ni iz onih gdje nije prisutno nasilje a posebno iz onih gdje jeste. Također je strah dominantno osjećanje, jer najveći broj femicida se događa kada žena napusti nasilnika ili kad najavi da će napustiti. U isto vrijeme, žene žrtve nasilja žive vrlo izolovan i kontroliran život jer su nasilnici organizirali takav život, često su odvojene od članova porodice, zabranjeno im je da se druže i imaju prijatelje, a ako su izložene u kontunitetu fizičkom nasilju, i same počnu da izbjegavaju druge ljude i javna mjesta. Često im je zabranjeno da rade, ili su potpuno ekonomski ovisne o partnerima, sa izostankom podrške od porodice, a samostalan život na taj način postaje zastrašujuće mjesto, još jedno strašno mjesto. I na kraju, kada skupe hrabrosti i odluče se da prijave nasilje, sudski procesi dugo traju, i često završavaju uvjetnim kaznama za počinioce i ta poruka koju mi kao društvo i sistem zaštite šaljemo jeste ustvari potpuno suprotna i sve je drugo samo nije zaštita“, zaključuje Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije.
Isti razlozi, nepovjerenje u institucije i neefikasnost institucija prisutni su i u Srbiji.

„Odgovor institucija u našoj državi je još uvek neadekvatan ili spor, sudski postupci se odugovlače godinama, reakcije policije i centara za socijalni rad često nisu u skladu s protokolima vezanim za postupanje u slučajevima nasilja. Zato se bespomoćnost koju žene osećaju samo uvećava neuspešnim pokušajima aktiviranjem institucija, mnoge čak i ne kreću u postupke i prijave jer ne veruju da će im biti pružena adekvatna podrška. Ovim ne želimo da pošaljemo poruku ženama da trpe nasilje već da je važno da se pre prijave nasilja napravi dobra strategija ili plan napuštanja nasilnika. Ne možemo i ne smemo pristupati problemu nasilja jednodimenzionalno i smatrati da se svi problemi završavaju ukoliko žena fizički napust izvršioca nasilja. Nasilje je višedimenzionalni problem koji utiče na sve aspekte žrtvinog života te ga tako i treba rešavati“, objašnjava Mirjana Mitić iz autonomnog ženskog centra.
Pored navedenog, a što podrazumijeva ponašanje žena u skladu sa patrijarhalnim očekivanjima te ekonomske ovisnosti i straha, iz Vive žene navode i niz drugih razloga zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima među kojima je i „spasiteljski sidrom“. „Ako ostane s njim može ga ‘spasiti’ i pomoći mu da se promijeni, on ne može živjeti bez nje, ubit će se i slično“, objašnjavaju iz Vive žene dodajući da je među razlozima poricanje (pokušaj da se vjeruje kako to nije loš brak), ljubav, dužnost, krivnja, sram i poniženje koje podrazumijeva potrebu da niko ne sazna, niska razina samopoštovanja, rodne uloge koje uključuju vjeru da su „muškarci takvi“ i odgovornost, što je možda jedan od po žrtvu od najopasnijih razloga jer zbog nje žrtva smatra kako joj je dužnost riješiti sve probleme i „spasiti vezu“.

Sa i bez koronavirusa, važno je znati da niko ne posjeduje moći spašavanja veze jer jedna osoba ne čini odnos. On je dvosmjerna relacija. Bez zajedničke želje da on opstane ništa se ne može postići. A tamo gdje postoji bilo koji oblik nasilja, nema ni razloga za pokušaje opstanka odnosa. Za prepoznavanje pogrešnih obrazaca koji se žrtve nekada i godinama drže najbolje je konsultovati psihoterapeute/kinje, a novac ne može biti izgovor za nečinjenje jer postoje usluge bez naknade u javnim ustanovama koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja. I dok se ne izgradi povjerenje u institucije a počinioci nasilja budu efikasno kažnjavani, uvijek postoje sigurne kuće kao zaista sigurna mjesta i garancija za distancu između žrtve i nasilnika.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Ajna Jusić sa mamom Sabinom na fotografiji Sakhera Almonema koji je autor izložbe “Breaking Free” posvećene djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama

Nije jednostavno živjeti sa ovakvom pričom. Nakon što sam saznala da sam došla na ovaj svijet činom takvog zločina, takvog zla, počela sam misliti da svoju majku podsjećam na sve. Bojala sam se da sam joj samo teret i da bi ona bila puno sretnija da nisam pored nje. Maštala sam o tome kako bih voljela da sam normalno dijete. Ne postoji cijena koju ne bih platila samo da se nije desilo.
Ne postoji ništa što ne bih uradila samo da mirno spavaš.
Ništa čega se ne bih odrekla samo da ne misliš o tome. Ne postoji uzdah koji sam udahnula a da ga ne bih dala samo da ne osjetiš. Boju koju sam vidjela a da je ne bih u crno obojila samo da ne misliš na to.
Ne postoji san koji ne bih odsanjala samo da ti ne sanjaš. Samo da se nije desilo. Nisi kriva ti majko.
Hvala ti za svaki dodir koji sam osjetila, veliko hvala na toplini svih zagrljaja koje sam osjetila.

Ovo su riječi Ajne Jusić, psihologinje, aktivistice, osnivačice i predsjednice Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ koje izgovara u dokumentarnom filmu „Nevidljivo dijete“. U filmu turskog reditelja i scenariste Muhammeda Ibrahima Sismana pratimo potragu Ajne Jusić za Safom, biološkom majkom Lejle Damon, koja je, kao i Ajna rođena zbog rata. Nakon što je preživjela silovanje u Foči i rodila Lejlu, Safa ju je dala na usvajanje.
Lejla danas živi u Velikoj Britaniji sa usvojiteljima koji su se zatekli u ratnoj Bosni i Hercegovini u trenutku njenog rođenja.
Potreba da jedna djevojka pomogne drugoj jer ih povezuje isti traumatični kontekst dolaska na svijet približava nam živote žena žrtava ratnog seksualnog zlostavljanja i djece rođene zbog rata.
O djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama Ajna Jusić imala je priliku govoriti i pred predstavnicima/ama UN-a u New Yorku 25. novembra 2019. godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Zahvaljujući tome konačno su se i bh. predstavnici/e vlasti i institucija zainteresovali za poziciju žena žrtava i djece rođene zbog rata.
Nedavno je britanska agencija Shape History Ajnu Jusić izabrala kao jednu od sedam žena, globalnih liderica, koju treba svijet slaviti u 2020. godini.
Svi uspjesi njenog aktivizma itekako su važni kao dio ohrabrenja za sve žrtve i djecu rođenu zbog rata, ali one najveće prepreke i uspjehe Ajna je savladala i prije izlaska na međunarodne pozornice, zahvaljujući vlastitoj nesvakidašnjoj snazi i jednakoj snazi njene majke te podršci očuha koja nikada nije izostajala.

