Iskra Mihalj, specijalistica kliničke psihologije i psihoterapeutkinja pod mentorstvom, osnivačica Centra za savjetovanje „Imago“
Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se 10. oktobra. U 2020. godini njegovo obilježavanje poklapa se sa potpuno izmijenjenim načinom života zbog posljedica pandemije koronavirusa.
U Bosni i Hercegovini smo od marta do danas prošli različite faze, od lockdowna i oduzimanja prava na kretanje djeci i osobama starijim od 65 godina, online školovanja, rada od kuće, organizovanja događaja putem web platformi pa do navikavanja na „novu normalnost“ koja takođe utiče na reduciranje socijalnih kontakata i mijenja redovnu dinamiku druženja i provođenja slobodnog vremena s obzirom na ograničeno radno vrijeme lokala i ukupnu atmosferu straha u kojoj živimo.
Pored straha prisutan je i jednako deprimirajući osjećaj neizvjesnosti koji podrazumijeva i nemogućnost planiranja jer se već sutra epidemiološka situacija može pogoršati i svaki naš plan može ostati isključivo unutar granica Bosne i Hercegovine.
Piše: Kristina Ljevak
Stručnjaci procjenjuju da ćemo tek u narednom periodu, otprilike za godinu dana, osjetiti ozbiljnije posljedice po mentalno zdravlje izazvane promijenjenim uslovima života kao posljedice pandemije COVID-a. Zbog toga se i očekuje da će se potreba za mentalnim zdravljem i psihosocijalnom podrškom znatno povećati u narednom periodu te je ulaganje u programe mentalnog zdravlja na domaćoj i međunarodnoj razini sada važniji nego ikada prije.
Zbog toga je cilj ovogodišnje kampanje Svjetskog dana mentalnog zdravlja povećana ulaganja u mentalno zdravlje.
Iako bismo mogli u nedogled nabrajati nedostatke kada je o brizi o mentalnom zdravlju u Bosni i Hercegovini riječ, činjenica je da su brojne institucije, organizacije i pojedinci/ke koji pružaju psihosocijalnu podršku svoje usluge prilagodili korisnicima/ama i tokom prve faze pandemije i kasnije te su se angažovali da javno govore o mentalnom zdravlju tokom COVID-a za razliku od kriznih štabova kojima briga o tom dijelu zdravlja nije bila važna.
Klinička depresija je izuzetno kompleksan, višeslojan i težak poremećaj
I mimo panedmije koronavirusa i poteškoća po mentalno zdravlje koje je izazvala, ne smijemo zaboraviti na redovne okolnosti u kojima svaku psihičku poteškoću prate brojne predrasude a obraćanje za stručnu pomoć stigma. I ne odnosi se to samo na spremnost okruženja da prije prihvate savjete i usluge nadriljekara umjesto pomoći struke, nego se dovodi u pitanje vjerodostojnost onoga kako se naprimjer depresivna osoba osjeća. Ne uvažava se bezvoljnost, gubitak energije, izostanak životne radosti, nesposobnost da se na iste stvari reaguje kao nekada… Depresija se izjednačava sa lijenošću a metode bazirane na tvrdnji kako je rad stvorio čovjeka nude se kao najdjelotvornije za njeno prevazilaženje.
Kada govorimo o kliničkoj depresiji a ne o lošem raspoloženju kog ćemo olako nazvati depresijom, mi govorimo o stanju u kojem osoba najčešće nema snage da se počešlja a vrlo je moguće da će iz kuće, ako baš mora, izaći obučena u pidžamu preko koje je obukla, u zavisnosti od godišnjeg doba, mantil ili kaput. A ne govorim o Kaliforniji gdje je pidžama vani (ne zbog depresije nego ležernosti) i bez kaputa i mantila uobičajena.
Koliko je dodatno otežavajuća okolnost za osobe koje pate od depresije to što moraju da slušaju o površnim interpretacijama ljudi koji nemaju elementarnog znanja o depresiji pitala sam Iskru Mihalj, specijalisticu kliničke psihologije i psihoterapeutkinju pod mentorstvom, osnivačicu Centra za savjetovanje „Imago“.
