Anne Marie Alves-Ćurčić novinarka je televizije Al Jazeera Balkans i kreatorica platforme Za Tebe #VAZNOJE namijenjene podizanju svijesti o važnosti mentalnog zdravlja. Prije skoro dvije godine Marija, kćerka Anne Marie, preminula je od posljedica suicida.
Marija je bila vedra i uspješna dvadesetpetogodišnja djevojka, jedna od onih koje potvrđuju da depresija često nije nešto što okruženje može lako prepoznati. Zbog toga je nužno stalno podizati svijest o važnosti mentalnog zdravlja i činiti sve kako bi se suicid prevenirao. Za početak je važno govoriti. To Anne redovno čini, pružajući podršku drugima i slaveći Marijin život.
Piše: Kristina Ljevak
Iz Marijinog i niza drugih primjera vidimo da depresija nije nužno nešto što se prepoznaje i u površnom i u bliskom kontaktu, ali i da nije ono što će ljudi u neznanju poistovjetiti sa lošim raspoloženjem nazivajući sebe depresivnim.
Imamo poražavajuće statistike koje govore o broju suicida kod mladih od 15 do 29 godina i jednako poražavajuću statistiku o suicidu kao uzroku smrti.
Nakon lične tragedije i iskustava koja imate u komunikaciji sa ljudima koji prolaze kroz poteškoće a kroz inicijativu Za Tebe #VAZNOJE, šta je osim naravno detabuizacije važno učiniti da bi se široj javnosti približio problem depresije i mentalnog zdravlja općenito, te važnosti prevencije?
Mislim da je pre svega važno raditi na edukaciji jer je ona, u to sam duboko uverena, ključ efikasne prevencije. Ne smemo zaboraviti da živimo u sredinama u kojima nas prosto ne uče da prepoznamo svoje emocije, a da ne govorim o tom kulturološkom aspektu, toj transgeneracijskoj matrici u kojoj su tzv. „negativne“ emocije poput tuge, ljutnje, straha gotovo prokažene. Koliko ste samo puta čuli „nemoj da plačeš“, „ne budi kukavica“ i slično, a ne i pitanje – zašto plačeš, šta te je to uplašilo? I onda ne čudi što smo stigli do paradoksalne situacije u kojoj se, primera radi, kako u glavama dece tako i njihovih roditelja, odlazak kod školskog psihologa percipira kao kazna. Da se razumemo, nikoga tu ne želim da krivim, već želim da istaknem da i kao pojedinci, i kao društvo u celini, kontinuiranom, sveobuhvatnom edukacijom možemo razbiti te pogrešne matrice, te stereotipe, te predrasude koje prate temu mentalnog zdravlja. Moramo raditi na promeni odnosa prema sebi samima i shvatiti da briga o sebi znači kako brigu o fizičkom, tako i o mentalnom zdravlju. Nema zdravog tela bez zdravog duha, to često zaboravljamo – i zašto bi onda bio problem da, kao kad nas boli grlo, potražimo pomoć kada nas boli nešto u duši.
Društvene mreže i svijet influensera koji ih kreiraju su potpuno pomjerili granice intime. Uobičajene su situacije u kojima putem storija vidimo različite osobe na različitim vrstama kozmetičkih ili tretmana estetske hirurgije. Snima se u krupnom planu kako oklagije odnose celulit, vidimo epilaciju prepona, još je samo ostalo da nam pokažu stražnjicu. Ali nije mi namjera kritikovati influenserice, one su samo reprezentice stvarnosti u čijem kreiranju smo svi učestvovali. Spominjući ih želim vas pitati kako je po vašoj procjeni postalo potpuno uobičajeno otvoriti vrata kozmetičkih salona dok koristimo njihove usluge, a ćutati i dalje o psihoterapijskim seansama ukoliko na njih odlazimo?
