Sloboda medija u Bosni i Hercegovini – mediji u doba cenzure, clickbaita i prekarijata

Fotografija preuzeta sa: https://www.aa.com.tr/en/africa/if-media-freedom-is-threatened-democracy-suffers/2228229

Prema posljednjem Svjetskom indeksu slobode medija koji je objavljen 20. aprila ove godine i koji analizom obuhvata 180 zemalja, Bosna i Hercegovina se nalazi na 58. mjestu. Naviknuti da se prilikom različitih svjetskih kompariranja i mimo medija uvijek nalazimo na najlošijoj poziciji, dobro je da ovoga puta nismo tamo gdje je Eritreja koja je posljednja. Naše 58. djeluje neusporedivo bolje u odnosu na Srbiju koja se „plasirala“ na 93. mjesto i Crnu Goru koja zauzima 104. Može nas tješiti i to što pretjerano ne zaostajemo za Hrvatskom koja je članica Evropske unije i nalazi se samo dva mjesta ispred Bosne i Hercegovine, ali i dalje nema nikakvog razloga da vjerujemo kako nismo toliko loši da već sutra ne možemo biti još gori.

Piše: Kristina Ljevak

Bosanskohercegovačko novinarstvo godinama je u poziciji najsličnijoj talačkoj – smješteno između odluka oglašivača i politike. U takvoj atmosferi istraživačko novinarstvo ili je bolje reći odgovorno novinarstvo jer svako bi trebalo biti istraživačko, „stanuje“ najčešće tamo gdje finansiranje nije uslovljeno domaćim sredstvima nego međunarodnim donacijama.
Centar za istraživačko novinarstvo godinama producira tekstove zasnovane na višestruko provjerenim činjenicama na kojima se radi mjesecima i koji razotkrivaju korupciju, kriminal, zloupotrebu položaja i niz drugih nepodopština imanentnih onima koji se u bh. uslovima domognu nekog dijela vlasti.
Za svoje rezultate dobili su niz međunarodnih nagrada i priznanja.
Posljednje je stiglo u vidu nominacije za međunarodnu nagradu za istraživačko novinarstvo „European Press Prize“. Riječ je o priči o izbornim prevarama u Brčko distriktu čiji su autori Mubarek Asani i Nino Bilajac.

Tamo gdje nema slobodnih medija, nema ni ličnih ni političkih sloboda

Mubarek Asani s razlogom vjeruje da je novinarska profesija uvijek funkcionisala pod teškim okolnostima te da nije lako pronaći period u povijesti u kojem su novinari radili u odgovarajućim uslovima. Ali je neovisno o okolnostima jedino na slobodnim medijima i novinarima da zaustave male grupe ljudi na pozicijama moći u pokušajima manipulisanja javnošću.
„Demokratija se suprotstavlja upravo tome da neka privilegovana manjina doÄ‘e do pozicije moći da nametne medijima Å¡ta moraju da kažu, a svima nama Å¡ta moramo da čitamo, gledamo i vjerujemo. Tamo gdje nema slobodnih medija, nema ni ličnih ni političkih sloboda. Bosanskohercegovački novinar je danas prije svega BoÅ¡njak, Srbin ili Hrvat pa tek onda novinar, a istina u skladu sa time ima nekoliko verzija pa shodno tome gdje pripadate ‘dužni ste’ da objavljujete odgovarajuću istinu. Ova luÄ‘ačka koÅ¡ulja je po mom miÅ¡ljenju ključni ‘trik’ kojim su naÅ¡e političke elite uspjele da zarobe profesionalno novinarstvo i da manipuliÅ¡u sa njim u svoju korist. Time su ubili transparentnost i objektivnost i time su doÅ¡li do pozicije moći da kontroliÅ¡u mase, odnosno javno mnijenje.
U tom smislu naÅ¡ medijski prostor je odavno kontaminiran i to je po meni samo jedan od razloga zaÅ¡to je danas u BiH teÅ¡ko raditi ovaj posao po najviÅ¡im profesionalnim standardima. Ti profesionalni standardi u novinarstvu nisu ‘mogućnost’ koju vam neko daje, nego stanje svijesti i vaÅ¡a potreba koje ili imate ili nemate u ovom poslu. Ako nemate svijest o tome Å¡ta je novinar i novinarstvo, onda ćete u ovakvim okolnostima biti zloupotrijebljeni i vi u tom slučaju niste novinar već samo sredstvo političkih elita i interesnih grupacija za ostvarivanje njihovih ciljeva. Svjesno ili nesvjesno. Na kraju da zaključim, profesionalni standardi nisu nagrada nego obaveza svih nas novinara“, objaÅ¡njava Mubarek Asani, odgovarajući na pitanje da li mogućnost da se radi po najviÅ¡im profesionalnim standardima u nevjerovatno teÅ¡kim vremenima za novinarsku profesiju nagrada sama po sebi.

