O tempora! O mores!

ILI KILO SLAVE BEZ KOSTI

Ako je sud vremena nešto bez greške potvrdio onda je to ona Vorholova o petnaest minuta slave. Svojih petnaest minuta dobile su i udavače i domaćice mijenjajući ”ognjište” i oni koji žele za broj veće grudi i oni koji ne žele umjesto kose imati ćelavicu.
Svojih nekoliko dana istant slave dobili su i učesnici izopačenog serijala koji je usljed sveopšteg sunovrata nakon samo dvije sezone koje se emituju u Srbiji i Bosni i Hercegovini prestao biti temom rasprava. Navikli smo se i na veće zlo ili smo izgubili sluh da zlo prepoznamo !?
Nemilosrdan po svom konceptu, nije ni čudo da već ima svoje žrtve. Možda nije ni čudo da ih ima baš na ovom prostoru na tlu gdje , za razliku od ostatka Evrope, klica gluposti posijana u plodnu oranicu ubrzo izrasta u najstrašniju tragediju.
Njihov ”uspjeh” nije bio sistematski stvaran. Oni nisu Stefan Milenković koji je dobar dio svog života proveo u četiri zida sa violinom. Nisu ni Novak Đoković koji zna koliko je znoja potrebno potrošiti za uspjeh u svijetu vrhunskog sporta, nakon čega je medijska popularnost samo nus prodult.
Nisu ni Stefan Arsenijević koji je za prvi film dobio nominaciju za Oscara a ni Danis Tanović koji je za prvi film Oscara dobio.
Oni su samo mladi, lijepi ljudi, nalik većini onih koji su ih gledali u svojim dnevnim sobama, možda žaleći što su uskraćeni za 15 minuta takve slave.
”Slava” stvorena samo na imaginarnim temeljima može rezultirati ponašanjem u stilu -samo nebo je granica.
Sjetimo se nesretne Britni.
Da je i jedan realan preduslov postojao za njen isfabricirani uspjeh možda ta mlada žena ne bi bila najveća hodajuća nesreća 2007. godine.
Da jedno, od troje mladih ljudi, učesnika serijala ”Veliki brat” nije pomislilo da sve može, možda bi i ostao na mjestu suvozača.
Ovih nekoliko mojih možda je sigurno malo za preispitivanje čelnika produkcijske kuće ”Emotion” koji su prodajući dušu đavolu na javnom prikazivanju tuđih života stvorili preduslov za materijalnim bogaćenjem vlastitog.
Da nisu oni, neko bi drugi, reći će neko.
Ali da li to bilo koga amnestira od moralne i svake druge odgovornosti?

Sa nesretnog serijala možda priču treba smjestiti u uži okvir i zapitati se da li bilo ko , odnosno da li nečiji rad postoji ukoliko nije ”verifikovan” na stranicama štampe ili u elektronskim medijima.
Ako se ne varam, Semjuel Beket nikada u životu nije dao intervju.
Koliko znam, na vratima Hermana Hesea je stajala molba posjetiocima da njegov dom zaobiđu ukoliko ga zaista cijene.
Da li je danas moguće zamisliti nekog umjetnika koji će se oduprijeti davanjem vlastitog života na uvid javnosti.
Pa čak i kad je to dio njegove istinske odluke, izdavač će ga spriječiti u tome. Ili producent, kada je riječ o reditelju.
Mi danas znamo gotovo sve o Stanislavskom, pa čak zahvaljujući knjizi ”Moj život u umjetnosti” znamo kako mu je izgledalo djetinstvo i možemo zamisliti kuću na osnovu onoga kako je opisuje, ali mi ne znamo kakve su mu bile pločice u kupatilu,a malo je današnjih glumaca koji su nam uskratili tu informaciju.
Ima ih, ali malo.
Možeš da budeš i najbolji u onome što radiš i godinama to možeš raditi a da samo ti znaš da to vrijedi.
Tek onog momenta kada to bude ponuđeno kao proizvod za javnu upotrebu, tek onda možeš imati i rezultate svog rada.
A sve ima svoju cijenu. Najčešće u obliku nezainteresovanih novinara.
Koji se nisu potrudili pročitati, poslušati ili pogledati ono što si uradio.
Ali rokovi su kratki, novine su otišle u prelom , ostavljen je samo prostor za tvoju stranicu.
I ti je popunjavaš dijelom nečijeg života, u onoj mjeri u kojoj ti umjetnik ima snage ponuditi, odnosno onoliko koliko je u njemu ostalo nakon invazije gluposti u obliku novinarskog pitanja.

I dok god je broj pojavljivanja u medijima mjerilo umjetnikovog uspjeha, do tada će se malo ko, s druge strane kamere, imati razloga truditi.
Oni koji žive za petnaest minuta slave, njihova će upravo toliko i trajati.
Oni drugi ipak znaju da se tih petnaest minuta mora održavati u životu.Na aparatima. Upravo onim medijskim.
Zato se i ne treba čuditi kada beskompromisnu Sonju Savić vidimo u očajnoj emisiji na ”Mond” na RTRS-u, u gostima kod voditeljke koja se s pameću davno rastavila i koja se na kraju emisije vjerovatno i sama pitala zašto je pozvala nekoga ko blati Bjelu i Dragojevića. Voditeljka, tako nešto, u Banja Luci, ranije nije imala priliku čuti.