SITAN VEZ

Vjerovatno su najgore batine koje je u životu dobio bile one kada su ga policajci pijanog pronašli kako spava na klupi u parku i pitali za ime i prezime, mjesto i datum rođenja.
Sad već pokojni, moj prijatelj Saša, uzalud je u jednom sarajevskom predgrađu objašnjavao kako je zaista, ali zaista rođen u Parizu.
Moja prijateljica Persa nikada nije izašla sa dečkom koji joj se dopao jer je on, prilikom upoznavanja, pomislio da se zajebava kad mu se predstavila.
Imam prijateljicu Renebellu. Na svim šalterima ovog svijeta ona će doživotno morati ponavljati kako je Renebella sa dva L, kako joj ne bi ime pogrešno upisali. U tom slučaju bolje se zvati Tuta, fino, lijepo , kratko i jasno Tuta.
Jer kad se zoveš Renebella sa dva L, ti nisi samo Renebella,
tvoje puno ime glasi : ”Ja sam Renebella i to sa dva ll”.

Prije par dana sam pročitala kako je jedna ovdašnja glumica djetetu dala ime ( jedno ili tri ???) Uma Atifa Maira.
Mislim da će Uma Atifa Maira već u sedmoj godini izgubiti identitet, nema te birokratije koja joj neće izostaviti barem jedno slovo, ako ne I cijelo ime. Ne znam šta je gore, greškom upisani krivi JMB ili preskočeno jedno ime u uvjerenju o državljanstvu.

Sa imenima u Bosni se čudne stvari nakon rata zbivaju.
U modi su arapska, a roditelji nemaju previše vremena da saznaju značenje imena koje će nositi njihovo mladunče.
Znam jedno dijete koje je u prevodu poljski toalet.Ako nas, pored ostalog, određuje i ime koje nosimo, na tog će se nesretnika tokom odrastati posrati ko stigne.

Imam tetku Bebu.
Tetka Beba već je baba, ali još uvijek baba Beba.
U rodnom listu joj piše Jefimija. Ponosni tata je tako upisao u knjigu rođenih, ali ne uz konsultaciju sa mamom koja je bebu donijela na svijet. I tako je beba ostala Beba.

Ja sam se trebala zvati Ana Marija. Na moju sreću pokojna prabaka je u vrijeme mog rođenja bila i živahna i lucidna, a volila se i nevješta napraviti pa je rekla kako su lijepa oba imena, a drugima prepušta da se odluče koje će mi dati.

Mislim da su nakon tragičnog raspada Jugoslavije najgore prošli Jugoslave i Jugoslavi, znam jdnog koji se sad zove Ugo, a razveo se od žene, a žena pametna i od pera, pa umjesto da ga cima po sudovima oko alimentacije, ona lijepo raspalila po njemu u novinama, dnevnim. Cijelom svijetu objasnila šta po Frojdu znači kad neko promijeni ime. Sad se ne sjećam šta znači, ali znam da nije dobro, a i baš mi je drago, jer mi dotični Ugo nije drag.

Elem, hoću da kažem, kako nas, tokom cijelog života, trajno upisane u dokumentima k’o sjenka prate dvije stvari, ime i mjesto rođenja. I ako već ne možemo birati da li ćemo dijete roditi u Donjoj Međeđi ili Londonu, onda se barem možemo potruditi oko imena koje ćemo mu dati.
Da se zna i ne zaboravi, moja Persa je rođena u Donjim Smrtićima, opština Prnjavor, pa jebem li ga, mogli su joj se barem malo oko imena potruditi.

Ništa bolje neće proći ni Sare, Milice, Luke i Stefani .
Prvi dan škole, učiteljica otvara dnevnik i proziva Milicu da kaže kako je provela raspust.Ustaje pola razreda Milica da kažu kako su provele raspust…

Ne treba ići u drugu krajnost.
Moj tata je jedino vodio računa o imenu koje će svojoj djeci dati. I nakon toga je njegovo interesovanje za nas prestajalo 😛
I tako nas troje, od tri majke rođeni, na tri stane svijeta razdvojeni, kud god da hodimo, svoje ime ne trebamo spelovati.
Ponekad mi se čini da ni to nije malo.
Od koga je, dobro je.
Hvala tata 😉

Za dva dana biće tačno šest mjeseci otkako imam blog.
Sitan vez se trebao zvati rijetki vez, ali biće bolje, polako. Ko žurio nogu slomio.
Ako nauka nije zec pa da pobjegne, niti magarac da je svako jaše, otvaram konkurs za krilaticu koja bi bila adekvatna za blog.