Mediji su puni mišljenja političara ali ne i njihovih djela

Osim medija koji, kako je na početku rečeno, ne zavise od domaćih izvora prihoda, postoji nekolicina privatnih neprofitabilnih medija, čiji rad se zasniva na povremenim donacijama, skromnom oglasnom prostoru i velikom entuzijazmu angažovanih i koji su uspjeli da ne budu servis lokalnim političkim moćnicima ili posttranzicijskim biznismenima, ali i da ne kreiraju tekstove u kojima naslov ne odgovara sadržaju i obrnuto, i čiji je cilj objavljivanja jedino broj pregleda korisnika.
Pored dekontaminiranih medijskih oaza unutar konvencionalnog novinarstva postoje blogovi, podcasti i drugi oblici savremenog komuniciranja, ali to i dalje nije prostor za koji trebamo reći kako „gaji pravo novinarstvo“ u odnosnu na tradicionalne medije, smatra novinar i urednik Zoran Ćatić, koji kao jedan od osnovnih problema prepoznaje izgubljenost u misiji i obavezama pojedinih medija.
„Meni se čini nekada da smo se potpuno zbunili kolektivno, kao druÅ¡tvo pa samim tim i kao mediji. Izgubili su se kriterije, zaboravile su se elementarne postavke zanata. PočevÅ¡i od onih osnova, misije i vizije jednog medija. Svi rade sve, a ne bi trebalo. Na nekom lokalnom mediju, pritom ako je joÅ¡ dio Javnog servisa, nema potrebe da sluÅ¡amo, gledamo ili čitamo vijesti iz svijeta. Za to postoje državni mediji. Lokalni medij treba da obraÄ‘uje lokalne teme, da ‘krpe rupe’ i rjeÅ¡ava komunalne problem na lokalnom nivou. Javni servis ne bi smio imati komercijalne sadržaje poput privatnih medija, nasuprot tome u obavezi je da ima programe obrazovnog sadržaja, dokumentarni program, sopstvenu produkciju. No kod nas svi rade sve, svi se bave visokom politikom, svi imaju komercijalni program, rijetko ko obrazovni. Mediji se puni miÅ¡ljenja političara ali ne i njihovih djela, onoga zbog čega su zapravo birani i zbog čega dobijaju vrlo velike plate iz budžeta. ÄŒesto možemo čuti u javnosti izraz ‘medijski cirkus’ Å¡to je sasvim pogreÅ¡no. U cirkusu se tačno zna kako i Å¡to je joÅ¡ važnije zaÅ¡to je program i koncepcija posložena na način na koji to jeste“, smatra Ćatić.
Pandemija koronavirusa dodatno je pogoršala svakako lošu poziciju novinara/ki. Pojedini poslodavci u pandemiji su vidjeli priliku za otkaz usposlenicima/ama bez pretjeranih objašnjenja, a oni/e koji i danas imaju posao od prvog su dana na prvoj liniji izloženosti riziku, baš kao i radnici/e u uslužnim djelatnostima ili u zdravstvenom sektoru.
Otkaz u pandemiji uz strah od bolesti donosi i strah za egzistenciju te itekako može uticati na vjeru u smisao profesije u kojoj i nije postojalo pretjerano solidarnosti sa kolegama/icama koji/e su ostali bez posla.
Slađan Tomić, tada novinar O kanala, bio je jedan od prvih koji je prošao iskustvo ostajanja bez posla u atmosferi globalne neizvjesnosti. Otkaz u ovakvim okolnostima najčešće je zaostala reakcija na nekadašnje odbijanje poslušnosti novinara/ki.