Imajući u vidu to more predrasuda i stigmu kojoj su izložene osobe koje se nose sa psihološkim poteškoćama, to odsustvo razumevanja i podrške pa i unutar najužeg okruženja za posledicu ima upravo to što ste naveli. No, ono što je zaista strašno leži u činjenici da nismo ni svesni koliko su dalekosežne posledice – jako je važno da shvatimo da se veliki broj ljudi, upravo zbog predrasuda i stigme, nikada ni ne usudi ni da se poveri nekoj bliskoj osobi, a kamoli da potraži stručnu. Da, sramota je reći da idete kod psihijatra, psihologa, psihoterapeuta – brzina kojom će vam se nalepiti etiketa da ste „ludi“, da sa vama „debelo“ nešto nije u redu je prosto neverovatna. Ali, hajde da svi zajedno to menjamo. Hajde da shvatimo da svi imamo uspone i padove, da su oni sastavni deo života ali da se svako od nas sa tim različito nosi. Neko lakše, neko teže, svi smo različiti i imamo pravo na tu različitost. Hajde da zaista shvatimo da je OK i kad nisi OK. I da toga ne treba da se stidiš – da li te je blam da kada uganeš nogu, dobiješ upalu grla odeš kod lekara? Ne. Kada se nosimo sa nekom psihološkom poteškoćom sa kojom ne znamo kako da izađemo na kraj, moramo shvatiti da traženje podrške, traženje pomoći NIJE odraz slabosti, već ogromne snage koju nosimo u sebi.
Odluka da se govori o vlastitim psihičkim poteškoćama ili suicidu koji se dogodio u našoj porodici ma koliko bila društveno korisna podrazumijeva i opasnost od medijskih zloupotreba te se itekako mogu razumjeti oni koji su odlučili da ćute.
Stalno s razlogom skrećete pažnju kolegama/icama iz medija o načinima izvještavanja o suicidu, rekla bih nažalost neuspješno. Najčešće svaku tragičnu vijest te vrste prate ciklusi tekstova, od objavljivanja oproštajnog pisma ako ono postoji, do različitih nagađanja te pokušaja rekonstrukcije nečijeg život na osnovu fotografija na društvenim mrežama osobe koja je preminula.
Da li bi neka zakonska regulativa bila jedini način da se ovome stane jer se vjera u pozitivne pomake u profesiji davno izgubila?
Ne znam šta da vam kažem sem da nikada neću prestati da skrećem pažnju na to koliku odgovornost imamo kao novinari. Novinarski kodeks je po tom pitanju vrlo jasan, kristalno su jasne i preporuke za medije na tu temu. Da li bi usvajanje novih, oštrijih zakona nešto promenilo zaista ne znam – problem je što se ni postojeći ne primenjuju, odnosno krše bez ikakvih posledica, i to ne samo kada je reč o ovoj konkretnoj temi, problem je mnogo dublji i širi.
Mi živimo neku vrstu terora sreće, moramo da budemo nasmijani, uspješni, voljeni, ako to nismo onda je barem red da odglumimo. Ako imamo psihičke poteškoće najčešće u tom fotošopiranom svijetu koji nas okružuje nećemo vidjeti njegovu vještačku dimenziju nego samo prepoznavati nepostojanje vlastitih kapaciteta za „sreću“. Kako približiti ljudima da naše vrijednosti ne definiše naše raspoloženje?
Kako nisam stručnjak, izneću svoje laičko mišljenje. Naravno da taj imperativ „budi srećan, budi pozitivan, budi nasmejan, budi lep“ kojim smo svakodnevno bombardovani može imati ozbiljne posledice, u to nema nikakve sumnje, pritisak je zaista ogroman. No, mislim da ne bi trebalo ni pojednostavljivati to – pozitivno. Biti pozitivan za mene ne znači biti srećan 24/7 pevušeći „la vie en rose“ i praviti se da ti nije ništa dok iznutra sve boli. Tu pozitivnost pre svega shvatam kao proces sticanja veština, tehnika, mehanizama koji nam mogu pomoći da na jedan konstruktivan način sagledamo, pristupimo izazovima koje nam život nosi. To nipošto ne znači da je lako, da će se problem rešiti sam od sebe, od danas do sutra – reč je o procesu nalik rolerkosteru, koji sa sobom nosi i dobre i loše dane. Ono što je važno je da i kad su loši dani, i kada u tom procesu isceljenja tapkamo u mestu, da to ne shvatimo kao poraz, kao promašaj već kao znak da treba da zastanemo, da predahnemo dok ponovo ne skupimo snagu za sledeći korak i da pri tome budemo svesni da na putu oporavka svaki korak, pa i onaj koji nam se čini malim, beznačajnim, zapravo ima vrednost osvajanja Himalaja.
Koliko bi bilo nužno formiranje sistema podrške članovima porodice osobe koja je izvršila suicid?
Za početak, navela bih rezultate jednog istraživanja Univerziteta u Kentakiju iz 2018. koja su pokazala da jedan suicid direktno ili indirektno u proseku pogađa 135 ljudi. Dakle, nije tu samo reč o najužim članovima porodice, već i o prijateljima, poznanicima osobe preminule od suicida. Mislim da to dovoljno govori o tome koliko je neophodno razvijati sisteme podrške, raditi na prevenciji, edukaciji, destigmatizaciji, posebno ako se zna kakav nam je generalno odnos prema mentalnom zdravlju. Pri tome je sam fenomen suicida veliki tabu, a stigmatizacija osobe preminule od suicida i njenih bližnjih nije retkost, naprotiv.
