Dan: 23. studenoga 2021.

One razumiju kontekstu u kojem nastaje književnost s potpisom žena i posvećeno o njoj pišu. Svjesne su naučenih obrazaca koje ih dočekuju na sceni ali svojim znanjem i trudom spremne su da im se suprotstave. Njihov čitalački ukus kao i znanje o književnosti je zavidno. Nemaju straha od sijedih glava, ili je bolje reći da se ne plaše ničega. Njima pisanje o književnosti nije hobi niti dozvoljavaju da se tako tretira. Ivana Golijanin, Nikolina Todorović i Lamija Milišić dio su nove generacije na bosanskohercegovačkoj kritičarskoj sceni i zaslužuju svaku pažnju.

Piše: Kristina Ljevak

Konačno je stasala nova generacija žena koja u bosanskohercegovačkom književnom životu ne učestvuje najčešće u ulozi moderatorica književnih promocija i kojima ne treba arbitriranje književnih očeva kako bi se izborile za parče prostora unutar kojeg će izraziti vlastite stavove.
One pišu književnu kritiku, angažovane su na različitim projektima posvećenim književnosti i čitaju ono što su napisale žene.
Očigledno imamo prisutnu generaciju koju ne možemo ignorisati ali svakako trebamo provjeriti nije li potplaćenost ovakvih poslova iznjedrila dominaciju žena, dok je za muškarce ostavljen akademski rad i drugi „muški“ poslovi.

„Trenutno sjajne stvari na polju književne kritike u regiji rade Pobunjene čitateljke, Bookstan, časopis BONA, Kulturtreger, Booksa, Kulturpunkt… Ženska čitaonica Odbora za spisateljice P.E.N. Centra u BiH, koju vodim zajedno sa Lejlom Kalamujić, Adisom Bašić i Majom Abadžijom inicijalno je i pokrenuta jer smo željele da vrjednujemo (medijskim prostorom i honorarom) rad kulturnih radnika/ca i da se pridružimo sličnim regionalnim projektima. Tu se već formira kritičarska scena nove generacije, jedne druge čitamo, zovemo na radionice/tribine po regionu, ali čitaju i javljaju nam se i autorice, kojima je drago s nekim stručnim diskutovati o vlastitom djelu (a ne o klišejskom ‘Da li se može živjeti od književnosti u BiH?’)“, kaže na početku našeg razgovora književna Kritičarka Lamija Milišić.
Njena kolegica, književna kritičarka Ivana Golijanin u prvom redu ističe drugačiji pristup književnih kritičarki djelima koje su napisale autorice.

„Ženska se književnost i dalje manje recenzira od knjiga koje su napisali muškarci te je u pravilu recenziraju druge žene, ali mislim da nova generacija književnh kritičarki uspješno pokušava zatomiti glas mainstream medija koji, kada pišu o autoricama, to čine fokusirajući se na njihov izgled i privatni život, analizirajući i njihovu fikciju na taj način. Sve veća prisutnost ženskog glasa kada je u pitanju književna kritika leži dobrim dijelom u tome što kritičarke danas ne lutaju puno, već fokusirano pišu o onome što ih zanima, u formi i na način koji im gotovo u potpunosti odgovara. A to je opet u vezi sa činjenicom kako se na regionalnoj književnoj sceni pojavljuje sve veći broj autorica koje su našle načine da svoje knjige objave, i koje kontinuirano pišu, ne osvrćući se više toliko na činjenicu da autori koji su pretplaćeni svojim spolom (i rodom) na kanon obavljaju funkciju književnih autoriteta. Prezasićenost svime u medijskom prostoru, na internetu, slabljenje pažnje velikog broja ljudi koliko je loša stvar, toliko se i pokazala dobrom za pisanje žena o ženama – ako bi se i neki intelektualni snob ili ‘književni otac’ osvrnuo i patronizirao naše pisanje – brzo bi njegov glas utihnuo zbog glasa koji viče o nekoj drugoj atraktivnoj temi, a mi bismo nastavile čitati književnice i o njima pisati“ objašnjava Golijanin.
„Nova generacija književnih kritičarki i kritičara zasigurno jeste stasala i to je nemoguće ignorisati. Zapravo, bilo bi nepravedno ignorisati rad mladih kritičarki i kritičara samo zbog toga jer su, između ostalog, tek nedavno završili/e fakultete ili zbog toga što nemaju sijede. Ja sam počela da se bavim književnom kritikom upravo tokom studija. Slušajući predmet Umjetnost i kritika, koji na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu predaje profesorica Adisa Bašić, stekla sam ne samo teorijska znanja o književnoj kritici kao znanosti o književnosti, već sam i prvi put napisala svoje kritičke osvrte i, što je najvažnije, čitala ih pred drugim kolegicama i kolegama. Sve ovo napominjem da bih ukazala na to da sam itekako pozvana, spremna, obrazovana i senzibilirana za to da se na vrlo osviješten, argumentovan, precizan i odgovoran način bavim književnom kritikom što, nadam se, i radim u posljednje četiri godine otkako aktivno brusim i usavršavam kritičku vještinu.
Ali osim što pišem književnu kritiku, ja zaista spadam i među one koji/e vrlo rado čitaju književne kritike. To je za mene posebno odgovoran posao, koji je istovremeno i jako plemenit jer podrazumijeva komunikaciju ne samo sa književnim djelom nego i sa budućim čitateljima/icama tog djela. Na tom tragu, moram istaknuti da sam jako sretna jer sam zapazila da kod nas, u Bosni i Hercegovini i regionu, postoje i aktivno djeluju generacije mladih književnih kritičarki koje su, prije svega, sjajne i pametne čitateljice koje vrijedno rade, odgovorno čitaju, a polako i osvajaju relevantne prostore za objavljivanje svoje književne kritike i, samim time, veću vidljivost“, smatra književna kritičarka Nikolina Todorović.
Društvene okolnosti u kojima se djeluje a koje podrazumijevaju kapitalističku logiku mogu istovremeno uključivati i razne zamke o kojima napominje Lamija Milišić.