„Ako postoji pakao na zemlji, naći ćete ga u duši depresivnog čovjeka, rekao je Robert Barton. Ovom rečenicom započinjem odgovor na vaše pitanje jer želim da pojasnim koliko je ovo stanje teško i ponekad nepodnošljivo za izdržati.
Depresija osim sniženog raspoloženja uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Ona je najčešći psihijatrijski poremećaj, ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego poremećaja općenito. Ovdje se vidi upravo ovo što vi spominjete, a to je gubitak energije i interesa, što ljudi interpretiraju i definiraju kao manjak želje, ambicije i lijenost. Uz to ide i konstantni osjećaj krivice koji prati depresivne osobe. Ali krivice u vezi svega. Zbog toga što su depresivni, osjećaju se krivi i odgovorni za svaki problem unutar porodice, na poslu pa čak i u društvu. Osobe sa problemom depresije se i same osjećaju dovoljno krivim da im mi zaista ne trebamo još dodatno nabijati osjećaj krivice jednostavnim shvaćanjima da je u pitanju samo lijenost ili razmaženost (često se kod djece ovako interpretiraju depresivni simptomi). Klinička depresija je izuzetno kompleksan, višeslojan i težak poremećaj koji neće ‘proći sam od sebe’ ili ‘kopanjem njive’, kao što nažalost često čujemo čak i u javnosti. Mi smo na ovim prostorima odgajani tako da smo zapravo ‘jači’ ako što više trpimo, i mentalno i fizički. A istina je suprotna – snaga je u suočavanju, snaga je u prihvatanju da se sa nekim problemima ne možemo, a i ne trebamo sami boriti.
Molim ljude da se obrate stručnoj osobi ukoliko se osjećaju bezvoljno, ukoliko su prestali da uživaju u stvarima koje su im pričinjavale veselje, ako su se izolirali od bliskih ljudi, ako uz to osjete promjene u apetitu ili ciklusu sna. Tu smo da pomognemo, a pomoći ima“, savjetuje Iskra Mihalj.
Često stručnjak bude prva, a nekada i jedina osoba, sa kojom klijent otvori neku jako važnu temu
Obraćanje za stručnu pomoć zbog psihičkih tegoba do te mjere je stigmatizirano u našem društvu da čak i osviještene osobe imaju nelagodu kada se same trebaju obratiti za pomoć. Razlog tome najčešće je osjećaj ličnog poraza što nikada ne trebamo tako posmatrati nego isključivo gledati ka benefitima koje nam susret sa stručnom, mjerodavnom i posvećenom osobom donosi. A ključni boljitak je kvalitet vlastitog života.
„Da, traženje pomoći od stručne osobe (bilo da je psihijatar, psiholog ili psihoterapeut) je obilježeno kao ‘slabost’, neadekvatnost, neuspjeh. I sve ćemo prije isprobati nego se obratiti stručnjaku jer tada kao da smo potpisali kapitulaciju. Ovo je toliko pogrešno i štetno da na tu temu možemo imati jedan čitav intervju. Ono što ljudi dobiju, ili bi trebali dobiti prilikom inicijalnog obraćanja stručnjaku, jeste empatija, odnosno mogućnost razumijevanja misli, osjećaja i stanja druge osobe, tako da zauzmemo poziciju i perspektivu te osobe. Osoba koja je educirana da radi na vrlo delikatnim temama i kojoj se povjeravaju najintimniji sadržaji, mora imati razvijenu mogućnost empatije i ljubav za ljude. Pored ovoga, prvi benefiti bi bili i validacija i normalizacija osjećaja i misli osobe koja sjedi preko puta nas. Odnosno, potvrđivanje da vidimo i čujemo osobu na način na koji joj to treba te da su njezina osjećanja (strah, stid, tuga…) za situaciju u kojoj se nalaze očekivana, uobičajena i čak i poželjna (jer se na tome može raditi sa stručnom osobom). Psihoedukacija je vrlo važan dio rada sa klijentima jer kroz nju osoba dobija uvid u to šta se njemu/njoj dešava, koliko je taj problem učestao, šta ga je moguće uzrokovalo i na koji način se manifestira. To su vrlo efikasne intervencije kojima normaliziramo i dajemo razumijevanje klijentima, koji su često preplavljeni snažnim emocijama i negativnim mislima, o tome šta im se dešava. Zapravo često stručnjak bude prva, a nekada i jedina osoba, sa kojom klijent otvori neku jako važnu temu i time da potpuno povjerenje osobi preko puta sebe“, objašnjava moja sagovornica.
