Fotografija preuzeta sa www.formaliti.com
Sarajevo je dobilo tek drugu gradonačelnicu u svojoj istoriji. Gradonačelnica ima dvije fakultetske diplome i doktorat, neke su od informacija koje smo najčešće mogli/e čuti povodom njenog imenovanja.
Za razliku od gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić koja je završila dva fakulteta, njen banjalučki kolega Draško Stanivuković nije nijedan, dok je prethodnik gradonačelnice Karić, Abdulah Skaka, po vlastitom priznanju diplomirao u Travniku nakon 5-6 godina studiranja.
I ne, ovo nije tekst o nivou obrazovanja visokih bosanskohercegovačkih dužnosnika/ca nego između ostalog o dvostrukim patrijarhalnim standardima koji podrazumijevaju da se izbor žene na određenu poziciju treba „pravdati“ njenim posebnim zaslugama, dok se muške zasluge ne propituju.
Kao da nam se oni koji su gradonačelnicu Karić imenovali izvinjavaju naglašavajući njene reference u strahu da će joj neko poziciju „oteti“ zbog nenaviknutosti na to da je obnaša žena.
Piše: Kristina Ljevak
Nikola Vučić, novinar, istraživač kulture i autor publikacije „Kritika toksične muškosti“ ovakvo ponašanje takođe vidi kao pravdanje „rodno-incidentnog“ izbora.
„Čak i bez dubljih analiza moguće je nedvosmisleno zaključiti kako se imenovanje žena na rukovodeće pozicije u poduzećima ili u vladajućim strukturama prati snažnom PR kampanjom opravdavanja tog ‘rodno-incidentnog’ izbora, i dobro primjećujete da to opravdavanje ide najprije u pravcu potenciranja obrazovanja, kompetencija, vanserijske učenosti, odnosno postignutog neprikosnovenog uspjeha. Mi živimo u kulturi u kojoj se još vjeruje da su obrazovane i kompetentne žene endemska vrsta, pa da njihov izbor ili imenovanje mora biti na sva zvona opravdavano diplomama, certifikatima, tečajevima, stručnim i naučnim člancima, pa makar bila to i pozicija gradonačelnice jednog grada. Muškarcima se u politici ne provjeravaju ni fakulteti, ni srednje škole, ne ističe se u prvi plan njihova akademska kompetentnost, a kad su žene u pitanju onda se provjeravaju kursevi, certifikati, indeksi, diplome, prati se jesu li redovno bile na nastavi, da li su znale citirati seminarske radove, imaju li krasopis, jesu li im mentori živi, da li su bježale sa nastave, koliko su puta izlazile na ispite, i tako dalje. Ne želim reći da u javnom prostoru ne treba biti rasprave o kompetencijama i umijećima politički postavljene osobe na neku poziciju, naprotiv. Ali to treba imati razumljivu mjeru. I treba, povrh svega, jednako tretirati i muškarce i žene. Stvarnost je ovdje, ipak drugačija. Jedni su privilegirani“.
ŽENA SE PROCJENJUJE PREMA ULOŽENOM TRUDU I REZULTATIMA, A MUŠKARAC PREMA POTENCIJALIMA
„Nažalost, živimo u patrijarhalnoj kulturi sa dvostrukim moralnim aršinima, prema kojima se žena uvijek procjenjuje strožije nego muškarac kada treba biti izabrana na mjestima odlučivanja“, kaže profesorica Zilka Spahić-Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija.
„Žena ulazi u prostor politike koji se još uvijek smatra muškim prostorom i da bi dobila propusnicu mora se dvostruko više dokazivati svojim kvalitetima i sposobnostima. Uz sve to, nameće joj se teret da se pravda za svoj uspjeh i da to obrazlaže time što ima više diploma, ispunjenih zadataka i slično. Dakle, nismo daleko odmakli od predmodernih shvaćanja rodnih uloga u kojima se zna gdje je čije mjesto i u kojima se žena procjenjuje prema uloženom trudu i rezultatima, a muškaraca prema potencijalima“, dodaje naša sagovornica.
Jadranka Miličević, direktorica Fondacije CURE naglašava problem postojanja „staklenog plafona“ za žene u politici i nepoštovanje izbornog zakona.
