Kategorija: Svakodnevna jadikovka

Promijenila sam temu, a bilo je i vrijeme, ne znam da li sam i ovaj put pogriješila, ali gora od prethodne ne može biti.

Školski rad, analiza božićnih SMS-ova i Domaća zadaća, rad na zadatu temu : Božić u mom kraju uz bilješle iz tajnog dnevnika Kristine Lj.

svinja.gif

Kušalo je otišao negdje.
Inače stanuje u stanu iznad stana moje mame.
Zbog Kušala, notornog alkoholičara, čovjeka koga je žena zajedno sa petoro djece ostavila, meni svaki početak Božića više podsjeća na atmosferu pred proglašavanje opšte ratne opasnosti. Kad Kušalo saspe rafal, znači da je Isusov rođendan.

Svejedno i bez njega je bilo dovoljno živo.
Pravoslavni Božić, vjerovatno jedini praznik na svijetu koji se slavi u cik zore , u zgradi je počeo već negdje oko četiri ujutro.
Nas je baba na noge junačke podigla ”tek” u sedam.
Deda joj je dva puta rekao ”ne seri”, mama ”ne lupetaj” a ja sam ćutala misleći na to kako najradosniji hrišćanski praznik provodimo u duhu mira, ”mirbožeći se” i pokatkad vrijeđajući.

Onda je krenula lavina SMS-ova.
Sreća pa se zna da za ovaj Božić nema Deda Mraza. Irvasi me nisu kakali ako ih ne proslijedim dalje, a prijatelji su u slavlju bili dostojanstveni.
Mama je od moje rodice , studentice prve godine fakulteta dobila poruku sljedećeg sadržaja :

” Badnjeg jutra, badnjak sijeci, k’o što su nam stari preci, pa zapucaj iz pušaka rad’ dušmana i Turaka, nek’ i prodane vide glave kako Srbi Božić slave”.

Analiza : U ovom krstaškom proglasu Turci nisu narod koji živi u Turskoj, već muslimani koji žive u Bosni i Hercegovini.
Prodane glave su zato jer su postali od Srba. Da nisu, sad bi, kao i mi , slavili Božić.
Ovako, umjesto toga, mogu samo slušati našu rafalnu paljbu i moliti Boga da ih metak promaši.
Znate onaj, po meni najbolji vic, kad zlatna ribica pita beogradskog džankija koje tri želje da joj ispuni.
Kaže on : ”Sve Ruse preseli u Ameriku”.
Ribica preseli i pita za drugu.
On: ”Sad sve iz Amerike preseli u Rusiju.”
Ribica pita za treću a on će :” Sad vrati Ruse iz Amerike ponovo u Rusiju.
Ribica smoreno pita zašto!?
On : ”Zeeezaaanjeee”.

U duhu zezanja bila je i božićna kupovina svinja.
Deda i komšija otišli su kupiti tri svinje.
Treća je bila za komšijinog brata.
Kad su se vratili ustanovljeno je da je treća svinja, za komšijinog brata, prije nego što su je depilirali i zaklali, bila crna. Odala je pokoja preostala crna dlačica.
Komšija je , sav ljut, nazvao mesara i optužio ga za božićnu sabotažu, naime, crno prase za Božić je baksuzluk.
Naravno da je komšija vratio prase i zamijenio ga za bijelo.
Zeeezaaanjeee.

TV, SAJBER i ONLINE VJERA

Na badnjak smo, da bismo bili bliži braći, na RTRS-u imali živi prenos liturgije iz Moskve.
Takođe na badnjak, Isidora Bjelica u svojoj maloumnoj emisiji koja se sad emituje na BN televiziji govorila je o hrvatskoj ratnoj propagandi nakon drugog svjetskoh rata i o tome kako Srbi nisu skloni propagandi pa čak ni Slobodanu Miloševiću ta rabota nije polazila za rukom.
U emisiji joj je gostovao i njen suprug.
Nije imala šešir i naočale.
Ozbiljnost situacije i teme podrazumijevala je drugačiji autfit.
Zahvaljujući programu Pink plusa otkrila sam stranicu www.brojanica.ch
”Ako su lagali mene i ja lažem vas”.

