Zločin i patrijarhat

Ne želim ni zamisliti kako je izgledao trenutak u kojem su Alisa Mahmutović i Dubravko Lovrenović, roditelji tragično preminulog Mahira Rakovca, odlučili da sa javnosti, kojoj generalno nedostaje empatije, podijele saznanja nakon Mahirovog ukopa o nasilju koje je prethodilo Mahirovom suicidu.
Sve i da su bile drugačije okolnosti, a ne one koje su im donijele potvrdu o društvu mržnje i nasilja, sumnjam da ne bi bili svjesni nus pojava koje će njihov istup i njihova borba podrazumijevati. Tim njihova odluka koja postaje univerzalna borba za prava sve djece na dostojanstveno odrastanje nadilazi ličnu borbu za istinu i pravdu. Alisin i Dubravkov vapaj bio je poziv za organizovani način prevencije nasilja, poziv za preispitivanje cjelokupnog školskog sistema, kako uvezenog, tako i domaćeg. Poziv da konačno institucije počnu raditi svoj posao.
Najčešće ih nisu čuli. Taj patrijarhalni glib u koji smo do guše uronili ne dozvoljava nam ni da vidimo ni da čujemo. Ili je uz najveću tragediju koju je doživjela, Alisina tragedija još u jednom, u činjenici da nije jadna, da je u bolu dostojanstvena, a u nastupima artikulisana. Ako postoji ikakva sreća u ovoj užasnoj nesreći, ona je upravo u činjenici da su na čelu borbe za svu našu djecu dvoje ljudi koji besprijekorno mogu verbalizovati vlastite stavove. Ali s druge strane, kad pogledamo taj zamuckujući politički vrh, medijske djelatnike/ce koji sriču, nije li sve skupa potvrda da nam ljudi poput Alise i Dubravka i ne trebaju.

Žena, sporedna uloga

Po heteropatrijarhalnim kriterijima za ženu je najbolje da se uda čim prije, u tom braku ostane do smrti kakav god da jeste te izrodi djece onoliko koliko joj ih bog ili allah podari. Drugačije izbore društvo ne prihvata, ako ne direktno onda po internet forumima osporava, računajući na zaslužnu kaznu ”na onom svijetu” za žene koje vole žene, za one koje su odlučile da se ne udaju iako vole muškarce, i za one ”grešnice” među najvećim koje su odlučile da nemaju djecu.
Nije društvo pretjerano sentimentalno ni kad se iskorači iz tog zakovanog modela-prvog i jedinog do kraja života braka.
Valjda nema kulture kao što je naša koja je smislila toliko pogrdnih naziva za ženu koja je razvedena. Najčešće je ”raspuštenica”. Status raspuštenice gubi se onda kada žena stupi u drugi brak. Ali tad se ona nije udala već se ”preudala”.
Grijeh raspuštenice udajom nije amnestiran, jer se ona, ponavljam, nije udala, već ”preudala”.
Kao da su lični emotivni izbori džemperi. Pa obučeš jedan ako hoćeš da ti je toplo. A sa dva se već pretopliš.
Onog trenutka kad javnost od Dubravka Lovrenovića saznaje za monstruozno zlostavljanje koje je prethodilo Mahirovoj smrti, zlonamjerni dio javnost Mahirovu majku percipira kao ženu koja se ”preudala” iako naravno ne posjeduje podatke o periodu koji je prošao između dva braka, o mogućim razlozima razvoda…
U tom trenutku, iako smo formalno u 21. vijeku, mi stižemo civilizacijski na prapočetak, tamo kod biblijskog grijeha zahvaljujući kojem sa žena, evo do danas, nikako da spadne teret krivice, s tim što se u međuvremenu Evina jedna jabuka pretvorila u cijelu krošnju. Možda je nekad negdje odnos prema ženi evoluirao, ali kod nas se još uvijek kreće u okvirima koje je opisala epska pjesma. U njoj je žena sporedni lik, s neširokim dijapazonom osobina koji je svode na dvije kategorije, skrušenu i prihvatljivu ili prenaglašeno emocionalnu, čitaj- neprihvatljivu.
Alisa je, prema onome što joj je društvo namijenilo, nakon tragedije eventualno mogla otići da joj saliju stravu.
Postoje najmanje dva razloga zbog kojih dio javnosti ne želi čuti o onome što Alisa i Dubravko govore, zanemarujući činjenicu da je upravo njima najteže o tome govoriti.
Stvorili smo društvo u kojem je najveća uvreda nekome reći da je gej. Društvo u kojem se svaki razgovor o pravu na istospolnu seksualnu orijentaciju doživljava kao atak na porodicu kao ”osnovnu ćeliju društva” i kompletan heteropatrijarhalni sistem.
Sada bi nam, ako već nije ranije, trebalo biti jasno da bez prevencije homofobije nema prevencije nasilja. Kako u homofobičnom društvu koje smo tako pažljivo ciglu po ciglu gradili, očekivati toleranciju u bilo kojem segmentu?
Informacija da tamo gdje je najveća uvreda biti peder postoje oni koji uživaju u seksualnom zlostavljanju istospolne osobe sigurno nije nešto što će heteropatrijarhalna većina željeti saslušati. I tu im ne ”pomaže” činjenica da je riječ o zlostavljanju. Jer u onome u čemu ne uživa žrtva, ne znači da ne uživa zlostavljač.
Drugi razlog je suicid, doživljen u našoj pretpotopnoj zajednici najčešće kao porodična krivica, o kojoj se ćuti a članovi porodice žive sa trajnom stigmom. Zbog toga što se o njemu ne govori ne otvara se ni pitanje tretmana mentalnog zdravlja bez obzira o kom uzrastu da je riječ.
Ćuteći trajno hranimo sistem koji neće učiniti ništa, niti iko postaviti pitanje da li u institucijama javnog zdravlja imamo dovoljno psihijatara i psihologa. Ili u obrazovanim dovoljno senzibilizirane pedagoge i psihologe.