Piše: Kristina Ljevak

Proces prihvatanja istine o okolnostima u kojima ste rođeni i odluka za aktivističkim djelovanjem su potpuno različite stvari i svaka zahtijeva posebnu snagu. Je li onaj osjećaj pravdoljubivosti iz djetinjstva bio presudan za aktivistički angažman i kako je sazrijevala odluka za javnim istupom što je bez sumnje pomoglo brojnim majkama i djeci koja neće imati snage, a za šta ih ne treba kriviti, da progovore, pa čak ni pred ljudima iz najbližeg okruženja?

Biti cijeli život drugačiji i jednostavno tretiran drugačije ostavlja prostora za puno pitanja. U mom slučaju, ostavljen je prostor i za traženje odgovora koje sam našla u svojoj petnaestoj godini. Tada sam shvatila koliko je sve to nefer što smo mama i ja preživljavale jer niti je ona kriva niti sam ja. I tad sam samo poželjela da ovaj svijet postane bolje mjesto za moju mamu i sve žene koje su isto preživjele, pa tek onda za djecu. Baš tad, u meni je sav „dječiji nemir“ i dječija borbenost proradila i tu negdje se pretvorila u ogromnu snagu koju danas, uz podršku mame i očuha ulažem u aktivizam. Uvijek mi je važno reći da svog očuha nazivam očuhom kako bi javnost bolje shvatila cijelu priču, ali taj čovjek je moj anđeo čuvar i moj jedan jedini otac, tata, moja hrabrost. Od samom početka borbe nadala sam se i još uvijek se nadam da će druge majke i druga djeca crpiti snagu iz mog aktivizma, iz mog djela i da moje riječi dopiru do njih, one riječi s kojima naglašavam da nisu sami i da nije sramota to što su doživjeli i preživjeli. I da su za mene ponosni, da su za mene porodica.

MOJ GLAS JE MOJA TERAPIJA

Vjerujem da svakodnevno dobijate potvrde važnosti vlastite spremnosti da govorite o djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama, a one potvrde koje dopiru do šire javnosti su situacije poput vašeg govora u UN-u ili skorašnjeg uvrštavanje među sedam žena globalnih liderica. Kako vam je iz perspektive UN-ove govornice izgledao period od prije nešto više od deset godina, kada ste nakon spoznaje o vlastitom rođenju prolazili kroz veliku identitetsku krizu čemu je prethodilo vršnjačko zlostavljanje i stalno postavljanje pitanja o imenu oca?

Tog momenta kad sam ušla u salu u UN-u rekla sam sama sebi – Ajna budi hrabra i snažna, za svoju majku, za sve svoje majke, za sve svoje sestre, za svu svoju braću. Pošalji vašu zajedničku poruku. Govor koji sam tamo imala, bio je poprilično „moj govor“, moj život, ali poenta i probleme koje sam istakla, to su problemi svih žena preživjelih i djece rođene zbog rata. Kad sam završila svoj govor, kad sam podigla glavu i vidjela da su svi ljudi ustali, bila sam šokirana. Ali u tom trenutku sam jednostavno pomislila – ovaj svijet može biti bolji i ja ću dati sve od sebe da bude. Dok je trajao aplauz, sjećam se da me je pozdravljala direktorica UN Women, dotakle me po ramenu, tad sam pomislila – nikad više ni jedna osoba ne treba da preživi ono što smo mama i ja preživjele, ali nikad, nikad, nikad! U autu, na putu prema aerodromu plakala sam kao godina, od sreće, od tuge, od muke, od želje, od svega ali tad sam znala da to pitanje na šalteru „ime oca“ je toliko minorno u odnosu na to koliko je važno što prekidamo lanac šutnje. Moj glas je moja terapija i to odgovorno tvrdim.

TREBALO JE OTIĆI NA DRUGI KONTINENT DA BI NAS SHVATILI OZBILJNO

O tome koliko je pogrešno insistiranje isključivo na imenu oca u našoj administraciji svjedoče brojni primjeri, a sigurno je najradikalniji onaj koji se tiče djece rođene zbog rata. Vaše udruženje „Zaboravljena djeca rata“ ovom problemu kao i nizu drugih posvećuje neophodnu pažnju. Može li se sada govoriti o izvjesnosti promjene ove diskriminirajuće kategorije koja djecu rođenu zbog rata ali i neke druge osobe svaki put dovodi u stanje retraumatizacije?

Mislim da može. Sve je to bilo u procesu rješavanja međutim, kao i druge naše aktivnosti, sve je stalo s obzirom na pandemiju koronavirusa. Nakon New Yorka politička scena u BiH je zaista shvatila da je potrebno raditi sa našim Udruženjem, i upravo povratak iz NY nam je donio i prvi sastanak u Državnom parlamentu BiH sa gospodinom Sašom Magazinovićem. Znači pomak se desio. Nakon toga, niz sastanaka sa Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike, te ombudsmankom za ljudska prava Jasminkom Džumhur. Znači, trebalo je otići na drugi kontinent da bi nas se shvatilo ozbiljno, ali nije problem. Mogu ja ići svaki mjesec ako će to značiti korak naprijed u procesu ostvarivanja prava djece rođene zbog rata, i svakako ako će doprinijeti smanjenju diskriminacija i uvažavanje imena moje majke na mojim dokumentima. Da nje nije bilo ja danas ne bih mogla ništa uraditi. Davno sam rekla, da nije moje majke ja danas ne bih znala boje razlikovati, ne bih znala šta je dodir, pogled, kako je to voziti biciklo, ne bih završila fakultet, itd. Tako da, itekako je njeno ime na mojoj diplomi važno.

Ajna Jusić sa fotografijom mame Sabine sa izložbe “Breaking Free” autora Sakhera Almonema

U društvu kakvo je naše, žene žrtve ratnog seksualnog nasilja stalno su izložene retraumatizaciji, od odbacivanja najbližeg okruženja do ponovnog procesa prolaženja kroz traumu tokom sudskih procesa u zemlji u kojoj ni zakoni nisu ujednačeni a odnos prema žrtvama nerijetko ponižavajući. O tome dovoljno govori i činjenica da je tek nedavno od počinioca seksualnog nasilja u ratu naplaćena prva novčana naknada. Nakon najtraumatičnijeg iskustva koje žena može doživjeti i izostanka sistematske podrške, barem psihoterapijska podrška ne bi smjela izostati. Na koji način je ona pružana vašoj majci i na koji način ste je vi dobijali od onog trenutka kada ste saznali da ste dijete rođeno zbog rata?

