Inicijativa Nisam tražila razbila je višedecenijsku ili je bolje reći vječnu šutnju o seksualnom nasilju i uznemiravanju na „našem prostoru“.
Nakon podnošenja tužbe za seksualno nasilje i izlaska u javnost glumice Milene Radulović pokrenuta je lavina solidarnosti, ali je i prostor društvenih mreža iskorišten da žene konačno progovore o traumama koje su prošle ili još uvijek prolaze.
Bilo je mučno ali itekako dragocjeno čitati o iskustvima žena koje su preživjele različite oblike seksualnog nasilja ili uznemiravanja i koja su se najčešće događala u sigurnom i poznatom prostoru preživjele.
Asja Krsmanović, dramaturginja i jedna od članica grupe Nisam tražila koju čine i Matea Mavrak, Ana Tikvić i Nadine Mičić govori o namjeri koja je inicijalno trebala predstavljati čin solidarnosti sa kolegicom Milenom Radulović, poražavajućim rezultatima ankete o seksualnom nasilju koje su provele s Atlanskom inicijativom, o projektizaciji koja nas je kao društvo slomila…
Govoreći o konkretnim rezultatima koji su uslijedili nakon ispovijesti hiljada žena, Asja navodi:
„Tako su u Ljubljani dva profesora dobila otkaz, u Zagrebu su upravo dva profesora suspendovana, a na žalost, naša Akademija nije bila u stanju da prati taj pozitivni primjer, braneći takvo ponašanje objašnjenjem da je riječ samo o ‘primitivizmu’. Nisu to bile u stanju ni mnoge druge ustanove, ali one koje jesu, stvorit će bolju klimu za buduće generacije. Bez obzira da li se radi o dramskim akademijama, fabrikama, crkvama i džamijama, preduzećima ili javnim ustanovama.“
Piše: Kristina Ljevak
Nakon poketanja Facebook stranice Nisam tražila imamo preko tri hiljade ispovijesti zlostavljanih žena iz cijele regije, preko 13 hiljada članica grupe, preko 41 hiljade pratitelja/ica stranice… Ove hiljade svjedoče o višedecenijskoj šutnji o seksualnom nasilju i zlostavljanju, u kulturi koja je nasilje normalizirala.
Mislim da niko nije mogao očekivati da će doslovno vašom inicijativom biti pokrenuta lavina. Kako ste vi proživljavale ono u čemu ste se zatekle, da budete prva adresa za toliko traumatičnih ispovijesti, da se borite sa hakerskim napadima, koronom i očekivanjima koja su se odjednom pred vama našla zbog tolikog povjerenja?
Inicijativa je zaista razbila višedecenijsku, ako ne i vječnu šutnju o nasilju na ovim prostorima, kao što su to učinile i brojne druge stranice, inicijative, pokreti koji se bave temom nasilja nad ženama. Zapravo se desilo to da su žene odlučile virtuelni prostor, prostor društvenih mreža, koji većinom percipiramo kao prostor koji generira govor mržnje, iskoristiti da u njemu podijele svoja iskustva i da, zapravo narativ koji je oduvijek prisutan, a to je da je nasilje na sramotu osobe kojoj se desilo, promijene i solidarno pošalju poruku da nisu one te koje trebaju osjećati sram, već su zlostavljači koje društvo godinama štiti i nalazi izgovore za njihovo ponašanje, ti koji treba da se stide za svoje postupke. Budući da je nasilje toliko normalizirano u našim balkanskim društvima, osobe koje su preživjele nasilje često nisu ni bile svjesne, ili su odlučile duboko potisnuti i prešutjeti doživljeno nasilje. Čitajući ispovijesti jedni drugih, osobe koje su preživjele nasilje, shvataju da postoje i drugi/e kojima se to desilo, da nisu izolovan slučaj i da su razni oblici ponašanja koji ne podrazumijevaju fizičko nasilje, poput psihološkog nasilja, manipulacije, ucjenjivanja, praćenja, osvetničke pornografije, također sveprisutni, a protiv njih se podjednako teško boriti. Kada smo nas četiri pokrenule stranicu, nismo mogle ni pomisliti šta će se desiti. Iskreno, nismo ni razmišljale toliko daleko. Važno nam je bilo da na doživljenu nepravdu reagujemo i ta reakcija je odzvonila širom prostora koji zovemo region. Kako su je određene zemlje i institucije unutar različitih zemalja prihvatile, najbolje govori o stepenu emancipacije, društvene odgovornosti i zakonske uređenosti tih zemalja. Mi smo bacile lopticu, a na onima koji imaju mehanizme je bilo i još uvijek jeste da na osnovu toga reaguju i promijene društvo na bolje, unutar svojih mogućnosti.
