Silovanje definisati kao spolni odnos bez dobrovoljnog pristanka žrtve, inicijativa Sarajevskog otvorenog centra i Fondacije CURE

Prema navodima pojedinih elektronskih medija, Tužilaštvo Kantona Sarajevo je u optužnici protiv taksiste koji se sumnjiči da je silovao ženu koja je koristila uslugu taksija, prekvalifikovao krivično djelo silovanja u „spolni odnos sa nemoćnom osobom“.
Tim povodom Sarajevski otvoreni centar i Fondacija CURE uputili/e su inicijativu da se silovanje definiše kao spolni odnos bez dobrovoljnog pristanka žrtve.

Piše: Kristina Ljevak

„Ne ulazeći u razloge navodne odluke Tužilaštva da prekvalificira jedno krivično djelo u drugo, želimo ukazati na trenutna neadekvatna zakonska rješenja. Neophodno je terminološki razlikovati krivično djelo silovanja i druga krivična djela seksualnog nasilja, kao i sva ostala neželjena ponašanja seksualne prirode u Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine. Ovakva zakonska rješenja, prema kojima se krivično djelo ne smatra silovanjem ukoliko počinitelj nije upotrijebio silu ili žrtva nije bila u mogućnosti da pruži otpor, i njihovo provođenje utiču na stepen prijavljivanja slučajeva seksualnog nasilja i silovanja, te povjerenje žena u institucije“, naveli su u saopštenju ove dvije organizacije.
Da li “spolni odnos sa nemoćnom osobom” sugeriÅ¡e probleme ne samo terminoloÅ¡ke i pravne prirode gdje bi zbog prekvalifikacije trebala biti blaža kazna nego i problem ukupnog izostanka sluha pravosuÄ‘a kada je riječ o tretmanu žena žrtava seksualnog nasilja pitala sam naÅ¡e sagovornike/ce.
„Izuzetno teÅ¡ko je komentarisati odluku tužilaÅ¡tva bez uvida u cjelokupan predmet a samo a osnovu informacija koje su dostupne putem medija. TužilaÅ¡tvo u svakom predmetu ima izuzetno zahtjevan zadatak. Tužioci moraju da utvrde činjenice i da osiguraju dokaze koji će potvrditi postojanje tih činjenica. I konačno da na osnovu toga optuže osobe za odreÄ‘eno krivično djelo na način definisan krivičnim zakonom. Jedan od tih elemenata na način kako je ureÄ‘en Krivičnim zakonom FBiH je i “upotreba sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe” odnosno pitanje “prisile”.
U tom kontekstu mi možemo govoriti o terminoloÅ¡koj razlici izmeÄ‘u načina na koji je ovo djelo ureÄ‘eno u odnosu na standard koji ureÄ‘uje Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija). Naime, Konvencijski standard je da silovanje kao i druga dijela seksualnog nasilja predstavlja nezakonite radnje koje su nastale bez pristanka osobe a ne zbog prisile. Komitet Vijeća Evrope koji prati primjenu ove Konvencije (GREVIO komitet) dolazi u Bosnu i Hercegovinu u oktobru ove godine i vrlo je izgledno da će zaključiti da trenutna definicija krivično djela silovanja nije u skladu sa Konvencijom. Isto tako, Evropski sud za ljudska prava je u ranijim predmetima (npr. M.C. protiv Bugarske od 4.01.2003. godine) da “rigidni pristup procesuiranju djela seksualne prirode, kao Å¡to je zahtijevanje dokaza o fizičkom otporu u svim okolnostima, nosi rizik da odreÄ‘ene vrste silovanja ostanu nekažnjene te tako ugrožava učinkovitu zaÅ¡titu spolne autonomije pojedinca.” To znači da je pitanje “prisile” jedno od pitanja koje dovodi u primjernu Evropske Konvencije o ljudskim pravima.