Moja majka je tokom rata dobijala podršku od strane osoblja Sigurne kuće Medica Zenica. Nakon izlaska iz Medice, nastavila je tamo dobijati podršku dok se nije bolje osjećala. Što se tiče moje psihoterapijske podrške, moja majka mi je obezbijedila višegodišnju terapiju u Zenici uz pomoć moje tadašnje Medicinske škole i moje razrednice. Poslije toga, i dan danas, i ja i mama samostalno si obezbjeđujemo podršku na različite načine. Mama je korisnica i usluga Sigurne kuće Vive Žene ali i drugih stručnjaka koje smo obezbijedile. Tako da je suštinski, parola snađi se. Najbitniji procesi i za mene i za mamu jesu procesi prihvatanja i izgradnja zdravih mehanizama kako bismo se adekvatno nosile sa ovako teškom traumom. Pored nas, i moj tata je dobio pomoć jer naravno i njega se direktno tiču naše priče.

ZA PSIHOTERAPIJU NIKADA NIJE KASNO

Vjerovatno se neka djeca ohrabrena vašim djelovanjem ili njihove majke, tek sada javljaju sa istim iskustvom, a možda sve prethodne godine nisu imali nikakvu psihološku podršku. Mi govorimo djeca, a s obzirom na činjenicu da je od završetka rata prošlo skoro 25 godina, jasno je da su to sada odrasli ljudi. Je li prekasno sada djelovati, odnosno započeti proces psihoterapijskog rada?

Za psihoterapiju nikad nije kasno i upravo je rad našeg Udruženja to i pokazao. Uvijek je vrijeme za rad na sebi, za osnaživanje sebe i za pružanje međusobne podrške. Šutiti cijeli život ništa dobro ne donosi, ali raditi na preživljenoj traumi bilo kada je vrlo poželjna stvar. Mi kroz svoj rad stalno naglašavamo važnost psihoterapije i ohrabrujemo majke i djecu da nam se jave kako bismo im pomogli u procesu pronalaska adekvatne psihoterapijske podrške.

Koliko je za vas bilo retraumatizirajuće iskustvo snimanja dokumentarnog filma „Nevidljivo dijete“ i potraga za Lejlinom majkom Safom te susret sa drugim ženama žrtvama seksualnog nasilja u ratu?

Mnogo teško, ali stvarno mnogo. Kroz taj period sam preživjela i svoju, ali i njihovu traumu. Sreća, majka je sve vrijeme bila sa mnom pa smo se zajedno nosile kroz taj proces. Ali, s obzirom da smo znale zašto to radimo, baš u tome je ležala naša snaga da nastavimo. Ako mene pitate, ponovo bih prošla isto ako će to donijeti nova saznanja i nove podrške za naše majke i djecu.

Moglo se lako dogoditi da Lejla nikada ne sazna ništa o okolnostima u kojima je rođena a pritom da živi u neuporedivo uređenijem društvu nego što je naše. Zanima me šta kao psihološkinja i kao dijete rođeno zbog rata mislite o tome da li je teže živjeti uz istinu ma kakva ona bila ili u prividu spokojnog neznanja, postoje li uopšte pravila ili je sve različito od osobe do osobe?

I kao psihologinja i kao dijete rođeno zbog rata kratko i sigurno ću reći – da svako ima pravo da zna svoje porijeklo, ma kakvo ono bilo. Na svakoj osobi je poslije saznanja da donese odluku na koji način će to prihvatiti. Ja sam 15 godina živjele bez istine i bilo je toliko teško da ne želim ni da mislim o tome. Jednostavno, tokom tih 15 godina znate da nešto nije uredu, da fale tu neke puzlice da slika bude kompletna ali vi ih ne znate. Dok nisam saznala istinu, u svojoj glavi sam kreirala najmanje 10 mogućnosti u kojima sam sebi objašnjavala šta je to moglo biti sa mojim tatom, noći kao dijete sam provodila pitajući se šta nije okej sa mnom jer svaka osoba osjeća da je drugačija ili kao Lejla, ona je osjećala da odrasta daleko od svoje istine samo je čekala dan da je sazna. I Lejla i ja smo zamislile svaku moguću priču ali ni jedna od nas nije pomislila da su naše majke preživjele ratno silovanje. I jeste nam objema bilo užasno teško, ali evo danas ćemo obje isto reći – važno je, prevažno da znam ko sam. Ovo su slučajevi Lejle i mene, kao i naših prijatelja u Udruženju, ali ko zna, možda negdje postoji dijete koje zna svoje porijeklo i nije sretno jer ga je saznalo – i ova verzija priče je uredu, u takvim okolnostima držim stav da se ni to ne može osuditi. Ne možemo osuditi ni moju mamu što me zadržala, ali ni Lejlinu mamu što je dala na usvajanje. Poslije takve traume, svaka odluka je ispravna jer niko ko to nije preživio ne može znati kakav je osjećaj pogledati dijete, a u isto vrijeme znati kako je nastalo i zašto je rođeno.

SNAGU MOJE MAJKE NE ZNAM NITI ĆU IKADA ZNATI OBJASNITI

Na osnovu iskustva koja imate u komunikaciji sa žrtvama i rada u Udruženju, može li se dati odgovor na pitanje kako žene žrtve nastave sa životom. Moja prijateljica koja je prisustvovala sudskim svjedočenjima žena žrtava misli kako nikada ne bi mogla nastaviti živjeti. A vas je majka naučila da ne postoje kompletno loši narodi nego pojedinci. Kako objasniti takvu snagu?

Svaka žena (osoba) preživjela ima svoje načine preživljavanja. Za neke žene motivacija je u osuđivanju zločinca, za neke je odlazak što dalje, za neke žene je aktivan rad, aktivizam. Za moju majku ja sam bila motivacija, moj fakultet, moj sretan život. A ona kao takva divna majka znala je da mržnja može samo loše da mi donese, da može učiniti da postanem mračna, ogorčena osoba, ali ona je izabrala taj put da bi moj život učinila svjetlijim i ja sam zauvijek zahvalna. I njenu snagu ne znam niti ću ikada znati objasniti.

Koliko god je zbog stigmatizacije bilo teško majkama koje su zadržale svoju djecu rođenu zbog rata, vjerujem da nimalo lakše nije bilo ženama koje su se odrekla starateljstva nad djecom. Jeste li o tome razgovarali sa majkama koje su imale takvo iskustvo, osim Safe za koju vidimo u filmu koliko joj je važno da je biološka kćerka koju nikada nije vidjela ne osuđuje.

Nisam. Safa je jedina žena s kojom sam direktno sjela i porazgovarala. Za druge žene znam, komuniciram sa njihovom djecom ali s njima direktno na tu temu nisam jer ne želim da prodirem u traumu. Biram smjer komunikacije u kojim razgovaramo o njihovom osnaživanju i svemu što im može pomoći. A što se djece tiče, nekoliko mojih prijatelja koji su u istoj situaciji kao Lejla, opraštaju svojim majkama i pružaju im veliko razumijevanje za takvu odluku.

