PRVI PUT S KUSTURICOM NA JUTRENJE
KUSTENDORF LJETA GOSPODNJEG 2008.
Kad bih ovaj tekst pisala sutra, vjerovatno bi bolje izgledalo, ali ako ostavim da prenoći, onda će, znajući sebe, dobar dio ljutnje izvjetriti.
Zato, krećem odmah, da vas ne ostavim uskraćenim za kakvu pikanteriju koju su imali priliku doživjeti oni koji su bili dovoljno ludi da posjete privatni festival na privatnom posjedu Profesora, kako ga vole zvati ili Kuste, kako smo ga zvali, mi, kužni, iz Sarajeva , iz kog je otišao i koje je prekrižio.
Može on iz Sarajeva, ali Sarajevo iz njega nikada…
Kada mu je PR festivala rekao da dolazi novinarka Federalne televizije, nije bio oduševljen, naprotiv, rekao je : ” Odjebi to, ba. ”
Ni u Kanu me ne dočekuju raširenih ruku, pa idem tamo, analogno tome, zaputih se ja u Drvengrad, ako ništa , barem nije daleko.
A daleko je, vjerujte mi da jeste.
Daleko od svake logike, zdravog razuma, ljudskih svjetonazora.
Daleko od svake etike, taman onoliko koliko smo Emir i ja, iako često sjedeći za istim stolom, bili daleko jedno od drugog.
Zašto?
Najprije zbog toga što ja nemam problema s identitetom, hvala nebesima na tome, dok nisam upoznala Emira Nemanju Kusturicu Profesora i nekrunisanog mećavničkog cara, nisam ni znala koliko je važno da znaš ko si i šta si, da nemaš problema s tim, ni potrebu da to dokazuješ.
Ni na jednom mjestu na svijetu nisam vidjela toliko količinu podignutih po tri prista i po tri puta krštenja u svim potrebnim i bespotrebnim prilikama.
Maja Kusturica voli podići tri prsta kad joj recimo sin Stribor svira.
Stribor se voli tri puta prekrstiti kad je u restoranu, za stolom. Valjda molitva prije jela, šta li ?!
Emir, a boga mi i Nele, vole se prekrstiti na sceni, u vrijeme nastupa No smoking orkestra.
Dunju Kusturicu, ćerku Nemanje i Maje, ne smijem dušu griješiti, nisam vidjela da se krsti.
Ispade Dunja porodični antihrist.
Iskupilo se na Kustendorfu finog svijeta.
Sve ”osvedočeni prijatelji srpskog naroda”. Nikita Mihalkov, sjajan reditelj i beskrajno šarmatan čovjek, borac za srpska prava, koji kaže ” nije važno šta, već s kim”. Drugi osvedočeni prijatelj srpskog naroda bio je Petar Handke.
Čovek voli pa voli Srbe.
Filmski festival u režiji Emira Kusturice nalikuje njegovom filmu ”Podzemlje” . Utisku doprinose dva kina smještena u podrum, iznad kojih su restorani i sl. pa se zaista ima utisak da odozgo svima komanduje.
Ako se nekome ne da ići na projekcije studentskih filmova prikazivanih u glavnom takmičarskom programu, tu je Emir, da potjera narod u kino. Kad nema Emira (čitaj kad je u sauni u svojoj kući u Drvengradu ili u bazenu ili u teretani) onda supruga Maja tjera narod u kino.
Ovaj dokazani antiglobalista koji u svojim lokalima prodaje samo domaće sokove Biosfera, pa volj ti Kusta kupinu ili malinu, sa sve Kustinom glavom na etiketi, u tim istim lokalima nema Coca-Colu, jer on je antiglobalista, pa u skladu s tim u svojoj biblioteci ima najzajebaniju plazmu ( TV, ne Bambi 😛 ) prezire PC i ima Mekove računare, pa pored zdravih planinskih jabuka koje služi u poslastičarnici, na sve strane se mogu vidjeti Mekove jabučice.
U nezvaničnom razgovoru koji smo vodili uz točeno pivo (sreća pa se to uklapa u antiglobalistički koncept) otračao mi je svoje bivše sarajevske prijatelje, rekavši za neke takve gadarije koje rijetko kome mogu pod kožu.
