MANJE JE VIŠE
Manje je više, čula sam jedno tristo puta u zadnjih mjesec dana, najčešće kada samozvani modni kritičari komentarišu odijevanje današnjih selebritija, odnosno onih koji misle da to jesu.
Možda je na planu odijevanja manje često I više, a da zaista manje nikada neće postati više znaju svi oni koji kod posljednje kašičice Nutele žele još jednu teglu , a isto se može primijeniti na posljednju cigaru preostalu u kutiji.
”NAŠE MALO MOŽE BITI MNOGO ZA ONE KOJI NEMAJU NI MALO”
Imala sam jedanaest godina . Od Požeške ulice I mjesne ”poslovnice” Crvenog krsta na Banovom brdu u Beogradu dijelile su me dvije tramvajske stanice.
Mama je nosila brašno I šećer, a ja sitnice u papirnoj vrećici. Bila 1992. godina I naše prvo izbjegličko sledovanje nakon registracije u Crvenom krstu.
Zbog tereta na duši I u rukama , te dvije stanice vozile smo se tramvajem.
Umjesto u svoju, gledala sam u tuđe kese I na jednoj primijetila gore napisani citat Duška Radovića, ispod je bio logo Crvenog krsta Srbije. Nije mi trebalo puno da shvatim kako I ja nosim istu kesu na kojoj je s obe strane zloupotrijebljen Radović I satkana sva veličina Velike Srbije.
”DECA SU UKRAS SVETA”
U godinama teškog življenja, podići normalno dijete, značilo je permanentno ga ubjeđivati kako materijalno nije bitno.
Da bi dijete to I shvatilo, bitno je isti trend držati kako u miru tako I u ratu, a sve pod geslom babe Jele u zlu se ne ponizi, u dobru ne uzvisi.
U praktičnoj primjeni to podrazumijeva nemanje video rekordera u vrijeme kada je to bio statusni simbol predratne Jugoslavije, objašnjenje djetetu glasi: ”To otuđuje ljude, filmove treba gledati u kinu”.
Kolor televizor smo nabavili vjerovatno samo zato što je prethodni, crno-bijeli, crkao. Bez mogućnostio reanimacije I održavanja života na aparatima. Na aparatima smo ga svakako dugo održavali , jer je imao tzv. stabilizator, isključivali bismo narandžastu puljkicu na stabilizatoru kada god bi vani bila grmljavina I tako produžavali život našem crno-bijelom prozoru u svijet 😛
Mislim da smo jedina porodica na svijetu koja svoj telefon nije mijenjala od dana uvođenja telefonske linije, do danas. Mijenjali smo države, gradove, brojeve, ali telefon je ostao isti. Nismo mu čak ni kabl naštiklali, pa razgovaramo čvrsto privezani za prijemnik, bez mogućnosti da sjednemo. Na vrijeme smo naučili da telefon služi isključivo za dogovor ( posljedica dedine dugogodišnje indoktrinacije) pa nismo zbog višesatnih razgovora zaradili prošireje vena.
Mislim da je ovo čudo proizvela Iskra, trenutno im pokušavam naći web stranicu .
Sjetila sam se kako je Gorenje podijelilo nove veš mašine onima koji su po 25 godina koristili istu mašinu.
Nakon ovoga, ja imam pravo na većinsko vlasništvo u nekom telekomu 🙂
Tu nije kraj.
Nikada nisam bila oduševljana kuhinjom, ali je pravljenje pite u meni od najranijeg djetinstva izazivalo strahopoštovanje.
Sjedila bih I opčinjeno posmatrala baku. Jednom rukom bi gnječila tijesto, drugom bi iz kutije vadila brašno I dodavala postojećoj masi.
Kutija je bila bež boje, na njoj je bio dječak obučen u kuharsku uniformu.
U istim kutijama, različite veličine, nalazili su se šećer, riža, kafa…
Danas je mama pravila kolače.
Tonom koji ne trpi prigovor saopštila je kako moramo kupiti nove kutije za brašno.
Iznenađena planiranom bespotrebnom investicijom upitala sam je koliko su postojeće stare. Mama reče 47 godina. Baka je potvrdila, dodavši kako ih je donijela u ruhu, dobila u miraz da pojasnim, kaže baka kako iz te ruho kolekcije imamo I jednu tepsiju.
Čak I da utjeram dug u Iskri, kako da nađem proizvođača kutija I tepsije ???
