Kada se zavrsi Sarajevo Film Festival, okacicu kopacke o klin i otici na zasluzeni odmor.
Kada mi neko nakon toga pusti film, sjescu i plakati.
Prvo tiho, pa sve glasnije. Sjedicu i plakati dok ne pomodrim.
Do tada cu vec nekako i izdrzati.
Kao sto sam i u Herceg Novom. Na buri sjedeci na Kanli kuli i gledajuci po drugi put svaki film. Ne zelim reci da je selekcija bila losa, naprotiv, ali kada godinu provedete po festivalima onda je prosto nemoguce da vas dokaci neki film koji niste gledali.
A kad sam kod toga dokaci, dokacio me je po drugi put Misa Radivojevic I film “Odbacen“. Jeste da film nema veze sa mojom generacijom, ali nemam ni ja sa svojom pa smo se bas nekako lijepo nasli. I trebao mi je takav film, kao sto nam I treba autor poput Radivojevica. Covjek koji se nije uhvatio u kolo sa tranzicijskim pravilima I koji bas lijepo tjera po svom.
Kao I ja. S tom razlikom sto ja nisam reditelj, niti cu ikada biti, jer ko ce onda tako predano gledati filmove I pisati o njima
Cudno su me pojedini gledali u Herceg Novom kada sam im saopstila kako iz Crne Gore putujem u Prizren.
I sad sam tu, sto bi rekla braca Amerikanci.
Za sve one koji jos uvijek s teskom mukom na mapi pronalaze Prizren, a Kosovo im je mrska ili najskuplja rijec, evo I informacije da je ovdje, po sesti put, organizovan festival dokumentarnog filma, Dokufest.
Ja sam ga prosle godine otkrila slucajno, kako se I otkriva ono sto vrijedi.
Sjecam se da sam za prosloghodisnji rekla da je festival malog budzeta I velikih ljudi.
Ljudi su i dalje veliki, a budzet im se snizio da nizi ne moze biti. I dalje rade na agregat.
I nadaju se svjetlu 😉