Dakle bez obzira na ovaj konkretan slučaj mi ćemo morati prilagoditi svoje krivično zakonodavstvo prema ovom standardu. Nažalost, to do danas nije učinjeno iako su se dva entiteska zakona od stupanja na snagu Konvencije mijenjali više puta.
Bez obzira na takvo stanje u konkretnom predmetu postoje dva rjeÅ¡enja koja mogu osigurati primjenu i Istanbulske i Evropske konvencije o ljudskim pravima. Jedna je direktna primjena standarda koji su utvrÄ‘eni ovim dokumentima od strane suda odnosno “odsustvo rigidnog pristupa pojmu prisile” da bi se osiguralo da je odluka usklaÄ‘ena sa ovim dokumentima ali i Ustavom BiH. Iako možda ovo zvuči apstraktno ili nemoguće ne treba zaboraviti da je Sud BIH taj pristup koristio u presudama za silovanja tokom rata i prije nego Å¡to je Krivični zakon BiH izmjenjen.
Drugi je pravna mogućnost koja već postoji u Krivičnom zakonu FBiH a to je da je krivično djelo ” Spolni odnoÅ¡aj s nemoćnom osobom” izjednačeno sa krivičnim djelom “silovanja” kada je počinilac učini prema osobi spolni odnoÅ¡aj ili s njim izjednačenu spolnu radnju u stanju nemoći čije je stanje nesposobnosti za otpor sam izazvao ili je u tome učestvovao. Da li je ova druga mogućnost primjenjiva u konkrentnom slučaju teÅ¡ko je ocijeniti jer nemamo uvid u dokaze. Ako jeste, onda počiniocu prijeti ista kazna zatvora kao da je osumnjičen za krivično djelo silovanja koje i sadržinski predstavlja djelo seksualnog nasilja.
I konačno, bez obzira na pravnu kvalifikaciju i tužilaštvo i sud imaju obavezu efikasnog sankcionisanja počinilaca ovih djela. Stava sam da na način na koji su definirana ova djela u Krivičnom zakonu FBiH da sud može a i ima i obavezu da izrekne adekvatnu sankciju u ovom ali i u drugim predmetima.
Smatram da moramo imati povjerenja u rad tužilaštva ali da istovremeno trebamo da insistiramo na dosljednoj primjeni kako zakona, Ustava BIH u kojem je sadržana Evropska konvencija tako i Istanbulske konvencije. I konačno izuzetno je bitno da u tom procesu ne stvaramo mit o nekažnjivosti jer to ne zaslužuju žrtve ovih djela. Posebno jer je jasno da pravosuđu postojećim pravnim okvirom nisu vezane ruke“, objašnjava Adnan Kadribašić, stručnjak za ljudska prava i ravnopravnost spolova.
„Kao Å¡to smo navele u naÅ¡em saopÅ¡tenju, mi ne ulazimo u razloge zbog kojih je tužilaÅ¡tvo izvrÅ¡ilo prekvalifikaciju iz jednog krivičnog djela u drugo, niti stavljamo bilo Å¡ta na teret tužilaÅ¡tva. Razlog donoÅ¡enja takve odluke može biti i taj da su smatrali da je lakÅ¡e dokazati krivično djelo spolnog odnosa sa nemoćnom osobom nego silovanje, pa su se zato odlučili izvrÅ¡iti prekvalifikaciju kako bi postigli kakvu-takvu pravdu. Ako to jeste slučaj, onda je poražavajuće Å¡to se tužilaÅ¡tvo mora služiti ovim metodama zbog načina na koji su ureÄ‘ena ova krivična djela u KZ FBiH, ali i zbog toga Å¡to su vjerovatno svjesni kako se ophodi prema žrtvi silovanja na sudu. U naÅ¡em druÅ¡tvu se obično traži ‘idealna žrtva’ – osoba koja ne pije, ne puÅ¡i, ne nosi suknjice, ne hoda sama navečer, ima jednog partnera i čuva svoju nevinost za brak. Ako nisu ispunjeni svi ovi uslovi kumulativno, onda možemo dovesti u pitanje kredibilitet žrtve i postaviti pitanje ‘A možda je tražila? Dok za tuženu stranu vrijedi pretpostavka nevinosti, za tužiteljicu je to pretpostavka vinosti – kriva je dok se ne dokaže suprotno. To potvrÄ‘uju i pitanja koja se postavljaju žrtvi na sudu: ‘ZaÅ¡to se niste branili? Pogledajte koliki su Vam nokti, Å¡to ga niste ogrebali?’. Ako su ovako tretirane na sudu i od strane ljudi koji bi trebali biti objektivni i profesionalni, ne možemo očekivati da se okolina ponaÅ¡a drugačije“, navodi Amina Dizdar, programska koordinatorica u Sarajevskom otvorenom centru.