Danas, gledajući 40 kvadrata muzejskog prostora , natrpanog sve samim raritetima, shvatih kako zaista nemam sluha za biznis.
Od danas, ko mi dođe u kuću, plaća ulaznicu. Cijena 1 KM, popust za studente I školarce . U dane vikenda ulaz 2 KM, pa ko voli nek izvoli.
Kažu, moda se uvijek vraća. Od nas, da kucnem u drvo da zlo ne čuje, nikada nije ni odlazila.
Mi se držimo trajnih vrijednosti I pojedine komade odjeće nasleđujemo s koljena na koljeno.
Ima jedna bež rolka, kupio je deda u Trstu, rukavi su mu bili dugački pa ih je demonstrativno vlastoručno skratio, iz protesta sjekirom ( nismo nasilnici, samo malo prijeke naravi) , na silu skraćene baka ih je adaptirala I slučajno suzila, pa više deda rolku nije mogao obući. Prije trideset godina rolka je u skraćenoj verziji došla u mamino vlasništvo, a danas sam ponosna vlasnica ja.
Iz nepoznatih razloga volimo rolke pa imamo tri koje mama I ja naizmjenično nosimo dvadeset godina. Kupljene su u Poljskoj I tek njima ne mogu ući u trag I saznati ko ih je proizveo.
Da ne duljim, a opet da pocrtam da sam ozbiljan kustos porodičnog muzeja, navešću I to da smo vlasnici petrolej lampe iz predelektrifikacijskog perioda.
Lampa, sa sve cilindrom, preživjela je I selidbu I transport u kamionu .
Bosanski ćilim nas, hvala na pitanju, I dalje dobro služi I dio je stalne muzejske postavke.
Sjećam se Kapora iz vremena dok sam ga volila kako je pisao o tome da izvijesna Olja ne smije dokrorirati da joj ne bi pisalo DROLJA.
Moja muzejska građa, kao kamen temeljac mog specifičnog vaspitanja, obavezuje me na to da u životu ništa ne postignem.
Zamišljam stalnu postavku moje radne sobe u Muzeju književnosti I pozorišne umjetnosti u Sarajevu. I već vidim kako nema nikakve razlike između moje sobe I sobe Silvija Stahimira Kranjčevića.
Strašno 😛
Već sam htela da uradim malo istraživanje i proverim da ti se nije nešto desilo 🙂
Ali,
Moja muzejska građa, kao kamen temeljac mog specifičnog vaspitanja, obavezuje me na to da u životu ništa ne postignem.
ovo te obavezuje na to da moraš da pišeš 🙂 kaoi još mnogo drugih divnih (samo)ironičnih rečenica.
Dakle, ništa ti se nije desilo, samo plata kasni? 🙂 🙂
sekira kao krojacka alatka 🙂
stvarno bi trebala cesce da pises
Ko što kažu “manje vina, manje vina”, tako i tebi velim, “manje festivala, manje festivala” :).
Pobogu, retko ko ima tu moć da me prošeta kroz moje lično sećanje (a da to nisam ja :)), ali si sa ovim uspela. Čak sam dok sam čitala o telefonskom sokoćalu, nagras izgovaral broj telefona koji sam nekada imala 🙂 Samo bio crven 🙂
Pa onda stabilizator :). Pa bez toga mislim da bi se kuća pokojne babe srušila. Nekako je u tom stabilizatoru bilo oličano sve. Čak i samo zajedništvo. Kad progovori: Jelice, deder ga samo dekni tamo da đed vijesti čuje!
Pa onda petrolejka. Gde monofazna struja…zna se, mora biti i vatrice. A i crnog zida 🙂
El vidiš kako sam se raspisala!!!
Nego. Evo daću dve KM, za posetu. Tj 4 za ceo vikend 🙂 vrednije mi se čini od MOME!
A da, smena cb televizora se desila, jer je rikno za otvaranje olimpijade!!! Baš tad. Stutnjavanje do najbliže radnje uz EVO GA je unelo toliko radosti i boja u naše živote, da ću tu olimpijadu pamtiti kao najlepšu na svetu :))
@Draga moja Moo, sve ti kazah na tvom blogu.
Sve mi se počelo činiti kao pis(Š)anje uz vjetar.
