Mjesec: prosinac 2018.

Fotografija pronađena po bespućima interneta savršeno odgovara atmosferi u kojoj dočekujemo 2019.

Nema tužnijeg gradskog prizora od sarajevskog kad se snijeg krajem decembra povuče, ostanu smog i smušene poluukrašene ulice, nalik predratnoj gospođi kojoj je od nekadašnjeg imetka ostao samo okovratnik od nerca.
Ne, ne prizivam adventsku atmosferu kakva je u prvom susjedstvu, niti uslova a ni razloga za to nemamo, ali nema ni potrebe za ponekim olinjalim lampionom, ni prividom da se javno ispraća stara i dočekuje Nova godina.
Počesto sve nalikuje kakvom nevještom reality programu, jer kako drugačije objasniti da na olimpijskim planinama gostuju pjevačke ocvale zvijezde upokojene Jugoslavije ili zimsku sezonu na Jahorini otvara jedna od najproblematičnijih pojava koju je turbo folk žanr i glib devedesetih iznjedrio.
I cijeli taj otužni pokušaj spektakla možda i ne bi bio toliko iritantan da se istovremeno u Banja Luci ne hapse i premlaćuju oni/e koji/e se bore za istinu i dokazivanje krivice o ubistvu dječaka, slično sarajevskom slučaju i borbi za pravdu, a čiji protesti nisu dovoljno bučni da bi poremetili vlast koja nam je obezbijedila da zapjevamo o „sarajevskoj furci“ ispred Vječne vatre, dok se kazaljke sklapaju u ponoć.
Najvidljiviji primjeri otpora dešavaju se kada mlada osoba izgubi život. Ni tada u mjeri i obimu kakve minule tragedije zaslužuju. Ono parcijalno gubljenje života, uzimanje krvi nam na slamku dok podržavamo pantljičaru od administrativnog sistema koji smo izgradili, se ne računa.
Godina 2018. jedna je od najgorih koje pamtim. Godina u kojoj su otišli Predrag i Daša, ranije sam rekla, zaista nije trebala da postoji. A odlazili su i drugi/e. Ili je nekako preživjeli, sa bolestima, traumama, klupkom dijagnoza, zatočenici spoznaje o bolesti preko noći bi postajali zatočenici/e video igrice koju je za razbibrigu onkološkim pacijentima/cama obezbijedio sistem javnog zdravstva.
Od porodičnog ljekara do klinike, pa nazad. Od jedne uputnice do druge. A specijaliste/ice nigdje. „Dok je vijeka biće i lijeka“ govorila je moja pokojna baka, misleći valjda da je svakome suđeno koliko će živjeti. Time se očigledno rukovode čelnici/e zdravstva.
A koliko god nam bilo loše, uvijek računaju da volimo zapjevati. Naše mentalitetske slabosti ili vrline, zavisi kako ih posmatramo, na najbolji su način iskoristili protiv nas. Za „kap veselja“, jednu noć iza koje će nas dočekati 1. januar s jednakim nemirom kakvo je bilo jutro 30. decembra, u stanju smo zaboraviti na sve ono zbog čega ama baš nikakvog povoda nemamo za slavlje.
I zato je otkazivanje novogodišnjeg koncerta u Banja Luci, kao i prednovogodišnjeg, jedna od najvećih pobjeda koju je obespravljeni bosanskohercegovački narod izvojevao. Žrtva porodice Dragičević i ljudi koji su ih podržavali jeste bila velika, ali tako se valjda radi kad se nema više šta izgubiti. Samo još da to postane jasno i onima koji/e još uvijek imaju šta da izgube.
Uticati na otkazivanje novogodišnjeg lakozabavnog „spektakla“ i nastavka njegovanja privida kako je sve dobro u ovom od najljepših svjetova, zaista je banjalučki najveći postdejtonski uspjeh. Tišina koja će noćas Trgom Krajine da se čuje umjesto „tijela vretena“ najjača je poruka koju je naciji željnoj zaborava moguće poslati.
I važno je da se jednako glasno nastave zalagati za tu tišinu, da se vlasti ne dosjete kako u svetom januaru imaju još povoda za feštu, još prilika da se iz budžetskih kesa obilato honorarišu pjevači.
I važno je da na tu tišinu Sarajevo i drugi gradovi ne odgovore isključivo novogodišnjim popevkama, u hipokrizijskom podržavajućem transu, dok se s pivom dvolitrom nazdravlja uz stihove „zbog nje su me zvali papak“.
Papci smo i magarci veliki. Uši nam više ne mogu u prostoriju stati. Trebaće nam za njih zaista trgovi. Možda ćemo jedino s magarećim ušima moći zakloniti besmisao na koji smo pristali i beznađe koje živimo.

