Preživljavam preko dvadeset dana marta, relativno uspješno.
Nijedan mart nije bio dobar, od kada vodim evidenciju o lošim martovima, ama baš nijedan.
Meni je samo ostalo da nekako pripazim, pokušam uticati, da ne bude lošiji od prethodnih.
Danas je ponedjeljak.
Dan zbog kog i normalni polude.
Nama nenormalnim bude posebno teško.
U danu se izmijene četiri godišnja doba.
Od posla do kuće pratio me je snijeg.
Kupila sam u trafici ispred zgrade u kojoj radim kišobran za 5 KM.
Jer, ne nosim kišobran niti u redakciji imam rezervni, a pogotovo ne onda kad me iz kuće isprati proljeće.
I tako, baš sam bila loše volje ( i sada sam) i svratih u Merkator da kupim nešto, a u Merkatoru kupujem zato jer mi je blizu kuće iako su u njemu skuplje namirnice već što jesu u malim trgovinama pored moje zgrade.
Ali u malim trgovinama pored zgrade svi uzimaju sebi za pravo da se raspituju o mom privatnom životu, da prokomentarišu koliko me nije bilo, da dijagnosticiraju kako sam sigurno bila na putu, kako izgleda puno radim i kako…kako…
Zbog toga idem u Merkator.
Tamo me ništa ne pitaju.
Aha.
Do večeras.
Kupila sam uobičajene artikle i pivo.
Prodavačica, željna konverzacije, upušta se u raspravu o društvenim i inim prilikama i dok provlači moju karticu kroz aparat za provlačenje kartice primjećuje i dodaje :” Lako je vama, vi udarili po pivu”.
Pitam se postoji li negdje na svijetu mjesto na kom trgovac smije konstatovati koliko i čega kupac konzumira ???
Pitam se šta bi mi rekla da sam kupovala kondome ?!
Nađite mi neko mjesto sem Balkana da toga ima i ja odmah častim sljedeću turu piva kupljenog tamo gdje se trgovci brinu koliko se i čega popije.
A sve ovo o čemu pišem ne služi ničemu drugom do tome da vam kažem kako je ovo bio sigurno jedan od najlošijih dana za počinjanje priče o Duši Sarajeva koja se tako piše, a čita se kao Štetočine Sarajeva.
Imam dovoljno malo godina da bih mogla blaženo živjeti u neznanju ali i tu (ne)sreću da su me i još uvijek okružuju ljudi kojima memorija ne datira od 1996. godine. Za neupućene, to je prva postdejtonska godina.
Neki, koji ovdje žive, znaju samo za period rata i ovog nesretnog poraća.
Šta je bilo prije rata niti znaju niti ih interesuje niti ikome treba neko sa viškom znanja i ne daj bože pameti.
Na lešu upokojenog Sarajeva egzistiraju mnogi a profitiraju najpatetičniji računajući na sentimentalne koje uz Sarajevo, bili oni iz tog grada ili u njega samo svraćali, vežu uspomene na neke bolje dane.
Od muzičkih štetočina svakako najveće su one u liku i djelu Dine Gremlina i Harija Varešanovića.
Dok je prvi pomalo gadljiv na Beograd, ovaj drugi je onomad, danima punio Sava Centar a nedavno i Lisinski u Zagrebu a pjeva, o bože moj, o Sarajevu u kom su se krali novčanici i čitao Lorka i sve to zove, sarajevskom furkom pa zapomaže:
Tad sam bio lijep i mlad,
i sebi se mnogo svidjah
al’ tebi ne,
jer te s drugim vidjah
Pa dodaje:
U Estradu kad je usla,
k’o tramvaj pored mene prosla
gledala je u Bregu
Da mu je brat po stihu zorno svjedoči I ovaj , iz bogate riznice, nasumice izvađen , primjer muzičkog genocida.
