Ne bi mi bio problem sjetiti se kada sam posljednji put učinila neku veću ludost, to ozbiljniji ljudi obično zovu prekretnicom.
Problem mi je sjetiti se kad sam posljednji put učinila neku sitnu slatku ludost, sebi za dušu, jedan mali buntić kao potvrdicu da samo ja i isljučivo ja odlučujem o svemu što ima veze sa mnom.
Bilo je poodavno kada sam umjesto za Banja Luku iz Sarajeva otišla u Kraljevo u kom nikada do tada i nikada nakon toga nisam bila.
U kom sam preko noći stekla ”prijatelje” te se s njima provodila na žurci organizovanoj na tamošnjem Mašinskom fakultetu.
U vrijeme kada sam procijenila da bih se uveliko trebala tadašnjem dečku javiti iz Banja Luke, nazvala sam ga i rekla mu da sam u Kraljevu.
Ni dan danas ga niko ne može ubijediti da nije riječ o kafani koja se tako zove, već o gradu…Ljudi obično najmanje vjeruju kad im se govori istina.
Na kraju sam autostopom ipak stigla do Banja Luke, taman na početak pozorišnog festivala, odnosne neke predstave kojoj se danas ni imena ne mogu sjetiti a tada mi je bila jako bitna.
Negdje kod Travnika me je uhvatio pljusak, do BL se nisam uspjela osušiti i dobro se sjećam kako se iz moje odjeće isparavalo a sa kose cijedila voda dok sam među ladnim ondulacijama sjedila u pozorištu.
Takođe se sjećam da sam nekada s nevjerovatnom lakoćom radila posao od kog mi je danas muka.Nemam običaj maltretirati užu i širu familiju da mi na VHS snimaju ono što sam uradila te zbog toga i nemam uvid u ono što sam nekada radila, ali postoji arhiva u koju sam danas morala zaviriti i na kaseti gdje su bili inserti neke izložbe fotografija pronašla i desetominutni rezime mojih najboljih intervjua urađenih te neke godine…
Gledam tu sliku i na njoj ne prepoznajem današnju sebe 🙂
Ta djevojka, znatno mršavije već što je ja poznajem, neobavezno ćaska sa svojim sagovornicima, ova danas koju poznajem bolje, svoje sagovornike najčešće već nakon prvog pitanja počinje mrziti a nakon montaže se ne sjeća da su ikada i postojali.
Gledam je sa Zvonimirom Bobanom kako ga podsjeća na vrijeme dok je bio Grga Čvarak, sa transvestitima iz Slovenije pod nazivom Sestre kako razmjenjuje savjete o šminci i tome kako lako doći do željene frizure, pa čak i kad nisi žena.
Najsimpatičnija mi je onda kada neodmjereno dijeli komplimente Goranu Ivaniševiću, potpuno prirodna kao da joj je došao u kuću na kafu, a zatim, dok Goran djeci dijeli autograme njen snimatelj mu prinosi objektiv kamere i Goran se potpisuje na objektiv, markerom…Tako nastaje jedan od njenih omiljenih kadrova iz perioda kada je radila sa najboljom ekipom na svijetu i kada je vjerovala da to što radi možda i ima nekog smisla.
Nakon bolne spoznaje o vlastitom preuranjenom propadanju, nekadašnjem talentu koji je odlepršao, nakon današnje montaže jednog od zasigurno najlošijih TV priloga koji je u životu uradila, vidjela je rolere(?), najljepše na svijetu i uradila potpuno neočekivanu stvar.
Ne, nije ih kupila, to bi učinila ona djevojka koju je danas gledala na kaseti iz arhive!
Ova što samo liči na tu nekadašnju zapitala se koliko ima smisla potrošiti toliko novca na nešto što će koristiti dva puta godišnje, pa možda ni toliko.
Ako pošteni pronalazač nađe onu pravu mene molim ga da mi poruči kako mi je uskoro rođendan i kako jedna mala slatka ludost barem tome u čast ne bi bila od viška.I kako život jedino tada i ima smisla, ako je satkan od roler ili nekih rolerima sličnih malih slatkih ludosti.
Takođe molim poštenog pronalazača da negdje izgubi ovu starmalu polutetu koja još pored rolera pronalazi i mjesto za upitnik.
Sreća je da se menjamo. tvoja sreća još i veća, kad imaš dokaze za to.
Uostalom, ako ti se više sviđa ona mala koju gledaš na VHS-u, uvek možeš da je potražiš u sebi. Ako je nekada postojala, to znači i da je bila 😉 a ako je bila, onda si uvek na konju.
ja nikada neću prestati da se čudim koliko si ti mlada, kad si već toliko zrela i lepa, istinski lepa ličnost (naterala si me da odem na jedno mesto na koje ne idem, da vidim kad ti je rođendan) 😛
Ova rečenica mi zvuči super, jedino što je ne kapiram 🙂 Možda je i prerano. Sad sam ustala.
Inače, ne donosi nikakve odluke o promenama na rođendan! Ni za Novu godinu, ni Veliki petak. Ni Božić.
Ako želiš promene, otpočni ih bilo kad. A na dijetu kreni uvek s proleća 😛
Bas si me razveselila, sa svim, pogotovo sa ”onim mjestom” 🙂 nadam se de zbog mene i online statusa nisi navukla na sebe gomilu svojih obozavatelja.
Malo me je uhvatila tuga, a arhiva se poklopila sa uzimanjem kredita za uplatu četvrte godine ;)Ko ne bi kukao nad svojom sudbinom, kad zavrsim pokloniće mi zlatni sat za desetogodišnjicu staža 🙂
U dijeti sam istrajna, pita me D. znam li koliko sam teška da bih znala koliko sam smršala ako se to nekim čudom dogodi.
Nisam mu priznala da ja na vagu ne smijem stati zarad očuvanja vlastitog mentalnog zdravlja, a o promjeni kilaže svjedočiće moj prvi normalni ulazak u pantalone.Trenutno me samo korak dijeli od nošenja ”suknje na gumu”.
Mislim da za rođendan ona starmala poluteta treba uhvatit svog dečka i otfurat ga u Kraljevo na vikend nalokat se u prvoj Kraljevačkoj birtiji i drugo jutro, dok dragi spava izmučen cjelonočnim pridržavanjem čela svoje ljubljene, onako mamurna poslat post samo s naslovom;
“Iz Kraljeva za jutarnji dnevnik Moosheme.com javlja Vam se Kraljica”
Uradila bi to ona nekadašnja, ali ova nova je sretna sto već tri dana u posljednjih tristo godina nema napade anksioznosti i što sad svjesna da kad ne može mjenjati sebe lakše živi i sa spoznajom da ne može mijenjati svijet.
A super je prijedlog 🙂
I kad smo kod rođendana, pade mi na pamet jedan od najužasnijih.Jedne godine dok sam radila u Revijalnom programu,pa je sve bilo tako nekako revijalno, insistiralo se na redakcijskim proslavama.Sekretarica je imala naše datume rođenja i ako bi pokušao zaboraviti na vlastiti rođendan samo bi se obrukao.
Ja sam imala 20 KM ( 10 eura) i s tim parama sam se samo mogla slikati, a od slavljenika se očekuje da donese tortu.
Onda je slavljenica mogla tortu samo vlastoručno izraditi, a usljed kokuzluka nisam je do posla nikako drugačije mogla transportovati već nogatransom.
Idem ja tako, sa sve bijelom tortom na tacni, a djeca u parku me u šoku gledaju i kažu:” VIDI KOLIKI SIR” 🙂