Često imamo potvrde da ovdje ne postoji sistem ali da postoje pojedinci i pojedinke koji vlastitim doprinosom spašavaju ovo društvo. Jedan od njih je, čini mi se, vaš srednjoškolski direktor, čovjek kojem ste se prvom povjerili nakon što je bilo očigledno da prolazite kroz specifičan period sa posljedicama po učenje i vladanje, a nakon što ste otkrili kako je došlo do začeća. Koliko je bio važan taj razgovor, osjećaj da se možete povjeriti i možete li uopšte zamisliti kako bi sve izgledalo da je umjesto tog čovjeka bila neka druga, hladna i nezainteresovana osoba?

Vjerujte mi, ne želim ni da zamislim drugačiju reakciju. Reakcija tog čovjeka me vratila na ispravnu putanju. U tom periodu, još tad u pubertetu, kao poprilično tužno dijete prolazile su mi razne misli kroz glavu i sve su to bile jaaaaako loše ideje, i sreća da se desio upravo taj razgovor i da nisam ni jednu lošu ideju realizovala. U tom trenutku zamislite samo dijete u pubertetu koje je saznalo istinu, zaredalo jedinice iz svakog predmeta, izostanaka taman dovoljno da se izbaci iz škole i đačkog doma. Na sve to pritisak kako će majka reagovati na tolike probleme, plus pritisak što ne znam kako da joj kažem šta sam saznala… Količina razumijevanja koju sam od njega dobila, bila je tačno dozirana onoliko koliko je trebalo da se dozovem i krenem pravim putem. Hvala mu sad, i zauvijek.

Jedan od Vaših ključnih problema bio je strah da ćete majku iznova podsjećati na traumu koju je preživjela, da ste joj teret i da bi joj bilo bolje bez vas. Na koji način ste prevazišli taj strah i koliko je vaša i spremnost vaše majke da se zajednički bavite traumom bila ljekovita?

Naša spremnost da zajedno nosimo to breme je bila ključna, i danas jeste uz podršku maminog muža, mog oca. Zajednička borba je ključ dobrog nošenja sa traumom. Sve svoje strahove sam prevazišla uz pomoć psihologinje koja je radila sa mnom, a ponekad sa mojom majkom i sa mnom, pa smo nakon nekog vremena prelazili na porodične tretmane. Stručna i porodična podrška za mene je bila ključ mog prevazilaženja straha i izgradnja moje snage za ovo što danas jesam.

Ajna Jusić pred izložbu “Breaking Free”

ZAKON MORA PREPOZNATI DJECU ROĐENU ZBOG RATA

Djeca rođena zbog rata ni na koji način nisu prepoznata u ovom nesretnom sistemu. Vaše majke nisu imale nikakve olakšice tokom vaših školovanja naprimjer. Dio toga je posljedica ćutanja na koje su zbog diskriminacije žene žrtve bile primorane. Kako tumačite toliku neosjetljivost države pa čak i kad je Bosna i Hercegovina u pitanju? Da li sada u nekim segmentima prepoznajete potrebu da se barem djelimično ispravi ta greška?

Greške u vezi našeg školovanja su prošle, sad država može omogućiti pomoć djeci za prekvalifikaciju s obzirom na to da je većina djece rođene zbog rata u našem Udruženju završilo samo srednju školu zbog nedostatka finansijskih sredstava da upišu fakultete. Moja mama je dizala kredite za moje školovanje pa smo vraćali godinama, baš nedavno smo sve isplatili što smo uložili s obzirom i na kamate i period na koji smo otplaćivali kredit. A neosjetljivost države u prvom redu mora hitno da se mijenja u smjeru zakonskom prepoznavanja kategorije djece rođene zbog rata. Hitno!

Da je žena kriva za silovanje dio je uvjerenja u patrijarhalnoj kulturi, a normalizacija silovanja djeluje kao dio nacionalnog folklora. Zato je i moguće da se desi da neko ko je politički predstavnik analogiju za neki politički problem pronalazi u nesposobnosti žena da se odupru silovanju. Mislim na nedavni slučaj Arapovićevog komentara na Facebooku koji jeste izazvao i neke dobre reakcije i aktuelizirao važan problem, ali s druge strane nam ponovo stavio do znanja u kakvom mraku živimo. Rekli ste da ste spremni život posvetiti aktivnostima vezanim za djecu rođenu zbog rata. Koliko, po vama, imamo razloga za optimizam i vjeru da ćemo u dogledno vrijeme živjeti u društvu koje će razumjeti poziciju žrtve, poštovati njenu traumu i činiti sve da ne doprinosi procesu retraumatizacije?

Vjeru moramo imati, moram biti optimistična. Svojim radom ja ću pružati i sebi, i svojim majkama i članovima udruženja, i društvu, svaki dan ću pružati bar po jedan razlog da se borimo. Nikad nećemo saznati da li će doći vrijeme za razumijevanja naših majki, njihovih trauma ako svojim radom ne gradimo društvo i sistem da bi upravo to vrijeme doživjeli. Ja u to vjerujem i za to se borim. Ali davno sam rekla, sama ne mogu. Trebam podršku društva, podršku medija, kako bih na kraju dobila i podršku države u ovoj borbi. I rekla sam i uvijek ću ponoviti isto – moje zadnje riječi biće posvećene pravdi i prihvatanju svih preživjelih žena i njihove djece.

Mislim da je jako važno još jednom na kraju spomenuti i vašeg očuha koji je zapravo po svemu vaš otac. Važno je spomenuti njegovu ulogu u vašem i majčinom životu, a sve skupa u patrijarhalnom bosanskohercegovačkom društvu. Da li ste nekada razgovarali o njegovom izboru, dosljednosti i podršci ili je njemu ono što čini nešto što se podrazumijeva?

Moj otac je oličenje ljudske dobrote. On je naš anđeo čuvar i od samog početka je znao naše priče i uvijek je govorio da nikad nismo same. I da kad cijelo društvu upire prstom u nas, da će on stati pored nas i pokazati društvu koliko vrijedimo. I on to i dan danas radi. Njegovo postojanje je dokaz na koji način treba prihvatiti i pružiti razumijevanje ovakvim traumama. Primjer za cijelo društvu, ne samo u BiH već za cijeli svijet. Ponosna što ga mogu nazvati svojim tatom.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Prije tri godine Marija Ratković je saznala da ima rak. Nešto ranije željela je otići kod prijateljice u Dominikansku republiku na „zimsko“ ljetovanje. Nakon dijagnoze imala je istu želju, ali ne i odobrenje ljekara da to učini. Imala je i neopisivi osjećaj krivice zbog svakog pojedenog slatkiša, hrane s aditivima, pomfrita, nesigurnog seksa i nesvjesnog povređivanja bližnjih.
Po dijagnosticiranju karcinoma, svjesna da je depresivnim ljudima teže da se izliječe, skupila je novca što je imala i otišla kod psihoanalitičarke. Pored mogućnosti da ispriča i isplače sve pred profesionalnom osobom, plakala je i kod kuće i na kauču prijateljica, nekada nad mogućnošću vlastite smrti, nekada zbog vlastite nerođene djece. Marija je imala karcinom grlića materice.
Dobila ga je u trideset i četvrtoj godini. Do tada je živjela onako kako to čini većina ljudi iz njene generacije.
Sa završenim studijem arhitekture i pred sam doktorat iz studija teorije umjetnosti i medija, radila je povremene i prekovremene poslove, kao teoretičarka kulture i kolumnistica.