U dane Božića i prestolonaslednik princ Aleksandar Karađorđević se nešto uzjebao. Došlo mu, pa valjda, usljed blagdanskih dionizija i mamurluka sitnu knjigu piše i poručuje da se preispita uređenje Bosne i Hercegovine i valjda pozicija Srba…
Opet mi pade na pamet stari, ali dooobar vic.
Koja je razlika između A. Karađorđevića, Milana Panića i Rugove?
Jedino Rugova govori srpski jezik.

Za sve one koji su odlučili Božić provesti na Jahorini imali su priliku provesti ga i iznad Jahorine.
Žičara koja je prevozila 120 putnika na najmanje -10 zaustavila se na visini od deset metara i tako je, njišući se lagano , putnike zabavljala šest sati.
Žicu nisu osposobili, pritekla je gorska služba spašavanja i uz pomoć alpinističke opreme na najnepristupačnijem jahorinskom terenu evakuisala promrzle ljude.
Sutradan na dnevniku turista se obraća direktoru Ski centra Jahorina i kaže kako dolazi 30 godina na tu planinu i kako mu se ništa slično do sada nije desilo.
Direktor, ljut na zločeste turiste lijepo kaže :”baš me briga, niste trebali ni dolaziti! ”

Za kraj sam vam ostavila česnicu.
Iako svjesni mogućnosti izvora zaraze, mi i dalje, u česnicu stavljamo pare, naivno vjerujući da će ih se onaj, ko ih se na božićno jutro dočepa, imati cijele godine.
Stavili smo 5 KM, najveću kovanu novčanicu koju je proizvela Centralna banka Bosne i Hercegovine.
Česnicu sam prelomila uzduž i poprijeko.
Od para ni traga ni glasa.
Kad sam odustala od borbe, pare je našla baba.
Nije ni čudo.
Počela je da se kladi u sportskoj kladionici.
Na Božić 2009., Bože zdravlja, ako baba ubode iz keca u iks, bićemo bogati.


Kristina Lj.
Učenica Ia OŠ ”Gliša Janković”

O tempora! O mores!

a_mujer_marioneta_1.JPG

ILI KILO SLAVE BEZ KOSTI

Ako je sud vremena nešto bez greške potvrdio onda je to ona Vorholova o petnaest minuta slave. Svojih petnaest minuta dobile su i udavače i domaćice mijenjajući ”ognjište” i oni koji žele za broj veće grudi i oni koji ne žele umjesto kose imati ćelavicu.
Svojih nekoliko dana istant slave dobili su i učesnici izopačenog serijala koji je usljed sveopšteg sunovrata nakon samo dvije sezone koje se emituju u Srbiji i Bosni i Hercegovini prestao biti temom rasprava. Navikli smo se i na veće zlo ili smo izgubili sluh da zlo prepoznamo !?
Nemilosrdan po svom konceptu, nije ni čudo da već ima svoje žrtve. Možda nije ni čudo da ih ima baš na ovom prostoru na tlu gdje , za razliku od ostatka Evrope, klica gluposti posijana u plodnu oranicu ubrzo izrasta u najstrašniju tragediju.
Njihov ”uspjeh” nije bio sistematski stvaran. Oni nisu Stefan Milenković koji je dobar dio svog života proveo u četiri zida sa violinom. Nisu ni Novak Đoković koji zna koliko je znoja potrebno potrošiti za uspjeh u svijetu vrhunskog sporta, nakon čega je medijska popularnost samo nus prodult.
Nisu ni Stefan Arsenijević koji je za prvi film dobio nominaciju za Oscara a ni Danis Tanović koji je za prvi film Oscara dobio.
Oni su samo mladi, lijepi ljudi, nalik većini onih koji su ih gledali u svojim dnevnim sobama, možda žaleći što su uskraćeni za 15 minuta takve slave.
”Slava” stvorena samo na imaginarnim temeljima može rezultirati ponašanjem u stilu -samo nebo je granica.
Sjetimo se nesretne Britni.
Da je i jedan realan preduslov postojao za njen isfabricirani uspjeh možda ta mlada žena ne bi bila najveća hodajuća nesreća 2007. godine.
Da jedno, od troje mladih ljudi, učesnika serijala ”Veliki brat” nije pomislilo da sve može, možda bi i ostao na mjestu suvozača.
Ovih nekoliko mojih možda je sigurno malo za preispitivanje čelnika produkcijske kuće ”Emotion” koji su prodajući dušu đavolu na javnom prikazivanju tuđih života stvorili preduslov za materijalnim bogaćenjem vlastitog.
Da nisu oni, neko bi drugi, reći će neko.
Ali da li to bilo koga amnestira od moralne i svake druge odgovornosti?