Strah budi iracionalne poteze
Pandemija koronavirusa potpuno je promijenila naše živote i uticala na mentalno zdravlje kako ljudi sa poteškoćama tako i na one koji do početka COVID-a poteškoća nisu imali. Naše društvo nije imalo adekvatne kapacitete da se nosi sa izazovima mentalnog zdravlja ni u redovnim okolnostima a važno je napomenuti da kada govorimo o bosanskohercegovačkom društvu ujedno govorimo o duboko traumatiziranom društvu sa zbirom negativnih iskustava iz relativno bliske prošlosti.
Da se pune posljedice po mentalno zdravlje uzrokovane pandemijom COVID-a još uvijek nisu pojavile smatra i klinička psihologinja Iskra Mihalj.
„Iako se već sada sve više ljudi obraća stručnjacima zbog anksioznih simptomima, problemima sa snom… To često ljudima djeluje nepovezano sa pandemijom i svime što nam je donijela, ali educirana osoba će itekako moći sadašnje simptome povezati sa nedavnom fizičkom izolacijom i prekidom redovnih životnih obaveza, ali ih povezati i generalno sa obrascima i načinom funkcioniranja osobe i prije pandemije. Važno je ovo što ste rekli, da smo društvo koje je doživjelo kolektivnu traumu čije posljedice osjećamo i vidimo i dan danas, a reakcijama na tu traumu smo svjedočili i nedavno kroz simptome retraumatizacije. To je zapravo reakcija na sadašnju krizu koja je obojana, intenzivirana i oblikovana u skladu sa reakcijama u vrijeme ranijih traumatskih iskustava, npr. rata. Ovo sadašnje iskustvo nije bilo jednakog intenziteta ili jednako zastrašujuće kao rat, ali ono je ipak u sebi imalo određene podsjetnike na ranija iskustva. Ove reakcije smo primjećivali kod rodbine, komšija i prijatelja kada su kupovali ogromne količine toaletnog papira, pravili zalihe od po desetine litara ulja, brašna… To su reakcije na četverogodišnji period kada su ljudi bili gladni, nesigurni, promrzli, opterećeni neizvjesnošću i borbom za goli opstanak. Zato je važno da razumijemo ljude koji su, po nama, pretjerano reagirali. Strah budi iracionalne poteze i to je jače od nas. Budimo ti koji ćemo utješiti prestrašene prijatelje, kolege, rodbinu, i pokažimo im da stvari ovaj put mogu i drugačije, pozitivnije da se završe.
Što se tiče posljedica COVID-19 pandemije po mentalno zdravlje, vjerujem da će se one najviše ogledati u pojačanoj anksioznosti, porastu paničnih napada, depresivnim simptomima, problemima sa spavanjem, različitim egzistencijalnim strahovima i osjećaju otuđenosti od sebe i od drugih. Molim ljude ako osjete neke od ovih simptoma, odnosno ukoliko su dugo opterećeni negativnim mislima i intenzivnim osjećajima, da se obrate stručnjaku.“
U središtu naše socijalne prirode je potreba za bliskim odnosima
U kulturi koja podrazumijeva intenzivne socijalne kontakte, zagrljaje i poljupce prilikom susreta bez obzira na to što smo istu osobu vidjeli juče, česta spontana i namjenska okupljanja… izolacija je predstavljala veliki šok. Otkrivanje novih vještina tokom karantina moglo je biti zanimljivo koliko su nam inače zanimljive stvari koje nisu dio naše želje i navika.
