I sad sam tu, na pola puta…

Jedni su mislili da sam još uvijek u Zagrebu, drugi da sam zaboravila slova, a treći da me je nešto satralo.

Ja ipak mislim da nisam toliko jednostavna 🙂

U ovih po’ godine granica između stvarnosti i fikcije bila je toliko tanka da bih pisanjem izazvala sumnju kod čitalaca da sam možda patološki lažov ili osoba po svaku cijenu željna pažnje, a nisam, tako mi mlijeka u prahu, ja samo želim sasvim običan, normalan život, ne treba mi vlastiti život kao polazna osnova za dobro unovčeni scenario za sapunicu.

Dok sam bila mnogooo mlađa družila sam se sa Željkom kom su se uistinu dešavale nevjerovatne stvari, zbog njegovog pripovjedačkog dara one bi, ispričane u društvu postajele urbane legende, a ja sam bila sklona povjerovati kako Željko uživa u bizarnostima koje mu se dešavaju da bi kasnije, zbog njih, društvu bio interesantniji.

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da tada nisam poželjela biti jednako zanimljiva kao Željko, samo na moju nesreću tada nisam čitala ”kako pomoći sebi” literaturu i nisam znala da treba biti pažljiv kada nešto želiš 🙂

Sada, kada bih mogla pričati do sutra, nemam snage, to je kao sa biciklom ili nekim drugim željenim predmetom u djetinstvu, uvijek stigne prekasno…

Ja sam zvanično ”jedinica”. Moja majka i moj otac, u braku koji je trajao pet godina dobili su samo mene. Da li su bili toliko zadovoljni mojom malenkošću ili nezadovoljni svojim odnosom, ne znam, ali više djece nisu imali.Da nije bilo rata vjerovatno bih bila najrazmaženije jedinče u povijesti porodica bez više djece, kako je on ipak stigao i prekinuo moje bezbrižno djetinstvo, tako i od mene čovjek postade.

Da postoji Nina saznala sam dovoljno kasno da bih bila i dovoljno ljuta što o Nini nisam znala ništa kad je došla na svijet.Nina je moja sedam godina mlađa sestra, rođena u jednako neuspješnom drugom braku mog oca. Ja zvanično nisam znala za njegov drugi brak i žena koja je povremeno boravila u stanu moje bake i dede bila je predstavljena kao tetkina krojačica, kao da smo na Engleskom dvoru i kao da je najprirodnija stvar da u Rave Jankovića 37, na Grbavici preko puta Željinog stadiona neko ima krojačicu svako malo u kućnoj posjeti. Licemjerstvo bake katolkinje učinilo je da dugo budem ateista.

Osim što sam znala da Nina negdje postoji, ništa drugo o njoj nisam znala. Susreti sa ocem bili su toliko rijetki da bi me svaki sljedeći put jedva ili nikako prepoznao, a u takvim situacijama spajanje pokidanih veza sa srodnicima nikada viđenim i nije baš prioritet.

Kada je pauza u susretima bila najduža a moja odluka da ga nikada u životu ne sretnem bila najčvršća, kao razlog za ponovni susret naveo je Petrov šesti rođendan. Ko je Petar dođavola bilo je prvo i logično moje pitanje. Iz odgovora sam shvatila da je riječ o mom drugom najbližem srodniku, produktu tatinog trećeg neuspješnog braka. Ubrzo je Petar uzeo slušalicu i sam me pozvao na svoj šesti rođendan.Znam mnoga tvrda srca, i moje kad odlučim može biti kao kamen, ali ne znam nikoga ko bi odbio odlazak na rođendan šestogodišnjem djetetu.Naravno da je nastavak kao preslikan iz sapunice. Naravno da je Petar kog sam zatekla ispred kuće u igri sa psom bio isti kao ja kad mi je bilo šest godina, naravno da mi je potrčao u zagrljaj i naravno da se nismo razdvajali tog dana i naredna dva puta kad smo se vidjeli. Pošto je viđanje mog brata podrazumijevalo i viđanje mog oca, naša bratsko-sestrinska ljubav ugasila se naglo kao što je i planula.