Sa nesretnog serijala možda priču treba smjestiti u uži okvir i zapitati se da li bilo ko , odnosno da li nečiji rad postoji ukoliko nije ”verifikovan” na stranicama štampe ili u elektronskim medijima.
Ako se ne varam, Semjuel Beket nikada u životu nije dao intervju.
Koliko znam, na vratima Hermana Hesea je stajala molba posjetiocima da njegov dom zaobiđu ukoliko ga zaista cijene.
Da li je danas moguće zamisliti nekog umjetnika koji će se oduprijeti davanjem vlastitog života na uvid javnosti.
Pa čak i kad je to dio njegove istinske odluke, izdavač će ga spriječiti u tome. Ili producent, kada je riječ o reditelju.
Mi danas znamo gotovo sve o Stanislavskom, pa čak zahvaljujući knjizi ”Moj život u umjetnosti” znamo kako mu je izgledalo djetinstvo i možemo zamisliti kuću na osnovu onoga kako je opisuje, ali mi ne znamo kakve su mu bile pločice u kupatilu,a malo je današnjih glumaca koji su nam uskratili tu informaciju.
Ima ih, ali malo.
Možeš da budeš i najbolji u onome što radiš i godinama to možeš raditi a da samo ti znaš da to vrijedi.
Tek onog momenta kada to bude ponuđeno kao proizvod za javnu upotrebu, tek onda možeš imati i rezultate svog rada.
A sve ima svoju cijenu. Najčešće u obliku nezainteresovanih novinara.
Koji se nisu potrudili pročitati, poslušati ili pogledati ono što si uradio.
Ali rokovi su kratki, novine su otišle u prelom , ostavljen je samo prostor za tvoju stranicu.
I ti je popunjavaš dijelom nečijeg života, u onoj mjeri u kojoj ti umjetnik ima snage ponuditi, odnosno onoliko koliko je u njemu ostalo nakon invazije gluposti u obliku novinarskog pitanja.

I dok god je broj pojavljivanja u medijima mjerilo umjetnikovog uspjeha, do tada će se malo ko, s druge strane kamere, imati razloga truditi.
Oni koji žive za petnaest minuta slave, njihova će upravo toliko i trajati.
Oni drugi ipak znaju da se tih petnaest minuta mora održavati u životu.Na aparatima. Upravo onim medijskim.
Zato se i ne treba čuditi kada beskompromisnu Sonju Savić vidimo u očajnoj emisiji na ”Mond” na RTRS-u, u gostima kod voditeljke koja se s pameću davno rastavila i koja se na kraju emisije vjerovatno i sama pitala zašto je pozvala nekoga ko blati Bjelu i Dragojevića. Voditeljka, tako nešto, u Banja Luci, ranije nije imala priliku čuti.

POTONUĆE STARI ZA ONE ŠTO GA ”VOLE”

pro-mostar5.jpg

Prema starom predanju, tvrdi putopisac i pustolov Ahmed Bosnić, ako želite da se s nekim rastanete zauvijek, neka to bude na mostu.
Staro predanje demantuje vijekovno vjerovajne da je most isključivo simbol spajanja.
Tome u prilog ide i rušenje Starog u Mostaru, valjda s ciljem ukidanja svake mogućnosti spajanja i stvaranja preduslova za razdvajanje.

U posljednjih dvadeset godina malo je onih kojima se most pruži gdje god stanu, a više onih kojima je bitno da li Drina ili Neretva teku s lijeve ili desne strane.
Nakon rušenja, pa obnove, pa zahtjeva, pa odobrenja za stavljanje na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturno- istorijskih spomenika, veleljepni luk nad Neretvom ponovo je u središtu pažnje javnosti.

Kameno zdanje ponovo bole rane, pojavile su se pukotine, koje bi bile neizbježne i da ga je ponovo gradio Hajrudin, puno je toga prešlo preko njega, puno da bi pod jedan život i na jedan most stalo.

Nadležni javljaju kako nema razloga za zabrinutost, izdržaće Stari još sto tročlanopredsjedničkih mandata, ostavki premijera, nemogućnost reforme policije, pretnje bonskim ovlaštenjima , tendencije prekrajanja ustava i revidiranja dejtonskog sporazuma.