Povjerenje, osim što je najvažniji segment u ovoj priči jer žrtvama treba prostor sigurnosti, pokazuje nam i nepovjerenje prema institucijama kojima je obaveza da se bave zaštitom žrtava seksualnog zlostavljanja i svakog drugog oblika nasilja te njegovom prevencijom. Koliko je zabrinjavajuće što nemamo institucije koje mogu ostvariti taj stepen povjerenja i organizacije koje su se izgubile u svojim projektnim aktivnostima?
Preko ljeta je inicijativa Nisam tražila, skupa sa Atlantskom inicijativom pokrenula istraživanje putem ankete na stranici o nasilju koje su žene preživjele, načinu na koji su se nosile sa posljedicama, pomoći koju su tražile, ali i iskustvima s institucijama, sa prijavljivanjem i procesuiranjem nasilja. Rezultati će izaći uskoro, ali malo je reći da su poražavajući. Već smo više puta pominjali kako je prema već rađenim studijama jasno da preko 90 % osoba koje su preživjele silovanje, neće doživjeti da se taj zločin procesuira i počinitelj kazni. Neke odustaju na početku da uopšte kažu da se to desilo, neke se suočavaju sa otporom sistema da im povjeruje i pomogne, a neke koje odu toliko daleko da stignu uopšte do policije i tužilaštva, dožive to da zahvaljujući lošim zakonima, korumpiranom i nefunkcionalnom sudskom sistemu, ne mogu naći pravdu. Ljudi su izgubili povjerenje u sistem jer sistem ne funkcioniše. Veliki problem je što svaki nefunkcionalni sistem prerasta u bezvlašće i ako svi počnemo tražiti pravdu „oko za oko, zub za zub“, to je velika civilizacijska regresija i onda možemo priznati potpuni poraz. Sve osobe koje su pisale na Nisam tražila, svjesne su da im društvo ne vjeruje i zato mnoge odlučuju istupiti anonimno. Ali njihovo istupanje je ipak veliki korak u odnosu na potpunu šutnju. Svi smo svjesni da je ovo dugotrajna i mučna borba koja traje i trajat će još mnogo godina.
Što se tiče podrške osobama koje su preživjele nasilje, neki sistemi podrške postoje i različito funkcionišu u raznim zemljama. Problem je što su atomizirani, što nemaju stalne izvore finansiranja, što ne postoje centri koje država finansira koji mogu pružiti dugotrajnu i ozbiljnu podršku, već se sve svodi na angamažn pojedinca, a projektizacija nas je svakako kao društvo slomila u svim segmentima, pa tako i u ovom. Ako želite uništiti neko društvo, gurnite ga u projektizaciju i birokraciju koja je sama sebi svrha. Tu više nema prostora za bavljenje suštinski bitnim stvarima, vrijeme i novac se potroše da se uklope u viziju ljudi koji kreiraju projekte, a koji nisu svjesni stanja i potreba na terenu i ne mogu da ih shvate. Samim tim, niko ne dobija ništa – ni oni kojima je potrebno, ni oni koji rade, ni oni koji postavljaju zahtjeve.