“Istina, ja poznajem i čitam više kritičarki nego kritičara, i to je vjerovatno zbog te ‘finansijske neatraktivnosti’. Direktnija je za čitateljstvo književna kritika od akademskog teksta, i ako će žene biti nositeljice kritičke misli u javnom prostoru – super! Bitno je da se radi i bori za glas u javnom prostoru, bitno je naći nenadane izvore moći.
Postoji i naličje te scene. Književnost i književnokritičarska profesija podrazumijevaju, kao i svaka ljudska djelatnost, strukturu moći. Ironija je u tome što se ovdje radi o profesiji koja artikulira upravo kritičko mišljenje, time inherentno propituje i uslove/odnose moći u kojima nastaje. Barem bi trebala. Moja jedina briga je da se to sve ne sruči u samopromociju (kako kritičarki, tako i autorica). Imperativ je, u kapitalističkom dobu, održati razliku između kritike i promotivnog teksta“, napominje Lamija.

„Nova generacija književnih kritičarki meni, između ostalog, govori to da se mlade žene žele i mogu boriti za sebe. A da su tu gdje jesu jer se kvalitet njihovog rada naprosto ne može ignorisati. Ono što pouzdano tvrdim za sebe i svoje kolegice jeste da smo vrijedne, predane onome što radimo i odgovorne. I tu, na žalost, stvarno dolazimo do onoga što ste vi spomenuli u pitanju – književne kritike kao, još jednog, finansijski neatraktivnog posla za žene. Ono što mene posebno umara i frustrira jeste upravo taj dio u kojem, kada ste mlada žena i književna kritičarka, nerijetko od vas očekuju da ne koristite praktično svoj zanat, odnosno da zaradite na njemu, a još češće da radite ono što bi inače mogle raditi tri osobe, i budete sretne i zahvalne kada vam mjesecima nakon toga stigne uplata. Kada sam počinjala pisati književnu kritiku meni nije ni palo na pamet da bi to jednoga dana mogao biti posao od kojeg ću zarađivati. Obično sam se osjećala kao da mi neko čini uslugu kada objavi moju kritiku. I danas bih pisala kritiku bez honorara. Ali više nikada ne bih dozvolila da se obezvrijeđuju vrijeme koje sam posvetila pisanju, pažnja i odgovornost sa kojima sam prišla djelu“, govori Nikolina.

Nikolina Todorović
“Više nikada ne bih dozvolila da se obezvrijeđuju vrijeme koje sam posvetila pisanju, pažnja i odgovornost sa kojima sam prišla djelu.”

„Književna se kritika uglavnom bavi djelima iz savremenosti, a nerijetko sam se susretala sa kolegama koji su zatvoreni u djela iz prošlosti tvrdeći kako je tamo ‘dobra književnost’ (za takav sud krivim studij književnosti i perpetuiranje mišljenja o tome kako je postmoderna književnost bezveze i bez smisla). Dok su se oni bavili teorijskim i iscrpnim analizama onoga o čemu se već toliko pisalo, bez želje da to makar aktueliziraju u današnjem kontekstu, napravio se/napravile smo prostor u kojem ćemo pisati o ženskoj književnosti. Svakako da je i finansijski aspekt uticao na to jer, ruku na srce, i dalje je porazno znati kako se na pisanje književne kritike (i književnosti uopšte) gleda kao na usputnu, hobi aktivnost koja može da postoji samo ‘od projekta do projekta’. Velika količina besplatnog rada nesumnjivo utiče i na naš angažman, ali se usudim reći kako se ta situacija mijenja jer smo uporne i ne damo da nas se ignoriše. Pišemo uprkos svemu, kačimo te tekstove po društvenim mrežama, pišemo bez honorara, ali pišemo i tu smo – ne odustajemo. Drago mi je reći kako vidim da su kritičarke spremne na odgovornost koju sa sobom nosi pisanje kritike, na pojavu toga da će im uvijek neko sa povećalom tražiti greške, ali da nas to neće zaustaviti – zadovoljstvo je marširati protiv gomile,“ smatra Ivana.

Šta god da je pomoglo većem prisustvu žena važno je da su sada tu i da konačno književna kritika neće biti u rukama onih koji za početak ne razumiju ni žensko iskustvo ni žensko autorstvo ni kontekst u kojem zadnjih 10-15 godina nastaje književnost koju pišu žene.

