Šta je to u ljudskom biću što ga tjera prema kiču

Znam da se ne smije pisati kao da se nešto podrazumijeva, zato mi je teško objasniti, onima kojima se ne podrazumijeva, posebno ljudima koji žive van BiH, zašto je interesovanje za izložbu Sulejmana Meme Haljevca i prisustvo kantonalnog ministra kulture-sporno. Sulejman Memo Haljevac je akademski slikar- mogao bi biti jedan od protuargumenata. Akademija koja je Memi omogućila diplomu takođe bi mogla biti jedna od tema u podužoj analizi uzroka koji su dovele do posljedice zvane Memo, do opšte Memoizacije čiji je Memo najbolji reprezent. Osim što na svojim izložbama okuplja neobično mnogo ljudi i što ih posjećuje resorni ministar koji inače nije ljubitelj književnosti (dok mu kič slikarstvo očigledno paše), Memo u svemu ide prvi, nudi više, pa dok je naprimjer većini potrebna topla ili bilo kakva voda da bi se okupali, Memi je za tuširanje potrebno nešto drugo:
“Umjetnost je pokretač svijeta. Ja se hranim umjetnošću, ja kad otvorim frižider, živim sa umjetnošću. Kada idem da se istuširam, meni treba umjetnost da bih se istuširao”, kaže Memo za portal Klix.ba.
Memo se, svojevremeno, dokazao i na drugim frontovima. Pobjednik je reality show-a Farma i nekako mislim da je o Memi dovoljno i da je pametnom/oj dosta.

Od niza nagomilanih, Memo je najmanji problem. Nije problem ni broj ljudi koji je bio prisutan na njegovoj izložbi. I dalje to nije previše. I dalje to jedva da može biti dvadeset posto posjetitelja koride u Čevljanovićima, s tim što tu koridu nepravedno uzimamo kao primjer za poređenje. Od tih primalnih nagona potaknutih folkom, pečenjem i dekolteima, mnogo su opasniji oni koji misle da su ‘urbani’.
Ne bih ni o Meminim slikama, nisam školovana što bi se reklo. Ima toliko mladih i školovanih koji ne pišu o onima o kojima bi trebali pa zato ljudi i ne znaju u čemu je razlika između kiča i arta. Sve će to narod pozlatiti i tabloidizacija prekriti.

Ali o slikanju po ženama kao dijelu Meminog performansa mogu pisati. O toj podrazumijevajućoj eksploataciji ženskog tijela, o tome da se najčešće u takvom pristupu ne vidi ništa neprihvatljivo, o nepodnošljivom prihvatanju žene da bude štafelaj i platno za bilo kog memu, o pristajanju na podređenu poziciju, o ovoj muci koja zaista prijeti da uguši…
Ali sve ovo i dalje nije tema. Iako sam krenula od izbjegavanja podrazumijevanja, svako ko me zna jasno mu je da nisam ushićena Meminim i sličnim ‘stvaralaštima’ te da me isključivo zanimaju djela autora/ca priznatijih dalje od sarajevskih tržnih centara (što i nije problem samo po sebi, kada je Sarajevska filharmonija imala nastup u istom tržnom centru bio je to jedan od boljih i važijih kulturnih događaja u gradu).

Pomešaj ove noći crnu i zlatnu, slikaj po meni kao po platnu ili tako nekako , foto Klix.ba

Mene zapravo, od imenovanja, zanima ministar kulture i sporta Samer Rešidat, izbor Demokratske fronte, partije kojoj je dovoljan broj razumnih ljude koje poznajem na posljednjim izborima ukazao povjerenje. Čovjek je turistički radnik, vlasnik agencije, vjerovatno i uspješan u odvođenju ekskurzija na međunarodne destinacije. Po vlastitom priznanju ne voli književnost. Na izložbi, a da nije Memina, prvi put je viđen po izboru na dužnost, posavjetovalo ga valjda pa došao. Smatra da umjetnici moraju nešto i da proizvode, a ne samo da troše pare. U pozorištima razmišljaju o uzgoju gljiva, toliko davno su renovirana pa su uslovi već idealni.

Najnovija mjera Rešidatovog ministarstva, objavljena odmah nakon pohoda na Memin event, podrazumijeva izmjene u tretmanu umjetnika kojima se iz budžeta Kantona Sarajevo uplaćuju doprinosi.
U najkraćem, ukoliko žele da zadrže status istaknutih samostalnih umjetnika, moraće da učestvuju u svim manifestacijama koje podržava Vlada Kantona Sarajevo.

”Istaknuti samostalni umjetnici, kako je navedeno u dopunama, imat će obavezu da dva puta u toku kalendarske godine, od toga jednom u vrijeme državnih praznika, i to bez naknade, daju svoj umjetnički doprinos kroz učešća u književnim manifestacijama, izložbama, koncertima, modnim revijama i drugim umjetničkim aktivnostima koje se organizuju uz podršku Vlade KS i Ministarstva kulture i sporta.”
Zamišljam provedbu novih mjera u budućnosti. Npr. Jusufa Hadžifejzovića pozovu na Bijenale u Veneciji (kao što je to bilo ove i niz prethodnih godina) i on kaže-a ne, hvala lijepo, moram da učestvujem u obilježavanju dana mjesne zajednice Hrid, zajedno sa KUD-om ‘Poskočica’ i pletiljama sa Širokače.

I možemo se ne znam koliko tješiti poskočicama i doskočicama, ali situacija je ozbiljna, da ne kažem zajebana.
Ovaj čovjek će sa onima koji su ga postavili biti još četiri godine na čelu ministarstva kulture. Sudeći po dosadašnjim potezima, raspoređivaće novac poreskih obveznika za manifestacije od značaja za haustor. Ne poznaje scenu, ne zna princip rada institucija, ne voli književnost, nema savjetnike ili ne sluša njihove savjete, od umjetnosti je vidio možda Dalijev muzej čija je posjeta dio programa na apsolventskim ekskurzijama koje preko Verone i Nice vode do Barselone. Nema obrazovanje ni iskustvo koje se u bilo kom segmentu dotaklo sa kulturom i umjetnošću.

Ministar na prethodnom poslu

Četiri godine je puno. Onaj/a koji je sad upisao/la akademiju, završiće je u vrijeme isteka ministrovog mandata. I ako se po jutru dan poznaje, zateći će pustoš. Spakovati se i otići u tri lijepe, ali samo što dalje, jer kompletna memoizacija podsjeća na posljednji poziv putnicima da se ukrcaju na voz sa kartom u jednom pravcu.

I da li je sve dio neke ozbiljnije strategije? Posljedica namjere da sve bude ovako kako jeste? Sumnjam, nisu oni dorasli tome. Ovo je samo posljedica kontinuiranog javašluka, dosadašnjeg tretmana kulture koji omogućuje da joj turistički vodič bude ministar. Da iz safari košulja uskoči u odijelo, stavi kravatu i sa pogledom ispod obrva poruči-svi ćete vi meni pjevati u horu na Cicinom hanu.