Pješačenje između moje i kuće od A. trajalo je oko dva i po sata. Vjerovatno bih postigla kraće vrijeme da je, gluho bilo, duži bio rat. Znam da su među današnjim trkačima, maratoncima i hodačima raznih vrsta nekadašnji vojnici i da mojim izgovorima mjesta nema, ali ostavljam sebi pravo vjerovati kako sam se u te skoro četiri godine nahodala za pet života i kako mi treba još malo da odmorim, da bih se u duhu zdravih životnih navika rekreativno pokrenula. Naime, ja kad pješačim duže od 15 minuta, samo čekam kad će granata pasti.
Na današnji dan prije 23 godine u američkoj bazi Rajt Peterson u Dejtonu parafiran je Opšti okvirni sporazum za mir u BiH. Na našoj porodičnoj ratnoj koti, onda kada je bilo struje, putem zemaljskih predajnika „hvatali“ smo programe Televizije Bosne i Hercegovine, Srne, HRT-a i RTS-a. Vratila sam se od A., moji su bili kod nekoga u gostima, bilo je i struje i na sva četiri kanala govorio je Bil Klinton. Mislila sam da se televizor pokvario. Za mir ne mogu reći ni da sam ga dočekala „skromno, u krugu porodice.“
Danas je i Svjetski dan televizije, juče je bio Međunarodni dan djeteta. Jedan s drugim možda na prvi pogled nemaju nikakve veze, zajedno s Dejtonom još manje.
Prije četiri godine ovaj televizijski praznik obilježila sam tako što sam svojevoljno napustila televiziju za koju sam vjerovala da će biti moje preduzeće do penzije. Sloboda koju živim danas i koja košta, vjerovatno je dio duga prema djetinjstvu kojeg nije bilo.
Zahvaljujući ratu i dejtonskom miru, iz školica (ne Kortesarovih i obrazovnih, nego onih na ulici s kredom) sam uletjela u salonke, a u ruci mi se umjesto kamenčića našla poslovna torba. Zbog toga mi se i danas dok potpisujem ugovor o djelu čini kao da se igram odraslih. Kao da sam obukla maminu odjeću nakon njenog povratka s posla pa defilujem po kući, uz punu svijest da naše poslovne biografije nikada neće izgledati kao biografije naših mama. Ili tata ako ste vi imali više sreće s tatama. CV onih koji/e su rođeni/e između sedamdesetih i osamdesete najčešće podsjećaju na Žikine šarenice.
Životi obrazovanih predstavnika/ca moje generacije se odvijaju između očekivanja odobrenja projekata, pravdanja grantova, rada na poslovima za koje su prekvalifikovani/e. Mir nam je donio mogućnost da sa završenim prestižnim svjetskim akademijama za grafički dizajn radimo na koordinacijskim poslovima u sektoru razvoja poljoprivrede. Ne karikiram. Znam osobu. I nemam ništa protiv poljoprivrede. Ali stručnjake/inje za tu oblast naći ćete u nekom desetom sektoru. Ovdje je sve kao iz vica o beogradskom heroinskom ovisniku koji je ulovio zlatnu ribicu pa je realizacija njegovih želja izgledale tako što je ribica Ruse prebacila u Ameriku, potom Amerikance u Rusiju, a onda opet vratila sve na početnu poziciju. Kad ga je pitala zašto, rekao je – zezaaanjeee.
O tome kako preživljavamo, svakodnevno razgovaram s prijateljicama. Najčešće preko različitih prozorčića na našim internet nalozima. Neke od njih su daleko, odustavši od balkanskih iluzija, otišle su živjeti svoje američke i evropske snove. S preostalim komuniciram putem interneta zbog toga što najčešće nemamo vremena. Pa onda pauze u proizvodnji tekstova ili kakvih srodnih djelatnosti koristimo da prokomentarišemo društvenu realnost, postavljajući jedna drugoj pitanje kako da naprimjer podnesemo disproporciju između imanja i znanja. Kako zažmiriti na jedno oko dok prolaziš pored poslovne zgrade nekih od najvećih uhljeba u državi, a ne možeš je zaobići jer si krenula na liječničke pretrage koje plaćaš, jer živiš slobodu koja košta.
I onda se, nakon nalaza, nađe vremena za živi susret s prijateljicom. Da vidimo u kojem ritmu nam antitijela i insulin plešu. Preferiraju li kao i mi old school repertoar ili su više u duhu novog doba, u nekom tehno ritmu. J. i ja imamo zajedničkog prijatelja, a on ima prijateljice koje se zovu Nana i Nena. Kaže J.: „Nas dvije smo nana i nena.“ I ona se smijemo. I jedemo tost s osam vrsta žitarica. Iako ne bismo smjele nijednu.
Toliko je dugačak spisak onoga što ne smijem da jedem da sve izgleda kao scena iz „Kuduza“ kad malac ne može upamtiti komšijine boljke pa odlučuje da će babi reći kako je susjed preminuo.
Sveske s receptima za kolače koje su ispisivale naše bake ostaće relikvije. Ne samo zbog sentimenta. Moja generacija ne razmjenjuje recepte za torte. Mi razgovaramo o zamjenama za hljeb, kolače, pastu… Mi živimo zamjene. I razgovaramo o zaključcima nakon psihoterapijskih seansi. Nedavno je Z. bila na grupnoj psihoterapiji na kojoj im je terapeutkinja rekla da donesu fotografije iz vremena kad su bili/e mali/e. Shvatih da ima nekog vraga u tome, te odlučih da posegnem za nešto odraslijim, postdejtonskim fotografijama.
Osim što bih poradila na frizuri, da se vratim u 21.11.1995. sigurno bih izgasila TV prijemnik i nastavila onu hodnju dužine dva i po sata, samo trkom, kao Forest Gamp, bez cilja, ali što dalje. Nisam tada, kao ni danas, imala neke velike planove, ali da me je neko pitao kako se vidim za 23 godine, sigurno bih rekla kao osobu koja vrijeme provodi na međunarodnim letovima, a ne u želji da se kao insan najede krompira pa makar u Sarajevu.