Crnogorska mim stranica “Vala Ljeposava” nastala je zahvaljujući pametnim, angažovanim i duhovitim Crnogorkama te činjenici da su žene u Crnoj Gori bile potpuno isključene iz pregovora povodom formiranja nove Vlade.
Jednostavni dijalozi uz ilustracije iz televizijske serije „Đekna još nije umrla“ Živka Nikolića brzo su osvojile regiju, uz širenja angažovanih feminističkih poruka autorica svjesnih nužnosti uključenosti žena u sve društvene i političke procese. Ljeposava je Jugoslovenka koja s razlogom kaže kako još uvijek živimo od ostataka Jugoslavije.
Ona, Joka i Jeka „idu za svojim poslom“ kad su humor i motivi u pitanju.
„Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija, nego da radimo sve što možemo da se to stanje popravi“, poručuju ove aktivistice.
U razgovoru za Sitan vez rekle su i kako nas patrijarhat uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici.
Ljeposava, Joka i Jeka pokrenule su i važnu akciju protiv ginekološko-akušerskog nasilja te objavile fanzin od čije su prodaje donirale sredstva ženskim organizacijama u potrebi.
Piše: Kristina Ljevak
Zahvaljujući isključenosti žena iz procesa pregovora oko formiranja nove Vlade u Crnoj Gori danas imamo stranicu „Vala Ljeposava“. Dritan Abazović je rekao prije nego što su o tome konsultovane žene da one „neće u manastir na pregovore“, a pregovori su doživljeni kao mučan muški posao te su htjeli toga „poštedjeti dame“.
Oni koji bi trebali biti predvodnici dugoočekivanih promjena u Crnoj Gori pravili su lančane propuste. Koliko je, pored potpunog zanemarivanja žena, pogrešno legitimiranje vjerskih institucija kao mjesta pregovora (uz učešće njihovih poglavara) uz viševjekovno distanciranje žena od crkve te doživljaj da politika nije „damski posao“?
Ovo pitanje dotiče nekoliko važnih tema, ili, bolje rečeno, tematskih slojeva. Jedan od njih je stav koji je u toku pregovora o formiranju nove Vlade zauzela URA, kao samoproklamovana građanska, lijevo-od-centra opcija na prošlogodišnjim izborima, koja je napravila značajan napor da se u predizbornoj kampanji obrati ženama i da uključi žene u svoju listu, da bi ubrzo nakon izbora pala na prvom značajnijem ispitu. Drugi sloj nasložen je oko činjenice da se u manastiru Ostrog pregovaralo o novoj crnogorskoj Vladi, što je – kako se sada čini, s razlogom – shvaćeno kao označitelj ulaska u eru u kojoj će granice između države i crkve u Crnoj Gori postati pomiješane i nejasne. O državi se odlučuje u crkvi, crkva odlučuje o državnim pitanjima, a kao što smo nedavno viđeli, država(e) se miješa(ju) u crkvena pitanja. Iako je nova vlast došla na poziciju zahvaljujući podršci crkve, na izvršnoj vlasti je da očuva Ustavom zagarantovanu sekularnost države i ostavi, da se prikladno izrazimo, “bogu božje, a caru carevo”. U svakom slučaju, u tom novonastalom scenariju, ženske uloge su samo sporedne. Treći sloj ovog pitanja se odnosi na vjekovni odnos crkve prema ženi: obožavana, prokužavana, spaljivana, pred kojom se klečalo jer je rodila ultimativnog sina – ali nikad, nikad jednaka.
Niko ne smije da bude isključen iz važnih političkih procesa
Sve to zajedno stvara uslove u kojima se lako može desiti, i evo dešava se, da se određene stvari počnu naprasno podrazumijevati. To se desilo kada je rečeno da, eto, žene ne mogu na pregovore u manastir. Zašto bismo podrazumijevali tako nešto? Poenta je u tome da se u Crnoj Gori naprasno promijenilo mnogo toga i da je potrebno da zajedno promislimo kako dalje, da pokušamo da razumijemo šta su prioriteti, pa da raspravimo to i nađemo neki način da zajedno radimo i živimo. U tome nam nikako ne pomaže to što bilo ko, iz bilo koje crkve ili partije, unosi u politički diskurs svoja predubjeđenja – bilo da se ona odnose na nečiju ličnu religioznost (u tebe gledamo, Zdravko), ili na zastarjele nazore o tome šta žene mogu i ne mogu da rade u vjerskom objektu (kao što je to uradio Dritan). Ođe je, na kraju, ipak, ključna uloga države: niko ne smije da bude isključen iz važnih političkih procesa, ni po kojem osnovu. Ako prava i mogućnosti žena da učestvuju u političkom životu u bilo kom trenutku postanu ugroženija, za to će biti kriva država i za to će morati pred svima nama da snosi odgovornost.