Ipak, što se pomoći tiče, postoje neke organizacije koje već dugo pomažu ženama koje su žrtve porodičnog nasilja, ali i one su ograničene svojim budžetskim mogućnostima, ne postoje u svim lokalnim zajednicama i nema ih mnogo. Ako zaista želite pobjeći iz nasilne sredine, u društvu koje je siromašno i ne nudi ništa, naročito ženama, onda morate obezbijediti i fizičku i ekonomsku sigurnost osobi koja želi izaći iz nasilne veze, moći joj pružiti mogućnost da se potpuno udalji iz sredine u kojoj je doživjela nasilje. Što se tiče drugih oblika nasilja koji ne spadaju u nasilje u porodici, tu stvari stoje još teže. Mi nemamo centre koji se bave žrtvama silovanja, a zakon ne poznaje razne oblike nasilja koje nije fizičko, a jednako je strašno, kao oblik krivičnog djela.
Inicijativi Nisam tražila prethodila je ispovijest Milene Radulović koja je svog učitelja glume prijavila za seksualno zlostavljanje. Stvari su koincidirale tako da su u cijeloj regiji, ali samo u prvoj fazi, prijave te ispovijesti o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju dolazile sa dramskih akademija. Koliko je važno znati, a što nam svakako potvrđuju i druga svjedočenja, da ne postoji profesija za koju je vezan određeni oblik nasilja i da tu nema nikakvih pravila?
Mi smo pokrenule stranicu iz solidarnosti prema kolegici. Logično da su i ostale osobe sa dramskih akademija i pozorišta u regionu počele dijeliti svoja iskustva, a posljedično su se pridružili i ostali. Naša profesija je stigmatizirana dodatno u javnom prostoru kada su u pitanju žene i to je ono na što smo impulsivno odmah reagovale, uošte ne sumnjajući da se to dešava svima i svugdje. Nisu svi muškarci nasilnici, ali je svaka žena u životu barem jednom doživjela neki oblik rodno zasnovanog nasilja. I neki muškarci također. Živimo u patrijarhalnim, tradicionalnim društvima gdje muškarci misle da zaslužuju poštovanje samim tim što postoje, a žene trebaju da ga zasluže tako što će se uklapati u muške vizije toga kako žena treba da izgleda i da se ponaša. Ono što je indikativno je da su neke ustanove odlučile da reaguju, prije svega dramske akademije u Ljubljani i Zagrebu. Tako su u Ljubljani dva profesora dobila otkaz, u Zagrebu su upravo dva profesora suspendovana, a na žalost, naša Akademija nije bila u stanju da prati taj pozitivni primjer, braneći takvo ponašanje objašnjenjem da je riječ samo o „primitivizmu“. Nisu to bile u stanju ni mnoge druge ustanove, ali one koje jesu, stvorit će bolju klimu za buduće generacije. Bez obzira da li se radi o dramskim akademijama, fabrikama, crkvama i džamijama, preduzećima ili javnim ustanovama.
Već u prvim danima inicijativa Nisam tražila prevazišla je okvire djelovanja grupe posvećenih pojedinki koje su se okupile na volonterskoj osnovi. Jesu li se u međuvremenu pronašli načini za formalniji vid djelovanja i konkretniju podršku vama?
Na žalost moram reći da nisu, iako je bilo raznih razgovora i napora da se to učini. Pojedinci i pojedinke i neka udruženja i inicijative jesu, ali svi oni koji su na poziciji da imaju veći utjecaj prosto se nisu snašli šta učiniti i kako reagovati, tražeći od nas da im ucrtamo smjernice. Naša želja i potreba je bila da pokrenemo ovu temu u javnom prostoru, podignemo svijest o problemu, damo povod da se promjene učine, a ne da donosimo zakone, otvaramo centre za pomoć i time postanemo još jedna u nizu atomiziranih organizacija sa ograničenim poljem djelovanja ili da radimo posao bilo koga ko je već plaćen da taj posao radi.
Na otvoreno pismo adresirano Federalnom parlamentu niste dobile odgovor. Postoje li komunikacija sa predstavnicima/ama vlasti na nekim drugim razinama, da li vam se neko javljao samostalno, mimo parlamenta i političke partije da podrži, pomogne…?