„Globalno razmišljanje je da se mora opravdati činjenica da je ‘palo napamet nekoj od političkih partija’ da nominuje ženu za tako važnu poziciju. Naglašavanje njenog stupnja obrazovanja je potrebno da se zna da je ona pametna žena, i da može da obnaša funkciju gradonačelnice. I dobru si usporedbu napravila sa banjalučkim gradonačelnikom i zanimljivo bi bilo napraviti obrazovnu analizu i ostalih načelnika/ica u opštinama BiH. Svjesne smo postojanja staklenog plafona za uspješne žene, posebno u politici, jer ako pogledamo strukture vodećih političkih partija (a i ostalih) nemamo procenat žena koji je po Zakonu o ravnopravnosti spolova obavezujući (40 %). Znači nepoštivanje zakona govori i o obrascu koji postoji da, čak i kada trebamo da uključimo određeni broj žena, to se ne poštuje. U predizbornom periodu i kazne plaćaju političke partije jer nemaju predloženo 40% žena na izbornim listama. Zvanični podaci, nama dostupni prošle godine su bili da žene/djevojke u većem broju završavaju fakultete.“
Niz je paradoksalnih situacija u tretmanu ženskog uspjeha. Naime, ponekad se uspjeh žene uvažava, posebno kada se njime treba opravdati muški izbor kao što je bilo u prethodnom slučaju. S druge strane imamo mnogo češće situacije kada se on ne prašta. Profesorica Zilka Spahić-Šiljak svojevremeno je povodom analize liderstva govorila o tome kako se žene izvinjavaju zbog uspjeha a muškarci zbog greški.
Usvojene patrijarhalne norme doveli su ženu u poziciju da joj njena profesionalna ili neka druga dominacija stvara nelagodu.
„Patrijarhalne norme se uče i usvajaju od ranog djetinjstva i do te mjere su normalizirane da ih većina ljudi ne primjećuje i tek kada se dogode ovakve situacije u vezi sa izborom žena na liderske pozicije, onda postaje jasno da se i dalje koriste argumenti kojima se želi nametnuti krivnja ženama zbog uspjeha. Žene bi trebale da ostanu u privatnoj sferi i da se bave odgojem djece i domaćinstvom, a svaki iskorak se onda mora opravdavati. Problem je što se u primarnoj socijalizaciji i dalje utvrđuju binarni modeli rodnih uloga, prema kojima se djevojčice i dječaci usmjeravaju u zvanja i zanimanja koja se kulturološki smatraju prihvatljivim za žene i muškarce – za žene porodica, odgoj, obrazovanje i socijalna skrb, a za muškarce, finansijska briga za porodicu, politika, vladanje i upravljanje. Djevojčice i dječaci dobivaju eksplicitne poruke o tome kako se treba ponašati . Nekada su te poruke sofisticiranije i posreduju se interakcijom s odraslima i drugom djecom, ali i oblačenjem i izborom igara. Kada uđemo u prodavnicu da kupimo igračke, odmah nam postaje jasno za koje uloge se pripremaju i koja su društvena očekivanja od jednih i drugih. Ako žena iskorači iz zadate rodne uloge i iznevjeri društvena očekivanja, onda vidimo nelagodu, prosuđivanje i osude“, objašnjava Spahić-Šiljak.
Okolnosti zbog kojih se žene izvinjavaju za svoje uspjehe Nikola Vučić objašnjava na primjeru majčinstva, njegovog doživljaja u patrijarhalnoj kulturi i roditeljstva kao neravnomjerne raspodjele obaveza i dužnosti između muškarca i žene.
PATRIJARHALNA KULTURA RODITELJSTVO NE SMATRA RAVNOPRAVNIM UČEŠĆEM OBA RODITELJA
„Ja ću sada reći da je ovdašnja kultura protkana patrijarhalnom sviješću, i to će možda nekome zvučati previše apstraktno ili, onima koji više kritički čitaju, to će zvučati kao jedno opće mjesto. Zato je potrebno tvrdnju ilustrirati primjerima iz svakodnevnog života. Naime, onda kada se glorificira majčinstvo nauštrb rada i obrazovanja, onda se to čini uglavnom iz privilegirane pozicije u patrijarhalnom poretku vrijednosti. I to čine najčešće muškarci, koji će razumljivim nametati ideju da je očinstvo sasvim moguće uz poslovna putovanja, akademske konferencije ili višesatne sastanke koji ga čine nedostupnim, dok je u slučaju uloge majčinstva kombinirane sa poslovnim i akademskim ulogama to ravno izdaji ‘božanske datosti’. A patrijarhalna kultura, ponovo, roditeljstvo ne smatra ravnopravnim učešćem oba roditelja, već teret stavlja na leđa majke. I zbog toga se žene izvinjavaju; zato što je u tako izopačenom poretku prijestup raditi bilo šta izvan dodijeljenih uloga; a i kada se radi nešto izvan dodijeljenih uloga – onda se mora staviti naglasak kako su žene, unatoč svojoj karijeri, bile čak i majke, pa se onda jedni tome dive, a drugi procjenjuju da negdje sigurno takva žena nije bila dovoljno dobra.“
I Jadranka Miličević u patrijarhalnoj raspodjeli porodičnih zadataka prenesenih na javnu sferu vidi uzrok za izvinjavanje zbog vlastitih uspjeha.