Vaše referiranje na Đeknu potpuno je logičan izbor uz očekivani odmak od Nikolićevog humora, dijaloga među ženama i njihovih poruka koje u vašem slučaju nisu čuvarice patrijarhata.
Koliko je po vama Đekna bila svjesna kritika patrijarhata ili je ona samo bila vješt prikaz društvenih odnosa i koliko je humor te korištenje motiva popularne kulture u vremenu kratke pažnje i nemanja vremena najbolji način prenošenja važnih poruka kao što vi to putem stranice „Vala Ljeposava“ radite?
Ljeposavi je milo što primjećuješ odmak, uz sve poštovanje prema Živku i njegovom radu, Ljeposava ide za svojim poslom kad su motivi i humor u pitanju.
Što se tiče Đekne, ne mislimo da je bila direktna i svjesna kritika patrijarhata – prije je bila svjesna kritika određenih obrazaca ponašanja koji proizilaze iz duge tradicije i njenih običaja, međutim, sve se to posmatralo i obrađivalo kroz prizmu crnogorstva, odnosno ponašanja karakterističnog za našu zemlju, a ne kroz prizmu patrijarhata. Interesantno je da i najuspješniji kritičari našega društva nikad nijesu došli do samog korijena problema – odnosno, nikad kroz svoj rad nijesu eksplicitno objelodanili da su svi ti običaji i odnosi koje propituju i kritikuju ukorijenjeni u patrijarhatu – zbog toga što je taj patrijarhat mnogo manje pucao po njihovim leđima. Sumnjamo da je Živko bio u fazonu – uništi nas ovi patrijarhat! Ako jeste, fala mu na misli – ali se ona definitivno ne čita eksplicitno. Da se ne ograničavamo samo na Đeknu, śetimo se i tandema Niša (sin) i Đurđina (majka) iz „Oriđinala“ – to je bila savršena prilika da se propita patrijarhalni poredak, ali ipak je ostalo na ismijavanju sina i plasiranja krivice na majku.
Đekna predstavlja crnogorsku realnost na steroidima i, u zavisnosti od očiju koje je gledaju, ta realnost može biti komična ili duboko uznemirujuća. Živko ostavlja posmatraču/ici da sam/a pronađe kritiku, ako ima su čim, dok se Ljeposava trudi da pruži feminističke alatke za čitanje svakodnevice, one političke i one privatne.
Humor odlično služi kao alatka za objelodanjivanje problema i skretanje pažnje na društvene probleme. Ljeposava je postala mim upravo zbog toga što u tako kratkoj i humorističkoj formi može da prenese poruku velikom broju ljudi – a to je ono što nam je nedostajalo na crnogorskoj sceni kada su posrijedi ženska pitanja. Humor nije, i ne bi trebalo da bude, jedini način – Ljeposava zagovara detaljnije čitanje, edukaciju i konstruktivne razgovore, ali, u ovim okolnostima, humor odlično služi da što više ljudi uputi u probleme, uključi u razgovor i stvori kritičnu masu koja nam je potrebna za konstruktivnu borbu za rodnu ravnopravnost.
Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija
Stranica „Vala Ljeposava“ prikupila je na stotine ispovijesti žena o traumatičnim ginekološko-akušerskim iskustvima koja svjedoče i o tome da nema bitnih razlika između tretmana žene (koji podrazumijeva da će rađanje ili udaja riješiti zdravstvene probleme) u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj. Nakon prikupljenih ispovijesti obratile ste se otvorenim pismom Ministarstvu zdravlja Crne Gore nakon čega je bilo konkretnih reakcija.
Posebno mi je važno što ste u jednom intervjuu rekle kako se ispostavilo da žene imaju više povjerenja u mim stranicu nego u zdravstveni sistem. Vjerovatno bismo do istog odgovora došle kada bi se bavile pravosuđem. Kako onda u tim okolnostima, kada nemamo povjerenja u one koji su pod zakletvom, prijavljivati slučajeve nasilja, posebno seksualnog zlostavljanja?