Šta sam nakon šest mjeseci saznala?
O blogu I blogovanju ništa 😛
Nakon što mi je Tanja poklonila prostor, a Tamburix unijeo namještaj, ja ništa nisam dirala, ponekad prašinu počistim 😛

Nemam nikakvu statistiku, samo znam da mi je Authority: 8 , što me ni u kom slučaju ne bi brinulo da ne znam da Tanja ima 54. Kad porastem želim da budem Tanja.

Kamara je gora od mene, ima 6, utatat-utatata ! Kamara uči carinske propise I sve joj je oprošteno.

Etotako ima 32, to mi je baš broj za nju, sva s mjerom. Na njoj ne mogu zamisliti više od tri boje.

Na Blogodku sam visokopozicionirana, na 111 mjestu. Opa bato. Tamo nikada I ne bih dospjela da me Tanja nije ”priključila”  😛  , tako da se rukovodim onom ”siromahu je zauhar I kad mu muha uđe u stomak”.

Nakon šest mjeseci na blogu shvatila sam da najbolje I najradije pišem onda kada me čeka neki drugi posao. Pošto mene uvijek čeka neki drugi posao, biću preciznija I reći da se to odnosi na posao koji mi se u tom trenutku ne radi.

Puno je tema iz svakodnevnice koje me opterećuju I o kojima bih trebala pisati. Razlog zbog kog to ne činim je taj što sam lijena. I to sam saznala o sebi I sad vama priznajem.

Za šest mjeseci napisala sam 15 postova. Bavila sam se pitanjima od životnog značaja. Gora sam od svake manekenke I misice, one se barem deklarativno bore za mir u svijetu, a ja ni slova.

Ma koliko porasla znam da nikada neću biti Blogovski i ovom prilikom mu upućujem iskrene riječi divljenja 🙂 ali takođe znam da neću otvoriti blog u ime novorođenog djeteta . Neko jede kupus, a neko meso, u prosjeku, jedemo sarmu. Valjda sam i ja tu negdje, oko sarme.

I tako, nek mi je sretna polugodišnjica 🙂 Još malo, pa ću prohodati !

Koja vam je prva asocijacija kada se spomene Mediteran ?
Meni je more.
Nije loše ni kad ga nema, a kad se festival zove mediteranski.
Kao ovaj na Širokom Brijegu.
Nakon Širokog idem na dane hrvatskog filma, ni za to nije nužno da se održava u Hrvatskoj , jer je festival u Orašju, a to je , koliko se ja sjećam , još uvijek u Bosni i Hercegovini.
Ako znate za neko selo, zaseok ili brežuljak za koji ja nisam čula, a da se tamo održava filmski festival, javite !

Zaspala sam na tri filmske projekcije. Na jednoj je to bilo toliko očigledno da me je moj čovjek morao u više navrata buditi. Kad me neko bez razloga probudi, ja obično zagalamim. Zagalamih ja I u kinu. Galamila bih I sada kad se sjetim ovogodišnje regionalne selekcije, koja je glavna takmičarska I u kojoj smo ove godine gledali ostvarenja reditelja od zla oca I gore matere.
Najavljena je kao najbolja do sada, a regija nam se nehotično protegla I do Turske, pa smo imali I tri filma iz te zemlje, od kojih je jedan I osvojio glavnu festivalsku nagradu.

Takmičarski program Sarajevo film festivala otvorio je film ‘’Teško je biti fin’’ bosanskohercegovačkog reditelja Srđana Vuletića. Riječ je o drugom Vuletićevom dugometražnom ostvarenju, kojim je dokazao da je moguće napraviti lošiji film već što je njegov rediteljski prvijenac ‘’Ljeto u zlatnoj dolini’’. Da svako zlo iznjedri jedno dobro potvrđuje I prva negativna kritika domaćeg filma u domaćem mediju.
Naravno, nakon toga, kao glavna vannastavna aktivnost filmadžija bilo je razvlačenje sline po novinarkinom imenu.