De facto Fato
Izvodjač : Dino Merlin
Ne mozes me poznat’ po frizuri
ona mi je jos u proceduri
nisam ti ni neka jalija
ma vidis da sam k’o oklagija
A to je to, de facto Fato
to je to, od Boga mi dato
to je to, i srebro i zlato
ma kakvo more kakva inspiracija
ti si Fato sasvim realna frustracija
I moja, kao i njegova zbog Fate, sasvim realna je frustracija jer de facto, ovi, prvi pomenuti, su mnogo manje štetočine, njihovu štetu, patetiku, besmislenost tekstova koje izvode lako će prozrijeti i oni, mnogo dobronamjerniji od mene.
A ja, zlonamjerna kakvom će me mnogi, sarajevski dušebrižnici doživjeti, ovoga puta ću reći da su jedini istinski kvalitet na muzičku sarajevsku scenu donijeli mnogobrojni demo bendovi čiji je i uspon i pad zabilježen samo u prostorijama kojekakvih domova kulture u Sarajevu poput Živčano Labilnih, Ulične garde i Izopačenih mehaničara , a koji su bili istinski predstavnici sarajevske Punk scene u vrijeme njenog nastanka u svijetu, odnosno par godina iza jer je ovdje sve, neminovno kasnilo, a na kojima je Aleksandar Tomašević oštrio ku*ac u tadašnjem Ven-u proglašavajući ih fašistima.
Vrijedili su i oni , pomalo zaboravljeni, poput SCH, Kongresa, Bonton Baje…
Od onih, opštepoznatih, treba spomenuti Zabranjeno pušenje, Elvisa , Bombaj štampu , ponajviše zbog osnivanja rijetko autentičnog i svake hvale vrijednog pokreta Nju primitivs.
O Indeksima svakako i naravno, sve najbolje.
Opšte mišljenje, u krugovima istinske intelektualne elite u regiji, o onome što je tada ( osamdesetih) dolazilo iz Sarajeva, pod markicom sarajevske pop škole iliti pastirskog roka prije, bilo je zasnovano na tvrdnji da je riječ o najvećim muzičkim trovačima i dnu dna tadašnje masovne kulture.
Među takve spada i sada etablirani Saša Lošić koji je svoju karijeru počeo u grupi Ševin orkestar u Domu kulture u Švrakinom selu i to tako što mu je , upućeni tvrde, tata Dobrota Lošić, tadašnji urednik Televizije Sarajevo, sredio mjesto za probu.
Njegovi nikada prevaziđeni hitovi Suada, Suada… ,Šta će nama šoferima kuća ( sa Nadom Obrić) ostavili su neizbrisiv trag i zadojili stoku koja je nakon toga rado pucala jedna na druge.Čitav niz grupa, a sve u boji, Bijelo dugme, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Crno vino , još je samo falila Zelena ka*ina pa da United colors of Beneton zaokruži asortiman, pronijeli su i slavom ovjenčali Sarajevo kao tadašnji mejnstrim centar jugoslovenske muzike.
To što su svojim djelovanjem stvorili sjajan temelj za nastanak turbo folka ovaj put neću.
Danas ću, iz čitavog spektra boja, izdvojila dvije, koje nažalost, preživljavaju i dalje.
Crvena jabuka , album Duša Sarajeva
I Plavi orkestar, albuma, novog, hvala nebesima, još uvijek nemaju, ali se o njima snima dokumentarac.
Zajedničko, ovim bendovima je to što ih je tada svesrdno podržavao ”mag” muzičkog novinarstva Ognjen Tvrtković.
I jedne i druge , tvrde upućeni, zbog njihovih očeva ( Sašinog i Zlaje Arslanagića).
Količina patetike i neukusa kojom su nas svih ovih godina obasipali tolika je, da je ovaj tekst, premali prostor da se udobno smjeste.
Elem, Crvena jabuka, ovih dana , vratila se sa Dušom Sarajeva.
Lešinari, koji žive u Zagrebu, cijene kako se nad posthumnim Sarajevom može još uvijek profitirati.
Ali davno je prošlo vrijeme kada je ovim gradom upravljao Emerik Blum.
Bog da mu dušu prosti, u grobu se sigurno prevrće zato što su na njegovom mjestu danas tajo Silajdžić i lady Borovac sa sve svojom ekipom boraca za ”multikulturalno ” Sarajevo od koga ni od Sarajeva ni od multikuilturalnosti nema ni S ni M.