U međuvremenu smo dobile odgovor, ali rješenje još ne. Taj zakon je davno trebao biti izglasan i vraća se zbog tehnikalija. Budući da je država u potpunoj paralizi, teško je reći kada bi uopšte ovaj problem mogao doći na red. Čini se da ćemo još dugo čekati da se to desi. A i kada se desi pitanje je kako će se implementirati. Ko su ljudi s kojima žrtve dolaze u dodir, a koji su prva instanca u radu s njima i kako senzibilizirati policijske službenike, sudije, medicinsko osoblje i doktore uopšte da shvate koliko je delikatno razgovarati sa žrtvama nasilja, to je tek najkompleksnija priča. Promjene ne dolaze samo s vrha, već trebaju simultano da dolaze iz svih pozicija.
Neki zastupnici i zastupnice na federalnom nivou i neki političari koji djeluju na kantonalnom nivou su reagovali/e na inicijalni impuls, ali bojim se da im je pažnja odlutala na neke druge teme koje se u ovom momentu čine važnim i da bi svakako trebali da se podsjete da ovaj problem još stoji neriješen.
Imate li informaciju šta se dešava sa prijavama koje su rezultat seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja na bh. fakultetima, postoji li opasnost da se ponovi scenarij afere sa Pravnog fakulteta od prije više od deset godina, na kojem pored svih optužbi nije bilo pravnih posljedica po optužene za seksualno zlostavljanje?
Što se tiče prijava u Sarajevu, ne osim tog jednog odgovora koji je stigao sa Akademije scenskih umjetnosti, a koji je blago rečeno, na ljudskom nivou poražavajući, a koji sam već pomenula ranije. Znate, i fašizam je suštinski primitivizam, pa ga to ne pravda. Isto to je i mizoginija. U Hrvatskoj već postoji tim koji pokušava promijeniti etički kodeks i sankcionisati počinitelje jer ni njihovi propisi unutar Univerziteta nisu mnogo bolji, ali bar postoje ljudi koji su to prepoznali i odlučili aktivno raditi na tome. Mi kao društvo ne shvatamo da ne može i ne treba biti sud prva i jedina instanca na kojoj se problemi u društvu rješavaju. Da propisima unutar institucija kao manjih organizacionih jedinica i zajednica možemo i moramo sankcionisati društveno neprihvatljiva ponašanja. Ovdje korumpirano sudstvo oslobađa počinitelje na osnovu zakona koji se široko interpretiraju, ili ih uopšte ne tereti, a onda je ustanova dužna vratiti počinitelje na posao jer je sudska presuda oslobađajuća ili je uopšte nije bilo jer taj oblik nasilja ne spada pod krivično djelo. A njihovo ponašanje dokazano krši postojeći etički kodeks. Samo što etičkim kodeksom nisu regulisane sankcije pa on zapravo služi samo kao mrtvo slovo na papiru.
Da li nam sve što se dešavalo nakon što je Milena Radulović prijavila zlostavljača a što uključuje i ohrabrivanje drugih žrtava i njihov izlazak u javnost te inicijative koje su pokrenute ukazuje na mogućnost ozbiljnijih promjena kada je riječ o odnosu prema seksualnom nasilju na Balkanu?
Sigurno. Upitan je samo nivo očekivanja. Svaka temeljita promjena dolazi sporo. U društvu u kojem svi svaki dan prijete nasiljem, od državnog predsjedništva, do fudbalskih huligana i nervoznih sugrađana, morat ćemo svi naučiti ponovo kako postati ljubazniji jedni prema drugima, kako pružiti povjerenje, ali i kako ga ne iznevjeriti kada je dato i preuzeti odgovornost za svoje ponašanje. Od tih malih promjena možemo već danas krenuti svi. Za one krupnije, morat ćemo se naoružati strpljenjem.
Kako bi u nekom idealnom scenariju po vama trebala da izgleda inicijativa „Nisam tražila“ u budućnosti?
Mi smo, zapravo vrlo otvorene za sve prijedloge i ko god želi, može nam pisati na nisamtražila@gmail.com, a mi i dalje planiramo raditi na podizanju svijesti o ovom problemu, ukazivati na nasilje koje se dešava i biti prisutni, te pomoći kako god možemo.
Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.