„Svjesno, i rekla bih uspješno, pokazujemo kako slabljenje kritičkog mišljenja i nestanak ukusa za što optužuju našu generaciju nije posve istina. Iznimno je važno da mi aktueliziramo i književnost koju pišu žene, a i književnu kritiku. Nije svaka knjiga koju potpisuje žena – pisanje o ženskom iskustvu iz te kritičke pozicije – često su neka djela tek produžene ruke muškocentričnog načina mišljenja i važno je na to ukazati, ne dozvoliti da se zavaramo prividom prisustva spisateljica u javnom diskursu. I to svakako ne radimo, već ukazujemo kako na dobre prakse, tako i na propuste koje će većina gosrepomenutih književnih autoriteta ignorisati jer im remeti ušuškanost u kojoj su. Važno je jer mi skrećemo pažnju na književnost koja temama i stilskim obilježjima ne slijedi dominantne književne trendove, i to je važan plus kada je u pitanju osnaživanje i ženske književnosti i književne kritike. Ponosna sam na svoje kolegice kritičarke sa kojima pišem za Žensku čitaonicu, gdje smo stvorile jednu zdravu zajednicu žena koje će bespogovorno aktuelizirati žensku savremenu regionalnu književnost, i usput se afirmisati kao kritičarke koje imaju šta da kažu i nemaju strah da to i napišu“, kaže Ivana Golijanin.

Lamija Milišić, foto: Marija Piroški
“Imperativ je, u kapitalističkom dobu, održati razliku između kritike i promotivnog teksta.”

„Shvatila sam da su mi za književnu kritiku, gotovo jednako kao i za poeziju i prozu koje također pišem, dragocjena moja intimna iskustva koja su, u prvom redu, ženska. Ja volim činjenicu da sam žena. Volim način na koji doživljavam svijet i koji je uveliko obilježen tim iskustvom bivanja ženom. Otkako sam počela da se bavim književnom kritikom, pisala sam i pišem gotovo isključivo o djelima koje su napisale autorice, obično domaće i regionalne. To nije u potpunosti moji svjesni izbor, radije bih to objasnila kao sasvim razumljivo ‘naginjanje’ prema književnosti koju intimnije osjećam, koja mi više odgovara po temama, senzibilitetu… Zbog toga mi je jako važno, ali i sasvim logično, da o knjigama koje su napisale žene, kritički promišljam i pišem upravo ja – žena. Posebno sam sretna kada pišem o autoricama čije knjige možda ranije nisu dobile veliki medijski prostor, ili o autoricama koje su objavile svoje prve knjige. A posebno me zadivljuju autorice sa naših postjugoslovenskih prostora koja vrlo hrabro preispituju društvene i tjelesne tabue“, navodi Nikolina Todorović.

„Umrežujući se, kritičarke postaju snažnije i moćnije. Važno je jer sad znamo jedne za druge, prije nije bilo nikakve komunikacije i slutile smo da ćemo se same (bar ja jesam) utopiti u prevladavajućem beskičmenjaštvu kulturne/književne scene. Važno je i jer ne pišemo hvalospjeve autoricama da bismo ‘ujedinile ženski glas’, već održavamo heterogenost mišljenja. Iz ličnog iskustva znam da su zasad bh. autorice uglavnom sretne kad se o njihovom djelu napiše makar i negativna kritika – jer im služi prevashodno za promociju. Nadam se da će se uskoro pisati toliko kritika da ćemo se početi žustro raspravljati. Pogotovo se nadam da kolegice kritičarke i ja nećemo zapasti u začarani krug dodvoravanja autoritetima, u kom su već svojevoljno zatočene naše kolege (mahom muškog roda) u akademskim krugovima. Ima tu naravno i onih koji/e subverzivno djeluju, istakla bih nedavno održanu tribinu Instituta za historiju UNSA Žena Bosne i Hercegovine“, smatra Lamija Milišić.

Na kraju nas je zanimalo šta iz iskustva čitanja književnosti koju pišu autorice, knjiežvne kritičarke mogu reći o dominantnim temama kojima se bave, koliko je i da li je njihov izbor tema uslovno rečeno ozbiljniji zahvaljujući naučenosti o prilikama koje se teško dobijaju i koliko nam je za razumijevanje svijeta danas važno čitanje njegovog doživljaja u djelima postjugoslovenskih književnica.

„Cjelokupni utisak koji sam stekla ne kao književna kritičarka već kao čitateljica, jeste taj da većina onoga najrelevantnijeg i najkvalitenijeg, što je u posljednjih nekoliko godina napisano na našim prostorima, izašlo je iz pera žena. Ono što bih izdvojila kao teme koje su dominantnije prisutne kod autorica, i kojima se one mnogo češće bave jeste propitivanje rodnih stereotipa i odustajanje od rigidnog heteronormativnog viđenja svijeta. To je vjerovatno rezultat njihovog osvjedočenja svijeta u kojem žive i stvaraju, ali i potreba da kroz književnost prekinu šutnju koja je, na našim prostorima, kroz povijest bila svojstvena ženama. Posebno sam sretna, i to često ističem u svojim kritikama, zbog toga što su danas možda još jedino autorice spremne da se duboko zamisle nad svijetom i sobom, ali da se ujedno i dobro nasmiju i svijetu i sebi. Sviđa mi se što, gotovo bez izuzetka, ironija i tuga idu ruku pod ruku u knjigama regionalnih autorica. To nam pokazuje da se svijet još može mijenjati i popravljati. Mislim da je zbog toga jako važno čitati djela autorica, ohrabrivati nove ženske glasove na našoj književnoj sceni, a kroz relevantne nagrade isticati značaj onoga što napišu afirmisane autorice“, kaže Nikolina Todorović.

Ivana Golijanin
“Drago mi je reći kako vidim da su kritičarke spremne na odgovornost koju sa sobom nosi pisanje kritike, na pojavu toga da će im uvijek neko sa povećalom tražiti greške, ali da nas to neće zaustaviti – zadovoljstvo je marširati protiv gomile.”