„Nametnuti patrijarhalni stereotipi da je ženi mjesto u kući, uz porodicu, da brine o starijim članovima/icama porodice je prihvaćeno kao model, i zato je teško prihvatljivo da žene budu na mjestima gdje se odlučuje o ‘važnim stvarima’, o tome hoće li BiH biti članica EU, hoće li se promijeniti krivični zakon, hoćemo li imati dobru suradnju sa predstavnicima susjednih država…
Svjesni smo koliko ima ružnih i uvredljivih tekstova i ogovaranja za žene koje su po svojoj stručnosti i znanju prepoznate ne samo u BiH, nego i van granica BiH. Većinom se naglašava da je to postigla zato što je imala podršku muškaraca (otac, brat, suprug, često ljubavnik…) Ovo je posebno izraženo u predizborno vrijeme. Imali smo nekoliko slučajeva na političkoj bh. sceni, gdje se uspjeh žena vidljivih u politici, opravdavao ovom činjenicom“, objašnjava Jadranka Miličević koja navodi i jedan od primjera medijske percepcije uspješne žene, na primjeru gradonačelnice ponovo i intervjua u Dnevnom avazu s naslovom: „Maštala sam da postanem cvjećarka“.
„Zanimljivo da je novinarka koja je napisala ovaj tekst i uz informaciju koliko je školovana gradonačelnica i koliko je već u političkoj partiji da nije naglasila da je Benajnima Karić sanjala da bude predsjednica BiH, ili predsjedavajuća Vijeća ministara“, zaključuje Miličević.
Kad se odmaknemo od visoke politike, donošenja odluka, procesa i imenovanja na visoke pozicije, možemo se zadržati na manje formalnim javnim skupovima, promocijama, tribinama… koje najčešće imaju nekoliko istih prizora.
Petoricu muškaraca možemo vidjeti bilo kojim povodom. Kada je isto toliko žena onda je skup na temu žena u književnosti ili neke druge teme sa „ženskim predznakom“. Ako u dominantno muškom skupu ima i neka žena, onda je ona najčešće moderatorica. Ako nije moderatorica onda je skup finansirala međunarodna organizacija pa je tražila da ne budu samo muškarci učesnici. Poseban problem je što čak i feministički osviještene žene i onda kada imaju mogućnost da biraju izaberu za saradnike ili sagovornike muškarce, što je očigledno nametnut osjećaj neophodnosti muške verifikacije uspjeha i rezultata žene.
NUŽNOST KRITIČKOG PROPITIVANJA RODA, ZNANJA I MOĆI
Za razumijevanje opisanog fenomena posudio bih pojam androcentrizma, a kojim se sigurno možemo bolje referirati na primijećenu ‘neophodnost’ muškaraca i muške perspektive u konstrukciji nekog smisla – u konkretnom slučaju smisla neke konferencije, diskusije, panela. Naša je kultura fiksirana na muškost, oslonjena je na muškost kao na autoritet i prisustvo muškaraca na događaju postalo je normativno, logično, izuzev u slučaju kada se ne diskutuje o temi specifično rodno markiranoj kao ženskoj. Na takav, androcentrički pro-maskulini karakter društva čiji smo sastavni dio, nisu imune ni feministkinje, što je razumljivo u onoj mjeri u kojoj shvatamo da i feministkinje ipak žive zajedno sa svima ostalima u društvu, a ne u nekom izoliranom svijetu. Na pitanje zbog čega je ženama potrebna muška potvrda njihovog uspjeha mogu reći: zbog toga što smo odjenuti u muškocentrizam, i iz njega sve posmatramo. Ženama u skandinavskim zemljama, primjerice, nije potrebna muška potvrda njihovog uspjeha jer su tamo i muškosti i ženskosti posve drugačije postavljene kategorije u odnosu na ovdje, i zato je pred nama još veliki posao. To je posao u kojem ne bih da afirmiram neke rodne animozitete, već bih da zajedno svi radimo na kritičkom preispitivanju domaćih kategorija roda, znanja i moći“, objašnjava Nikola Vučić.
Za Zilku Spahić- Šiljak ovakvo ponašanje je imantno patrijarhalnoj kulturi koja usput njeguje kult ličnosti i gdje se više gleda ko govori nego šta kaže.