Jedino još nije poznato da li će most izdrzati posljednju najavljenu postmodernističku intervenciju, plemenitog karaktera,
a kakva bi drugačija bila ?!

Austrijski arhitekta i skulptor Michael Puhringer na most želi postaviti 14 tona tešku čeličnu skulpturu zbog čega bi most trebao biti probušen na četiri mjesta. Izrada, postavljanje i uklanjanje skulpture koja bi na mostu stajala godinu dana koštala bi 970.000 eura. Cijena prava sitnica, za razgoropađenu čeličnu nakazu čiji zagovornici najavljuju i podršku gradskih i federalnih vlasti, dok se gradske vlasti u medijima ograđuju govoreći kako čekaju saglasnost građana.

Na osnovu ovoga mogao bi se steći utisak kako u ovoj državi sve zavisi od njenog naroda, ali ako glas naroda barem ovaj umjetnički implatant spriječi, ostaje mjesta za nadu da u ovom narodu ima jos malo snage.

  • stari_mostar_okovan2.jpg

Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti
ikar.jpg

Šteta što je glas naroda izostao prilikom jedne sasvom opravdane intervencije u prostoru i što nije postojalo više volje prilikom postavljanja spomenika- zahvalnice međunarodnoj zajednici ispred zgrade predsjedništva u Sarajevu.
Umjesto tamo, danas remek djelo lucidnog i beskrajno talentovanog Nebojše Šerić Šobe stoji iza zemaljskog muzeja. Više kao tabla za grafite nesavjesne mladeži, manje kao spomenik- opomena. A riječ je o konzervi Ikara u kojoj je nešto što smo mi mislili da je za jelo, a čiji sastav nikada nije utvrđen, a što je redovno stizalo konvojima humanitarne pomoći.

Najavljeni ”dolazak” zastrašujuće konstrukcije u Mostaru nije usamljen primjer izložbe na otvorenom raznoraznih umjetnika koji su svoju gvožđuriju donijeli u Bosnu i Hercegovinu.
I danas , malo je onih koji znaju zbog čega se i kako jedna smiješna instalacija našla u centru grada Sarajeva , pošto je njena estetska dimenzija upitna, na svrsishodnosti je dobila jedino onda kad je poslužila kao scenografija za scenu ludila u domaćem filmu ”Ritam života”. Ludilo, ludilu.

Trkači olovnih nogu

Kada je u Mostaru postavljen spomenik Brus Liju, preko noći je simbol univerzalne pravde, ostao bez nunčake. Jedino zbog toga bi možda trebalo postaviti čeličnu konstrukciju iznad mosta.
Bila bi inspirativna ali vjerovatno i po život pogubna domaćim vandalima.
Tako bi i pravda bila zadovoljenja.

I na kraju, a povodom mosta, treba citirati književnika, svjedoka bezumlja današnjice , Veselina Gatala , koji kratko, jasno i poučno kaže :

”Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti”.

Zašto most u Mostaru oblačiti u novo ruho, toliko je inspirativnih građevina diljem svijeta, ili ovo možda treba shvatiti kao povod za uzvraćanje udarca.
Predlažemo intervenciju u prostoru na Ajfelovom tornju, Branderbuškoj kapiji i Big Benu. 🙂
I mi čelika za trku imamo 😀

Dan borbe protiv nasilja nad ženama

action-day-1.jpg

Juriš na politiku

Na radiju sam radila emisiju posvećenu pravima žena i imala dovoljno malo godina da vjerujem kako su ako ne svi, onda barem većina ljudi dobri.
Bile su to godine u kojima je međunarodna zajednica tek nametnula zakon o obaveznom prisustvu od 30 % žena u političkom životu Bosne i Hercegovine. Bilo je to vrijeme Eldorada za dokone I ‘’samosvjesne ‘’ žene.
Jedan u nizu projekata je podrazumijevao edukaciju žena poslanica u parlamentima Bosne I Hercegovine, Crne Gore I Makedonije.
Educirali su ih vodeći regionalni komunikolozi, na regionalnim sijelima bile su kosmopolitkinje, po povratku u svoje nacionalne torove bile su protivnice bilo kog oblika integracije. Jedna se zdušno zalagala za svaki oblik onemogućavanja stvaranja od Mostara jedinstvenog grada, dok je na obali mora jela morske plodove I nazivala ih bajama ( bubama) bila je naravno za bratstvo I jedinstvo.