Fotografija je preuzeta sa: www.volonterski-centar-ri.org

U Sarajevu je na današnji dan prije tri godine dječak Mahi Rakovac izvršio je samoubistvo. Nikada nije dokazano da je Mahir bio žrtva vršnjačkog nasilja i da je suicid posljedica torture koju je prošao u školi. Dokazi koji su bili dostupni tužilaštvu i ljudima bliskim Mahirovoj porodici, tužilaštvu nisu bili dovoljni. Kada sam posljednji put na smrtnoj postelji vidjela Mahirovu majku, pokojnu Alisu Mahmutović, rekla mi je kako je sud utvrdio da Mahir nije bio žrtva porodičnog nasilja. Umjesto da se dokaže vršnjačko nasilje, logičan put u ukupnoj atmosferi verbalnog zlostavljanja Mahirovih roditelja bio je pokušaj dokazivanja problema u porodici. Nije ih bilo, a od formalne potvrde sada nikakve koristi nema, mrtvi su i Mahirova majka Alisa Mahmutović i otac Dubravko Lovrenović.

Nedavno je u Beogradu manekenka i voditeljica Marija Ćurčić izvršila samoubistvo. Nisam čitala tekstove povodom te tragedije znajući da u njima neću pronaći ništa o prevenciji suicida i o mentalnom zdravlju općenito, s razlogom pretpostavljajući da nas medijski djelatnici/e neće poštedjeti detalja tragičnog čina, ne razmišljajući o porodici preminule djevojke niti o profesionalnoj etici. Kada sam vidjela poziv njene majke koji je postavila na Facebooku a posvećen kreiranju kampanje podizanja svijest o važnosti mentalnog zdravlja ukucala sam ime preminule djevojke na pretraživaču i otvorila dva teksta, u nadi da se onaj drugi razlikuje od prethodnog. Nije se razlikovao. Dobili smo detalje suicida, a kasnije su prenošeni Facebook statusi dečka preminule djevojke. Da mi je mučnina nije spriječila dalju pretragu, vjerovatno bih našla i statuse prijatelja/ica, bliže i dalje rodbine uz već objavljene brojne Marijine fotografije na kojima „ništa nije ukazivalo da će se jednog dana suicid desiti“. Da, ljudima obično piše na čelu da li i kad planiraju da se ubiju.

Juče je u Bihaću otac ubio troje vlastite djece pa je potom sebi oduzeo život. Uz informacije o tragediji saopšteno je i kako je porodicu prije 20 dana napustila majka. Bilo je to dovoljno da se razularena internet zajednica složi oko linča majke, s naknadnim sugestijama da je počinilac zločina trebao ubiti nju, a ne djecu i sebe. O nužnom pružanju psihološke podrške majci sada te o očuvanju mentalnog zdravlja zagovarači drugačijeg rasporeda zločina nisu se očitovali.

U Bosni i Hercegovini se godinama stvara (posebno u većem entitetu) vještačka nestašica litijuma, ključnog lijeka kod nekih od ozbiljnih psihičkih poremećaja. Svojevremeno sam u potrazi za informacijom zbog čega je to tako stigla i do Agencije za lijekove (tada sam saznala da postoji) i odgovor nisam dobila, kao ni od resornih ministarstava naših cijenjenih 13 vlada.
Usluge neuropsihijatara u privatnim ordinacijama i poliklinikama iznose od 80 do 100 KM (po seansi koja bi trebala trajati 45 minuta ali nije zagarantovano da neće trajati i kraće). Ako niste osigurani/e i nemate novac, čak i sa punom sviješću o važnosti mentalnog zdravlja i pogubnosti samodoziranja lijekova, bićete prinuđeni/e da u apotekama koje izdaju lijekove bez recepta proberete nešto po vlastitom nahođenju. I onda će se mediji baviti tim apotekama i količini lijekova izdatih bez recepta, ali ne i cijelim sistemom podrške koji je zakazao i doveo ljude u poziciju da se ponašaju poput ovisnika o narkoticima.

Ako svemu tome dodamo uvjerenje kako se depresija izjednačava sa lijenošću, nesposobnošću pozitivnog razmišljanja i pretpostavkom da je to „sve u glavi“, onda smo još i dobri/e kakvi bismo mogli biti, posebno uz iskustvo traume koju rat podrazumijeva. Cijelom ovom paketu treba dodati ekonomsku nesigurnost, prekarijat i nezaposlenost, življenje života koji i kad nije na rubu egzistencije podrazumijeva da je dojučerašnje potrebe postaju današnji luksuzi.