Kada sam ga pitala za Čedomira Kolara, rekao mi je da je đubre. To isto mi je i Čeda rekao za njega. A ja više vjerujem Čedi. Jer nije antiglobalist, jer ima Oscara i jer je pored toga jedan od najskromnijih ljudi koje sam u životu srela. I jer je radio s Kusturicom, a ja to ni najvećem dušmaninu ne bi poželila i kada glumci mantraju o njegovoj energiji i ljepoti stvaranja s njim, ubijeđena sam da to rade iz straha 😀
Za Danisa Tanovića je rekao :” Nisam gledao film tog malog”.
Za Emira Hadžihafizbegovića, da će na njega, ako ga nastavi prozivati, krenuti sa svojom vojskom koju ima u Mećavniku. 😛
Trebam li dalje nabrajati 🙂
Vjerovatno ste svi čuli,čitali, vidjeli nešto o groblju loših filmova u Kustendorfu i sahrani filma ”Umri muški 4”.
Da bi sve bilo premorbidno potrudili su se nabavivši pravi kovčeg i zvoneći sa zvaonika prave crkve. Nekro party ala Kusta. Strašnooo.
Ukratko, moje iskustvo poznavanja duševnih bolesnika mi kaže da je Emir Kusturica u onome, što psihijatri nazivaju remisija, a to je otprilike proces oporavka nakon teške psihičke krize, poput akutne psihoze ili nervnog sloma, kad se bolesnik dobro osjeća, ali ne znači da je izliječen i niko ne zna kad se bolest može ponoviti. Dok pije lijekove, dobro je. Nadam se da ih Emir redovno uzima.
Kad zatvorim oči vidim Kusturicu.
Kad ih otvorim u glavi mi još uvijek tutnja njegova ili Striborova muzika (jedina dva CD-a koji se u restoranu ”Prokleta avlija” slušaju ) Iako je sve bilo inspirisano Andrićevim djelima, ne zna koliko je ispravno postupio kad je centralnom objektu dao ovakav naziv.
Emir Kusturica tvrdi da ljudi okupljeni oko Čedomira Jovanovića kontrolišu 90 % medija u Srbiji.
Ljudi okupljeni oko Kusturice , novinari iz Beograda , u vrijeme preliminarnih rezultata, tvrdili su mi kako bi glasali za Čedu.
Upitah jednu babu koja je najviše potencirala tu priču šta radi na Mećavniku, umjesto na glasačkom mjestu i kako joj se uopšte Kusturica sa sve Koštunicom uklapa u tu njenu pročeda priču.
Baba mi reče da svako ima pravo na mišljenje.
Jebi ga baba, ne razumemo se, očito.
Miki Manojlović je bio dva dana na Kustendorfu i otišao je da glasa.
Živi u Francuskoj i nije mu svejedno.
Bravo Miki.
Na Kustendorfu su poželjni Voja Koštunica, Matija Bećković ( koji kao i Maradona i recimo Felini ima svoju ulicu) poželjna je novinarka Kurira i novinar Glorije koji je stigao danas želeći Emira slikati u kuhinji valjda za rubriku Šta poznati jedu. Nije pristao što me čudi…
Vrlo su poželjni novinari Politike kojih je došlo komada dva, da šefa, pardon predsjednika upravnog odbora Politike, fino ispoštuju.
Tekstovi su im bili za ispovraćati se zbog nemanja minimum dostojanstva.
Elem, kod Kuste, svi su poželjni osim onih koji danas žive u Sarajevu.
Da bi kod Cara bio u vrh astala, trebaš izbjeći iz Sarajeva, ako nisi na početku rata, onda barem sad, nikad nije kasno.
Dobiti državljanstvo Srbije.
I glasati za Velju Ilića ili Tomu Nikolića.
Ja bih da ostanem nepoželjna ako ikako može.
Makar i sa jedinim neuspjehom u karijeri.
Naime, prvi put me je neko odbio za intervju.
Ali i s tim se živi.
Život je čudo 😉