Svi smo mi izašli ispod gender šinjela 🙂 ili
Put do emancipacije popločan pločicama Burberry dezena

Tada, dok sam se bavila pravima žena, prvi put sam uživo vidjela original, ali baš original Louis Vuitton torbu I pipnula original, ali baš original Burberry mantil.( Riječ je o prvim godinama nakon rata u kojima smo nosile predratne Mura kapute ili nove, no name odore) . Oboje je kupila dirktorica nevladine organizacije koja se bavila pravima ženam. Bila sam sa njom dok je pazarila, jer kud ćeš boljeg društva od mlade vesele djevojke, dovoljno ljubazne da ti kaže kako ti odlično stoji novi Burberry mantil, iako svi znamo da taj mantil dobro stoji I na čiviluku. Dobro, nije kupila samo mantil I torbu, uz mantil je išla I Burberry suknja, da se žena iskombinuje , a uz jednu LV torbu I druga LV torba, nije mogla da se odluči pa da se spasi muka, odabrala je obje.
Tako se naoružana brendovima, u svom novom ‘’autfitu’’ pojavila pred ženama s Kosova da ih ta borbena žena poduči o borbi žena za ravnopravnosti polova, da ih politički, a boga mi I modno osvijesti.

Noćno kupanje
Parlamentarke u letnjim haljinama volim ,la la la

Uh, bilo je tu I dobrih momenata, ne treba dušu griješiti.
U najljepšem sjećanju mi je ostao trening parlamentarki na Miločeru. Jeste
da nisu odbojkaška reprezentacija I da im nisu trebale kondicione pripreme , ali na moru je lepše.
Greškom su me smjestili u sobu koju sam dijelila sa visokom dužnostnicom Stranke demokratske akcije (SDA). Ženi je bilo blizu sedamdeset leta, ali politika ne poznaje granice ni godine. Kada je Fatima išla na spavanje, ja sam na noćno kupanje, da je ne bi neko mladu I jedru ukrao, nisam je smjela otključanu ostavljati već sam je zaključavala I ostavljala ključ na recepciji. Da je izbio kakav požar ili poplava, na svojoj duši bih nosila propast jedne političke karijere u usponu.

Većina žena koje sam upoznala u misijama spašavanja žena od muškaraca u politici ili muževa u kući nije imala muža ni dijete. Imale su dobre devizne dnevnice, rezervisane termine na TV I radio stanicama, luksuzna ljetovalja I opravicu po posljednjoj modi.
Od gomile njih koje sam upoznala, većina ni deset posto svog rada nije usmjerila na propagiranje zaustavljanja nasilja nad ženama.

Jedan od ‘’veličanstvenih’’ trenutaka bio je dolazak Eve Ensler, autorice ‘’Vagininih monologa ‘’ u Sarajevo.
Okupile su se I žene iz NVO sektora ali I one koje su pasulj ‘’smanjile na dvojku’’ pa će ga ‘’zapržiti’’ kad se vrate kući.
Eve , sa gardom Dalaj Lame, okupila nas je u kongresnoj sali jednog od sarajevskih hotela, natjerala nas da naglas vičemo vagina te da , držeći se za ruke, izgovaramo prvo što nam pada na pamet a da ima veze sa našom ili bilo čijom vaginom  😛

Ne mogu se tačno sjetiti koliko je trajala ta moja avantura medijske podrške ženskom aktivizmu, ali danas, kada razmišljam o njima, jedino se po čestitosti mogu sjetiti udruženja Medica iz Zenice.
Koliko su te žene uradile za žene pogotovo one koje su bile žrtve ratnog silovanja je vrijedno divljenja.
Sjećam se kada su u aprilu 2003. godine obilježavale deset godina postojanja.
Sjećam se dobro jer je to bio jedini trenutak kada se nisam mogla ponašati kao profesionalac.
Na svečanost je došao dječak čija je majka, žrtva ratnog silovanja, bila štićenica Medike. Dječak je bio srednjoškolac I iz zahvalnosti prema Mediki naslikao je I poklonio im dvije slike. Nakon njegovog govora cijela sala je plakala, a novinarka, tj. ja, koja je sve to trebala ‘’zabilježiti’’ gušila se u suzama , jecala I naredna dva sata nije prestala plakati.
I danas , u okviru Medike, radi sigurna kuća. Bila sam u kući , upoznala štićenice, uvjerila se da je udruženje učinilo sve da im nakon psihičke ili fizičke torture u njihovim porodicama obezbijedi uslove za pristojan život odnosno privremeni boravak u kući, a njihovi terapeuti kroz grupne ili individualne terapije pomogli u pokušaju prevazilaženja traume.

