Gaće raspar

Malo noćno tipkanje nakon dana u kom sam bez saglasnosti sa samom sobom postala vlasnik light plavog sakoa kome ne znam namjenu a ni jednu osobu kojoj bi ga mogla pokloniti i kojoj bi nekim čudom dobro stajao…

Niže ne može!
Ovo i Ono
Do Džaba
Sve su to nazivi prodavnica odjeće koje se nalaze u Sarajevu.
No krenimo redom!

Ratne 1993. imala sam 13 godina i na države i njihove predsjednike gledala kroz sliku Tita i države koja se malo prije toga raspala.
Živjela sam u Republici Srpskoj.
Bio je rat i sva odjeća koja se mogla kupiti dolazila je švercerskim kanalima iz Novog Pazara i Subotice.Svi su imali bordo farmerke i kopiju All Stars patika po cijeni od 5 DM.U dvije boje.Po želji.Crna i bordo!Onda su jednom donijeli i neke košulje sa pužićima( kopija dezeniranog kašmir platna) .I onda su svi od 7 do 77 bili u bordo hlačama, patikama i tim nesretnim košuljama.Imala sam malo godina, a opet dovoljno da znam kako odijelo ne čini čovjeka ali mnogo govori o njemu i kako je neophodno raditi na svom stilu, pa makar i onda kada ti to onemogućuju objektivne okolnostima poput rata i njemu sličnih nepogoda.
Kako je svaki drugi modni odabir iziskivao mnogo više novca već što je bilo potrebno izdvojiti za ratni Subotica dres kod, tako sam i ja razmišljala o načinu legalnog dolaska do novca i unaprijed se radovala uspješnom postavljanju temelja svog stila.
Vjerujući da je svali predsjednik dobar, tada ne znajući da je taj moj ujedno i ratni zločinac, odlučila sam mu napisati pismo, pa kud puklo da puklo.Naravno, nisam bila pohlepna i tražila keš, već lijepo nabrojala šta mi sve treba, pa da se za nabavku pobrinu njegovi ljudi.
Neka me sad pregazi tramvaj ako lažem, ali ja sam od Radovana Karadžića tražila bodi boje kajsije sa bijelim tufnama, sa patent zatvaračem, a da se na onoj njegovoj puljkici nalazi srce.Tražila sam i narandžaste farmerke i original bijele starke…
Tada me je toliko mučilo pitanje šta obući da mi je danas to potpuno svejedno.Mogu i gola, baš me briga, ja sam sve svoje komplekse izliječila i preživjela što nisam imala bodi boje kajsije a ni novaca za poštansku markicu da predsjedniku pošaljem pismo 🙂

Da sam nekada kasnije naletila na takav bodi kupila bih deset komada.Prije par dana sam sa prijateljicom koja ne živi u Sarajevu bila u jednoj od naših popularnih Niže ne može prodavnica i ona je sa zaprepašćenjem posmatrala gomilu džab džabe odjeće, govoreći gdje bi nam bio kraj da smo tako nešto imali u ratu 🙂
Smeće Novog svjetskog poretka

Zanima me da li postoji još neko mjesto na ovom svijetu gdje možete prodati nekom par cipela u kom su cipele različite nijanse a nekada i boje.Najnesretnija je ona varijanta u kojoj je boja ista ali brojevi različiti, pa je super ako je jedna papuča taman, a druga malo klapće za vama,koga briga za sve to dok ne košta više od 5 KM.
Naletila sam na odličan kupaći, košta takođe 5 KM, odmah sam tražila u čemu je kvaka, vidim korpice su jednakih dimenzija, ali nedostaje donji dio 😉
Sitne felere smo odavno apsolvirali.
Kupujemo u tim prodavnicama nemilice jer ne košta više od 5 KM.
Svugdje u svijetu skladištenje neprodate robe iz Zara, H&M i njima slišnih prodavnica košta mnogo više već transport do Bosne i prodaja obezglavljenom narodu.
Najčešće se odjevni predmeti niske cijene ne mogu probati ni kasnije reklamirati, pa onda vremenom vlastiti dom pretvarate u isto ono skladište koje je jako skupo za svakog racionalnog kapitalistu.
Kupujem, priznajem i ono što mi ne stoji a boga mi i ono što ne mogu obući, čuvam to za dane kad dovedem liniju u red.Kupila sam jednom tako haljinu u prodavnici u kojoj se stvari doslovno prodaju na kilo pa ti lijepo platiš 200 grama haljine, još zaustiš da dodaš-bez kosti!
Kupila sam i sakrila od same sebe.Haljina je balska, još i mala.Tješim se da će kad smršam u modi i dalje biti retro, a pitam se je li balska haljina retro i može li balska haljina biti bilo šta drugo osim balska haljina i kao takva neprihvatljiva za svaku drugu priliku osim balsku.
Kupila sam jednom i cipele, sa štiklom visine 12 cm, gledam ih,a šta bih drugo, kad bih se na ulici pojavila u njima narušila bih ravnotežu u prirodi.
I sve se nekako tješim da je dobro, jako dobro i biće dobro sve dok ne ostanem bez prstiju na lijevoj nozi nakon neuspješnog pokušaja da stopalo uguram u broj 40, jer mi ona desna broja 41 baš odgovara.

Nekad sam pisala pismo predsjedniku, danas živim svoj mirni potrošački život! U zemlji sa najnepovoljnijim kreditima na svijetu i ponosno hodam u najnovijim Zarinim modelima! Koga briga što su iz kolekcije proljeće/ljeto 2004.Mi novije ni bolje nemamo!
I sve mi je nekako lako osim tereta koji osjećam zbog toga što ne mogu reći-e da mi je onda (1993.) bila ova pamet 🙂