Ono što je vrijedilo jeste ‘’Hadersfild’’ Ivana Živkovića I ‘’Živi I mrtvi’’ Kristijana Milića. Da je riječ o najboljim filmovima u okviru pomenute selekcije potvrđuje I izostanak nagrada za njih.
Ipak, najbolji filmovi, kada govorim o regiji, prilkazani su u programu Fokus. Možda se pitate zašto ako su najbolji nisu I prikazani u glavnoj takmičarskoj selekciji, e pa zato što bi filmovi u glavnoj selekciji trebali imati međunarodnu premijeru na SFF-u, tu se malo furamo na Kan, Veneciju, Berlin…nije da nam se može, već eto, ‘nako!
U Fokusu smo vidjeli Golubovićev film ‘’Klopka, Sviličićev ‘’Armin’’ I za mene potpuno osvježenje, film ‘’Sutra ujutru’’, Olega Novkovića. Možda mu se može naći niz zamjerki , ali me je ta priča o povratku iz inostranstva, izgubljenoj generaciji, o tome da smo jednako sjebani bilo da smo otišli ili ostali, a trajno nesretni jer smo se razdvojili jedni od drugih, baš nekako spucala u stomak. Odličan je I Uliks Fehmiju, zahvaljujući kojem sam I upoznala svoju omiljenu glumicu Snežanu Bogdanović.
Da nije bilo mene I moje fascinacije njome, niko toj prekrasnoj ženi ,koja je onomad bila nominovana za najznačajniju evropsku nagradu Felix, ne bi postavio neko novinarsko pitanje. E, pošto mene ima, tako je I nje bilo na crvenom tepihu u živom programu moje televizije.

U Sarajevu nikome ni jednog trenutka ne može biti dosadno. Ako volite gratis iće I piće tu su partiji, ako ste malo više u sado-mazo fazonu tu je I umirovljeni general Jovan Divjak koji će vam pokazati nekadašnje linije fronta .Dio je to nezaobilazne SFF turističke rute, a pravi turizam stiže dan nakon zatvaranja. Visoki uzvanici se transportuju do Dubrovnika I o trošku naše države uživaju u susjednoj, da se dobro opuste I raspuste svjedoči prošlogodišnji primjer , gost kauboj Nick Nolte koji se po Stradunu šetao u donjem dijelu prugaste pidžame I kućnim papučama, pokućnicama, šlapama ili patofnama, sve zavisi kako ko zove tu obuću koja isključivo služi za kućnu upotrebu. A od ovogodišnjih zvijezda tu je Juliette Binoche, gledali smo je I na crvenom tepihu I na Baščaršiji ali I na filmskom platnu. Platna nas je mogla poštediti, I ona I Anthony Minghella, reditelj I scenarista filma Provala (Breaking and Entering), prikazanog u pratećem programu.Iz filma saznajemo da su zapadnjaci dobri, a Bosanci loši, odnosno ne apriori loši, već siromašni jer su izbjeglice , a siromašne izbjeglice kradu pa postaju loše, ali tu su dobri evropljani da ih izvedu na pravi put. I sve tako. A Juliettica je u filmu Amira koja govori engleski , neobično dobro za jednu izbjeglicu .I bosanski jezik, neobično loše za izbjeglicu iz Bosne.
Nakon te filmske trakavice usudila se još uputiti prosvjed direkciji festivala jer je bila nezadovoljna intervjuom koji je sa njom uradio moj kolega.

Kada ih svjetski paparaci zaskaču I preskaču, pišu o svemu onome što bi oni da sakriju, onda je to ok, kada su nezadovoljni pitanjima u Sarajevu, onda seru, seru jer im se može, jer nas od tih izbjeglica u Evropi razlikuje samo to što smo ostali.

Predsjednik žirija glavnog takmičarskog programa bio je Jeremy Irons, mislim da ga naša regionalna kinematografija zanima jednako koliko I sadnja šećerne repice, ali nema veze, bio je kako treba, baš cool. I na priglupa pitanja novinarke Nove TV iz Hrvatske koja su bila zasnovana na njegovim impresijama nakon degustacije šljivovice , takođe je fino odgovarao, za razliku od indisponirane Džuliete koja bi počela treći svjetski da joj je još neko neku žestu spomenuo.

Jedini moj problem sa Ironsom je bio isti onaj koji bi imalo dijete u školi nakon što je vidjelo učiteljicu bez gaća. Kad god bih ga pogledala morala bih se sjetiti Lolite I pitati se da li ga puštaju blizu prostorija u kojima se se održavale projekcije dječijeg programa 🙂 🙂 🙂 Sad se ja malo šalim, a ustvari hoću reći da postoje uloge koje ljude obilježe za cijeli život I svakako sreća da su to dobre uloge.