Tako što se same organizujemo da uporno tražimo od nadležnih da rade ono što im je posao. Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija, nego da radimo sve što možemo – koliko ko može, naravno – da se to stanje popravi. U primjeru koji ođe navodiš, recimo, nije iznenađujuće što su se žene javile nama: tokom nekoliko mjeseci prije te kampanje gradile smo kanale komunikacije na svim društvenim mrežama, otvarale zanimljive teme i važna pitanja koja se tiču žena i politike i aktivno komunicirale sa svima koje su nam se javile. Takođe, žene znaju da iza stranice stoje neke žene, možda njihove komšinice ili drugarice, koje prolaze isto što i one kad god moraju da suoče sa nekom falinkom nekog crnogorskog sistema – od zdravstvenog do poštanskog. Mi smo na istom nivou kao i one, i imamo novomedijske kanale kroz koje glas svih nas može jače da se čuje. Sa druge strane, institucije – kojima se obraćamo i mi i sve ostale žene – već su nas toliko puta iznevjerile. Uz to su bezlične, sa zbunjujućim birokratskim lancem odgovornosti i bez sistema za komunikaciju i otvoren odnos sa građankama i građanima. Kad sve to tako posložimo, lako je utvrditi zašto će neka žena doći da se požali nama, a ne nekoj kancelariji za zaštitu prava pacijenata i pacijentkinja. Međutim, tu je važno i to da te žalbe kod nas ne pristižu žalbe radi, već zbog toga što postoji nada da povezivanjem oko zajedničkih iskustava i problema možemo da napravimo pritisak da se makar počne tražiti neko rješenje. Tako je bilo u slučaju ginekološko-akušerskog nasilja, očekujemo da tako bude i ubuduće. Ako institucije ne rade i ako im ne vjerujemo – a ne rade i ne vjerujemo im – treba da se organizujemo, da stvaramo pritisak, da pravimo saveze i mreže podrške i da tražimo bolje uslove. To i radimo, to se dešava i u regionu i kako sada stvari stoje – nastavićemo to da radimo dok ne bude bolje.
I stranica/inicijativa „Nisam tražila“ potvrdila nam je da žene imaju više povjerenja u neformalnu entuzijastičnu grupu nego u institucije sistema. Jesu li ovo sve pokazatelji prepoznavanja društvenih mreža kao važnih alata u borbi za prava žena? Između ostalog pokazalo se da su influenserice postale važna adresa kojima se obraćaju žene sa iskustvom zlostavljanja pa ih one kasnije upućuju na druge adrese sa kojih im se može pomoći. Prepoznajemo li dovoljno moć interneta i njegovo savezništvo u borbi protiv patrijarhata?
Vjerujemo da su to prije pokazatelji nultog povjerenja prema institucijama sistema i velikog ośećaja iznevjerenosti od strane tih institucija, a zatim i rastuće ženske solidarnosti i međusobnog povjerenja zasnovanog na užasnim zajedničkim iskustvima i patnjama. Bilo bi odlično kad bi sva društva, u svakoj državi, bila voljna da uče od ovih solidarnih mreža – to bi sigurno zvanične sisteme za borbu protiv nasilja nad ženama i zaštitu žena od nasilja učinilo mnogo boljim i efikasnijim. Povjerenje između sistema zaštite i onih kojima je zaštita potrebna, kao i briga za dobrobit žrtve, trebalo bi da su na prvom mjestu – a znamo da to gotovo da niđe nije slučaj, što samo znači da nam predstoji duga i globalna borba.
Tu na red dolaze društvene mreže i internet koji, u okolnostima u kojima živimo, zaista jesu važno i moćno oružje u stvaranju zajednica i mobilizaciji pokreta za borbu protiv patrijarhata. To je najbolje objelodanila pandemija koja nas je zadesila – u vremenu kada su javna okupljanja bila zabranjena da bi se zaštitili životi ljudi, onlajn aktivizam je postao jedini odgovoran način da se skrene pažnja na određene probleme, da se digne glas, pokrene razgovor, zahtijeva promjena i reakcija nadležnih – da, prosto, dostignemo viralnost na internetu kada već, iz opravdanih razloga, nijesmo mogle dostići masovnost na ulicama. Mnoge onlajn akcije su rezultirale konkretnim koracima u „oflajn životu“, od određenih mehanizama koje su inicirali fakulteti iz regiona, nakon akcije stranice „Nijesam tražila“, a u cilju zaštite studentkinja i studenata od seksualnog uznemiravanja i nasilja, do javnih i zvaničnih reakcija iz vrha zdravstvenog resora i prvih sistemskih koraka u borbi protiv ginekološko-akušerskog nasilja koje je izazvala naša akcija na Instagramu.
