Zaspala sam na tri filmske projekcije. Na jednoj je to bilo toliko očigledno da me je moj čovjek morao u više navrata buditi. Kad me neko bez razloga probudi, ja obično zagalamim. Zagalamih ja I u kinu. Galamila bih I sada kad se sjetim ovogodišnje regionalne selekcije, koja je glavna takmičarska I u kojoj smo ove godine gledali ostvarenja reditelja od zla oca I gore matere.
Najavljena je kao najbolja do sada, a regija nam se nehotično protegla I do Turske, pa smo imali I tri filma iz te zemlje, od kojih je jedan I osvojio glavnu festivalsku nagradu.
Takmičarski program Sarajevo film festivala otvorio je film ‘’Teško je biti fin’’ bosanskohercegovačkog reditelja Srđana Vuletića. Riječ je o drugom Vuletićevom dugometražnom ostvarenju, kojim je dokazao da je moguće napraviti lošiji film već što je njegov rediteljski prvijenac ‘’Ljeto u zlatnoj dolini’’. Da svako zlo iznjedri jedno dobro potvrđuje I prva negativna kritika domaćeg filma u domaćem mediju.
Naravno, nakon toga, kao glavna vannastavna aktivnost filmadžija bilo je razvlačenje sline po novinarkinom imenu.
Ono što je vrijedilo jeste ‘’Hadersfild’’ Ivana Živkovića I ‘’Živi I mrtvi’’ Kristijana Milića. Da je riječ o najboljim filmovima u okviru pomenute selekcije potvrđuje I izostanak nagrada za njih.
Ipak, najbolji filmovi, kada govorim o regiji, prilkazani su u programu Fokus. Možda se pitate zašto ako su najbolji nisu I prikazani u glavnoj takmičarskoj selekciji, e pa zato što bi filmovi u glavnoj selekciji trebali imati međunarodnu premijeru na SFF-u, tu se malo furamo na Kan, Veneciju, Berlin…nije da nam se može, već eto, ‘nako!
U Fokusu smo vidjeli Golubovićev film ‘’Klopka, Sviličićev ‘’Armin’’ I za mene potpuno osvježenje, film ‘’Sutra ujutru’’, Olega Novkovića. Možda mu se može naći niz zamjerki , ali me je ta priča o povratku iz inostranstva, izgubljenoj generaciji, o tome da smo jednako sjebani bilo da smo otišli ili ostali, a trajno nesretni jer smo se razdvojili jedni od drugih, baš nekako spucala u stomak. Odličan je I Uliks Fehmiju, zahvaljujući kojem sam I upoznala svoju omiljenu glumicu Snežanu Bogdanović.
Da nije bilo mene I moje fascinacije njome, niko toj prekrasnoj ženi ,koja je onomad bila nominovana za najznačajniju evropsku nagradu Felix, ne bi postavio neko novinarsko pitanje. E, pošto mene ima, tako je I nje bilo na crvenom tepihu u živom programu moje televizije.
U Sarajevu nikome ni jednog trenutka ne može biti dosadno. Ako volite gratis iće I piće tu su partiji, ako ste malo više u sado-mazo fazonu tu je I umirovljeni general Jovan Divjak koji će vam pokazati nekadašnje linije fronta .Dio je to nezaobilazne SFF turističke rute, a pravi turizam stiže dan nakon zatvaranja. Visoki uzvanici se transportuju do Dubrovnika I o trošku naše države uživaju u susjednoj, da se dobro opuste I raspuste svjedoči prošlogodišnji primjer , gost kauboj Nick Nolte koji se po Stradunu šetao u donjem dijelu prugaste pidžame I kućnim papučama, pokućnicama, šlapama ili patofnama, sve zavisi kako ko zove tu obuću koja isključivo služi za kućnu upotrebu. A od ovogodišnjih zvijezda tu je Juliette Binoche, gledali smo je I na crvenom tepihu I na Baščaršiji ali I na filmskom platnu. Platna nas je mogla poštediti, I ona I Anthony Minghella, reditelj I scenarista filma Provala (Breaking and Entering), prikazanog u pratećem programu.Iz filma saznajemo da su zapadnjaci dobri, a Bosanci loši, odnosno ne apriori loši, već siromašni jer su izbjeglice , a siromašne izbjeglice kradu pa postaju loše, ali tu su dobri evropljani da ih izvedu na pravi put. I sve tako. A Juliettica je u filmu Amira koja govori engleski , neobično dobro za jednu izbjeglicu .I bosanski jezik, neobično loše za izbjeglicu iz Bosne.
Nakon te filmske trakavice usudila se još uputiti prosvjed direkciji festivala jer je bila nezadovoljna intervjuom koji je sa njom uradio moj kolega.
Kada ih svjetski paparaci zaskaču I preskaču, pišu o svemu onome što bi oni da sakriju, onda je to ok, kada su nezadovoljni pitanjima u Sarajevu, onda seru, seru jer im se može, jer nas od tih izbjeglica u Evropi razlikuje samo to što smo ostali.
Predsjednik žirija glavnog takmičarskog programa bio je Jeremy Irons, mislim da ga naša regionalna kinematografija zanima jednako koliko I sadnja šećerne repice, ali nema veze, bio je kako treba, baš cool. I na priglupa pitanja novinarke Nove TV iz Hrvatske koja su bila zasnovana na njegovim impresijama nakon degustacije šljivovice , takođe je fino odgovarao, za razliku od indisponirane Džuliete koja bi počela treći svjetski da joj je još neko neku žestu spomenuo.