A prije i poslije svega se nalazi ono šta će narod reći, nisam lud/luda da potražim profesionalnu pomoć, nema ničega što ponovljeno salijevanje strave neće otkloniti.
Ne znam da li se nešto promijenilo u aktuelnoj praksi, ali nas su od malih nogu učili/e da se kod školskog pedagoga ide po kazni, a ne po pomoć. Tamo su odlazili loši đaci. Zašto bi neko otišao dobrovoljno i poželio se da ima problem, ako će tim činom biti trajno stigmatiziran? Vjerovatno se isti obrazac primjenjuje i kasnije kada odluke donosimo samostalno i ne strahujemo od vršnjačkog odbacivanja.

Briga o mentalnom zdravlju nije na listi prioriteta unutar sistema zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini. O njemu se govori na prigodne datume, najčešće kada ponestane drugih tema da se popune posljednje minute centralnih informativnih emisija. Zdravlje općenito nije tema, psihosomatski poremećaji i uzroci ovolikog broja oboljelih od karcinoma. Karcinom i tretman onkoloških pacijenata/ica je tema još manje. A njima, ako prežive, nakon svega što prođu u domaćoj zdravstvenoj torturi, takođe treba stručna neuropsihijatrijska pomoć.

Veza u prethodnim primjerima između tragedija u Sarajevu, Beogradu i Bihaću nije samo suicid. Zajedničko im je i odnos prema ženi. Nije se sudilo počiniteljima vršnjačkog nasilja nad dječakom Mahirom, niti onima koji su nasilje ignorisali. Sudilo se majci koja se usudila odabrati život koji ne podrazumijeva ostajanje u prethodnom braku po svaku cijenu. Jer „porodica se mora sačuvati“. To kada govore, niko se ne pita treba li porodica podrazumijevati i još nešto osim forme.
Dok iznose detalje Marijinog suicida i nagađaju o motivima, ne bi li kako došli do dodatnih klikova, mediji koji pišu o tome ne pretpostavljaju da je očigledno depresija razlog koji je djevojku doveo do odluke, niti otvaraju pitanje da li je možda zbog svog nebalkanskog porijekla u djetinjstvu bila izložena maltretiranju vršnjaka. Nagađam, ne mora značiti da je tako bilo, ali kad već i oni nagađaju, mogli bi to učiniti u pravcu podizanja svijesti o važnosti mentalnog zdravlja i sprečavanju uzroka koji dovode do psihičkih poremećaja.
Posljednji tragični bihaćki slučaj, u kojem je optužena majka zbog odlaska, a za koji će se kasnije ispostaviti da je posljedica pokušaja da zaradom u inostranstvu prehrani djecu (a sve i da nije) zaokružuje ovu sliku užasa koji živimo i u kojem na vrijeme nije pružena pomoć čovjeku koji je počinio monstruozni zločin. Za nasilje je kriv nasilnik, u ovom i svakom drugom primjeru, ali to i dalje ne amnestira sistem koji nije učinio ništa na prevenciji.

Danas sam čula priču o ženi koja je deset godina bila žrtva nasilja u braku. Bračni partner je primjenjivao sve oblike nasilja poznate u praksi. Odluku da se razvede donijela je nakon što je jedva izbjegla ubistvo. I nakon što je napustila život s nasilnikom preispitivala je odluku i analizirala vlastitu krivicu, jer nasilje je trpjela iz uvjerenja kako se brak mora sačuvati po svaku cijenu. Da je ostala, cijena bi možda bila i život, ali šta je još jedno prinošenje žrtve u slavu patrijarhatu. I da, nasilnik je potekao iz porodice koja se čuvala po svaku cijenu, pa je fizičko nasilje uz koje je stasao bio obrazac koji je kasnije uspješno slijedio.

Ako se pitate šta možemo učiniti iz pozicija vlastite nemoći u oba slučaja, i kad je riječ o podizanju svijesti o važnosti mentalnog zdravlja i o poziciji žene u balkanskom društvu, možemo za početak osobi koja nam se požali da se loše osjeća ponuditi da je saslušamo ili ako posjedujemo informaciju negdje uputimo, ali da to ne bude ni tarot majstorica ni saljevačica strave. Možemo da joj ne kažemo da je „sve u glavi“, da joj ne pružimo kakav self help priručnik i da je odvratimo od gledanja You Tube instrukcija kako se vibriranjem ili sličnim metodama samoproklamovanih učiteljica života osloboditi napetosti.
Lični angažman makar na Facebook profilu može biti od koristi prilikom ukazivanja na obilje primjera mizoginije u našem društvu, ili za početak da barem ne učestvujemo u javnom linču žena, bilo da su optužene za ono za šta nisu krive ili je u pitanju benigniji povod, kao što su okolnosti u kojima se žena „provalila“. Video zapisi sa „ženskim provalama“ postaju viralni zato što je to očekivano ponašanje žene. I prati ga komentar – vidi glupače. Nema razloga ni opravdanja da u tome učestvujemo.