Šta sam vam još htjela reći ? Možda to da su bili I Steve Buscemi I Alexander Payne I Béla Tarr I Cristian Mungiu I Michael Moore.
Sve je to dio stvarnog glamura zbog kog ovaj festival I jeste najbolji u ovom dijelu Evrope, ali I rezultat dobrih veza, izuzetne pomoći države I ako mogu dodati , bezrezervnog medijskog pokroviteljstva Federalne televizije. Zato svi propusti nisu I ne smiju biti dio početničkog šarma, jer SFF nije beba u povoju već temelj ozbiljne poslovne imperije. Propusti su velike greške I dokaz neprofesionalizma. Kako jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedan Miro Purivatra nije sam dovoljan da bi nešto šljakalo , a ne kljakalo.
Najtragičnije je što se nakon trinaest festivala uz festival nije podiglo I neko kritičarsko čedo, novinari u pokušaju usmjeravani su da bildaju čudo bosanskog filma, Zlatnog medvjeda pretvaraju u King Konga I čudo bosanskog filma plasiraju kao najbolji I jedini izvozni proizvod.
Ljepo kaže moj prijatelj Ćesa: ‘’Odrastao sam osamdesetih I vaspitan sam da je uspjeh završiti elektrotehniku ili mašinstvo I zaposliti se u Energoinvestu, ovo su godine u kojima mi poručuju da sam pogriješio što nisam studirao režiju’’.
Energoinvesta više nema, a I filmova imamo sve manje. Za sve je potrebna strategija I kontinuitet, pa I kad se kontinuitet prekine ostaje sjećanje na strategiju.
Danas nam najčešće ostaje gorak ukus u ustima I tužna spoznaja da nam niko neće dozvoliti da naglas kažemo kako je car go.

Ili kako bi rekao Ilijas Delić, pjevač Mostar sevdah reunion benda:’’ Ne znam šta bih da mi nije muzike, a rekao je to nakon nastupa u Cannesu , svjestan da smo I mi svjesni kako je imao tu nesreću da ono što cijeli život pjeva tek od nedavno sluša I cijeli svijet jer je pod etiketom World Music, a nedovoljno je to da bi se sad nešto moglo zaraditi, samo preživjeti.
Tako ni ja ne znam šta bih sa svojom frustracijom da mi nije bloga I čitalaca koliko I prstiju jedne ruke 🙂

I BONUS: Koji je smisao festivala, šta je pičovanje i ko je koga spičio 😛

U zemljama male kinematografije i nepostojanja kvalitetne kino distribucije, apsurdno je praviti komercijalne filmove. Filmovi mogu biti komercijalni jedino onda kada ostvare uspjeh na kino blagajnama, a kod nas se to više doživljava kao filmski žanr već finansijska računicama, jer kina, da oprostite i nemamo.
Pametnim rediteljima ostalo je da prave filmove za svoj ćeif jer na njima svakako neće zaraditi, a u tom slučaju, manje su šanse da će se obrukati.
Festivali, poput sarajevskog, sjajno su mjesto za okupljanje upravo takvih reditelja. Pobjeda u Sarajevu nikome i ništa ne znači, osim onim autorima čiji je budžet filma bio niži od iznosa nagrade. Ako ste iz neke pripizdine ni pobjeda u Berlinu ne garantuje dobru distribuciju , pogotovo ne pobjeda u Sarajevu, ali ćete ovdje imati velike šanse da naletite na nekog dokonog producenta i ako imate sreće upravo taj dokoni i imućni svoj altruizam demonstriraće finansiranjem dijela vaše produkcije.
Pored toga postoji i zvanično mjesto gdje možete promovisati svoj projekat pred potencijalnim producentima, koprodukcijski sarajevski market CineLink, a na njemu kao i na drugim marketima ćete u toku dana imati pičing forume i ni najmanju želju da taj termin prilagodite jeziku na kom se svi koji se susreću u Sarajevu i razumiju.

II BONUS: U ruci Heineken piva, za uhom Avangard cigara

Bosna i Hercegovina je eldorado za duvansku industriju i agencije koje im rade marketing.
SFF ima oficijelno vozilo, piće, iće i medikamente (Podravka i Pliva), brzu/hitru poštu DHL, ali i zvanične cigarete festvale. Bila je to ranije Fabrika duhana Sarajevo, sjećam se kako je jednom na press konferenciji SFF-a direktor fabrike rekako kako su njihove veze sa filmadžijama neraskidive, jer filmadžije vole pušiti.
Ove godine za popušiti je bio Avangard, prekrasno dizajnirane ambalaže, ma prosto da ti bude milina da ih zapališ.
Na svakom ćošku, posebno na otvorenim kino projekcijama hostese su ih nudile nemilice pušački raspoloženoj publici. Kako su hostese tu da budu lijepe ali ne i razumne, one su ih čak dijelile i djeci petnaestak godina staroj i to ne na zahtjev djece i uličnih mangupa, već onako, na svoju ruku, da svi budu ponuđeni.
Kako je sjajan marketinški potez metnuti bebu na reklamu, tako me ne bi iznenadilo da sljedeći SFF ne najavi beba sa Avangard cigarom za avangardni festival.