Piše: Kristina Ljevak
Foto: Darko Pavlović

Malo je situacija u kojima se žena u balkanskom društvu neće osjećati krivom, pa ne iznenađuje što neće biti pošteđena osjećaja krivice onda kada je i njeno reproduktivno zdravlje u pitanju.
S raznoraznim, nerijetko neučinkovitim kampanjama o važnosti preventivnih pregleda, ne može se baš svaki problem premostiti, ali to mnogima daje za pravo da se iščuđavaju što je proteklo mnogo vremena između dva ginekološka pregleda, najčešće onog na kojem je sve bilo uredu i onog na kojem je dijagnosticirana neka promjena. U prekarijatu vrijeme brže prolazi, a svakako ga je teže planirati.
Zato je najveća pobjeda za Mariju bila da kaže – da, ja sam ta žena.

Zdravlje žena nije privatno pitanje nego vrijednost društva

„Ja sam ta neodgovorna žena koja nije odlazila na preglede, imam trideset godina, ceo radni staž mi je prošaran privremenim i povremenim, neplaćenim prekovremenim poslovima, neoverenom zdravstvenom knjižicom, urušeno mi je poverenje u Dom zdravlja, bez obzira na to što mislim da imam dovoljno znanja, nije mi se dalo da idem na pregled ako nemam simptome, odlagala sam redovne kontrole, imam hroničan nedostatak novca, ne verujem lekarima, nije mi zdravlje prioritet – evo to nisu druge, neke tamo žene, to sam ja.
Dijagnoza je bila potvrda da nisam bolja ni pametnija ni srećnija od drugih i bez obzira iz koje društvene grupe dolazimo, mi žene većinu problema delimo, samo su oni naravno sve ozbiljniji što je materijalna situacija lošija. Preuzimanje odgovornosti za svoje zdravlje je intimna odluka svake od nas – ali čak i da žena greši, mi zajednički moramo da rešimo ove probleme koje sam nabrojala jer verujem da je zdravlje žena vrednost društva i to nije privatno pitanje. Zdravlje ne sme da bude luksuz onih koje se posebno posvećeno brinu o sebi već pitanje društvenog standarda. Društvo je odgovorno za to što pored teškog rada ne stižemo da brinemo o sebi i živimo dostojanstveno.“
Marija je imala sreće jer uz savremenu nerve-sparing operaciju kojom je karcinom otklonjen, nisu oštećene ni seksualna ni funkcija bešike, dok u uobičajenoj praksi posljedice po zdravlje žena i posebno seksualni život nakon odstranjivanja karcinoma još uvek nisu tema o kojoj se razgovara.

Moja sagovornica se potrudila da dobije sve neophodne informacije prije intervencije i početka liječenja.
Između njenog nastupa prema ljekarima u potrazi za informacijama i žene koja dolazi iz drugačijeg konteksta razlika je „u tri minute“ kako Marija kaže.

Boli me što se u očaju okrećemo jedni od drugih

„Na lekarski konzilijum na kome mi je saopštena odluka o nastavku lečenja došla sam spremna, edukovana sa desetak pitanja o nedoumicama, za koje sam želela odgovore da bih ispravno odlučila. Uključila sam telefon da snimam kako ne bih zaboravila ili pogrešno razumela. Sve ukupno trajalo je šest minuta. Posle mene ušla je jedna žena sa sela. Izašla je posle tri minuta. Kada ju je muž pitao šta su lekari rekli – ona je zbunjeno rekla ‘ne znam’.
Nismo mi jednake – ali su naše ustanove toliko prebukirane – da ne ostaje vremena da se lekari posvete ni jednoj od nas, čak ni onoliko koliko moraju. Boli me što se u očaju okrećemo jedni od drugih – ljudi se svađaju u čekaonicama, svađaju se sa medicinskim osobljem, jedni druge krivimo a propuštamo da vidimo koliko smo svi zajedno u istim problemima – niko na nema za cilj prepune čekaonice – to je neka vrsta vanrednog stanja u kome smo od devedesetih. Sa Laboratorijom za eksperimetalnu psihologiju radili smo zato dva paralelna istraživanja – jedno o iskustvima žena unutar zdravstvenog sistema i drugo o opterećenju zdravstvenih radnica i radnika – nemoguće je odvojiti te dve strane sistema, moramo da učimo iz njih kako bismo mogli da smislimo rešenje.
Najteže je onima koje nemaju sreće da dođu do dijagnoze, one umiru kao i pre 100 godina, negde daleko od očiju javnosti bez svesti o tome da je rak moguće lečiti i izlečiti. U 2020. godini – rak grlića materice je bolest siromašnih zemalja, čak 90% svih slučajeva dolaze iz zemalja u razvoju – koje još uvek nemaju funkcionalne programe redovnih pregleda (skrining) i HPV imunizacije. Zato moramo da implementiramo rešenja koja su pre svega humana, koja dolaze do svih žena, i rešavaju probleme čak i pre nego što se postanu opasnost za život, onda kada je to lako i pristupačno.“

Kod nas su tabui kao babuške, ispod svakog se krije jedan novi. Pored toga što će karcinom grlića materice biti tabu, jednako je, ako ne i više, tabuizirana seksualnost tokom i nakon liječenja. O tome se ne razgovara sa ginekolozima.

