Kategorija: Ljudi koje volim

Kad pročitaš kratku vijest na web portalu kog redovno posjećuješ da je preminula Sonja Savić onda najprije ne vjeruješ, pa kad provjeriš informaciju zaplačeš.
Ne samo zbog premalo godina i previše propuštenog.
Ne samo zbog toga što je bila savršena glumica.
Ne samo zbog toga što nije dobila ni dio onoga što je zaslužila.

I onda se pitaš:

Je li jedini način borbe protiv mejstrima prerani odlazak zauvijek ili u Utreht?
Je li biti častan isto što i potpisati marginalizovani položaj?
Da li se može biti samo glumac ili se, da bi opstao, mora biti i producent, biti blizak svakojakim centrima moći, imati osmijeh za svakoga i lijepu riječ naravno?!

Neke ljude devedesete su mnogo bolile, nekima su bile samo uspješan start.
Jedni su snimili filmove i serije, drugi su svoju patetiku imali priliku prosipati vascijelom svijetu, pa kad im i kako bude po volji, malo u Beograd a malo u Zagreb.
Biti protiv Miloševića nije se svima isplatilo. Neki su jednostavno u pravi čas uhvatili voz koji ih je odvezao na evropske turneje, valstite promocije…Drugi su samo bili iskreni i platili cijenu iskrenosti u vlastitoj zemlji, jer se za odlazak u drugu nisu na vrijeme uhvatili voza…
A kakve li ironije, baš u jednog takvog, koji se navozao tim vozom, kažu da je Sonja bila jako zaljubljena.

Sonja je još jedna u nizu potvrda da je ovdašnje tlo neplodno za najpodnije talente.
Da vanserijskim nije mjesto među prosječnim.
Da malo kad uspijeva ono što nije konfekcija.

A koliko sam se samo konfekcije nagledala zahvaljujući poslu kojim se bavim.
Koliko glumica naslušala koje su imale sav prostor ovog svijeta da nešto kažu, ali nisu znale šta, ili nisu znale kako.

Prije četiri godine uradila sam svoj prvi i jedini intervju sa Sonjom.
Nasmijanom, sa repom na vrh glave, u patikama i kariranoj košulji.
Radila je sa svojim omiljenim rediteljima, Petrovićem i Cvitkovićem, mislila sam da je konačno došla na svoje, da je zadovoljna, da ima nade…Očigledno sam pogriješila, kao i mnogo puta ranije.

‘’Pripadam ljudima koji su na vreme shvatili da čovek počinje samo jednu priču u svom životu i da je pravi srećnik ukoliko i tu jednu uspe da odradi do kraja’’, govorila je Sonja.

Bila je jedna priča I zaista je bilo do kraja. Šteta , golema šteta je zbog kraja koji je došao prerano.

Nakon što je Hari Varašanović puštao goluba, Dinn zazivao disko i sedamdesete, a božemesačuvaj trio Feminem pokušao da se predstavi kao reinkarnacija Abbe, ove godine, ponosno ću pratiti i navijati za bosanskohercegovačkog predstavnika na Eurosongu u Beogradu, Elvira Lakovića Laku.
Lakina jednostavnost, čovjeka koji se oblači u second hand prodavnicama, biće sjajna protuteža glamuru koji će RTS I Srbija po cijeni da narednih godinu dana nemaju šta jesti, zasigurno napraviti.

Kad su mu javili da će pjevati na Eurosongu (jes, kod nas se to tako radi, izabere se predstavnik mimo nacionalnog takmičenja, ali se odriješi kesa prilikom odlaska, pa mi je ove godine jako žao što će stočlana delegacija samo do Beograda) elem, kad su mu javili, Laka je ”prao čarape na ruke” i baš se iznenadio.Kažu mu, prošao si, a Laka pita : ”Kroz šta ? ”. Rekao im je da nema šta obući, pa da organizatori gledaju šta će i kako će, ali da ga ni slučajno ne oblače u patetično evrovizijsko ruho.
Tome je u razgovoru za portal sarajevo-x dodao :
‘’Drugo što sam ih pitao bilo je hoću li nositi svoju hranu ili ću tamo jesti, a oni su mi rekli da sve tamo ima i da se ne brinem. Sve je kažu organizovano, a ja sam iskazao želju da uzmemo sa Estonijom glavušu po pola. Ali od toga sigurno ništa nema jer sve mora biti na nivou. Ne smijem ni grah jesti jer se na nivou ne jede grahova čorba“, objasnio je Laka.

I baš mi je neobično drago zbog Lake. Da se i mi jednom u nečemu ne brukamo.
Ne moramo ni pobijediti, ma šta ne moramo, nećemo, ko će tu bijedu na vrat, ima da nam plate kasne godinu dana ako nam se to zlo od organizacije dogodi.
Već mi onako drago, drago što su domaći čelnici te nadaleko bespotrebne manifestacije konačno došli tobe.

I dok u Beogradu vjerovatno mrtve glave padaju zbog nepronađenih odgovora na pitanja šta će se i kako će se i za koliko, mi našeg Laku za trku imamo.

Ovdje mu je diskografija.
A ja toplo preporučujem Piškila

IZ LAKINOG CV-a

Tog prohladnog praskozorja kada se nas Laka rodio u Gorazdu niko nije ni slutio da ce postati popularni pjevac. Ali kada su ga unijeli u sobu sa ostalim bebama sva novorodjencad su uzviknula u glas ENO LAKE pa se moglo naslutiti da ce postat prepoznatljiv po necemu. Pohadjao je nizu muzicku skolu u Gorazdu svirajuc gitaru ali je izbjegavao solfedjo i nikad nije vjezbao nastavni plan i program jer je samo volio da svira njemu drage pjesme. Po gorazdanskim kafanama svirao je narodnu muziku za novac a po koncertima rock n roll. Prva Lakina pjesma bila je „Malo sam se razocaro“ snimljena 1998. godine, koja se probila u medijima u BiH i lansirala naseg Laku u zvijezdano nebo estrade da bi nakon toga nastavio sa novim pjesmama i svake godine proizvodi po jednu pjesmu od kojih: „Vjestica na metli“, „Ja sam moro“, „Ti si se upiskila“… 2004 godine nas Laka odlazi u New York u potrazi za srecom. Nakon dvije i po godine razocaran se vraca i izdaje svoj prvi album ZEC, obrazlazuci da u tom grmu lezi zec. Danas nas Laka zivi i ne radi u Sarajevu tjeseci se da su bolji dani ispred sviju nas.