Evo i adresa sigurnih kuća iz regije

Novi Sad, Sigurna ženska kuća
Beograd, Astra
Kragujevac, Sigurna kuća
Podgorica, Sigurna kuća
I još jednom Medika na kojoj se mogu pronaći linkovi drugih bh. udruženja Medika

Na moju sreću, niko mi se nije povjerio kao Tanji , a voljela bih da je više baka kao što je Jelenina

Jedan od najradikalnijih oblika nasilja koji se trpio a za koji ja znam je postrojavanje ukućana uz pomoć vatrenog oružja, a ženin razlog za ostanak u braku bila je dilema oko podjele zajedničke, u ratu ukradene imovine. Nije joj se pola ukradenog ostavljalo mužu…
Različiti su razlozi zbog kojih ljudi trpe nasilje i ostaju živjeti sa nasilnikom, ja ne znam ni jedan koji je opravdan, pogotovo onda kada su djeca publika i žrtve.
Voljela bih da nikada više ne čujemo izgovor: ” Dobar je on, samo ima tešku narav ” ( čitaj ruku) 🙁

Sasvim nepotreban post

mrgud2uwys1.gifkalimero1.jpg   

NASTAO IZ POTREBE OČUVANJA SEDMIČNOG TEMPA PISANJA

Po prvi put osjećam se kao križanac, nastao ukrštanjem Mrguda i Kalimera.
Trenutno mi ništa nema smisla i ne postoji ama baš ništa o čemu bih ja s radošću pisala.
Može mi do sutra bosti oči Second hand u koji je pretvorena pozorišna kafana, sve sa svojim austrougarskim enterijerom i eksterijerom. Baš me briga, šta sam ja, neki volonter savjetnik za urbanizam? I nek cijeli grad izrove i posred grada umjesto gradskog trga kog nemamo i po čemu se Sarajevo izdvaja od svih gradaova koje sam pohodila, kažem neka umjesto trga kog nema posade buvlju pijacu, mene baš briga.
Možda bih mogla koju reći na račun ovogodišnjeg MESS-a, odnosno međunarodnog teatarskog festivala, aha, baš hoću, šta me briga, ko me ćero da gledam, kome se ne sviđa nek poljubi pa ostavi, isto kao što sam i ja mogla. Jedino, ako slučajno kakav reditelj ovo pročita, imam malu molbu. Nakon mnogobrojnih predstava na ovom i njemu sličnim festivalima u kojima nam glumci zdušno pokazuju svoje genitalije, najčešće onda kada to uopšte nije u funkciji , e nakon svih prednjica i zadnjica imam jednu malu molbu, skoro pa apel, a on glasi-dajte seks na sceni, stalna pozorišna publika to zaslužuje.
Evo, pade mi na pamet jedna od boljih stvari koja se desila u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, a riječ je o mostarskom časopisu ”Nepitani”. Tamo je bio jedan sjajan tekst, pisan k’o za mene, u kom pažljivi autor depresivnom čitaocu poručuje da se ne brine ni onda ako mu se olovka zapetljala u kosi i mrsko mu je izvaditi,  jer ”čovječanstvo je svakako gnojna bubuljica koja samo što nije eksplodirala”.
E, ja nemam dovoljno dugu kosu da bi u njoj izgubila olovku, ali sam član sindikata koji nam svake godine obezbijedi zimnicu.
Kakve veze imaju olovka i zimnica? Pa, ulazi spremačica u redakciju i kaže :”Kristina, moram te nešto u povjerenju pitati, obećavam da neću nikome pričati, samo mi , molim te, reci ko iz tvoje redakcije još nije odnijeo prošlogodišnju zimnicu”.
Rekoh joj, u povjerenju, da sam to ja i da neću odnijeti ni onu što mi tek sleduje…
Lijepo sinoć reče konobar, sve je ovo kratko, misleći na život, pa valjda treba raspaliti punim, 200 na sat.
I hoću, a mnogi i sada misle da pičim tom brzinom.
Kaže mi jutros kolegica :”Kako ti zavidim, ti si tako sretna”.
E, baš bih voljela vidjeti nekoga sa sedam dana moje sreće pune vreće.
Pa da se od srca nasmijem tom teretu, možda bi me baš i usrećilo.