Naše društvo gaji kasapski odnos prema ženama

„Žene prosto ne razgovaraju sa ginekolozima o seksu, posebno ne o zadovoljstvu u toku seksa. Prestup je da se govori o seksu posle operacije, jer smatra se da je dovoljno za ženu da je živa. Kod nas ne postoje stručnjaci koji se bave pitanjima seksualne funkcije ili disfunkcije kod žene. Moje iznenađenje je bilo još veće kada sam saznala da se tek uz savremene operacije čuvaju nervi vagine i bešike. U operaciji koja postoji od 19. veka – tek pre dvadeset godina neko je počeo da se bavi pitanjem očuvanja ovih nerava. Ali to ne čudi jer je do pre 10 godina postojala naučna zabluda da uklanjanje materice poboljšava seksualni život žene, bez obzira na to što se pri radikalnoj histerektomiji presecaju autonomni nervi koji vode do bešike i vagine. Ovakav zaključak nastao je jer su žene u stanju da godinama trpe grčeve ili bolove koji potiču od različitih ginekoloških tegoba, i da je već nestanak tih bolova posle operacije značio poboljšanje. Tek su neurolozi koji se posebno bave ženskim orgazmom u drugoj dekadi 21. veka otkrili da većina žena retko i doživljava vaginalni orgazam, pa odsustvo ove vrste neurološkog odgovora ne primećuje kao disfunkciju. Znači ne samo da žene ne govore o seksu i ne poznaju svoje telo, već za ogroman broj žena seks predstavlja stalni izvor bola.
Mene je začudilo da se u samo jednoj bolnici u Beogradu godišnje obavi oko 1000 histerektomija – hirurškog odstranjivanja materice koje sa sobom nosi mnogobrojne komplikacije. Ali u zemlji koja seks posmatra kao reproduktivnu funkciju, a žene često nemaju pristup kontracepciji – za mnoge žene koje već imaju decu je odstranjivanje materice neka vrsta spasa, pre svega od neželjenih trudnoća i brojnih nekad i opasnih ilegalnih abortusa, a zatim i od bolova i krvarenja koji potiču od mioma ili drugih patoloških stanja i na kraju to je efikasan sistem radikalnog lečenja brojnih predkanceroznih stanja koja se ponavljaju budući da se uobičajeno praktikuje nezaštićen seks, a telo ne stvara prirodni imunitet na seksulano prenosive infekcije.
Posle turneje po zdravstvenim ustanovama i svih saznanja iz literature – mogu reći da je naše društvo gaji apsolutno varvarski ili preciznije kasapski odnos prema ženama. Neophodno je da puno godina radimo na bazičnoj edukaciji žena – o svom telu i o mogućnostima zaštite, kako ih ne bismo dočekivali na nož, u bukvalnom i prenesenom značenju.“

Kada govorimo o ženskom pravu glasa – to nije samo pitanje izražavanja političke volje – već i govora o ženskom iskustvu koje i pored mnogih ostvarenih prava nije došlo na dnevni red. Mi se još uvek nismo pomakli sa pitanja života i smrti – na pitanja kvaliteta života i elementarnih potreba, a posebno ne na pitanja ženskog zadovoljstva. Zamislite da se na mestima odlučivanja umesto o ubijenim ženama ili pravu o na prekid trudnoće, priča o besplatnim ulošcima i vaginalnom orgazmu – to zaista zvuči kao naučna fantastika. Ali to je svet kome ja kao žena težim.

Žene nisu nikome bitne – osim samima sebi

O majčinstvu kao nečemu što se podrazumijeva (ali samo onda kada država ne mora da promijeni nijedan zakon i učini bilo šta što bi išlo u korist majki koje to ne mogu postati spontanim začećem) se govori u redovnim okolnostima. Ide se „u juriš“ na natalitet, podsjeća na opasnost od „bijele kuge“, naše materice postaju teme za skupštinskim govornicama. Zanimljivo je da je u ovom korona vremenu briga o trudnicama i porodiljama na posljednjem mjestu (ako je i tamo) svih javnih nastupa naših regionalnih državnih predstavnika/ca. O porodiljama i trudnicama čujemo samo onda kad su zaražene ili izliječene od virusa. Ako smo i imale nekih iluzija, vrijeme pandemije koronavirusa ih je spalilo. Nikome reproduktivna prava nisu važna. Ni trudnice ni porodilje, a posebno abortus niko ne spominje, kao da su korona i policijski sat zaustavili neke uobičajene životne procese. „Žene nisu nikome bitne – osim samima sebi“, kaže Marija.

„To što se država bavi sopstvenom populacionom politikom, ne možemo smatrati brigom za majku a posebno ne brigom za ženu. Često čujem bajke o našim babama koje su se navodno porađale bešumno u svoja četiri zida ili na njivi i mislim da društvo uporno okreće glavu od svih pitanja od značaja za žene – od nas se očekuje da nenametljivo isporučujemo zdravu decu, a sve ostalo nikog ne zanima. Ali ženski pogled na tu bajkovitu istoriju je umnogome drugačiji – u vreme tih baba o kojima se priča žene su se udavale već s 12 i 13 godina, nisu imale pristup lečenju ni kontracepciji, bile su u potpunosti finansijski zavisne i ograničenog kretanja, nisu imale vlast nad svojim telom, a ako tome dodamo i silovanja, jasno je da su bili mnogo češći ilegalni abortusi čak i čedomorstva, ali i bez toga smrtnost dece je bila ogromna, pa se rađalo više dece kako bi bar neki od njih preživeli, vladala je neka vrsta surove prirodne selekcije, prosečni životni vek žena je pre Drugog svetskog rata bio tek nešto više od četrdeset godina i za mene je nepodnošljiva svaka romantizacija tog perioda. E sad zamisli – mi smo tek dve ili tri generacije od tog stanja i razumljivo je da se potrebe žena – bilo da su to želje za besplatnim sanitarnim produktima, konsenzualnim seksom, nenasilnim odnosima, bezbolnim porođajem, porodiljskim odsustvom ili kvalitetom života bilo da ono podrazumeva odsustvo bola neometano uriniranje ili zadovoljstvo u seksu gledaju kao hirovi ili luksuz. Kada govorimo o ženskom pravu glasa – to nije samo pitanje izražavanja političke volje – već i govora o ženskom iskustvu koje i pored mnogih ostvarenih prava nije došlo na dnevni red. Mi se još uvek nismo pomakli sa pitanja života i smrti – na pitanja kvaliteta života i elementarnih potreba, a posebno ne na pitanja ženskog zadovoljstva. Zamislite da se na mestima odlučivanja umesto o ubijenim ženama ili pravu o na prekid trudnoće, priča o besplatnim ulošcima i vaginalnom orgazmu – to zaista zvuči kao naučna fantastika. Ali to je svet kome ja kao žena težim.“

Marija Ratković je osnivačica Centra za biopolitičku edukaciju čiji se rad bazira na kulturalnim, političkim, pravnim, filozofskim, moralnim i etičkim aspektima ljudskih praksi čija je jedna od prvih aktivnosti stvaranje svijesti da HPV vakcina treba da bude dostupna i uključena u zdravstveno osiguranje svih mladih. Pored toga, u njenom rodnom gradu Šapcu koji nema sličnosti sa ostatkom Srbije, imenovana je za pomoćnicu gradonačelnika za mlade, te je zahvaljujući njenoj inicijativi 4. marta 2020. Grad Šabac na skupštinskom odboru donio jednoglasnu odluku o finansiranju nabavke vakcine protiv HPV-a. Riječ je o prvom i za sada jedinom gradu u Srbiji sa ovakvom praksom. U Bosni i Hercegovini takva praksa ne postoji.

