Onomad sam sebi obećala da više nikada neću biti debela.
Sjećam se kao da je bilo juče kako sam se u hotelu Crna Gora spremala za svečani večernji izlazak i kako sam jedva obukla svečanu suknju (tada je bila stara ”tek” par godina) i kako sam sebi rekla da je kranje vrijeme ili ući u veći konfekcijski broj ili izvaditi glavu iz tanjira. Posljedice svjedoče da sam izabrala ovo drugo.
Mnogo godina poslije i opet Crna Gora. Spermam se za svečanu promociju filmskog magazina za koji sam pisala. Ponovo ista svečana suknja, sad već stara deceniju. Pomalo tužna što mi finansijske prilike ne variraju koliko i težina , utješila sam se spoznajom da barem mogu obući šta god želim.
Dvije godine poslije, svečana suknja, sada dvanaestogodišnjakinja (uskoro će na malu maturu) ponovo ima problema sa zakopčavanjem, odnosno njena vlasnica sa vlastitom težinom.
Kako se dogodilo ne može sa sigurnošću definisati.
Nije bilo hranjenja tuge niti kontinuirane zlovolje kojoj je privremeni lijek velika porcija tjestenine u ponoć sa četiri vrste sira.
Desilo se jer se nije pazilo. Papalo se a nije se kretalo. Počelo se kuhati jer se započeo život u dvoje. Otkrilo se da se zna kuhati. Pa se demonstrirale novostečene vještine svako malo, na zadovoljstvo oboje prisutnih za stolom.
Saučesnik nosi hlače, da ima vječnu svečanu suknju i on bi je jedva zakopčavao. Da život piše romane a u mom slučaju komedije potvrđuje i činjenica da je saučesnik vlasnik slastičarne. Jedino gore od toga bilo bi da se bivši kockar počne zabavljati sa vlasnikom kockarnice pa da svakodnevno bude pred dilemom veća, manja ili da p’olovi.
Da nije bilo Tanje alarm za uzbunu zazvonio bi tek onda kada bih iz svečane suknje uskočila u suknju ”na gumu” , da nema Tanje još uvijek bih se držala stare Zukine mantre da je Alah propisao svakome broj koraka koji treba preći, a da oni koji trče žure da ih što prije potroše…
Postoje ljudi koje od pokušaja do uspjeha dijeli samo odluka.
Postoje i oni, poput mene, majstori izgovora, koji će naći tri stotine opravdanja prije nego što se uhvate onoga što nije njihova šolja čaja (kad smo kod čaja, počela sam piti zeleni, do juče misleći kako je to najružnije piće i neuspješan pokušaj pretvaranja korova u namirnicu).
Istina, imala sam i neke opravdane razloge.
Da nije bilo moje najbolje prijateljice koja je uvijek bila kapiten, mene nikad niko ne bi izabrao u ekipu kad bismo igrali između dvije vatre.
Kada smo u četvrtom osnovne organizovali turnir u ženskom fudbalu meni je (zbog društvenog statusa a ne zbog vještina) pripala uloga golmana, valjda su mislile da je to najbezbolnije. Možda po utakmicu i jeste bilo, ali ja sam nakon vratarske zadaće cijelu noć probdjela zbog neopisive migrene.
Nekad u to doba, muvajući se na igralištu, stativa mi je mogla doći glave, oborila sam gol na vrat i zaradila spondilozu, otkrivenu mnogo kasnije, kad je ljekar zabrinut nad snimkom konstatovao da je riječ o teškoj povredi stečenoj u djetinstvu. Trebalo mi je dugo da se sjetim koja je od mnogobrojnih.
Imala sam 12 godina i 180 cm visine kada je jedan rukometni trener odlučio da me pozove u svoj tim. Imala sam visinu vrhunskog sportiste i koordinaciju pokreta petogodišnjakinje. Kad mi ne bi bila muka od trčanja, onda bi me pogodila lopta u glavu pa bih imala vrtoglavicu. Sportska karijera okončana je vodenim kozicama. Nakon jednomjesečne izolacije tvrdila sam kako sam mnogo propustila i da nema smisla nastavljati sa treningom. Nije imalo smisla ni počinjati ako ćemo iskreno.
Mene nisu ni na folklor primili (tamo sam htjela isključivo iz prenaglašene potrebe za socijalizacijom) a za obilježavanje dana škole i pripremu koreografije na Balaševićevu Računajte na nas, na mene već nakon prvog kruga eliminacija nisu mogli računati. Sa suzama sam napustila fiskulturnu salu.
U četvrtom gimnazije jedva sam dobila dvojku kao zaključnu ocjenu iz fizičkog, nakon što me je prijateljica uz tešku muku naučila odbojkaški servis. Gredi i kozliću nikada nisam ni prišla.
Ubi me prebrza traka ili I pad je let
Motivisana Tanjinim tekstovima shvatila sam da je dosta izgovora i da traume iz mladosti nisu opravdanje za tromost u starosti.
Krenula sam. Na fitnes. Osjećala sam se kao Radovan III zbog članstva u biblioteci.
Mladi ljudi koji žele izgledati još bolje iako su iz moje perspektive savršeni, oni malo stariji koji se žele osloboditi viška kilograma, preglasna loša muzika, traka i ja. Lagala bih ako kažem da mi bilo šta tamo pričinjava zadovoljstvo, a kad se nešto radi uz otpor onda posljedice ne izostaju.
Jutros sam pala, sa trake za trčanje i prolila litar vode po njoj i oko nje.Ispao mi je zatvarač sa boce, umjesto da zaustavim mašinu ja sam pokušala da ga trčkarajući podignem. Ostalo je istorija i predmet uveseljavanja prisutnih koji će se moći nasmijati svaki put kad se sjete mog jutrošnjeg performansa. Obje noge sam povrijedila. Imala sam otekine veličine Tomovih kad ga nasamari Džeri. Još sam tako bolna brisala vodu jer me je bila sramota pozvati nekoga od uposlenih, plašeći se da će me kao onomad sa folklora, izbaciti iz teretane.
Mama mi je rekla da trčim pored Miljacke, možda će mi to više prijati, a ja se već vidim kako me ronioci, gorska služba, eko pokret i mladi gorani vade iz rijeke.
Ipak, otići ću i sutra tamo, jer bi tako učinila moja vitkija ja ( što je opet Tanjina preporuka sljedbenicima) otići ću u nadi da će zaista u tom pravcu, jednog jutra, preko mosta Ars Aevi, pa kroz Vilsonovo, koračati vitka i manje smiješna ja, u vječnoj, uspješno zakopčanoj svečanoj suknji.