Mnogo smo naučile o tome koliki nam saveznici mogu biti internet i društvene mreže u feminističkom aktivizmu i nastavićemo to da primjenjujemo i u budućnosti.
Kad spominjem seksualno nasilje važno je podsjetiti na promjene koje su se početkom 2021. počele dešavati odlukom Milene Radulović da progovori o vlastitom iskustvu seksualnog zlostavljanja te prijavi počinioca nakon čega imamo i druge primjere, zaključno sa slučajem gradonačelnika Jagodine i optužbama za podvođenje maloljetnica.
Vjeruje li Ljeposava da je počeo nezaustavljiv proces koji će uz sve poteškoće promijeniti odnos prema činu seksualnog zlostavljanja i odnosu prema preživjeloj na prostoru Balkana?
To što su uradile Milena i njene koleginice, a zatim i Danijela par mjeseci kasnije, je izuzetno hrabro, nesebično i solidarno i hvala im na svemu – što su istupile u namjeri da zaštite druge žene i time pokrenule ono što se počelo nazivati balkanskim #metoo talasom. Koliko su užasna iskustva koja smo čule, toliko je ohrabrujuća podrška za sve žene koja je došla sa svih strana u regionu. Goruće pitanje nasilja nad ženama ujedinilo je feminističke pokrete na Balkanu, što je neophodno, jer samo masovnom i intersekcionalnom borbom možemo ostvariti napredak na ovom polju. Konstantno svjedočimo užasnim posljedicama institucionalnog nečinjenja kada je u pitanju zaštita žrtava nasilja i jasno se vidi da sistem kao takav, nažalost, dugo stoji na strani nasilnika.
Zato je užasno važno da održimo pokrenuti javni razgovor na ovu temu, da nastavimo da radimo na edukaciji, jer su edukacija i razgovor neophodni da bi šira javnost izgradila bolji i konstruktivniji stav povodom ovog pitanja – a to nam je neophodno da bismo stvorili kritičnu masu, te dovoljno dug i dovoljno jak pritisak javnosti na institucije ne bi li one počele da rade nešto naoposlu. Proces promjena će biti očekivano dug, s obzirom na to da je sistem izgrađen na patrijarhalnim stubovima – zato je važno da budemo uporne, strpljive i da ne dopustimo da trenutni zalet zamre.
Patrijarhat žene uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici
Trenutno je u Srbiji aktuelan slučaj Palma koji je objelodanio slučaj trgovine ženama i maloljetnicama u Jagodini. Još jedan u nizu „znalo se“ zločina, čije su žrtve žene, o kojima se šuškalo po kuloarima, ali se ništa konkretno nije preduzimalo. Zahvaljujući istupu svjedoka, pokrenut je još jedan talas povezivanja aktivistkinja u Srbiji koje za cilj imaju pružanje podrške žrtvama kroz postojeću snažnu mrežu pomoći koju su godinama gradile nevladine organizacije u toj zemlji.
Promjene su moguće – o tome svjedoči i skorašnji novi zakon o silovanju koji je izglasan u Sloveniji, a koji, usklađen sa Istanbulskog konvencijom, definiše silovanje izostankom pristanka, te teret dokazivanja više nije na žrtvi, već na optuženom.
Važno je da se organizujemo, preuzimamo dobre prakse i, ako je moguće, nađemo saveznice/ke u pravnim redovima i poslaničkim klupama, ne bi li neophodne izmjene zakona i Krivičnog zakonika našle svoj put do vrha.
Važan prostor na stranici „Vala Ljeposava“ posvećen je neplaćenom kućnom radu žena i ukupnoj neravnomjernoj raspodjeli obaveza između muškaraca i žene. Imate li osjećaj da sada barem postoji veća svijest o tome koliko je to pogrešno kada se već još uvijek ništa suštinski na tom planu ne mijenja?