Višak neposlušnosti

„Ako me pitate je li razumno ostati u novinarskoj profesiji odgovor je – nije. Da li vrijedi ostati u novinarskoj profesiji – jeste. Novinarstvo je poziv, ko mu se odazove, s pravim uvjerenjima, nikada ne odustaje od novinarstva. Vi birate biti advokat i zastupnik građana, neko ko ih informiše, zabavlja, edukuje. Šta god da izaberete. Ove pameti, u situaciji u kojoj sam se našao, ne bih tek tako otišao, tražio bih prije svega da mi se plati neiskorišteni godišnji odmor, tražio bih lepezu prava kojih sam se odrekao ne pokazavši otpor kada sam dobio otkaz. Takođe, davao bih manji dio sebe. Ne jer sam razočaran u svoj poziv, već u tu firmu. To iskustvo mi je pokazalo i da kada vas neko proba cenzurisati, vi na to ne pristane, morate tražiti novi posao jer prvom prilikom – bićete višak. Zvanično tehnološki“, govori Slađan Tomić o iskustvu dobijanja otkaza.
Godinama su novinari/ke otkrivali afere, radili posao tužilaštva da bi na kraju otkriveni slučajevi ostali bez pravnih sankcija. Takva iskustva, ukupna atmosfera u kojoj se djeluje, stalni pritisci uz nikakvu zaštitu mogu biti neki od razloga zbog kojih će novinar/ke reći kako nemaju uslova ili motiva da se bave takozvanim istraživačkim novinarstvom.
Za razliku od portala koji djeluju pod imperativom klikova, u vječnoj misiji da se objavi što više bez obzira na to koliko objavljeno ima smisla, emiteri Javnog servisa imaju jedan od najznačajnijih resursa a to je vrijeme, i sve manje istraživačkih priča koje će podrazumijevati odmak od držanja mikrofona kao dominantnog današnjeg pristupa izvještavanju.
Mubarek Asani vjeruje kako problem leži i u raspravama oko same definicije istraživačkog novinarstva – od doživljaja istraživačkog novinarstva kao privilegovane pozicije novinara/ki do pogrešnog vjeovanja da je „ekskluzivni“ sadržaj istovremeno i istraživački.

Potreba za istinom kao profeisonalni preduslov

„Ako ne razumijete novinarsku profesiju, onda pogotovo nećete razumjeti istraživačko novinarstvo. Jer ako kao novinar donosite informaciju koja je bitna za javnost kao istraživački novinar idete dalje i kopate dublje kako bi otkrili podatke koje neko želi da sakrije od javnosti. Ali, kako će vama služiti novac i vrijeme u tome ako ne razumijete šta trebate kopati dublje i šta trebate otkrivati javnosti? Dakle, prvi uslov da se bavite ovim poslom je stanje svijesti odnosno vaša potreba za istinom. Ukoliko imate to onda vjerujem da se možete izboriti s nedostatkom ostalih uslova kao što su novac i vrijeme. Ja sam svoje prve novinarske korake napravio u Javnom servisu BiH i tada sam bio istraživački novinar zbog čega je dio kolega počeo govoriti kako sam ja priviligovan od strane kuće jer mi se kao daje prostor i vrijeme za moje priče koje sam tada istraživao i objavljivao. To je bilo apsolutno netačno. Ja sam imao iste obaveze i uslove kao i ostale kolege u redakciji. Jedina razlika je bila u tome što sam ja svoj nagon za istraživačkim novinarstvom zadovoljavao tako što sam tu vrstu zadataka sam sebi stvarao i radio paralelno s dnevnim zadacima koje sam dobijao od redakcije. Radio sam to u tišini, niko nije znao da nešto istražujem dok ne bi došao do nekih konkretnih otkrića na osnovu kojih mogu napraviti priču. To je znalo trajati i po nekoliko mjeseci paralelnog rada, a to vrijeme nije mi niko davao jer niko nije ni znao šta radim. Efekti tih istraživačkih priča su upravo bili razlog da kasnije u Javnom servisu dobijem više prostora i vremena za takav rad. To je dovelo i do toga da me kasnije pozove CIN gdje sam ostao do danas. Pokušavam da vam otkrijem svoje lično iskustvo bez ikakvih uljepšavanja kako bi poentirao da izgovori koje čujemo od novinara zašto se ne mogu baviti istraživačkim novinarstvom su neosnovana pravdanja“, objašnjava Asani.