„Još uvijek patimo od sindroma muškog autoriteta i to traje već stoljećima. Muškarac je bio i ostao norma u odnosu na koju se sve drugo definiralo i vrednovalo. Čak i danas kada imamo stručnjakinje u svim oblastima znanosti i dalje smatramo da je muškarac bolji, da više zna, da je pouzdaniji autoritet. Često i se događa da kada žena nešto kaže i to potkrijepi argumentima da se dodatno traži verifikacija od nekog muškog autoriteta. Žene i muškarci još uvijek ne vjeruju ženama pa se konstantno propituje to što one rade i šta znaju. Pored toga, živimo u kulturi koja pati od kulta ličnosti, pa je važnije ko nešto govori, nego šta govori. Stoga je za ženu vrlo teško u takvoj kulturi biti autoritet.
Žene su naučene da se stalno moraju dokazivati da bi bile prihvaćene i da se moraju pravdati za svoje uspjehe i da moraju biti dvostruko bolje od muškaraca da bi dobile lidersku poziciju. Da bi opstale u muškom svijetu politike i liderstva, žene podilaze patrijarhatu i dodvoravaju se muškarcima na pozicijama moći. Nažalost, žene nemaju razvijenu svijest o solidarnosti i često kada uspiju ponašaju se kao queen bee (matice), koje ne dozvoljavaju drugim ženama da se približe pozicijama moći. Da bi se ova pitanja razriješila i da bismo izašli iz mreže patrijarhata koja natkriljuje svaki segment naših života, moramo napraviti temeljite promjene u primarnoj socijalizaciji i obrazovanju“, zaključuje Spahić-Šiljak.
Kada isti problem posmatramo unutar političkog okvira i raspodjele dužnosti onda je jaz između mogućnosti i pozicija žena još dublji.
„Potreba da žene budu prihvaćene u muškom svijetu politike je nametnuta, jer dugogodišnja patrijarhalna shema je uvije smatrala da žene nemaju šta da traže na mjestima odlučivanja i u politici, jer politika je ‘prljava’ i nije za poštene žene da se bave njom, i zato je teško mijenjati tu praksu. I kada muškarci ne mogu zatvoriti oči u odnosu na znanje, sposobnost, popularnost žena na bh. sceni, oni pokušavaju da nekim simboličnim funkcijama i priznanjima joj naprave prostor u javnom i političkom životu. Koliko imamo žena kao potpredsjednica političkih partija ili članica glavnih odbora. I smeta mi što u predizbornim kampanjama kada mi insistiramo na većem učešću žena, često se upotrebljava rečenica – nije važan broj žena, nego sposobnost i stručnost, a nikada se to pitanje ne postavlja za sposobnost i stručnost mnogobrojnih muških kandidata“, naglašava Jadranka Miličević koja sličan problem s razlogom prepoznaje i prilikom imenovanja saradnika/ca koji će učestvovati volonterski u radu gradske uprave.
“Meni je zanimljiv odabir osoba za Savjetodavni tim gradonačelnice. Uz dužno poštovanje svih odabranih, zanimljiva je činjenica da su samo četiri žene, koje su fenomenalne, ali zar nije mogao omjer biti bar 50 procenata žena u tom tijelu. Ostali članovi su akademici, profesori, inženjeri, režiseri… uvaženi članovi društva, već dugo na javnoj i političkoj bh. sceni, i po meni nedostaju mlade osobe koje mogu dovesti do promjena. I žene i muškarci. Da li je gradonačelnica imala mogućnost izbora, ili joj je ovo ‘preporučeno’ od strane rukovodstva SDP-a pitanje je koje sam ja sebi postavila, a da sam bila u prilici postavila bih i njoj. Koliko smo u posljednje vrijeme imali mladih osoba prepoznatih po svom radu i rezultatima i van granica BiH, i nema ih u ovakvom savjetodavnom tijelu“, zaključuje Jadranka Miličević.
U okolnostima kada se i dalje pred žene postavljaju očekivanja koja je definisao patrijarhat, a svaki iskorak van toga dodatno propituje, istinska međusobna podrška jedini je način da se barem djelimično prevaziđu maratonske prepreke sa kojima se suočavamo svakodnevno u svijetu podrazumijevajuće muške superiornosti.
Frustrirajuće je to permanentno dokazivanje i nevjerovatno je da ne umori i one koji/e insistiraju na njemu.
Kada počnemo uvažavati rezultate a ne analizirati ko ih je postigao, onda ćemo se vjerovatno i manje baviti kursevima i vrstama znački a više čovjekom ma koliko bilo još uvijek teško prihvatiti da su i žene ljudi.
Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.