„Najkraći odgovor na ovo pitanje je da, nažalost. U Bosni i Hercegovini ne postoji zvanična politika NULTE tolerancije na sve oblike nasilja nad djevojčicama i ženama, i vi svako malo imate slučajeve poput slučaja o kojem danas govorimo. Nažalost, ni sudstvo ni tužilaÅ¡tvo, i pored dobre volje izražene na mnogim sastancima i konferencijama koje se tiču nasilja nad ženama, u praksi ne provodi dovoljan broj preventivnih mjera sankcionisanja koje bi poslale poruku da je bilo koji oblik nasilja nad ženama u naÅ¡em druÅ¡tvu neprihvatljiv. Ovaj slučaj prekvalifikacije djela u ‘spolni odnos sa nemoćnom osobom’ je upravo takav. ÄŒesto imamo osjećaj da se sprovodi politika zadovoljavanja ‘norme’ a ne ‘suÅ¡tine’, pa čak i da je statistika o slučajevima nasilja nepotpuna – jer praksama prekvalifikacije djela vi Å¡aljete poruku ženama koje su preživjele nasilje da ne prijavljuju slučajeve nasilje – a sve Å¡to nije prijavljeno i zabilježeno – nije se ni desilo.
Pored toga, stalno slušamo na medijima izjave predstavnica organizacija civilnog sektora koje očajnički pozivaju državu da uradi više, kako bi se osigurao mehanizam zaštite i podrške svim ženama i djevojčicama koje su preživjele neki oblik nasilja. Stalni problemi oko finansiranja sigurnih kuća, nedostatak politika upošljavanja žene koje su preživjele nasilje, ekonomska zavisnost i slično, su prepreke sa kojima se suočava svaka žena koja želi da izađe iz kruga nasilja. Kako i na koji način možemo podržati ženu da prijavi nasilje ako službe podrške nisu dostupne?
Nedostatak besplatne i stručne pravne pomoći, nedostatak servisa za djecu, programi resocijalizacije – i tako možemo u nedogled. A da ne spominjemo probleme sa kojima se žene suočavaju u novoj realnosti izazvanoj pandemijom COVID19“, smatra Selma Hadžihalilovi, projektna koorinatorica u Fondaciji CURE.
Da li pravosudni sistem kod nas čini bilo šta da ohrabruje žrtvu, posebno sada kada se u cijeloj regiji pokrenuo jedan nesvakidašnji talas, gdje se žene, zahvaljujući jedna drugoj, odlučuju i prijaviti počinioca i izaći u javnost tim povodom bilo je takođe jedno od postavljenih pitanja povodom događaja koji su prethodili inicijativi CURA i SOC-a.
„Bosna i Hercegovina ima obavezu da osigura preduslove da žrtve imaju puni pristup pravdi u smislu prevencije, gonjenja počinilaca i adekvatnog kažnjavanja. U tom pogledu mi radimo mnogo kada je u pitanju nasilje u porodici kao jedno od djela iz Istanbulske konvencije ali po mojoj procjeni manje kada su druga djela u pitanju uključujući silovanje i druga djela seksualne prirode. To se posebno odnosi na postojanje sveobuhvatne politike (pristupa) što jeste također standard Istanbulske konvencije. I pored toga u zadnje vrijeme se sve veća pažnja posvećuje podršci radu pravosuđa da adekvatno primjeni standarde Istanbulske konvencije kroz obuke i razvoj priručnika.
Ne znam do koje mjere ove informacije dopiru do žrtava posebno u klimi u kojoj postoji izraženo nepovjerenje u rad pravosuđa. Ali ono što bi bilo bitno je da komuniciramo javnosti je da resursi jesu dostupni kao i da se kapaciteti pravosuđa unapređuju. Kažem ovako neodređeno jer još uvijek to ne komuniciramo a postavlja se pitanje da li bi to trebalo raditi pravosuđe ili tijela izvršne vlasti. Sa druge strane, jasno je da u našem društvu imamo mitove o seksualnom nasilju a posebno o silovanju pa i u pravosuđu što je pitanje kojem se moramo posvetiti. Opet, mitovi o seksualnom nasilju su dio rodnih predrasuda i na njih teško možemo uticati zakonima već samo širim društvenim angažmanom.