Spisateljice često ironiziraju vlastitu poziciju u porodici, društvu, i kritikuju društvo u cjelini, upravo pišući o svakodnevnim, ali velikim temama, objašnjava Ivana Golijanin.
„Njihova književnost je kritička prema nametnutim obrascima maskuline kulture i to je već duži niz godina, nekoliko decenija zapravo. (Adisa Bašić, Ferida Duraković, itd) Mi smo uspjele aktuelizirati i njihovu književnost i skrenuti pažnju na nove autorice (Lamija Begagić, Lana Bastašić, Lejla Kalamujić, Senka Marić, itd) koje se bave i drugim temama koje ih tište – djetinjstvom, odrastanjem, problemima u porodici, boljkama zbog emotivnih lomova. Književnosti koje se pišu po BHSC standardima našeg jezika nedostaje jedan pogled iznutra na svijet koji trenutno živimo – bez uzvišenog lamenta na neke strahovite prošlosti. Žene, pišući najviše i najčešće kratke priče i poeziju, nam nude svoj pogled na svijet, na stvarne probleme koji su sada i ovdje, i mislim da smo mi, kao već stasale kritičarke, na dobrom putu da iz javnog diskursa istrgnemo ustaljeni sud kojim se njihova književnost tretira pežorativno. Još važnije, da doprinesemo tome da ih se više ne može niti smije ignorisati jer, za ime Boga, nisu saglasane sa produhovljenim sudom koji diktira (muška) većina“, zaključuje Ivana.

„Mislim da su u regiji trenutno dominantni narativi koji su teorijski i kontekstualno osviješteni, a neki i otvoreno angažovani, u ponovnom ispisivanju i redefiniranju žene kao književnog arhetipa. Utoliko se nastoji iz nove perspektive prikazati lik lude ili pak bludne žene. Znamo da su takvi arhetipovi tradicionalno služili da se pokaže kako skončava inteligentna žena (obzirom na blud i ludilo ta inteligencija naravno nije ‘preporučljiva’), a savremene spisateljice ih koriste da bi na svjež način artikulirale vlastitu perspektivu na žensku inteligenciju, mentalno i fizičko zdravlje, tijelo, intimu, seksualnost itd. kao mjesto otpora i snage (npr. Magdalena Blažević, ‘Svetkovina’, Bjanka Alajbegović, ‘Srčane saturnalije’, Adisa Bašić, ‘A ti zaključaj’, Senka Marić, ‘Kintsugi tijela’, Milica Vučković, ‘Smrtni ishod atletskih povreda’, Lejla Kalamujić ‘Šake pune oblaka’…). S tim se isprepliće i tematika ženskih prijateljstava (Lana Bastašić, ‘Uhvati zeca’), odnosno hereditarnosti ženskog svjetonazora i povezanosti sa pretkinjama (Senka Marić, ‘Gravitacije’, Monika Herceg, ‘Lovostaj’…).
Meni lično drag ogranak na književnoj sceni jeste žanr horora. Tu bih najprije istakla Asju Bakić (‘Mars’, ‘Sladostrašće’), Mašu Kolanović (‘Poštovani kukci i druge jezive priče’) i opet Magdalenu Blažević (‘Svetkovina’). Nadam se da će se ta scena još više razviti“, kaže na kraju Lamija Milišić dodajući kako u žanrovskoj književnosti koju pišu pomenute autorice vidi ogroman potencijal za subverziju/pružanje otpora svakom obliku dodvoravanja i podilaženja književnim (mahom patrijarhalnim) autoritetima.
Jednaku vrstu otpora možemo pronaći i u književnoj kritici koju danas pišu žene i nadati se da u budućnosti kontinuitet njihovog djelovanja neće ovisiti o projektnim sredstvima.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Jelena Đokić i Hana Selimović u predstavi “64” Ateljea 212

Kada bi ljudi imali više prilika da čuju o traumama žrtava seksualnog nasilja i zlostavljanja onda bi vjerovatno manje vjerovali u teorije zavjere, plaćeništvo i želju za publicitetom koju mizogina kultura navodi pravdajući svoje stavove i odluke. Jedna takva odluka, poziv u žiri XXXVIII regionalnih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom glumca Branislava Lečića nakon što ga je kolegica Danijela Štajnfeld optužila za seksualno zlostavljanje, izazvala je značajne reakcije struke i građana/ki koji ne tolerišu nasilje te od pozorišta i ljudi u njemu očekuju minimum etičke odgovornosti.
Čelništvo Susreta ovu reakciju kao potvrdu da inicijativa Nisam tražila nije bila uzaludna nije doživjelo van mizoginih matrica, ne shvatajući koliko je ovaj događaj povod za autorefleksiju i barem jedno skromno izvinite. Umjesto toga na zvaničnoj festivalskoj stranici obračunavaju se sa neistomišljenicima/ama svodeći optužbe za seksualno nasilje na – savršeno nas se ne tiče ko je koga kad, ko je kome ko i šta je među vama.
Sitan vez donosi hronologiju jedne neodgovornosti i reakcije ljudi koji/e pozorište stvaraju ili društvene procese i patrijarhalnu solidarnost posvećeno prate.