Život dostojan čovjeka niti je skup niti je nedostižan

„Taj put možemo da gledamo kao neku poetsku katarzu, ali mogu da budem iskrena i kažem da je to putovanje popločano krvlju, suzama i nepojmljivim bolom ne samo mene već ogromnog broja žena i svih koji ih vole. I zato to ne mogu da slavim kao uspeh. Od pilot projekta imunizacije protiv HPV u Srbiji, prošlo je četiri godine i za to vreme je od raka obolelo još oko 6000 žena, a od premalignih promena – takozvanih ‘ranica’ još mnogostruko više i svako poznaje neku od njih. I sigurna sam da je to uticalo na jednoglasno donošenje odluke – apsolutno svi odbornici svih političkih opcija ujedinjeno su stali na stranu prevencije i to me ispunjava nadom.
Šabac je po mnogo čemu poseban – a ta posebnost se ogleda u tome da 20 godina postoji kontinuitet demokratije, zajedničko dogovaranje, podela funkcija, savetodavna tela, izrada i razvoj strategija u mnogim oblastima i to daje rezultate. Savet za zdravlje prepoznao važnost moje inicijative – koju sam predstavila kao nezavisna istraživačica, još mnogo pre nego što sam došla na poziciju pomoćnice gradonačelnika. I to je model kako može i kako treba da funkcioniše donošenje odluka – da ličnosti, grupe ili udruženja građana predlažu inicijative, da savetodavna tela daju mišljenje, a da onda stručnjaci pišu, vlast donosi odluke skupštinskom većinom. Ta odluka se doživljava kao moja zato što je kruna aktivizma kojim se bavim godinama – ali ona ne bi bila moguća da nije u skladu sa zakonima, da nije prepoznata od strane celokupne stručne javnosti i da lokalna vlast nije imala sluha da čuje za šta se narod bori, šta struka misli i da pokaže jasnu političku volju za brzim rešenjem problema. Kažem volja a mislim na finansiranje – jer jedna vlast pokazuje šta joj je stvarno bitno na način na koji deluje odnosno način na koji opredeljuje novac. Kao i u svemu ostalom važi pravilo ‘follow the money’ ako vidimo na šta se i kako troši novac – videćemo i koje su osnovne vrednosti, nema tu laži.
Gradske politike Šapca se jako razlikuju od ostatka Srbije, pre svega jer je to skup javnih dokumenata u kojima je postavljen osnov delovanja – u oblasti poslovanja, održivog razvoja, upravljanja gradom i borbe protiv korupcije, kulture i sporta, socijalne i dečije zaštite, ekologije. Šabac se aktivno bavi stvarnim problemima ljudi – bilo da je to lečenje dece od teških bolesti, zagađenje, odbrana od poplava, blato na seoskim ulicama, čekanje na šalteru ili nasilje nad LGBT osobama. Budućnost u kojoj nema liste čekanja za vrtiće, sva deca znaju da plivaju i imaju topao obrok u školi, sve škole imaju fiskulturne sale, zajednički radimo na osnaživanju žena i devojčica, LGBT zajednica je prepoznata kao ranjiva društvena grupa, mladi imaju pomoć pri zapošljavanju, niko nije bez doma, parovi mogu besplatno na vantelesnu oplodnju sve dok ne dobiju dete, gradski prevoz je ekološki – jeste realna i ostvariva u Šapcu, a može biti ostvarena i svuda u Srbiji i u regionu.
Život dostojan čoveka niti je skup niti je nedostižan – i to je pokazala skorašnja zdravstvena kriza. Šabac je skroman i ekonomičan grad, a opet odmah je obrazovan krizni štab i donete su ključne odluke. Od prvog dana su obrazovane volonterske grupe, podeljene su rezerve sanitetskog materijala prema prioritetima, uključili su se privrednici, oformljena je i opremljena privremena bolnica, podeljene su maske svim stanovnicima, besplatna su sredstva za dezinfekciju i u selu i u gradu, sanitarno su bezbedni svi objekti koji rade i stanovništvo se pridržava mera zaštite i svi učestvuju i doprinose kako znaju i umeju. To je moguće jer su ljudi solidarni onda kad imaju poverenja, a to poverenje je izgrađeno godinama poštenog i ekonomičnog upravljanja i dokazane brige za svakog od nas. Šapcu nisu potrebna obećanja i kampanje, a koliko smo ispred ostatka zemlje vidi se iz aviona.“

Željela sam da moje iskustvo bude korisno

Svi različito reagujemo na traumu. Neko govori o iskustvu bolesti tek da bi govorio/la, neko ćuti i potiskuje, neko, poput Marije Ratković, čini sve kako bi na temelju vlastitog iskustva učinio/la što više da drugi/e ne prolaze kroz isto. Marija je snimila i dokumentarni film „Jedna i po žena svaki dan“ u kojem iz perspektive ličnog iskustva razgovara sa različitim stručnjacima/kinjama o karcinomu, preventivi i liječenju, te razgovarajući s prijateljicom u filmu kaže kako joj pet godina, koliko je potrebno da bi se potvrdilo izlječenje, djeluje kao pitanje na razgovoru za posao – gdje se vidite za pet godina.
Iako nije prošlo toliko, Marija je učinila kao da je prošlo već tri puta pet godina.

Možda bih i ja ćutala i vidala rane da nisam poželela da ispričam kako ženu koja je priključena na infuziju muž zove da pita kako da uključi mašinu, ili kako operisana majka silazi da uzme dve flašice vode od sina koji se plaši bolnice i ne može da se popne na sprat, imala sam potrebu da ženama kažem šta ih čeka, ali ne u vidu pretnje ili pouke – već upravo nekog vodiča…

„Ponekad kažem kako je moj bol toliko veliki da ga može ublažiti samo ako celu zemlju izlečim. I kad to kažem uopšte se ne šalim, jer sam u toku lečenja i oporavka od traume, tačnije ponovnog dolaska na svet – ovog puta kao žena bez materice, videla na najneposredniji način koliko je stvarnost u kojoj živimo okrutna i loša. Terapeutkinja mi je rekla da se ta osobina zove rezilijentnost – sposobnost da od nečega što je odvratno stvorimo nešto dobro.
Možda bih i ja ćutala i vidala rane da nisam poželela da ispričam kako ženu koja je priključena na infuziju muž zove da pita kako da uključi mašinu, ili kako operisana majka silazi da uzme dve flašice vode od sina koji se plaši bolnice i ne može da se popne na sprat, imala sam potrebu da ženama kažem šta ih čeka, ali ne u vidu pretnje ili pouke – već upravo nekog vodiča koji kaže ponesi vodu i toalet papir, nemoj jesti banane, nemoj se plašiti kad ti vežu noge ili nemoj da te blam kad sereš sa otvorenim vratima, moći ćeš ponovo da imaš seks, živi zdravo, teško je ali ti si jaka. Želela sam da moje iskustvo bude korisno, kao iskustva koja sam čula i koja su mi značila i to deljenje je moja zahvalnost onima koji su bili tu za mene.“

Kada vidimo rezultate vratićemo povjerenje u institucije

„Svi ljekari su dobri ali je najbolji onaj kojem vjeruješ“, kaže u dokumentarnom filmu „Jedna i po žena svaki dan“ Marija Ratković. Na pitanje kako prepoznati takvog u okolnostima u kojima je kako sama kaže zdravlje klasna privilegija, Marija nema jednostavan odgovor jer ga je i nemoguće dati.

