Fotografija preuzeta sa www.whatworks.co.za
Od 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, tradicionalno se provodi kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ zahvaljujući kojoj brojne organizacije, udruženja i pojedinci/ke putem niza akcija pozivaju na okončanje svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama.
Nasilje nad ženom u porodici ili partnerskom odnosu kompleksan je problem iz niza razloga, počevši od toga što nijedan nasilni odnos ne počinje nasiljem.
U patrijarhalnom društvu kakvo je naše žene nerijetko imaju osjećaj kako nemaju pravo da se bore za vlastitu bolju poziciju. Mnogo njih se nada da će jednog dana sve proći a odnos se vratiti na dane koji su prethodili nasilju.
Jedan od ključnih razloga ostanka u nasilnom odnosu je ekonomska ovisnost i nepovjerenje prema institucijama države. Iako je odnos institucija, počevši od centara za socijalni rad koji nerijetko žrtvu savjetuju da se vrati nasilniku deprimirajući, činjenica je da žene žrtve rodno uslovljenog nasilja nisu same.
Iako marginalizovane, bez sistematske podrške, sigurne kuće su zaista sigurna mjesta za privremena zbrinjavanja žena žrtava nasilja i žrtva im se može obratiti u svako doba dana i noći kao što to mogu učiniti i svi/e oni/e koji primijete da se nasilje dešava.
O iskustvu boravka u sigurnoj kući i onome što je odlasku prethodilo govori jedna Sanja iz Sarajeva u želji da druge žene smognu snage i izbore se za vlastito dostojanstvo i život bez nasilja.
Piše: Kristina Ljevak
MOJA BAJKA SE SRUŠILA, A SVIJET STAO
Sanja se udala za svoju prvu ljubav nakon šestogodišnje veze. Bili su vršnjaci i upoznali su se kada im je bilo osamnaest godina. Bila je u visokoj trudnoći kada su se vjenčali, nisu žurili s početkom zajedničkog života ali su njegovi roditelji vršili pritisak da to učine iako i sami nisu izgradili funkcionalnu porodicu. Njihov brak bio je daleko od skladnog. U Sanjinom tada nije bilo problema.
Rođenje Sanjinog dječaka donijela je radost u kuću u kojoj se živjelo u zajednici s muževljevim roditeljima. Kolektivna sreća zbog prinove i kućno blagostanje trajalo je ukupno dva mjeseca.
„Moj problem počinje nakon dva mjeseca, beba mala, muka s dojenjem, a muž dolazi ošamućen i zaljubljen. Sve sam ja to primijetila, osjetila al’ eto pomislila sam da mi se učinilo zbog vlastitog postporođajnog stanja.
I počnem čeprkati, uzmem mobitel i nađem poruke sa ženskom. Zabilježim broj i ujutro je nazovem kad je on otišao na posao.
Ona mi je rekla da se vole i da je nebitno što me je oženio i što imamo bebu.
Taj dan je bio najgori dan u mom životu. Moja bajka se srušila, a svijet stao.
Kad je muž došao s posla otvoreno sam ga pitala za nju i rekla sam da smo razgovarale. Nastao je haos. Tada me je prvi put udario. Istjerao me je iz našeg kreveta tako da sam spavala s njegovom mamom na bračnom krevetu dva mjeseca“, sjeća se Sanja početka kraja braka i početka fizičkog zlostavljanja. I jedno i drugo trajalo je još dugo.
Umjesto da uživa u prvim mjesecima majčinstva, Sanja je vrijeme provodila u strahu. Sve je podsjećalo na horor kako kaže.
„A on kad dođe s posla ima ručak i čistu odjeću, kao u hotelu. U osam bi izlazio da se vidi s njom i vraćao se kasno, noću, kao kabadahija.
Svaki put kad bi prišao djetetu, dijete bi počelo plakati. Onda bi samo spustio dijete i rekao – ti si kriva za to. Nekako sam sve istrpjela, uz Božju pomoć i pomoć njegove majke.
U međuvremenu mi je zabranio da me moja porodica posjećuje“, objašnjava Sanja koja je nakon prve faze agonije odlučila da „pruži šansu svom braku“ tako što će ona biti ta „koja će spustiti loptu“ uvodeći ponovo u dnevnu dinamiku zajedničku kafu i ručak.
ZAČARANI KRUG NASILJA
Ovo je trenutak u kojem će se oni/e nedovoljno upućeni/e ili bez vlastitog iskustva nasilja u porodici pitati zašto tada ili nakon onog prvog šamara nije bio kraj, zbog čega osoba koja je žrtva ima potrebu „popravljati“ poremećeni bračni odnos.