Piše: Kristina Ljevak

“Večeras, samo sat vremena pre početka predstave, obavešteni smo da je Branislav Lečić član žirija XXXVIII regionalnih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom. Odigrali smo predstavu samo iz poštovanja prema publici. Iz razloga što se pomenuti član žirija aktivno uključio u podelu medija u Srbiji na podobne i nepodobne, konstantno i posvećeno baveći se u, za njega, podobnim medijima, isključivo iživljavanjem, zlostavljanjem i u svakom smislu maltretiranjem naše koleginice Danijele Štajnfeld, ne možemo ga smatrati ni na koji način osobom koja može da ocenjuje naš rad, niti to želimo da dozvolimo. Nadamo se da ćete razumeti zašto nećemo učestvovati u ostalim aktivnostima festivala.
Hvala
Ekipa predstave ’64’ autorke Tene Štivičić, u režiji Alise Stojanović i produkciji pozorišta Atelje 212 iz Beograda“, ovim proglasom izgovorenim nakon odigrane predstave počela je nesvakidašnja teatarska reakcija na odluku čelništva Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom koje je odlučilo da glumca Branislava Lečića pozove u ovogodišnji žiri.

Nakon reakcije rediteljice Stojanović i Ateljea 212 reagovali su Kokan Mladenović i Darko Cvijetić, reditelj i autor romana prema kojem je nastala predsatava „Schindlerov lift“ u produkciji Kamernog teatra 55.

„Branislav Lečić nije osuđen po optužbama za silovanje naše koleginice Danijele Štajnfeld, ali je sve u vezi tog slučaja stavilo, u najmanju ruku, ogromnu moralnu hipoteku nad njegov lični i umetnički integritet. Smatramo da bismo učestvovanjem na festivalu u čijem žiriju sedi osoba ovakvog moralnog profila postali saučesnici u pretvaranju nedopustivog u dopustivo, nemoralnog u moralno i da bismo se narugali traumiranim likovima iz sopstvene predstave. U to ime vas obaveštavamo da se povlačimo iz učešća na festivalu i iz razmatranja za nagrade. O tome ćemo obavestiti upravu i ansambl Kamernog teatra 55 i medije.“

Jutro nakon reakcije Ateljea 212 na internetskoj stranici Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom osvanuo je tekst (prvi u nizu) koji će pokazati svu nezrelost manifestacije da se nosi sa svojom problematičnom odlukom, i svu nespremnost da publici i umjetnicima/ama ponudi izvinjenje.
Pišući „Blagi kroki o Okruglom stolu koji nije održan“ autor Suvad Alagić morao je najprije da uspostavi kontrolu nad mislima koje su „počele da mu se roje kao pčele koje izađu iz košnice i zapute se u nepozanatom pravcu“. Stižući misli autor je zaključio kako je neodržavanje Okruglog stola nakon predstave „64“ posljedica namjere rušenja Susreta koji su demonstracija zajedništva.
To zajedništvo dobro je i honorarisano, što nije nimalo neznačajno u cijeloj priči oko Brčkog kao jedinog pozorišnog festivala u zemlji sa novčanim nagradama.

Naredna reakcija bila je Dine Mustafića, reditelja predstave „To nikad nigdje nije bilo“ i direktora Narodnog pozorišta Sarajevo koji u pismu predlaže da “ovogodišnje festivalsko izdanje bude samo smotre bez stručne evaluacije“.

Važnu poruku poslale su rediteljica i članice kreativnog tima predstave „Sedam strahova“ koja je nastala u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici i koje mole da ih se izuzme iz konkurencije za eventualne nagrade za predstavu.
Rediteljica Selma Spahić, dramaturginja Emina Omerović, scenografkinja Mirna Ler i kostimografkinja Lejla Hodžić navode kako je nedopustiv način na koji predstavnici festivala nastoje odbraniti svoje odluke „te diskreditirati naše koleginice i kolege iz Ateljea 212, kao i cijeli projekat kojim se želi iskorijeniti praksa seksualnog uznemiravanja i nasilja, između ostalog, i u našoj branši.“ Autorice dalje navode kako reaguju iz potrebe da zaštite bh.teatarski prostor „u kojem je došlo vrijeme da mačističke i mizogine prakse jednosavno prestanu“.
Odluku kolegica podržao je i Selvedin Avdić, autor romana „Sedam strahova“ po kojem je nastala predstava.

Ermin Bravo i Lana Delić u predstavi “Sedam strahova”

KAD GOSTI NISU OBRAZLI

„Gospodo beogradska, niste se ponijeli obrazli. Baš nas briga za vaše podjele u vašoj zemlji i vašem gradu, i pozorištu. Baš nas briga što i kako znate i mislite o bilo kome na prostoru gdje stvarate i živite. Savršeno nas se ne tiče ko je koga kad, ko je kome ko i šta je među vama čemu šta, zainteresovani smo samo za umjetnički čin i slast doživljenog koju bi, da niste ‘prosuli pomuženo mlijeko’, ponijeli kući i u vrijeme i poslije ove predstave. Umjesto toga, nosimo gorak ukus i poniženje, ali vaše, u svakom slučaju“, jedan je od najgorih dijelova iznimno problematičnog teksta kog potpisuje Novak Tanasić i koji je takođe objavljen na stranici susreta.

Na ovaj tekst referirao se glumac Ermin Bravo koji igra u predstavi „Sedam strahova“ i koji je takođe tražio da ga se izuzme iz kompeticije.
Bravo je između ostalog naveo: „Prva ozbiljna inicijativa o osvještavanju razmjera i posljedica seksualnog nasilja i uznemiravanja potekla je upravo iz umjetničke zajednice. Mnoge naše hrabre kolegice su se izložile i javnim ispovijedima pokrenule ozbiljnu društvenu promjenu. Nadam se da njihov tretmanu javnom prostoru neće obeshrabriti druge da svako uznemiravanje prijave.“

Ovo je samo prvi dio umjetničkih reakcija na odluku Susreta da u žiri pozovu Branislava Lečića a potom se krenu putem zvanične web platforme obračunavati sa neistomišljenicima/ama bez elementarne spremnosti na autorefleksiju.