Mimo podjele na velike i male teme

Pored nerazumijevanja same definicije istraživačkog novinarstva, Zoran Ćatić navodi i pogrešan doživljaj tema koje zaslužuju istraživanje i koje ne moraju nužno biti „velike“.
„Teme kakve rade CIN i BIRN zahtijevaju vrijeme ali istraživačko novinarstvo ne mora biti samo na velikim temama. Iskreno sam pojam istraživačkog novinarstva je meni pomalo smijeÅ¡an. Zar postoji ikakvo drugo? Za bilo koju temu iz bilo koje oblasti, potrebno je istražiti, okrenuti barem dva telefona, otići negdje. Vidjeti najmanje dvije strane. Po meni je i to istraživanje i bez toga nema kvalitetne i istinite informacije. Mnogo veći problem je u izboru tema. NaÅ¡i mediji su se sveli na pokuÅ¡aje ‘ekskluzive’ koja uglavnom podrazumijeva da je neko nekoga isprovocirao, neko nekoga prozvao, Å¡to omogućava kao veću gledanost na druÅ¡tvenim mrežama Å¡to je danas postao osnovni kriterij, koji ja i dalje ne razumijem.
Ja kao gledatelj, građanin, porezni obveznik ne dobijem tom ekskluzivom ništa korisno, što je primjenjivo na kvalitet mog svakodnevnog života ili poboljšanje mog standard i uslova u kojima živim. Informativni programi to više nisu, jer me ne informišu o onome što bih trebao znati i od čega bi morao imati korist. Iskreno, da se ja pitam, niko od bitnika ne bi bio u program sve do trenutka kada realizuju nešto što je u opisu njihove funkciju za koju su izabrani i preplaćen. E istraživački dio, koji ne mora biti o velikim temama, ne treba vremena, je onaj u kojem pričamo o svakodnevnim stvarima. O komunalnim, socijalnim, pitanjima. Nelogičnostima u zakonima, načinu na koju vlast funkcioniše, edukaciji građana. Kako onih starijih koji još uvijek imaju naviku, pa očekuju da čuju šta će neki novi CK reći i kakvu će zapovijest izdati tako i mlađih koji na žalost, ne znaju ni za drugo i drugačije jer su u ovakvom sistemu odrasli i potpuno im je prirodno da mediji funkcionišu na ovakav način“, smatra Ćatić.
Autocenzura je jedna od najozbiljnijih posljedica pritisaka na medije. Gore od nje je, kako s razlogom kaže Mubarek Asani, jedino nerazumijevanje razorne moći koju autocenzura ima, a koja se može porediti sa štetom prouzrokovanom nesavjesnim liječenjem.
„Ako vam odreÄ‘ena medijska kuća ne pruža uslove da se na pravi način bavite ovim poslom, to nije izgovor da ga otaljavate. Ako se ne možete boriti protiv toga onda promijenite poslodavca, na kraju krajeva promijenite profesiju ako treba, jer, ne možete pristati da neprofesionalno radite ovaj posao i misliti da je opravdanje reći: ne može drugačije“, naglaÅ¡ava Asani.
I pored pritisaka i prijetnji koje novinari/ke u Bosni i Hercegovini svakodnevno doživljavaju, ukupna medijska slika i anarhija koja u njoj vlada, sugerišu kako smatra Zoran Ćatić da mediji imaju i previše slobode, počevši od izbora kojoj će se političkoj opciji prikloniti.
„Nema kazni, ograničenja, jasnih odredbi ko i koliko programskih sadržaja mora imati. Koliko vlastite produkcije? Da ne govorim o reklamnom prostoru. Nadalje, ta vrsta anarhije medijima daje mogućnost da rade Å¡ta i kako hoće pa u konačnici da slobodno izaberu političku opciju koju će ‘zastupati’ i iz čijeg ‘plijena’ će se finansirati Å¡to zavisi Å¡ta je odabrana politička opcija dobila u raspodjeli vlasti. Jer borba za vlast je kod nas zapravo borba za zauzimanje javnih institucija u koje će se zapoÅ¡ljavati stranački kadrovi i iz kojih će se izvlačiti novac za operativne troÅ¡kove koji su zapravo resursi pomoću kojih se pokuÅ¡ava iskreirati slika da se neÅ¡to radi u njihovom mandate u Å¡ta se izmeÄ‘u ostalog ubrajaju i mediji,“ navod Ćatić.
Kad se odmaknemo od uređivačkih politika, pritisaka, pomenutog nepostojanja reda, dolazimo do pojedinaca/ki, novinara i novinarki, od kojih su nerijetko oni koji najsavjesnije rade svoj posao na freelencerskoj poziciji koja u bh. uslovima najčešće podrazumijeva prekarni rad uz minimum prava i nikakvu zaštitu.
U postojećim okolnostima, kada se u redakcijama često radi kao da pandemije koronavirusa i nema, iako nezaštićeni freelencer, Slađan Tomić kaže da se osjeća sigurnije.