Brojni su razlozi zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima, zbog toga nasilje u porodici i jeste kompleksan problem. U patrijarhalnom društvu kakvo je naše nerijetko se ženi nameće uloga one koja je „dužna“ sačuvati porodicu, a tu je najčešće zajedničko dijete i briga za njegovu budućnost te potpuno opravdana ljudska vjera u mogućnost da se partner „vrati na staro“ jer nijedan nasilnik to nikada nije od početka ali i ljubav koja najčešće nažalost ne prestaje nakon prvog udarca što je slučaj i s našom sagovornicom.
„Iako ponižena pokušavala sam da mu se opet približim jer sam ga voljela, vjerujući da je ta druga žena samo bila prolazna avantura. Sve se smirilo i tako lijepo je bilo godinu. Onda nađem fotografije s njom. Opet problemi, opet udarac, pa se opet sve smiri“, kaže Sanja koja je u prvoj fazi nasilnog odnosa bila zaposlena što nije česta praksa jer je ekonomska ovisnost jedan od najčešćih razloga za ostanak u braku ispunjenom nasiljem. Ali tamo gdje postoji nasilje i nerazumijevanje i gdje je već onemogućen kontakt s porodicom iz koje je žrtva ponikla, logično je da će i uskraćivanje prilike za ostvarivanje vlastite zarade biti jedan od koraka nasilnika.
„Imala sam divan posao, pristojnu platu, službeni auto za korištenje. Bila sam uvijek dotjerana i uredna.
Što se tiče kućnih obaveza, računa, hrane, brige o djetetu… sve je bilo na meni.
Jedno jutro sam planirala da povedem sina na posao što sam često činila i usput sam rekla mužu da plati nekoliko računa. Nakon toga je nastao haos. To jutro sam samo željela da više izađem iz te kuće. Uzela sam svoje dijete i otišla na posao.
Tog dana sam razgovarala sa šefom i rekla da mi treba par dana, objasnivši zašto. Našla sam stan, pogledala vrtić… Umjesto da dođem kući s posla, samo sam mužu poslala poruku i sve mu rekla. Opet je nastao haos, svi su se aktivirali, zvali… Tri dana smo moj sin i ja živjeli i jedva disali u strahu. Onda sam slučajno srela muža. Zbog njegovog moljenja i kajanja i zbog zajedničkog djeteta odlučila sam da se vratim. Tri mjeseca je bilo sve kako treba, kao da ništa nije bilo ranije“, sjeća se Sanja onoga što u „začaranom krugu nasilja“ obično zovemo medenim mjesecom (ponekad se „protegne“ na tri) unutar kojih se nasilnik kaje zbog počinjenog te odnos ponovno poprima obrise onoga kakav je bio na početku, prije nasilja. To nikada ne traje dugo.
Nakon tri mjeseca privida sklada, Sanju je muž pratio, sačekao nakon posla, istukao nakon što je ušla u auto te natjerao da napusti posao.
„Sutra ujutro sam razdužila laptop, auto, mobitel i svu papirologiju. Brzom poštom sam dobila svoje dokumente o otkazu.
Godinu nakon toga sam živjela u ludilu jer sam do tada bila nezavisna žena s vlastitim primanjima. Tog momenta sam bila žena zatvorena u kući. Iz ove perspektive znam da je bio pravi nasilnik koji me je zlostavljao fizički, psihički i ekonomski.
Trajalo je dvije godine nakon čega sam opet uspjela početi raditi. Kroz cijeli problem je i dalje ta druga žena prisutna. Nisam više mogla da trpim i ponovo sam našla dokaze o njima. Opet sam pakao doživjela. Moja prijateljica i njen muž su me posavjetovali da je jedino rješenje mog problema smještaj u sigurnu kuću. Poznavali su mog supruga i njegovu narav, znajući da je kabadahija koji se ničega ne boji.
Taj dan sam u pratnji tri policajca otišla u policijsku stanicu i podnijela krivičnu prijavu, on je nakon deset minuta bio uhapšen.
Ja sam sačekala socijalnog radnika i u pratnji policije sam otišla u Sigurnu kuću. Bez svog djeteta. Onako neispavana u strahu sam mislila da ću tada umrijeti.
Muž je samo prenoćio u policiji nakon čega su ga pustili.
Tu noć kad su me primili u Sigurnu kuću, samo su uzeli moje osnovne podatke i smjestili me u prijemni apartman. Dobila sam odjeću i ponudili su mi večeru. Prvih deset dana mi je bilo najteže. Nema mog djeteta, a ja u nepoznatom. Bilo nas je puno tada 39, od beba, male djece, djevojaka, starih žena… Imala sam i dnevne razgovore s koordinatoricama, divnim ženama i sa psihologom. Malo sam mentalno ojačala u tih 12 dana i dogovoren je susret s mojim djetetom u pratnji menadžerice sigurne kuće. Bilo je to prvo naše viđenje. I sad se sjećam toga. Bilo je prebolno. Ne daj Bože nikome“, govori naša sagovornica o traumatičnim iskustvima i sigurnosti Sigurne kuće. Riječ je o Sigurnoj kući u Sarajevu koja djeluje u okviru Fondacije lokalne demokratije.
