Fotografija pronađena po bespućima interneta savršeno odgovara atmosferi u kojoj dočekujemo 2019.
Nema tužnijeg gradskog prizora od sarajevskog kad se snijeg krajem decembra povuče, ostanu smog i smušene poluukrašene ulice, nalik predratnoj gospođi kojoj je od nekadašnjeg imetka ostao samo okovratnik od nerca.
Ne, ne prizivam adventsku atmosferu kakva je u prvom susjedstvu, niti uslova a ni razloga za to nemamo, ali nema ni potrebe za ponekim olinjalim lampionom, ni prividom da se javno ispraća stara i dočekuje Nova godina.
Počesto sve nalikuje kakvom nevještom reality programu, jer kako drugačije objasniti da na olimpijskim planinama gostuju pjevačke ocvale zvijezde upokojene Jugoslavije ili zimsku sezonu na Jahorini otvara jedna od najproblematičnijih pojava koju je turbo folk žanr i glib devedesetih iznjedrio.
I cijeli taj otužni pokušaj spektakla možda i ne bi bio toliko iritantan da se istovremeno u Banja Luci ne hapse i premlaćuju oni/e koji/e se bore za istinu i dokazivanje krivice o ubistvu dječaka, slično sarajevskom slučaju i borbi za pravdu, a čiji protesti nisu dovoljno bučni da bi poremetili vlast koja nam je obezbijedila da zapjevamo o „sarajevskoj furci“ ispred Vječne vatre, dok se kazaljke sklapaju u ponoć.
Najvidljiviji primjeri otpora dešavaju se kada mlada osoba izgubi život. Ni tada u mjeri i obimu kakve minule tragedije zaslužuju. Ono parcijalno gubljenje života, uzimanje krvi nam na slamku dok podržavamo pantljičaru od administrativnog sistema koji smo izgradili, se ne računa.
Godina 2018. jedna je od najgorih koje pamtim. Godina u kojoj su otišli Predrag i Daša, ranije sam rekla, zaista nije trebala da postoji. A odlazili su i drugi/e. Ili je nekako preživjeli, sa bolestima, traumama, klupkom dijagnoza, zatočenici spoznaje o bolesti preko noći bi postajali zatočenici/e video igrice koju je za razbibrigu onkološkim pacijentima/cama obezbijedio sistem javnog zdravstva.
Od porodičnog ljekara do klinike, pa nazad. Od jedne uputnice do druge. A specijaliste/ice nigdje. „Dok je vijeka biće i lijeka“ govorila je moja pokojna baka, misleći valjda da je svakome suđeno koliko će živjeti. Time se očigledno rukovode čelnici/e zdravstva.
A koliko god nam bilo loše, uvijek računaju da volimo zapjevati. Naše mentalitetske slabosti ili vrline, zavisi kako ih posmatramo, na najbolji su način iskoristili protiv nas. Za „kap veselja“, jednu noć iza koje će nas dočekati 1. januar s jednakim nemirom kakvo je bilo jutro 30. decembra, u stanju smo zaboraviti na sve ono zbog čega ama baš nikakvog povoda nemamo za slavlje.
I zato je otkazivanje novogodišnjeg koncerta u Banja Luci, kao i prednovogodišnjeg, jedna od najvećih pobjeda koju je obespravljeni bosanskohercegovački narod izvojevao. Žrtva porodice Dragičević i ljudi koji su ih podržavali jeste bila velika, ali tako se valjda radi kad se nema više šta izgubiti. Samo još da to postane jasno i onima koji/e još uvijek imaju šta da izgube.
Uticati na otkazivanje novogodišnjeg lakozabavnog „spektakla“ i nastavka njegovanja privida kako je sve dobro u ovom od najljepših svjetova, zaista je banjalučki najveći postdejtonski uspjeh. Tišina koja će noćas Trgom Krajine da se čuje umjesto „tijela vretena“ najjača je poruka koju je naciji željnoj zaborava moguće poslati.
I važno je da se jednako glasno nastave zalagati za tu tišinu, da se vlasti ne dosjete kako u svetom januaru imaju još povoda za feštu, još prilika da se iz budžetskih kesa obilato honorarišu pjevači.
I važno je da na tu tišinu Sarajevo i drugi gradovi ne odgovore isključivo novogodišnjim popevkama, u hipokrizijskom podržavajućem transu, dok se s pivom dvolitrom nazdravlja uz stihove „zbog nje su me zvali papak“.
Papci smo i magarci veliki. Uši nam više ne mogu u prostoriju stati. Trebaće nam za njih zaista trgovi. Možda ćemo jedino s magarećim ušima moći zakloniti besmisao na koji smo pristali i beznađe koje živimo.