Jedini moj problem sa Ironsom je bio isti onaj koji bi imalo dijete u školi nakon što je vidjelo učiteljicu bez gaća. Kad god bih ga pogledala morala bih se sjetiti Lolite I pitati se da li ga puštaju blizu prostorija u kojima se se održavale projekcije dječijeg programa 🙂 🙂 🙂 Sad se ja malo šalim, a ustvari hoću reći da postoje uloge koje ljude obilježe za cijeli život I svakako sreća da su to dobre uloge.
Šta sam vam još htjela reći ? Možda to da su bili I Steve Buscemi I Alexander Payne I Béla Tarr I Cristian Mungiu I Michael Moore.
Sve je to dio stvarnog glamura zbog kog ovaj festival I jeste najbolji u ovom dijelu Evrope, ali I rezultat dobrih veza, izuzetne pomoći države I ako mogu dodati , bezrezervnog medijskog pokroviteljstva Federalne televizije. Zato svi propusti nisu I ne smiju biti dio početničkog šarma, jer SFF nije beba u povoju već temelj ozbiljne poslovne imperije. Propusti su velike greške I dokaz neprofesionalizma. Kako jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedan Miro Purivatra nije sam dovoljan da bi nešto šljakalo , a ne kljakalo.
Najtragičnije je što se nakon trinaest festivala uz festival nije podiglo I neko kritičarsko čedo, novinari u pokušaju usmjeravani su da bildaju čudo bosanskog filma, Zlatnog medvjeda pretvaraju u King Konga I čudo bosanskog filma plasiraju kao najbolji I jedini izvozni proizvod.
Ljepo kaže moj prijatelj Ćesa: ‘’Odrastao sam osamdesetih I vaspitan sam da je uspjeh završiti elektrotehniku ili mašinstvo I zaposliti se u Energoinvestu, ovo su godine u kojima mi poručuju da sam pogriješio što nisam studirao režiju’’.
Energoinvesta više nema, a I filmova imamo sve manje. Za sve je potrebna strategija I kontinuitet, pa I kad se kontinuitet prekine ostaje sjećanje na strategiju.
Danas nam najčešće ostaje gorak ukus u ustima I tužna spoznaja da nam niko neće dozvoliti da naglas kažemo kako je car go.
Ili kako bi rekao Ilijas Delić, pjevač Mostar sevdah reunion benda:’’ Ne znam šta bih da mi nije muzike, a rekao je to nakon nastupa u Cannesu , svjestan da smo I mi svjesni kako je imao tu nesreću da ono što cijeli život pjeva tek od nedavno sluša I cijeli svijet jer je pod etiketom World Music, a nedovoljno je to da bi se sad nešto moglo zaraditi, samo preživjeti.
Tako ni ja ne znam šta bih sa svojom frustracijom da mi nije bloga I čitalaca koliko I prstiju jedne ruke 🙂
I BONUS: Koji je smisao festivala, šta je pičovanje i ko je koga spičio 😛
U zemljama male kinematografije i nepostojanja kvalitetne kino distribucije, apsurdno je praviti komercijalne filmove. Filmovi mogu biti komercijalni jedino onda kada ostvare uspjeh na kino blagajnama, a kod nas se to više doživljava kao filmski žanr već finansijska računicama, jer kina, da oprostite i nemamo.
Pametnim rediteljima ostalo je da prave filmove za svoj ćeif jer na njima svakako neće zaraditi, a u tom slučaju, manje su šanse da će se obrukati.
Festivali, poput sarajevskog, sjajno su mjesto za okupljanje upravo takvih reditelja. Pobjeda u Sarajevu nikome i ništa ne znači, osim onim autorima čiji je budžet filma bio niži od iznosa nagrade. Ako ste iz neke pripizdine ni pobjeda u Berlinu ne garantuje dobru distribuciju , pogotovo ne pobjeda u Sarajevu, ali ćete ovdje imati velike šanse da naletite na nekog dokonog producenta i ako imate sreće upravo taj dokoni i imućni svoj altruizam demonstriraće finansiranjem dijela vaše produkcije.
Pored toga postoji i zvanično mjesto gdje možete promovisati svoj projekat pred potencijalnim producentima, koprodukcijski sarajevski market CineLink, a na njemu kao i na drugim marketima ćete u toku dana imati pičing forume i ni najmanju želju da taj termin prilagodite jeziku na kom se svi koji se susreću u Sarajevu i razumiju.
II BONUS: U ruci Heineken piva, za uhom Avangard cigara
Bosna i Hercegovina je eldorado za duvansku industriju i agencije koje im rade marketing.
SFF ima oficijelno vozilo, piće, iće i medikamente (Podravka i Pliva), brzu/hitru poštu DHL, ali i zvanične cigarete festvale. Bila je to ranije Fabrika duhana Sarajevo, sjećam se kako je jednom na press konferenciji SFF-a direktor fabrike rekako kako su njihove veze sa filmadžijama neraskidive, jer filmadžije vole pušiti.
Ove godine za popušiti je bio Avangard, prekrasno dizajnirane ambalaže, ma prosto da ti bude milina da ih zapališ.
Na svakom ćošku, posebno na otvorenim kino projekcijama hostese su ih nudile nemilice pušački raspoloženoj publici. Kako su hostese tu da budu lijepe ali ne i razumne, one su ih čak dijelile i djeci petnaestak godina staroj i to ne na zahtjev djece i uličnih mangupa, već onako, na svoju ruku, da svi budu ponuđeni.
Kako je sjajan marketinški potez metnuti bebu na reklamu, tako me ne bi iznenadilo da sljedeći SFF ne najavi beba sa Avangard cigarom za avangardni festival.
