Kategorija: Porodična sehara

Hercegovinu, tačnije Vitinu kraj Ljubuškog , doživljvala sam kao mjesto u kom nakon Sarajeva odmaramo par dana do polaska u Dubrovnik.
Nisam znala da mi je porijeklo vezano za jedno od najljepših mjesta na svijetu, vodopade Kravice.
Nisam znala da bujna vegetacija nema nigdje na svijetu miris kao u Vitini.
Nisam znala da su važni i svi drugi svjetovi, van moje linije, Sarajevo- Stradun.

U bajeru sam u vrijeme nepodnošljivih ljetnih vrućina kvasila noge a na tu potpuno zaboravlejnu riječ podsjetila me je Kamara.
Nikada nisam ni slutila da će prabaka Ilijana biti jedna od centralnih ličnosti mojih nikad napisanih romana.
Ljutila bi se kad bi joj se obraćali sa Ilka, ispravljala je ljude govoreći da je Ilijana. Preko njenih prstiju prešle su tone svežnjeva listova duhana i sve muke udovice sa mnooogoo, mnogo djece.
Unučića i praunučića imala je taman toliko da je mogla organizovati i fudbalerski i košrkaški i rukometni klub, mada nas je sve, Hercegovačka genetika, više opredijelila za košarku.
”Ovo dite je gladno”, govorila je Ilijana za mene, koja sam prije mnogo godina nalikovala djetetu iz Bijafre.
Dite nikada nije bilo gladno a najviše ga je ljutilo što ga baba zove dite kad je ono lijepo dijete.
Bila je to jedina kuća mog djetinstva u koju je dolazio sveštenik a od kog sam jednako bježala kao i od mamine prijateljice crnkinje koja je iz Afrike došla studirati medicinu u Sarajevo.
Vitina mi nikada ništa nije značila, ili su to bile one godine kada mi je malo šta značilo osim mog carstva slikovnica u urbanom dijelu glavnog grada.

I onda je došao rat.
Moja najbliža rodbina u Hercegovini, ratnoj Hercegbosni i ja, u Republici Srpskoj, bili smo u dvije, ratom zavađene države.
Dok sam se pitala jesu li svi dobro i zdravo kroz mutna sjećanja provirivale su slike odlazaka na porodično groblje u Vitini, a zbog čega smo, tom prilikom, ručno izrađivali ikebane koje ćemo položiti na grob pokojnika.
Sjećala sam se i uje Ferde koji me je zvao pule, a to je , za neupućene , mladunče magarca 😛
I nostalgično se sjećala njegovih dolazaka u Sarajevo, odlazaka na pijacu, kupovinu lubenice koju me je kasnije tjerao da je sama nasim do stana 
Nasilje nad djecom, neee, već ogromna ljubav koju nije znao drugačije izraziti, a koje se i danas s velikom radošću sjećam.

Nikada me nisu vodili u Međugorje, ipak sam ja dijete iz mješovitog braka a nešto tako ipak ne bi bilo politički korektno.
Međugorje i zapadnu Hercegovinu iz koje vodi moje porijeklo i koje me je po svemu odredilo, na pravi način upoznala sam tek mnogo godina kasnije kada sam kao reporter revijalnog magazina obišla cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Prvi odlazak u Vitinu nakon 20 godina probudio je sve mirise mog odrastanja i žaljenje što u svemu tome nisam znala uživati na vrijeme. Odlazak u Međugrje, Gospa i slaganje kockica iz mozaika mog djetinstva. Ukazala se taman onda kada sam i ja odrastala 😛
Gledajući vinograde, razmišljajući o specifičnoj filozofiji tog podneblja koja je sa svoje Istočne i Zapadne strane iznjedrila i Karla Maldena i Dušana Vukotića i Tanoviće čiji je sljedbenik Danis oskarovac kao i dvojica prethodno pomenutih i Kusturice i Šantića i Dučića i da ne nabrajam dalje, gledajući vinograde shvatila sam zbog čega želim da moj kraj bude u Hercegovini, uz vino, sir iz mijeha, duhan i prekrasnu lakoću življenja u tom kamenitom kršu gdje je ljudskost češća vrlina već u pitomim ravnicama.