Teško je izmjeriti da li postoji veća svijest o tome sad negoli par mjeseci unazad, ali nadamo se da smo makar uspjele u tome da ženama koje nas prate ukažemo na to da nijesu usamljene u ovom problemu, već je svaka od nas izložena tome, te da problem nije u nama i da imamo pravo da zahtijevamo promjene, što u porodičnim, što u društvenim okvirima. Za sad se nadamo da momci makar uzmu da operu suđe i pospreme za sobom da ne bi śutra bili tagovani i javno prozvani kod Ljeposave – i to je nešto, kad je već i dalje, u 2021. godini, previše očekivati da muškarci znaju da briga o sebi i o prostoru u kom žive nije „ženski“, ni tuđi posao, već njihova odgovornost. Nego, opet, ne radi se tu suštinski o neznanju, nego o moći: patrijarhat nas, žene, uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici, dok muškarce ubjeđuje da je njihovo pravo da neko drugi – majka, sestra, đevojka, žena – obavlja taj posao njege i brige (reproduktivni rad) umjesto njih. Reproduktivni rad je inače nejednako raspoređen između muškaraca i žena u domaćinstvu, a pandemija je to stanje samo pogoršala – žene širom svijeta su masovno izgubile poslove, ili nijesu mogle da ih zadrže i da u isto vrijeme brinu o đeci koja su zbog pandemije prestala da idu u vrtiće i škole. Patrijarhalna pretpostavka da smo mi, više nego naši partneri, odgovorne za brigu o domu i porodici, jedan je od stubova na kojem počivaju i patrijarhat i kapitalizam. Moramo to da razumijemo i da na to ne pristajemo. Ukratko: muškarci koji ovo čitate, ako želite da budete saveznici, pokupite za sobom, naučite da kuvate i saznajte konačno đe vam stoje jastučnice i čarape.
Ljeposava je Jugoslovenka, što me jako raduje. Osim što prepoznaje iste probleme na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, šta još doprinosi tome da se tako osjeća?
Joka i Ljeposava su stare Jugoslovenke po rođenju, dok je Jeka ufatila poslednji voz da obeća da će marljivo učiti i raditi i poštovati starije (ako zasluže). Ali sve tri dijelimo realnost u kojoj, da nema sistema socijalne i zdravstvene zaštite koji je razvijen u Jugoslaviji, da nema infrastrukture izgrađene u Jugoslaviji, mi ‘ladno ne bismo, kao društvo, mogli da preživimo ovu beskonačnu neoliberalnu tranziciju. Ukratko, mi još živimo od ostataka Jugoslavije. A onda je tu i neuništiva, uprkos svemu, povezanost našeg regiona – ne samo zbog problema, nego i zbog zajedničke književnosti, kulture, jezika (koji je zajednički stvarno, iako pokušavamo iz sve snage da ga rasparčamo). Kada se desi nešto dobro, kao što je pobjeda Možemo! u Zagrebu, to je dobar znak za sve nas. Kada se desi nešto loše, nađemo i dalje, i posle svega, način da pomognemo jedni drugima. Tako da, eto, tako smo Jugoslovenke.
Kakvi su Ljeposavini planovi, da li postoji mogućnost da se iz svijeta društvenih mreža njeno djelovanje poprimi i neke druge oblike?
Ljeposava se već upustila u oflajn djelovanje – prije tri mjeseca izašao je prvi broj Ljeposavinog ofanzina zvanog „Veli Ljeposava“. Prvi fanzin je simbolično izašao na Osmi mart, te je i tema broja bila – šta drugo do – Osmi mart! Fanzin su skrpile Joka, Jeka i Ljeposava i naišao je na odličan odziv – cijeli tiraž je rasprodat kroz par neđelja, veći dio u Podgorici, a manji u Beogradu – a Ljeposava je sav profit donirala: dio Centru za ženska prava u Podgorici, a dio kolektivu Matrijaršija u Beogradu, čija je radionica prije par mjeseci stradala u požaru. Fanzin je bio odličan način da našoj publici plasiramo određene ideje u dužoj i ozbiljnijoj formi od one na koju su navikle/i, a koja zadržava autentičnost i zabavu, pa i humor, koju Ljeposavina zajednica voli; a uz to smo i zajednički pomogle/i organizacijama koje toliko toga rade za poboljšanje položaja žena u našem društvu.
Zatim, i akcija protiv ginekološko-akušerskog nasilja se pružila van onlajn svijeta – što kroz tradicionalne medije, što zvaničnom reakcijom nadležnih – počev od ministarke zdravlja, što određenim koracima koje su nadležni već preduzeli u cilju da pokažu spremnost da se bore protiv ovog problema, što nam je jako drago i nadamo se da će tako i nastaviti.
O svim budućim planovima i aktivnostima ćemo blagovremeno i transparentno obavještavati našu zajednicu – ko i dosad!
Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementira CPCD.