Nakon Marijinog suicida pokrenuli ste grupu Za Tebe #VAZNOJE i danas se umjesto institucijama i stručnjacima ljudi sa psihičkim poteškoćama javljaju vama.
Znam da nema univerzalnih boli i da je svačije iskustvo individualno, ali može li se ipak napraviti neki presjek i navesti razloge i probleme sa kojima se ljudi najčešće javljaju? Da li je nedostupnost medicinskih usluga jedna od njih?
Mislim da su nerazumevanje i odsustvo podrške čak i unutar vlastitih porodica ključni problem s kojim se suočavaju ljudi koji nam se javljaju. Užasno je teško nositi se sa tim bremenom, sa tim osećajem potpune izolovanosti dok vas guta unutrašnji mrak. A ne želite taj mrak. Uz to, čak i kad smognete snage da se obratite za stručnu pomoć, veliko je pitanje kada ćete i kakvu pomoć dobiti. Uzmimo samo psihijatriju za primer – prema podacima Instituta za javno zdravlje Srbije koji su navedeni u Nacionalnom programu zaštite mentalnog zdravlja za period 2019. do 2026., na 100 hiljada stanovnika ima svega sedam psihijatara i 3,46 neuropsihijatara. Statistika je još gora u dečjoj/adolescentskoj psihijatriji – 1 (i slovima: JEDAN) lekar na 27.400 dece, odnosno adolescenata do 18 godina. I na sve to dodajte činjenicu da je, čak i sa zvaničnom prosečnom platom, za većinu građana privatna praksa nedostupna.
Ono što danas radite u slavu je Marijinog života, ipak me zanima koliko je iscrpljujuće pored vlastite boli svakodnevno se zahvaljujući grupi susretati sa boli drugih ljudi i nemoći da kao pojedinci dođemo do trajnih rješenja?
Naravno da ne možete ostati ravnodušni, naravno da se dešava da budem preplavljena ali sam naučila da stanem, da predahnem. Uz to, imam nesebičnu podršku fantastičnih žena koje sa mnom administriraju grupu i kojima bih, i ovim putem, želela da se od srca zahvalim – Anesa Vilić, Olivera Milošević-Plešinac, Milica Čalija, Katarina Subašić, Jelena Mirković, Mila Mirković, šta bih ja bez vas!
Divno ste u Al Jazeeranoj emisiji Heštag rekli da Mariju ne definiše završnih čin nego njenih blistavih 25 godina. Mislim da je nesposobnost da tako posmatraju stvari jedan od ključnih problema nekih drugih ljudi kojima se desio suicid u porodici. Kako približiti ljudima da između čovjeka i dijagnoze ne postoje znaci jednakosti, jednako kao što ne postoje između čovjeka i njegove smrti?
Teško je odgovoriti na ova pitanja jer se svako sa gubitkom drugačije nosi, ne postoje tu neka pravila i niko, baš niko ne treba da se oseća krivim zbog onoga što oseća… Ja prosto ne znam drugačije do ovako, slaveći ljubav, slaveći svu lepotu, svu blistavost onih koje neizmerno volim, koje nosim u sebi, slaveći život… A život je sve samo ne taj poslednji udah, ma kad i ma kako se dogodio.
Ne samo kod suicida nego i kod gubitaka drugačije vrste postoji iracionalni osjećaj bližnjih da su mogli učiniti nešto da to spriječe. Osim što je takvo razmišljanje užasno mučno jako je i neproduktivno. Jeste li imali takve faze i ako da kako ste ih se oslobodili?
Naravno da jesam, imam ih i dalje.
Da li ste nakon gubitka Marije potražili stručnu pomoć ili je grupa koju ste kreirali bila najbolji vid psihoterapije?
Jesam, do pokretanja grupe je došlo nešto kasnije. I dalje idem na psihoterapiju a sama grupa, kao što to između ostalog i piše u njenom opisu, predstavlja sigurnu zonu u kojoj se mogu razmenjivati iskustva, pročitati edukativni sadržaji iz proverenih izvora, dobiti podrška. Međutim, ona sama po sebi ne može biti zamena za stručnu pomoć ali smo svakako tu da ohrabrimo, da osnažimo jedne druge da je, ukoliko je potrebno, potražimo.
Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.