Ram za sliku moje gradonačelnice :)

Ako krenemo od one da je ljepota u oku posmatrača, onda i Semiha Borovac iz Fojnice, danas gradonačelnica Sarajeva, za sebe, kad se vidi u ogledalu, može tvrditi da je lijepa.
O Semihi bi se dalo napisati štošta, na cijeli blog ne bi stalo, pa ću za ovaj put početi kazivanje o jednoj zgodi, o kojoj mi poznanica nakon poduže vremenske distance, istinitu priču ispriča.

Sarajevo, kao safari, mnogi pohodiše.
Što u ratu, što u poraću.
Dobro im u Sarajevu bilo i biće.
Na Sarajevu i muci našoj mnogi čudni karijere izgradiše.
Što u ratu, što u poraću.
Al’ ne pamti Sarajevo veće euforije no kad mu se onomad u njemu pojavi Gereov mali Richard.
Snimao se tada, na Čaršiji brate, film o onom čije se ime u poštenim kućama ne spominje.
I omilio nam se Riki tada, kao rod najrođeniji. Samo mu obezbijeđenje zajebano bješe. No i na te nevolje Sarajlije pristadoše. Za sedmu umjetnost i srce prodaše 🙂
Na jednom domjenku dva se srca sretoše, ono Ričijevo i Semihino. Tu blicevi sijevnuše i trenutak ovjekovječiše. Sve drugo je istorija, a ona svjedoči :
da je prilikom napuštanja Sarajeva Semiha Borovac u trenutku pa skoro polijetanja Ričijevog aviona izrazila želju da mu preda poklon. Ljudi su je ubjeđivali kako je za to kasno, ali Semiha navrla, neće ni da čuje, ili poklon ili ona u hladnoj i plitkoj Miljacki.
Rečeno učinjeno. Kartonska kesa bila je na putu za aerodrom, a u njoj nešto veličine slike, osoba koja je nosi misli da je riječ o nekom bakrorezu sa autentičnim motivima, osoba koja je nosi primijeti da TO nije umotano, osoba (a čovjek je, nije robot) zaviri u kesu i u njoj vidi OVO

semiha.jpg

Uokvireno i uvećano !!!

Čovjek koji je u više navrata snimao sa najljepšom glumicom na svijetu.

g-i-j.jpg

I dijelio bračnu postelju sa jednom od najljepših žena na svijetu.
sindi.jpg

Nadam se da Riki sliku nikada nije dobio, da ju je uklonio deseti asistent prije nego što ju je ugledao prvi asistent. Ako je nekim čudom dobio, pitam se šta se tad motalo po njegovoj glavi.
Naročito se pitam šta se motalo po Semihinoj glavuši u vrijeme kad je sličicu noslila pod miškicom u foto radnju da je uvećaju , pa kasnije nekome da je urami. Ili je samo htjela da slika završi kod nekog od kasting menadžera, za svaki slučaj ako se bude snimao rimejk filma ”Zgodna žena”,a Džulija, zbog porodičnih obaveza ne mogne uskočiti 😛

PMS TOUR

Moj PMS je nešto o čemu, tek tako, ne pričam s drugim ljudima, pa čak mu pominjanje ne ostavljam ni za ispričavanja s prijateljicama uz kafu. Detalje o mom PMS-u znaju samo oni koji znaju I za moje druge psihičke anomalije, pa kad me pitaju kako moja depresija ili anksioznost, ja kažem-ah, dobro je sve dok ne dođe PMS, jer ko će bolje razumjeti PMS od onih koji znaju šta je depresija I anksioznost uz PMS 🙂 Nastavi čitati PMS TOUR

Zagrizi me nježno

hamburger.jpeg

Debeli a sretni, kako to divno i istinito zvuči.

Već skoro četiri godine, taman onoliko koliko radim na televiziji ( a trebalo bi biti sasvim suprotno) ja plovim iz većeg u veći konfekcijski broj i nisam se do prije par mjeseci pretjerano zamarala tom činjenicom.
Kada je moja debljina tek počela trku sa mnom, drugi su govorili da imam visinu. Nastavi čitati Zagrizi me nježno