Da Hercegovini pripadam potpuno potvrdio mi je i nedavno održan prvi filmski festival, odnosno revija filma u Mostaru.
Iza mene je bio izuzetno težak period, trebalo je pod stare dane završiti fakultet i uspjelo je , ali je ostao neki teret ili samo želja za ventilom.

I desilo se, poziv dragih ljudi i odlazak u Mostar.
I onda dolazak dragih ljudi iz Srbije i Hrvatske.
Na prvi festival u Mostaru.
Gradu koji u 21. vijeku nema kino dvoranu.
Porušilo je , a nije je izgradilo.
Četiri dana zaborava, potpune diskonekcije sa stvarnošću.
Miro, Slaven , Velibor i odlična organizacija festivala.
Dragan, Vlada, Jelena i Sandra, moji dragi prijatelji iz Beograda.
Domagoj, producent filma ”Živi i mrtvi ” koji mi kaže :”Dugo se znamo, a još se nismo pozvađali. Znači, mnogo smo dobri.”
Da , jesmo, i bićemo to zauvijek, dok je god dobre Hercegovine i dobrih ljudi koju ona okuplja.

MANJE JE VIŠE

Manje je više, čula sam jedno tristo puta u zadnjih mjesec dana, najčešće kada samozvani modni kritičari komentarišu odijevanje današnjih selebritija, odnosno onih koji misle da to jesu.

Možda je na planu odijevanja manje često I više, a da zaista manje nikada neće postati više znaju svi oni koji kod posljednje kašičice Nutele žele još jednu teglu , a isto se može primijeniti na posljednju cigaru preostalu u kutiji.

”NAŠE MALO MOŽE BITI MNOGO ZA ONE KOJI NEMAJU NI MALO”

Imala sam jedanaest godina . Od Požeške ulice I mjesne ”poslovnice” Crvenog krsta na Banovom brdu u Beogradu dijelile su me dvije tramvajske stanice.
Mama je nosila brašno I šećer, a ja sitnice u papirnoj vrećici. Bila 1992. godina I naše prvo izbjegličko sledovanje nakon registracije u Crvenom krstu.
Zbog tereta na duši I u rukama , te dvije stanice vozile smo se tramvajem.
Umjesto u svoju, gledala sam u tuđe kese I na jednoj primijetila gore napisani citat Duška Radovića, ispod je bio logo Crvenog krsta Srbije. Nije mi trebalo puno da shvatim kako I ja nosim istu kesu na kojoj je s obe strane zloupotrijebljen Radović I satkana sva veličina Velike Srbije.

”DECA SU UKRAS SVETA”

U godinama teškog življenja, podići normalno dijete, značilo je permanentno ga ubjeđivati kako materijalno nije bitno.
Da bi dijete to I shvatilo, bitno je isti trend držati kako u miru tako I u ratu, a sve pod geslom babe Jele u zlu se ne ponizi, u dobru ne uzvisi.
U praktičnoj primjeni to podrazumijeva nemanje video rekordera u vrijeme kada je to bio statusni simbol predratne Jugoslavije, objašnjenje djetetu glasi: ”To otuđuje ljude, filmove treba gledati u kinu”.
Kolor televizor smo nabavili vjerovatno samo zato što je prethodni, crno-bijeli, crkao. Bez mogućnostio reanimacije I održavanja života na aparatima. Na aparatima smo ga svakako dugo održavali , jer je imao tzv. stabilizator, isključivali bismo narandžastu puljkicu na stabilizatoru kada god bi vani bila grmljavina I tako produžavali život našem crno-bijelom prozoru u svijet 😛

Mislim da smo jedina porodica na svijetu koja svoj telefon nije mijenjala od dana uvođenja telefonske linije, do danas. Mijenjali smo države, gradove, brojeve, ali telefon je ostao isti. Nismo mu čak ni kabl naštiklali, pa razgovaramo čvrsto privezani za prijemnik, bez mogućnosti da sjednemo. Na vrijeme smo naučili da telefon služi isključivo za dogovor ( posljedica dedine dugogodišnje indoktrinacije) pa nismo zbog višesatnih razgovora zaradili prošireje vena.