„U Srbiji su ljudi bolesni i uplašeni, zbunjeni su konfuznim informacijama na internetu i po inerciji idu kod lekara ali urušeno im je poverenje u sistem čak i u medicinu ili nisu ubeđeni da će im lekar pomoći, pa onda lutaju, gube vreme i novac na nadrilekarstvo, a sve vreme oni u stvari žele da im neko posveti pažnju, i probudi nadu. Sa druge strane lekari su prezauzeti, malo plaćeni i umorni, opravdano se osećaju ugroženim i potvrđuju narušeni autoritet profesije distancom, nepotrebnim mistifikacijama, izbegavanjem odgovora, nesvesni odgovornosti koju s pacijentima dele. Ali ne treba zaboraviti da je naš sistem nastao na humanim osnovama, da svako u Srbiji ima zdravstveno osiguranje, i to je dobra osnova da se prevaziđu klasne barijere – ali potrebno je mnogo rada kako bi se pametnim upravljanjem medicinske ustanove dovele do nivoa održivog funkcionisanja. I kada budemo imali funkcionalan sistem – neće biti bitno koji nas lekar leči – kada vidimo rezultate vratićemo poverenje u institucije i sve njihove zaposlene čak i ako im ne znamo ime. Za sada bitno je da postoji solidarnost između nas i zdravstvenih radnika, teško je reći kome je teže.“

Želim društvene promjene, a ne depolitizovanu intimnu ispovijest

U opštem teroru pozitivnog mišljenja, podrazumijeva se da će i ljudi oboljeli od karcinoma biti vedri, čili, pozitivni i tako „rastjerati“ maligne stanice. Takvim očekivanjima pogoduju i poneki nastupi javnih ličnosti koje govore o bolesti. Možemo samo zamisliti koliko se nakon takvih nastupa jadno osjećaju oni/e koji/e se nemaju snage počešljati a ne prkositi bolesti osmijehom i euforijom. Naslovi u medijima je ono što Mariji danas najteže pada.

„Pretpostavlja se da svaka osoba želi da ‘ispriča svoju priču’ a ta priča u novinama uglavnom ima fraze ‘izborila najvažniju bitku’ ili ‘opaka bolest’ ili nešto u tom stilu. A zapravo ljudima uopšte ne treba da pričaju svoju priču, posebno ne na taj način – to treba novinarima i novinama koje žele toplu ljudsku priču, herojstvo i puno klikova. I u tom procesu ljudi koji su preživeli neku traumu bivaju instrumentalizovani – od njih se pravi cirkus, banalizuju se emocije i izlažu se stresu bez ikakve mere dok se u stvarnosti njihov položaj ne čini boljim niti se podiže svest o značaju prevencije, niti se gradi solidarnost i saosećanje. I onda nije ni čudo što se mnogi povlače i zatvaraju u sebe.
Pominjala si film koji sam snimila – snimala sam ga volonterski i oduševljeno želeći da promenim perspektivu, osvetlim sve probleme sistema i načinim promenu. Čini mi se da je bilo teže dok smo radili film nego za vreme bolesti – jer sam prošla kroz poniženje i retraumatizaciju. Kada sam se žalila na sve to – dobila sam zabranu da snimam. Nakon toga sam prestala da radim i to je jedan veliki poraz. Jednostavno, moja odluka je da ne dozvolim da pitanja, naslovi, slike i beskrupulozna trka za klikovima nanose bol preživelima i njihovim porodicama – koja god da je trauma u pitanju. Želim da moja priča bude sagledana kroz prizmu potrebne društvene promene, a ne kao depolitizovana intimna ispovest.
U svemu, najteže mi je padao gubitak dostojanstva. Osim medija, histerije pozitivnog razmišljanja postoji i taj teror zdravlja – ljudi su u stanju da gaze preko drugih pod izgovorom borbe sa bolešću. Primetila sam jedan poseban fenomen a to je nasilje nad bolesnima. Ono što bi trebalo da bude osnaživanje i bodrenje – postalo je omalovažavanje, odlučivanje u tuđe ime, emotivne ucene, prisila i to se posebno vidi kod dece, žena ili starih. Samo jednim parčetom papira sa dijagnozom, oduzeto mi je pravo da mislim, odlučujem i pitam se. Neverovatno, ali ljudi su nekad čak otvoreno preda mnom govorili o meni u trećem licu ‘neće da sluša’, ‘ti joj reci’, ili slične rečenice koje se često čuju. Ma koliko se trudili ljudi ne mogu da prevaziđu svoj strah i paniku i da razumeju koliko je dostojanstvo važno. Nikoga ne možemo na silu ili krišom da izlečimo.
A tu je i diskriminacija. Pre bolesti, dobrovoljno sam davala krv, a kada sam nedavno otišla da to uradim – odbili su me i rekli su mi da sam trajno izbrisana sa liste davaoca. To je isto kao da verujete da je rak zarazna bolest iako nigde ne postoji ni jedan dokaz da je jedna osoba drugoj osobi prenela rak putem krvi. I sve dok postoje slične uredbe ili pravila koje nedvosmisleno govore o tome da su ljudi koji su imali rak manje vredni – tako će ih doživljavati i društvo. To nije nikakva moja intimna impresija već omalovažavanje upisano unutar institucija.“

Za svoj angažman Marija Ratković dobila je između ostalih i Godišnju nagradu za doprinos ljudskim pravima usput primjećujući kako se dobijaju nagrade boreći se za poštivanje već postojećih zakona.
Artikulisanost, vidljivost i učinkovitost njenog angažmana koji bez sumnje iscrpljuje daje nadu ne samo osobama koje boluju od karcinoma nego svima koji/e žele živjeti u pravednijem, osjetljivijem i solidarnijem društvu, u kojem adekvatni uslovi liječenja bilo koje bolesti neće biti privilegija nego obaveza.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.