PRONALAZAK VLASTITOG MIRA NAKON PODRŠKE STRUČNIH OSOBA
Nakon što je dobila rješenje o muževljevoj zabrani prilaska Sanja je mogla napustiti Sigurnu kuću. Uskoro je i počela raditi preko Centra za žene. U Sigurnoj kući je provela ukupno pola godine što je bilo od velikog značaja za Sanju.
„Pronašla sam svoj mir i imala sam podršku stručnih osoba“, napominje Sanja.
Boravkom u sigurnoj kući prije pet godina Sanja je okončala odnos ispunjen nasiljem. Veliki je uspjeh što nije bilo povratka nasilniku što je takođe nerijetka praksa nakon prvog boravka u sigurnoj kući.
Ako ste pomislili/e da li je jedini problem u njihovom braku bila ljubavnica za koju je Sanja saznala, odgovor je da. Nasilja nije bilo dok mužu nije otkrila da posjeduje informacije o njegovoj paralelnoj vezi.
Na pitanje šta je bio motiv njenog muža da ostane u braku, pored veze koju je imao, Sanja kaže kako je tvrdio da je voli i kako je uvijek paralelnu vezu negirao. Da nije govorio istinu potvrđuje i činjenica da je sada u braku s tom drugom osobom.
Danas ni njegova porodica s njim ne komunicira. Razlog zbog kojeg ni oni nisu reagovali u prvoj fazi nasilja Sanja objašnjava strahom, „bio je agresivan i svi su se udaljili od njega“, kaže.
Od tužbe za zlostavljanje do danas na sudu su imali samo tri ročišta i još uvijek ništa nakon toga, objašnjava Sanja koja je imala 33 godine kada se obratila za pomoć Sigurnoj kući. Nakon psihoterapijskog procesa tokom boravka, nije odlazila na psihoterapiju van Sigurne kuće jer je procijenjeno da nije potrebno.
„Sad sam dobro i sve loše sam otjerala od sebe“, kaže na kraju našeg razgovora Sanja koja bi s današnjim iskustvom sve drugačije učinila.
„S ovim iskustvom više nikada ne bih dopustila da mi se to ili slično dogodi. A dragim ženama poručujem da smognu snage i volje i da se izbore za sebe i pravo na normalan život. Jer kad te jednom udari, opet će. I kad ti nakon toga kaže da te voli znaj da te ne voli, jer voli samo sebe.“
Kontakti putem kojih se žrtve nasilja mogu obratiti za pomoć i gdje se može prijaviti nasilje kojem svjedočimo:
Fondacija lokalne demokratije, Sarajevo
Telefon: 033 222 000, FBiH broj 1265
SOS telefon je dostupan 24/7. Fondacija lokalne demokratije pruža psihološku podršku i pomoć za krizne intervencije, daju informacije i savjete za dalje korake kada je u pitanju zaštita od nasilja u porodici. Na SOS telefon se može podnijeti i anonimna prijava za nasilje na osnovu koje se može poslati policija na adresu ili obavijestiti nadležni organ starateljstva-službu socijalne zaštite.
Mail: psihološka.podrška@bih.net.ba, shelters.1@bih.net.ba
Besplatna pravna pomoć: pravna.podrška@bih.net.ba ili na telefon +387 33 570 560
SOS telefon: 1265
Žrtve nasilja ili osobe koje su svjedoci/kinje nasilja u susjedstvu ili obitelji, mogu pored SOS telefona pozvati na brojeve telefona Udruženja građana „Vive Žene“ 035 224 310 ili 035 224 311.
Pored toga za žrtve koje imaju pristup društvenim mrežama, mogu uputiti poruku na FACEBOOK profil
Također, putem broja telefona 061 042 308 svi klijenti i klijentice mogu dobiti pomoć i podršku, kako psihološku kriznu pomoć i podršku zbog trenutne krize izazvane Corona virusom, tako i zbog nasilja uporodici. Broj je dostupan za aplikacije Viber, Messenger i Whatsapp.
Telefon: 062 800 858
Psihološko i pravno savjetovalište: 032 463 920
Mail: medica1@bih.net.ba
SOS telefon – 1264
Telefon 24h – 066 810 800
Mail: ngo.lara@teol.net
“Udružene žene” Banja Luka
SOS telefon: 1246
Mail: office@unitedwomenbl.org
Facebook nalog: Fondacija Udružene žene.
Telefon: 036 550 339
Mail: zenabih@bih.net.ba
SOS telefon: 1264
Dežurni telefon: 066 616 864
Telefon: 037 220-855
Mail: zena-una@bih.net.ba
Udružene žene – Udružene žene Banja Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.