Živjeti „lakoću opasnosti“

„ViÅ¡e sam siguran kao freelancer nego kao uposlenik. Apsurdno. Niko me kao freelancera ne može primorati da sa 20 kolega dijelim nekoliko kvadratnih metara na nekoj press konferenciji. Freelanceri su uglavnom ljudi koji imaju mnogo obaveza, a nikakvih prava. Država uzima porez, a daje vam izolaciju. Zdravstvenu, penzionu, radničku… Novinari ne zanimaju vlasti, graÄ‘ane sve manje. Žrtva novinara, a mnogi je svakodnevno podnose, niÅ¡tavna je zbog nekoliko profesionalnih sluga vlasti i jednoumlja. GraÄ‘ani kažu da su svi novinari isti i plaćenici, a napadi, verbalni, fizički, ubistva govore drugačije. Javnost kao da ne vidi lakoću opasnosti s kojom žive novinari. Laka je jer smo na nju navikli, opasna jer rizikujemo – zdravlje, budućnost, starost i život“, zaključuje Tomić.
Osim na mjestima gdje se profesionalni standardi podrazumijevaju a uslovi rada nisu upitni, u bh. medijima kao u skoro svemu ostalom sve je najčešće svedeno na ličnu odgovornost i nespremnost novinara/ke da se bave otaljavanjem radnih zadataka.
Jednako koliko se moramo boriti za profesionalnu slobodu i sankcionisanje svakog oblika prijetnji i realizovanih pritisaka na ljude koji rade u medijima, važno se boriti i za profesionalno dostojanstvo i ispunjavanje elementarnih obaveza medijskih poslodavaca prema uposlenicima/ama. A to u najkraćem znači da se dobro odnjegovana praksa rada na ugovor ili na određeno vrijeme, uz nikakve, rijetke ili nedovoljne honorare dugoročno neće isplatiti čak ni onima koji su tu praksu uveli.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.