Nakon pisma glumca Ermina Brave uslijedio je zaprepašćujuće drzak odgovor člana Konsultantskog vijeća i Urednika pratećih programa Susreta Srđana Vukadinovića koji ismijava društvene procese koje skreću pažnju na poziciju žene kao česte žrtve seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja.
Za Vukadinovića je Bravo dezorijentisan zbog opijenosti #metoo pokretom. Vukadinović navodi kako se neće baviti „lokalnim nadgornjavanima uvezenim iz druge države“. Povodom Vukadinovićevog istupa reagovala je glumica Vedrana Božinović koja je ostvarila ulogu u predstavi „To nikad nigdjenije bilo“.

„Obraćam vam se povodom vašeg uvredljivog, neprimjerenog i neprofesionalnog komentara na pismo glumca Ermina Brave, koji je objavljen na zvaničnoj stranici Susreta. Smatram da je vaš istup, kao i sve dosadašnje zvanične reakcije Susreta na situaciju koju ste kao organizatori sami kreirali, samo doprinio tome da se dodatno sroza ugled i kredibilitet jednog pozorišnog festivala. Ovdje se više nikako ne radi ni o umjetnosti ni o pozorištu. Stoga u svemu tome ne želim i ne mogu da učestvujem. Molim vas da me, kao glumicu u predstavi ‘Tonikad nigdje nije bilo’, izuzmete iz razmatranja za nagradu. I da, kao organizatori, osvijestite činjenicu da svim vašim dosadašnjim zvaničnim istupima, kakav je i tekst ‘Drskost i blamaža, ali na svoj račun’ novinara Novaka Tanasića, nanosite trajnu štetu Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom“, napisala je glumica Vedrana Božinović.

JEDINI NAČIN DOSTOJNOG POZORIŠTA JE PROMJENA PARADIGME

Cjelokupna situacija u Brčkom poslužila nam je kao lakmus zahvaljujući kojem možemo vidjeti gdje smo, deset mjeseci nakon što su javno progovorile o seksualnom zlostavljanju najprije glumice Milena Radulović i Iva Ilinčić, a potom inicijativa Nisam tražila prikupila hiljade ispovijesti žena žrtava seksualnog nasilja i uznemiravanja.

Ovogodišnji propust festivalske direkcije nesvakidašnjih razmjera poslužiće, nadamo se, i kao povod da se preispita rad Susreta.
Uloga savremenog teatra nije samo da popravlja svijet nego da i sam bude taj bolji svijet, smatra rediteljica Tanja Miletić Oručević.

„Ideja da se u ovim teškim i osjetljivim vremenima, kad je rad pozorišta toliko otežan COVID-om, a upravo je kroz teatarske akademije i dio teatarske sredine u cijelom regionu protutnjala naša verzija pokreta metoo za člana žirija Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom stavi Branislav Lečić, jedan od nasilnika koji su pokrenuli cijelu lavinu ispovijesti zlostavljanih žena, vrlo je cinična i neempatična. Danas je jasno da ozbiljan savremeni teatar ne samo mora željeti da popravlja svijet izvan svojih zidova, nego mora unutar svog radnog i stvaralačkog prostora biti taj bolji svijet. Negdje se dešavaju rasprave i analize, pojedine umjetnice i umjetnici traže taj put intuitivno, ali savršeno je jasno da je jedini način dostojnog pozorišta danas promjena paradigme – od hijerarhične, često patrijarhalne strukture, tako pogodne za sve vrste zloupotreba ljudi do demokratične, otvorene zajednice, staralačkog kolektiva svjesnih i empatičnih umjetnika. Ali u Brčkom su progovorile sve ove stare, toksične strukture. Gospodin Lečić branio se na okruglom stolu time da protiv njega nije podignuta optužnica; kao da iko vjeruje u to da objektivno i neovisno pravosuđe postoji u Srbiji, kao i u BiH. Čuo se i nevjerovatan argument – ovo je druga zemlja… Zar teatar nije univerzalan, zar na toj osnovi nisu nastali ovakvi Susreti? Ali nije čudno da se javljaju takve ideje, kad se već ratni zločinci godinama skrivaju u susjednim zemljama, valjda ni optužbe za seksualno zlostavljanje ne važe kod susjeda? I najzad, na web stranici Susreta g. Vukadinović, selektor i izvjesni Novak Tanasić napisali su uvredljive tekstove, u kojima, braneći Branislava Lečića, vrijeđaju kako kolegice i kolege koji su protestvovali protiv njegovog angažmana u žiriju, tako i cijeli pokret metoo (Vukadinović tu vidi nekakve mentore i nevladine organizacije, a izvjesni Tanasić jedan od najmedijalnijih slučajeva silovanja glumice naziva „ko je koga kad“?). Govori se o tome da ih zanima samo umjetnički čin, čime samo pokazuju da nemaju pojma šta je savremeni teatarski čin; on je – naravno i nužno – političan, bez društvenog i političkog konteksta ne postoji savremeni teatar”, objašnjava rediteljica Miletić Oručević.