Prije više od godinu dana pis(š)ala sam za TV o bibliotečkoj klasifikaciji i o tome šta sa piscima koji pišu na srpskom i hrvatskom jeziku a žive u Bosni i Hercegovini ili onima koji pišu na bosanskom a žive u Srbiji i Hrvatskoj, bez namjere da se prebrojavaju krvna zrnca, već čisto da se stvari poslože na pravo mjesto. Takođe me je zanimalo zašto nacionalna kulturna društva u BiH ne štite nacionalnu kulturu već propagiraju kvazimultikulturalnost, jer se tako lakše i udobnije živi na državnim jaslama.
Nakon tog priloga niko nije ni trepnuo.
Nedavno su krenuli sa digitalizacijom biblioteka u BiH (uranili, zoru prevarili) i naravno Srbe i Hrvate stavili pod pisce koji pišu na bosanskom jeziku. Sad se ”vodeći” intelektualci hvataju za glavu i po svojim novinskim kolumnama piskaraju na tu temu.
A ja džaba krečila 😛
Hoću da kažem kako mi se steškilo zbog toga što me tamo gdje mi plata kasni 😛 niko ne j…. ni za suvu šljivu, pa ko velim, ne moram i ovdje džaba pisati, puno je dva puta 😛 Ali sam zato otvorila porodičnu seharu, a ona je nepresušan izvor i neću dati da mi zli ljudi oduzmu radost 😉 Ili je ovo, što ja zovem radost, samo prelazak iz teške depresije u euforiju 😛
@ baš se lako pamti, sjećaš li se krojača koji je ubijao sedam muha jednim udarcem. Gdje bi mu kraj bio da je imao dedino sjekirče 😛
Pisaću češće, jer rijeđe od ovog nije moguće. Hvala 😉
@ etotako, slažem se , festivali off, barem kada je o pisanju riječ, ali šta ću kad mi se sem njih, ništa drugo nije dešavalo.
I drago mi je da sam te prošetala kroz vlastito sjećanje, da nisi to napisala već bih se i ja zapitala da li je ovo bila stvarnost.
I da dodam, slika petrolejke je sa interneta, ona moja je sto puta bolja, savršenstvo, total dizajn, ako se taj termin može primijeniti i na produkt dizajn 😉
A posjeta gratis, kad god poželiš. U ponudu uračunati domaći džem od šljiva, ajvar, rukom ubrani šipurak za čaj, majčina dušica, nana pa čak i lavanda 🙂
I ja se zabrinula što te nema. Post ti je pravo nostalgično putovanje za nas koji pamtimo i crno bele televizore, pa i vreme bez ikakvog televizora i čak telefona. Što je to bio jedan miran život! Piši, dobro ti ide, a što reče ti – ređe od ovog stvarno ne može 😀
@ Spes, hvala.
Danas sam bila na kržtenju kuma. Kaže sveštenik :” Prve se kćeri rađale, potonji sinovi, a što više pravoslavne djece krštavalo. Mislim da će biti nešto novo(tekst), iz tog opusa, ko bi odlio 😛
Važno da si krenula sa krŽtenjem. Pa će već biti.
😛 Posljedice su očigledne .
A i napisala sam: Danas sam bila na kržtenju kuma, što znači da sam prisustvovala činu kržtenja mog kuma, ali ne , ja sam bila kuma djetetu koje se krstilo, a djetetovi roditelji su mi kumovi.
Znam li ja gdje sam uopšte bila, da li sam došla ili sam pošla 😉
P.S. Dijete se zove Una, kuma Kristina, mrvica je falila da sveštenik pita jesmo li pogriješili crkvu 😛 Prezime smo mu već morali spelovati 🙂
HA HA HA…
beskonacno ha ha ha!
Divim ti se na silnim inspiracijama i pitam se kako i odakle?!
Sele, mozda bi to i ja jednog dana radila ali znas da sam k;o baba Seka, sad vec pokojna, Mikina kona!
Zaboravna pa je”l ti pita….
Cini mi se da sam sad jos gora, da’l to ide sa staroscu ili je nesto drugo uticalo na moj mentalni sklop, ne znam.
Kopka me….
Ljubi te tvoja ljubica
@ Ljubice,
svako ima svoj talenat.
Znaš kako je Meni Miljana govorila :” Bog ti ništa drugo nije dao osim da znaš dobro napisati sastav” 😆 To je bilo u sonovnoj školi kad je ludila od toga što joj ni u jednoj sportskoj disciplini nisam bila adekvatan partner.