Kraj prethodne godine u svođenju računa sa životom u mom ličnom knjigovodstvu podrazumijevao je dovođenje u red svega onoga što je do tada bilo u neredu, a zaboravila sam da ja nisam čovjek od reda i da je takva akcija osuđena na propast u startu što su događaji koji su uslijedili samo potvrdili 🙂

Krajem januara ove godine išla sam u Zagreb na Rembrantovu izložbu, u autobusu, na umjetničkom hodočašću iz dnevne štampe saznala sam da se nekakva familija iz Živinica obrušila ne mene zbog emisije koja nije bila po njihovom ukusu. Ubrzo ću i saznati da sam zbog tog, po ukusu većine medijskog propusta i suspendovana na poslu. Trebam li reći i da sam u tom trenutku bila bez krova nad glavom i da sam bila gost kod prijatelja na produženom boravku…Suspenzija, Rembrant, beskućništvo, svemu tome nešto je ipak nedostajalo. Po povratku u Sarajevo na Facebooku me je dočekao zahtjev za prijateljstvo, sa rođenom mi sestrom, Ninom s početka priče. U trenutku dok sam mislila da ostajem bez posla, dok sam po sarajevskim bljuzgavim pločnicima hodala u jedinim čizmama ponesenim iz prethodnog doma kojim je otpala peta i tražila stan, dobila sam sestru. Sa 21-nom godinom zakašnjenja,vjerujući ipak da nikada nije kasno.

Radujem se što ćemo se Nina i ja u avgustu upoznati. Zanima me imamo li još nešto slično sem konstitucije koju smo povukle na tetke iz Hercegovine.Radujem se unaprijed što ćemo se možda smijati istim stvarima, što možda volimo iste knjige, što možda imamo jednak optimizam. I ma koliko željela vjerovati u čaroliju koja će podrazumijevati da će jednog dana Ninina , Petrova i moja djeca biti dio složne porodice, znam da će uvijek biti složnija Majina i Miljanina sadašnja djeca i Snježina i moja ako ih nekada budemo imali.Moja Miljana zna da ja ne jedem luk i ne pijem mlijeko na kom se uhvatio kajmak, ja znam da Miljana ne voli lubenicu i da ne voli kad joj neko češlja kosu, Maja ne voli voćne kolače , a Snježa koja nema problem sa ishranom ne voli svoju prirodnu boju kose. Ja čak ne znam ni koja je prirodna boja kose moje sestre i ne znam kako je izgledao moj brat kad su mu rasli prvi zubići i kako su je izgledao kad su mu prvi zubići ispadali.

Zato čvrsto vjerujem u prijateljstvo. U ljude s kojima sam odrasla i u one koje sam upoznala kasnije. U ljude koji su uvijek bili tu, bez obzira da li su nudili prenoćište, novac za posuditi, riječi utjehe ili jednostavno dijeljenje dobrog raspoloženja uz čašu piva. Potvrda da i ja nešto vrijedim leži u činjenici da u svakom većem a i onom manjem gradu bivše Jugoslavije postoje vrata na koja u svako doba dana i noći mogu pokucati. Možda ne možemo jedni drugima darovati krv ili ne daj bože koštanu srž, ali od toga je mnogo važnija činjenica da bismo to uradili jedni za druge kada bismo bili kompatibilni.

I da ne dužim kako ne biste odustali od čitanja zaključka …

Večeras mi je mama rekla da je ”zaprošena”. Nadam se samo da neće pokušati s kašnjenjem u startu stići tatu, ipak je on master koji je visoko podigao ljestvicu!

Najviše na svijetu bih voljela da ona bude srećna, samo mi nije jasno kako će se svi u mojoj porodici udati i oženiti prije mene 😉