Nakon saopštenja Mladenovića i Cvijetića, od autorskih odluka ogradio se Kamerni teatar 55 naglašavajući da će predstava „Schindlerov lift“ biti izvedena a da njeni učesnici/e odluče da li će ili ne primiti nagrade ako do njih dođe. Zahtjev susretima da ih se izuzme iz žiriranja uputili su i hrvatska kazališta – HNK Split, HNK Zadar i Gradsko dramsko kazalište Gavella. „Zelena čoja Montenegra“, koprodukcija Beogradskog dramskog pozorišta, Gradskog pozorišta Podgorica i Grada teatra u Budvi otkazana je zbog bolesti glumaca. Na press konferenciji Susreta direktor manifestacije Jakov Amidžić postavio je pitanje zašto probleme ne riješe u Beogradu, kao da je problem zbog kojih je sporno Lečićevo učešće lokalnog karaktera.
Amidžić je, kao sa pustog ostrva, zaključio – „Ključ je: kazalište na sceni i publika u sali, sve ostalo je zasnovano na struci“.

„Prvo sam bila iznenađena kad sam pročitala da je Lečić nakon svega član žirija. Tako mu je, po meni, jedan značajan festival dao bitnu podršku. Po meni ishitreno. Da li to govori o čelnicima festivala procijenite sami. Nakon toga oduševio me potez Atelja 212, nakon kojeg su uslijedile salve neprimjerenih konstatacija izvjesnog Novaka Tanasića te Srđana Vukadinovića. Riječ je o tekstovima ‘Drskost i blamaža, ali na svoj račun’ te Vukadinovićevom osvrtu na predstavu Ateljea 212: ‘Protiv stereotipa, pravo na izbor i 64’. Sad više nije u pitanju samo Lečić, direkcija Festivala dopustila je da se na njenoj zvaničnoj stranici pojave i uvredljivi mizogini komentari. Pa i od vodećih ljudi Festivala. Onda nakon toga slijedi odustajanje od nastupa u Brčkom od Kamernog teatra 55 ili kako će pojasniti iz ove pozorišne kuće reditelj Kokan Mladenović i Darko Cvijetić su svoj stav prezentirali kao stav Kamernog 55 te će oni ipak nastupiti.
Svaka čast Cvijetiću i Mladenoviću koje je po meni direkcija Kamernog trebala ispoštovati.
Oglasili su se i iz ekipe predstave „Sedam strahove“.
Moj stav je, da izvinu pozorišni radnici, kojih značajan broj izuzetno cijenim,da se ovogodišnji Festival, nastavio se on ili ne, već je završio.
Možda bi bilo bolje da se ovogodišnje Brčko, ono festivalsko, raspustilo, ili da su igrali oni koji su već tamo ali bez žirija.
I nadam se da će u narednim godinama i ovaj kao i ostali festivali voditi više računa o svojoj publici, kolegama iz teatara, a ne o odabrani mizoginih praksi“, smatra pjesnikinja i novinarka Nermina Omerbegović.

Iz predstave “To nikad nigdje nije bilo”

„Ako verujete jednoj ženi, ostale će progovoriti. Ako progovore, naš će svet konačno biti na putu zaceljenja od nasilja normalizovanog nad nama ženama od vjeke vjekova“, napisala je Danijela Štajnfeld nakon reakcija autorica predstave „Sedam strahova“ na svom Twitter profilu.

O važnosti reagovanja ljudi iz struke iz feminističke i aktivističke perspektive govori Gorana Mlinarević.
„Meni je jako bitno da su ljudi iz branše reagovali, i mislim da su oni puno adekvatniji da govore o tome. Naročito jer su pokazali (naravno ne svi) stepen osviještenosti i solidarnosti. Samim tim užasi koje smo čitali na stranicama Nisam tražila i drugim portalima nisu bili beskorisni. Svijest se ne mijenja preko noći, a patrijarhat i mizoginija su nam se dokazali kao jako prilagodljivi ideološki sistemi i njih za sada samo pomalo možemo načinjati, u nadi da ćemo nekad uspjeti toliko ih prodrmati da će se srušiti. I zbog toga se trebamo nastaviti boriti i zbog toga ne smatram uzaludnim inicijative poput Nisam tražila. Energija potrošena na Nisam tražila nije uzaludno potrošena: ipak je neke osvijestila, između ostalog neke reakcije iz Brčkog nam to pokazuju. Ako ništa naučili smo da ne šutimo iako mizoginija i patrijarhat (i institucije koje su duboko pod njihovim uticajem) radi sve danas utiša“, kaže Mlinarević.

Intenzivna podrška dolazila je i od umjetnika/ca koji nisu učestvovali na festivalu. Od prvog dana i proglasa Ateljea212 u njoj intenzivno učestvuje Biljana Srbljanović, dramska autorica i profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Srbljanović je napisalai tekst u kojem tematizira nedopustivu retoriku Branislava Lečića, prisutnu tokom medijskog maltretiranja neistomišljenika/ca.
„Gore i opasnije je što kontinuirano verbalno zlostavlja i maltretira glumicu koja podnela krivičnu prijavu protiv njega, a na osnovu dokaza koje imala, a koje je i inače notorno teško sakupiti. Sve se ovo dešava i u danu kada je, sa mnogo manje pažnje, objavljeno poslednje istraživanje koje govori da je svaka peta devojčica u Srbiji, u uzrastu od 13 do 19 godina, barem jednom doživela seksualno nasilje, a da se bukvalno samo tri posto njih, tim povodom, obratilo nadležnim institucijama. A i što bi: naši zakoni su do te mere nedovoljni, neprimenljivi i zastareli, a javnost toliko neobaveštena, da ako žrtva nema pocepanu odeću, telesne tečnosti, masnice, ogrebotine, svedoka, snimak kamere, uživo direktan prenos napada i besprekornu ličnost koja se uklapa u procenu koje ‘zaslužio’ da bude žrtva, njoj niko neće verovati. A ni tad“, napisala je Srbljanović u pomenutom tekstu.