Nego, kad sam kod ove duše, kome se ne gadi neka posluša i neka mi kaže da li se samo meni čini ili izvođač izvedbom sugeriše da je netom sišao ili se još uvijek nalazi na wc šolji ???
A kome je mrsko slušati izdvajam ”najbolje” :
Ove noći moj grad gubi sjaj
al’ nije tuga sve što vidiš
topla je noć tvoj zagrljaj
a svaka suza kaže zna gdje je duša Sarajeva
Nije tuga sve što vidiš, ne može se ni vidjeti dobri moj Žera, tuga je kad čuješ od poznanika koji prodaje knjige kako mu je redovni kupac gospođa u penziji koja se snadbjeva iz kanti za smeće, a crkavicu od penzije koristi za duhovnu nadgradnju.
Ne može se sarajevska tuga sagledati pogotovo ne u stih smjestiti, ne može posebno onda ako si nevješt stihoklepac, ne vide svu tugu ni oni koji su ovdje, a kako ćeš je ti, moj dobri Žera, s Cvijetnog trga vidjeti.
Saša Lošić, ne treba dušu griješiti, sigurno je jedna od najpristojnijih javnih ličnosti koju sam srela, ako ništa drugo, barem je dobro naučio lekcije kako se treba ponašati I za to mu evo, ovoga puta, čista petica.
Kad se, nakon izbjeglištva, ponovo notama prostro po sceni upokojene države pišući muziku za filmove, moj dragi prijatelj I kolega Ćesa rekao je kako je čovjek konačno da’no dušom I počeo komponovati narodnu muziku što je oduvijek želio jer je narodnjak u duši I srcu uvijek bio. Ja malo parafraziram Ćesu, malo I dodajem, davno je bilo, ne mogu se svega sjetiti, a Ćesina je svakako svaka zlatna I podsjeća na to da u ovom gradu još uvijek ima ljudi kojima nije oduzeta ni pamet a ni pamćenje.
Danas Loša, stidljivo,’’ isporovociran novinarskim pitanjem ‘’(a novinar mi je opet jedan drugi drag drug) stidljivo najavljuje veliki kam bek I dodaje:
’’ Vi znate da je moja generacija izrasla iz cinizma osamdesetih, iz punka, novog vala…
Jubileji, maturske večeri, zaokružavanje karijera I druge patetične stvari nisu bliske našem načinu razmišljanja.’’
Sve ovo govori rodonačelnik patetike.
Njegova generacija možda jeste izrasla iz cinizma I punka, ali kakve veze on sa tim ima, kakve veze sa negiranjem patetike ima čovjek koji je pjevao:
Drugovi, budimo iskreni
vec nam se blizi dvadeseta
a treba zivjeti i pjevati
idemo kao na maturskoj veceri
uno, due, tre, quarto
Ima Loša I momenata u kojima kaže :
‘’Mi smo, istini za volju, bili pop-punk bend’’ .
Kad sam imala pet godina žuta boja, iz neobjašnjivih razloga, meni je bila pankerska.
Kako, zašto, pojma nemam.
Sjećam se k’o da je juče bilo kako sam sa mamom, šetajući Miskinovom u nekom izlogu vidjela žute gumene čizme I ushićeno joj saopštila kako su to prave pankerske čizme.
Mama je pronašla metode pomoću kojih je petogodišnjem djetetu saopštila kako žute gumene čizme nemaju veze sa Punkom.
Mama, znam da ti je sutra rođendan I da imaš pametnijeg posla, ali neka ti ne bude teško, pojasni I nekim drugim da njihova muzika sa Punkom ima veze koliko I žute gumene čizme .
Ako u stihovima, pričama, scenarijima, dramskim tekstovima želite naći Sarajevo, onda se držite Sidrana.
Ono predratno, znate gdje je, pravac videoteka I čeka vas na polici a odaziva se na Doli Bel.
A ovo postratno u Moriji.
Najboljoj zbirci pjesama objavljenoj od Vardara pa do Triglava od 1992. pa na ovamo.
A najbolje bi bilo da ga nikako ne tražite, koji će vam đavo 😉