Tač.ka u Zvonu
Otvarati izložbu dan poslije dolaska Angeline Jolie u Sarajevo i premijere filma ”U zemlji krvi i meda” pred mnogobrojnom sarajevskom publikom, odluka je jednaka samoubistvu, s tim što nije planirana, što je izložba dogovorena mnogo ranije već što smo znali kad će Anđa u naše krajeve, a i da smo imali tačan datum njenog dolaska ne bismo sto posto mogli računati na izvijesnos realizacije premijere. U ovoj zemlji nikada ne znaš koji će se vjerski lider pobuniti ili neka ugrožena skupina, nikada ne znaš ko će preko noći vaskrsnuti u filmskog kritičara ili ko će se pozvati na stradanje u minulom ratu, koje nikakve veze sa umjetnosti (pa makar ona bila loša) nema.
U ovom slučaju sve je, za Angelinu i premijeru, dobro prošlo. Čak je i poglavar Islamske vjerske zajednice dao zeleno svjetlo. Svi smo odahnuli. Lijepu Anđu dodatno je krasio nakit izrađen kao replika onog koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, muzeju pred zatvaranjem. Umjesto što je po 369-ti put mnogobrojnim novinarima pod etiketom ekskluzivnog intervjua odgovarala na isti način na ista pitanja, bilo bi bolje da su je domaćini odveli u neku instituciju poput Zemaljskog muzeja, jer bi možda u tom slučaju vlasti BiH primijetili instituciju kulture koja propada (ili bi sve ličilo na obrnuti vic o Peri Ložaču i Papi, možda bi Sredoje Nović pitao-pored koje je ono zgrade Angelina).
Kad smo ispratili Angelinu i Brada, ja sam odahnula. Iz blještavila mejnstrima mogla sam se otisnuti u udobne vode alternativne umjetnosti.
Trebalo je dočekati umjetnike koji će doći dan nakon spektakla.
Za pravu umjetnost i pravo druženje tajming nije važan, uz uzdah olakšanja zaključila sam mnogo sati poslije, dugog petnaestog februarskog dana…
Prijedor je jedan od najnesretnijih bosanskohercegovačkih poratnih toponima.
Čovjek mora biti izuzetno dobronamjeran pa se pored zloglasnih logora zainteresovati i za neke druge stvari u njemu. Umjetnost npr. A Prijedor je svojevrsan rasadnik vizuelnih umjetnika , biti dobar umjetnik iz Prijedora nije ništa neobično, jednako kako je i uobičajeno da sve ono dobro i vrijedno ne dolazi isključivo iz glavnih gradova naših malih nesretnih država nastalih raspadom jedne velike i ozbiljne.
U Prijedoru je nastala grupa Tač.ka.Kada otvorite njihovu web stranicu mogu vam se učiniti kao pretenciozni, nespremni na razumljiviju komunikaciju sa konzumentima, ali ne treba biti površan, to je još jedna lekcija kojoj vas mogu naučiti iz Tač.ke.
Dogovor za njihovu izložbu u organizaciji Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti ”Zvono” , postavljenu u kafe-galeriji ”Zvono”, nastao je kao posljedica njihove kritike institucionalne umjetnosti i nagrade ”Zvono” u organizaciji SCCA koja jeste u određenoj vezi sa ovim nabrojanim Zvonima ali je u najdirektinoj sa Likovnom grupom ”Zvono”, odnosno po njoj je dobila naziv.
Umjesto da se rasprava na relaciji Zvono-Tačka odvija na društvenim mrežama, Saša Bukvić, član likovne grupe Zvono i organizator umjetničkih programa u galeriji ”Zvono” pozvao je umjetnike iz Prijedora da dođu i kažu šta imaju.
Oni su odgovorili ”Pričaćemo kad se vidimo uživo”, što je bio naziv izložbe i što su učinili.
Da su nas rukovodili neki drugi kriteriji, a ne umjetnički, da imamo finansijera kojem ćemo umjesto čistog arta servirati priču o pomirenju između dva entiteta, grada i naroda, onda bismo bez sumnje mogli organizovati događaj iz kog ćemo svi materijalno profitirati.
Ovako smo imali jednu drugu vrstu profita. Ličnu satisfakciju uz osjećaj da radimo pravu stvar dok uživo pričamo.
Umjesto u limuzinu, smestili su se u kombi u pet ujutro i krenuli za Sarajevo, Nemanja Čađo i Dajan Špirić, dvojica od ukupno četiri člana grupe Tač.ka.
Onaj ko barem malo poznaje domaće prilike uz preko 100 cm snijega, ne treba mu napominjati da avantura dolaska u Sarajevo podsjeća na onu iz filma ”Ko to tamo peva”.
Sa autobuske stanice odmah su ”odvedeni” na postavku izložbe, uz ohrabrivanje domaćina da će se tada hladni i prazni prostor, kad se izložba postavi, svjetla prilagode a publika dođe, pretvoriti iz bundeve u kočiju.
I bi tako.
Izložba ”Pričaćemo kad se vidimo uživo” zamišljena je kao višemedijski esej uz pomenutu kritiku institucionalne umjetnosti i projekciju izuzetnog video rada Igora Sovilja.
Uz očekivanje razgovora koji se može pretvoriti u žučnu raspravu umjetnici su na vrata toaleta postavili papire na koje se može napisati sve što ostane neizgovoreno tokom večeri.
A toga nije bilo.
Iako je nemoguće zamisliti galeriju kao mjesto konstruktivnog dijaloga u kom ravnopravno i argumentovano razgovaraju svi prisutnih, u duhu ranije pomenute čarolije, razgovor se desio.
I trajao.
Samo šteta što sem jedne medijske kuće nikoga nije bilo da to i zabilježi.
Umorili su se ljudi iz Zemlje krvi i meda od premijere istog naslova, umorili od potjere za selebritijima i ne treba im zamjeriti.
Samo je šteta što su propustili priliku da vide kao se matematički precizno u jednom prostoru i u jednom trenutku suština odvaja od nebitnog.