Mislim da je ovo čudo proizvela Iskra, trenutno im pokušavam naći web stranicu .
Sjetila sam se kako je Gorenje podijelilo nove veš mašine onima koji su po 25 godina koristili istu mašinu.
Nakon ovoga, ja imam pravo na većinsko vlasništvo u nekom telekomu 🙂

Tu nije kraj.
Nikada nisam bila oduševljana kuhinjom, ali je pravljenje pite u meni od najranijeg djetinstva izazivalo strahopoštovanje.
Sjedila bih I opčinjeno posmatrala baku. Jednom rukom bi gnječila tijesto, drugom bi iz kutije vadila brašno I dodavala postojećoj masi.
Kutija je bila bež boje, na njoj je bio dječak obučen u kuharsku uniformu.
U istim kutijama, različite veličine, nalazili su se šećer, riža, kafa…

Danas je mama pravila kolače.
Tonom koji ne trpi prigovor saopštila je kako moramo kupiti nove kutije za brašno.
Iznenađena planiranom bespotrebnom investicijom upitala sam je koliko su postojeće stare. Mama reče 47 godina. Baka je potvrdila, dodavši kako ih je donijela u ruhu, dobila u miraz da pojasnim, kaže baka kako iz te ruho kolekcije imamo I jednu tepsiju.
Čak I da utjeram dug u Iskri, kako da nađem proizvođača kutija I tepsije ???

Danas, gledajući 40 kvadrata muzejskog prostora , natrpanog sve samim raritetima, shvatih kako zaista nemam sluha za biznis.
Od danas, ko mi dođe u kuću, plaća ulaznicu. Cijena 1 KM, popust za studente I školarce . U dane vikenda ulaz 2 KM, pa ko voli nek izvoli.
Kažu, moda se uvijek vraća. Od nas, da kucnem u drvo da zlo ne čuje, nikada nije ni odlazila.
Mi se držimo trajnih vrijednosti I pojedine komade odjeće nasleđujemo s koljena na koljeno.
Ima jedna bež rolka, kupio je deda u Trstu, rukavi su mu bili dugački pa ih je demonstrativno vlastoručno skratio, iz protesta sjekirom ( nismo nasilnici, samo malo prijeke naravi) , na silu skraćene baka ih je adaptirala I slučajno suzila, pa više deda rolku nije mogao obući. Prije trideset godina rolka je u skraćenoj verziji došla u mamino vlasništvo, a danas sam ponosna vlasnica ja.
Iz nepoznatih razloga volimo rolke pa imamo tri koje mama I ja naizmjenično nosimo dvadeset godina. Kupljene su u Poljskoj I tek njima ne mogu ući u trag I saznati ko ih je proizveo.
Da ne duljim, a opet da pocrtam da sam ozbiljan kustos porodičnog muzeja, navešću I to da smo vlasnici petrolej lampe iz predelektrifikacijskog perioda.
Lampa, sa sve cilindrom, preživjela je I selidbu I transport u kamionu .

Bosanski ćilim nas, hvala na pitanju, I dalje dobro služi I dio je stalne muzejske postavke.

Sjećam se Kapora iz vremena dok sam ga volila kako je pisao o tome da izvijesna Olja ne smije dokrorirati da joj ne bi pisalo DROLJA.
Moja muzejska građa, kao kamen temeljac mog specifičnog vaspitanja, obavezuje me na to da u životu ništa ne postignem.
Zamišljam stalnu postavku moje radne sobe u Muzeju književnosti I pozorišne umjetnosti u Sarajevu. I već vidim kako nema nikakve razlike između moje sobe I sobe Silvija Stahimira Kranjčevića.

Strašno 😛