Iako sami Susreti u Brčkom izgledaju kao loše režirana predstava, tekstualni doprinosi ovom lošem pozorišnom činu su dragocjeni. Među njima najsvjetliji je onaj koji potpisuje Tena Štivičić, jedna od najznačajnijih evropskih dramskih autorica, autorica teksta „64“ nakon čije izvedbe je i počeo ljudski i umjetnički protest protiv festivalskih odluka.

Izvedba Teninih drama prvorazredni je kulturni događaj i u mnogo značajnijim sredinama nego što su bosanskohercegovačke u kojima se „njeguje zajedništvo“ i poziva na „multikulturalnost“ kada vlastite mizogine odluke treba braniti od svog naroda i umjetnika/ca.
„Da smo u nekom drugom vremenu, u onom kad je satira bila glavni oblik tretiranja stvarnosti, ovo svečano i često zazivanje neprikosnovenosti pravosudnog mišljenja bilo bi u najmanju ruku satirično. Ali ako i uzmemo to da svi koji tako govore doista istinski osjećaju duboko poštovanje prema pravosudnim institucijama svojih i susjednih država, odluka o nepokretanju kaznenog progona nije isto što i oslobađajuća presuda. Zazivati odluku o nepokretanju kaznenog progona kao ultimativni dokaz nevinosti je logička i faktička greška. No, šire i veće od toga, svoditi ovaj slučajna neku lokalnu kavgu koju nepristojni gosti nisu u stanju riješiti kod kuće, znači pokazati arogantnu nezainteresiranost za događaje od kojih se trese cijeli svijet. Trese se prvi put u povijesti pa se zato trese već nekoliko godina i neće prestati, trese se tako jako da se dotreslo do Balkana i počelo tu kod nas, na tom našem zajedničkom kulturološkom prostoru zadirati u našu duboku, sistemsku patologiju čije su žrtve nebrojene“, napisala je, između ostalog, Tena Štivičić.

Festivalski direktor na zvaničnoj press konferenciji glumce je nazvao galamdžijama. Bilo bi dobro da dio te „galame“ bude usmjeren na propitivanje ukupnog festivalskog djelovanja na šta s razlogom upućuje i Tanja Miletić Oručević.

„Možda je vrijeme da postavimo pitanje – ko su ljudi koji organizuju i vode ovaj, produkcijski i materijalno vjerovatno najbogatiji teatarski festival u zemlji? Kad se već pozivaju na umjetnički autoritet nesretnog člana žirija – imaju li ga oni? Šta su oni stvorili u bosanskohercegovačkom teatru?
I – još važnije – kakvu to nasilničku, patrijarhalnu ideologiju pokušavaju nametnuti svima nama? Hoćemo li prešutjeti ovo i dopuštati im to i dalje?“

U trenutku dok je nastajao ovaj tekst stigla je odluka Bosanskog narodnog pozorišta koje stoji iza stavova svojih autora/ica i umjetnika/ica i povlači predstavu iz kompeticije i učešća u pratećim festivalskim aktivnostima.

“Bosansko narodno pozorište Zenica uvijek je bila institucija koja je uposlenicama i uposlenicima, kao i saradnicama i saradnicima davala sigurnost i stvarala atmosferu za sigurno i kreativno djelovanje. Iznenađeni smo odnosom zvanične direkcije Festivala koja ni na koji način ne nastoji promijeniti klimu ovogodišnjeg izdanja, nego na službenim internet stranicama objavljuje tekstove koji su uvredljivi i na svaki način pokušavaju diskreditirati glumce/glumice i njihove stavove nazivajući ih ‘galamdžijama koji često i u privatnom životu glume’. Također, smatramo nemoralnim i nečasnim, te oštro osuđujemo nazivanje člana ansambla naše predstave Ermina Brave profiterom koji nastoji namicati novac preko dijela nevladinog sektora, a vezano za seksualno nasilje nad ženama, u svrhu vlastite promocije”, stoji u pismu Miroljuba Mijatovića, direktora BNP Zenica, kuće koja među rijetkima u BiH postavlja tekstove savremenih bh. autorica i u kojoj predstave koje rediteljski potpisuju žene nisu incident.

Nadamo se da će glumci/ice i ostali teatarski radnici/e nastaviti da „galame“ i da će Brčko svima biti lekcija o odgovornosti i pravovremenom informisanju javnosti i učesnika/ca festivala o ljudima koji donose odluke o festivalskim nagradama, i ne samo o njima. I ne samo o informisanju nego vođenju računa o pozivanju ljudi koji će i umjetničkim i ljudskim kredibilitetom biti mjerodavni da sude o glumačkoj kreaciji, kvaliteti dramskog teksta, scenografskim rješenjima… Još su četiri festivalske večeri pred nama. Jedno veliko izvini ili povlačenje čovjeka koji je doveo u pitanje cjelokupno održavanje Susreta bio bi jedini ispravni završetak ove predstave o predstavama, sve mimo toga čin je ljudske i umjetničke neodgovornosti i zaslužuje ozbiljniji bojkot i struke i publike.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.