Šta smatram izuzetno bitnim je da moramo da otvoreno razgovaramo o djelima silovanja i seksualne prirode. Pokret #NisamTražila je uspostavio platformu za javna svjedočenja o iskustvima sa seksualnim nasiljem žena (ali i muškaraca) što je konačno kreiralo okruženje u kojima će razotkriti pojave koje su svuda oko nas. Hrabrost tih osoba bi trebala biti jak argument da počnemo da bavimo ovim pojavama na način predviđen Istanbulskom konvencijom jer objektivno to do sada nismo radili“, navodi Kadribašić.

„Ne mislim da sistem ohrabruje žrtve na bilo koji način. Tome u prilog ide podatak da imamo 64,6% oslobađajućih i osuđujućih presuda sa izrečenom minimalnom zatvorskom kaznom ili kaznom zatvora ispod zakonski predviđenog minimuma. Najviša izrečena kazna je sedam godina zatvora (zakonski maksimum je 10 godina), izuzev u slučaju oca koji je silovao svoje kćeri, kojem je izrečena kazna zatvora od 15 godina, što je zapravo iznimno mala kazna s obzirom da se radi o tri žrtve sa kojima je bio u porodičnom odnosu, što je dodatno otežavajuća okolnost. Došlo je do neznatnih pomaka kao što je izrada Protokola o postupanju u slučaju seksualnog uznemiravanja i nasilja u organima uprave, javnim preduzećima, javnim ustanovama i pravnim licima, čiji je osnivač Kanton Sarajevo. Ovaj protokol je trebao biti izrađen i usvojen najkasnije do kraja 2020. godine (u skladu sa gender akcionim planom KS), međutim bilo je potrebno da masa žena podijeli svoje traume i ukaže na ozbiljnost i raspostranjenost ovog problema kako bi došlo do realizacije ove aktivnosti“, objašnjava Dizdar.
„Prije par mjeseci, sve nas je uznemirila priča o seksualnom uznemiravanju. Brojne javne ličnosti, uključujući i one koji donose odluke su javno osudile ovakvo ponašanje. Ali da li je to dovoljno? Od javne osude preživjele nemaju nikakve konkretne podrške. Potrebna je kontinuirana akcija, od usvajanja politika NULTE tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama i djecom do konkretnih operativnih planova i mehanizama podrške, i kontinuiranih programa podizanja svijesti i edukacije javnosti o rodno zasnovanom nasilju.
Ne možemo se pitanjima nasilja baviti samo za vrijeme 16. dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja (25. novembar – Međunarodni dan borbe protiv rodno zasnovanog nasilja do 10. decembar – Međunarodni dan ljudskih prava), već svakodnevno. kontinuirano i planski. To podrazumijeva uključivanje svih segmenata društva, od pravosudnog sistema do politički stranaka, koje moraju donijeti konsensuz da politikama NULTE Tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama i djevojčicama u BiH“, smatra Selma Hadžihalilović.
Kako se u bh. sudskoj praksi tretira silovanje (punoljetne osobe) koje je naknadno prijavljeno? Konkretno šta bi se desilo da bh. tužilaštvu bude prijavljeno silovanje devet godina kasnije kao u slučaju beogradske glumice Danijele Štajnfeld i koliko je važno da slučajevi seksualnog zlostavljanja ne zastarijevaju s obzirom na iskustva koja pokazuju da se žrtve često tek godinama kasnije odluče prijaviti (one koje uopšte odluče), pitanje je koje je na kraju postavljeno Adnanu Kadribašiću.
„Svakom krivičinom djelu koje nije zastarilo se pristupa na isti način i vjerujem da će svaku žrtvu tužilaštvo saslušati na jednak način bez obzira na protek vremena. Ipak, protekom vremena pristup dokazima postaje otežan (ili nemoguć) a bez dokaza nije moguće osuditi osobe za bilo koje krivično djelo.

Rokovi zastare za krivična djela nisu kratki. Za krivčno djelo silovanja oni iznose najmanje 15 godina a za kvalifikovane oblike 20. Mi možemo razmišljati zagovarati da se ti rokovi produže ili u potpunosti brišu ali bitnije je da osiguramo ambijent u kojem bi se žrtve ohrabrile da prijave bilo koju vrstu seksualnog nasilja odgovarajućem tijelu, odmah kada se ono desi.
Pitanja su usmjerena isključivo na krivično pravo ali obavezu prevencije i sankcionisanja ponašanja seksualne prirode imaju i poslodavci, obrazovne institucije i sl. koja moraju odmah da reaguju na svaki incident prije nego takvo ponašanje dobije obilježja krivičnog djela. Zato je izuzetno bitno da preuzmemo vizionarski pristup iz Istanbulske konvencije i da svoj odgovor baziramo na prevenciji, gonjenju i adekvatnom kažnjavanju počinilaca krivičnih djela seksualne prirode i da to bude dio naših politika“, objašnjava na kraju naš sagovornik.
Posljednja iskustva iz regije, ali i BiH, o doživljenom seksualnom nasilju nam jasno govore da građani i građanke nemaju povjerenja u institucije, da se boje osude društva, te da bi, ukoliko prijave seksualno nasilje bile izložene retraumatizaciji i viktimizaciji. Pravosudni sistem treba biti takav da ohrabruje žrtve da prijave sve oblike seksualnog nasilja, naročito silovanja, a ne da djeluje demotivirajuće tako da žrtve dovode u pitanje svoje ponašanje i strahuju od osude, kako društva, tako i države, navode iz Fondacije CURE i Sarajevskog otvorenog centra.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.