Dramaturgija po mjeri medija

Majčin ”status”, priča o seksualnom zlostavljanju i suicid kao tema o kojoj se javno govori kao da nisu ”publici” bili dovoljni. Nedostajalo je još nešto za dio javnosti kojem je mimo tragedije i istrage bilo važnije da proviri kroz ključaonicu Mahirovog porodičnog doma.
U igrokazu kojeg su kreirali mediji pojavio se biološki otac, neki kontra deux ex masina, ali po patrijarhalnoj mjeri. Čovjek koji se u jednom trenutku u nevjerici pita-kako je Alisa mogla o tome govoriti, potvrđuje sve prethodno napisano.
Trebalo je ćutati.
A kad već ćutnje nije bilo, onda će novi junak, nakon dvadeset dana vlastite ćutnje, na medijsku scenu iznijeti detalje o ostavljenoj serdžadi za molitvu, što implicira da je Alisa, uz sve što joj se zamjera, još i bezbožnica ili jednostavno žena koja se zarad nove ljubavi odrekla vjere.
Svemu tome kao potvrda treba poslužiti ta ostavljena serdžada. Svako ko je imao prekid veze, a posebno razvod, znaće da se u nekad zajedničkom prostoru ostavljaju i veće dragocjenosti. Jer je u jednom trenutku samo važno da se ode. Vjera se valjda u srcu nosi.
Dalje ćemo u tom monologu saznati da je Alisa bila previše posvećena nauci.
I onda nam više ništa neće trebati.
Iskonstruisaćemo svoju sliku zahvaljujući kojoj će nam biti lakše prihvatit da smo dio svijeta u kojem se zločini ne sankcionišu i u kojem vlastitim nečinjenjem doprinosimo stradanju nekog novog Mahira.
Sve dok na nas ili našeg Mahira ne dođe red. Tada će biti kasno. Kasno da budemo ljudi ili što je još važnije u Alisinom ”grijehu”, žene. Na koji način ćemo štititi pravo na vlastito obrazovanje, nošenje ili ostavljanje serdžade, ako ćutimo u trenutku kada su to ključni argumenti za njenu diskreditaciju.
Nijedna ženska nevladina organizacija nije se oglasila povodom ad hominem napada na ovu ženu.
Primjećuje to i Alisa u odgovoru na dobru medijsku analizu kolege Amera Tikveše.
Nije jer Alisa, kao što napisah na početku, ne odgovara socijalnom modelu jadnosti. Njena pojavnost iziskuje empatiju, ne sažaljenje. Ona bi nam u nekim drugim okolnostima mogla biti samo konkurencija. A mi konkurenciju ne prihvatamo. I zato će nam solidarnost kao jedan od osnovnih feminističkih principa biti vječni kamen spoticanja i ispit na kojem uvijek iznova padamo.
Umjesto solidarnosti lakše nam je da stvaramo hipoteze, postavljamo stvari na način šta bi bilo da je drugačije bilo. Kao da se to i Alisa ne pita.
Samo ne zaboravite, Mahir nije stradao zato što se preselio iz Tuzle u Sarajevo, već zato što smo u ovoj gladijatorskoj borbi sa tranzicijom i poraćem, živeći u društvu podijeljenom na siromašne i duboko traumatizirane i bogate, nerijetko devijantne, izgubili sebe i prestali biti ljudi.