Nerijetko je boravak u društvu dobar način da preveniramo ili ublažimo psihičke poteškoće. To je, podsjetiću, djeci i starijim od 65 godina u prva dva i po mjeseca pandemije bilo potpuno uskraćeno dok se većina ljudi predostrožnosti radi ne socijalizira ni danas kada nam je to, uz poštivanje epidemioloških mjera, formalno dozvoljeno.
Koliko izostanak socijalne interakcije može uticati na mentalno zdravlje i koliko ukupna atmosfera straha u kojoj živimo može biti okidač za brojne duševne poremećaje takođe je bilo pitanje za Iskru Mihalj.
„Interpersonalni odnosi čine važnu komponentu naših života i ljudi pate kada im je uskraćen bliski kontakt sa drugim ljudima. U središtu naše socijalne prirode je potreba za bliskim, ali i socijalnim odnosima (koji se razlikuju po intimnosti, bliskosti i međuzavisnosti). Istraživanja iz područja psihologije jesu dokazala da su bliski odnosi ključ za našu dobrobit (sreću, psihičko i fizičko zdravlje, pa čak i dužinu života). Također, blizak, povjerljiv odnos sa partnerom značajno je smanjio rizik razvoja depresije kod žena nakon velikog gubitka ili razočaranja što je objašnjeno dugotrajnim doživljajem vlastite vrijednosti i samopoštovanja stvorenima kroz važan bliski odnos, koji može štititi od psihičkog poremećaja u trenutku krize. S druge strane, kako ste vi spomenuli, izostanak socijalne interakcije i neispunjena potreba za bliskošću također mogu biti vrlo štetni po naše fizičko i mentalno zdravlje. Ljudi sa manjim brojem socijalnih interakcija imaju viši krvni pritisak i slabiji imunološki sustav, umiru mlađi te je stopa smrtnosti veća za čak dva do tri puta. Kada je u pitanju mentalno zdravlje, veća je vjerovatnoća za razvijanje depresivnih simptoma, problema sa snom, alkoholizma, poremećaja prehrane, smanjeno je zadovoljstvo životom odnosno ljudi koji nemaju redovne socijalne kontakte procjenjuju kvalitetu života znatno nižom.
Ono što jeste bilo dobro za vrijeme dva mjeseca tokom kojih su određene skupine društva bile zatvorene (djeca, mladi i stariji građani) jesu društvene mreže, kompjuterski programi za komunikaciju, mobiteli/telefoni… putem kojih smo ipak mogli ostati u redovnom kontaktu sa nama dragim i bitnim osobama. Bili smo fizički, ali ne i emocionalno izolirani. Također, istraživanja su pokazala da postojanje bliske veze čuva ljude od najtežih posljedica stresa, bez obzira da li se samo osjeća da nam je time pomoć dostupna ili je ona zaista pružena. Odnosno, sama misao i predodžba da postoji/e osoba/e koje su nam bliske i koje su tu za nas kada nam trebaju, služi kao zaštitni faktor za razvoj mentalnozdravstvenih problema, iako ta osoba nije nužno svakodnevno sa nama“, objašnjava Iskra Mihalj, specijalistica kliničke psihologije i psihoterapeutkinja pod mentorstvom, osnivačica Centra za savjetovanje „Imago“.
Na kraju je važno napomenuti da depresija, iako najčešće podrazumijeva tugu uz niz pratećih manifestacija, nije nužno tuga vidljiva na prvi pogled. Depresija ima i svoja sretna lica za okolinu, pa čak i kada ishod podrazumijeva suicid osobe koja je od depresije patila.
Osim što trebamo uvažiti tegobe bližnjih kada nam o njima govore i oprezno ih uputiti na adrese stručnjaka/inja, trebamo i prihvatiti njihovu trenutnu nespremnost na primjenu savjeta nalik onim iz popularne psihologije (popularnu psihologiju im svakako ne spominjite). Bolje je ćutati nego depresivnoj osobi reći da se trgne. I inače i tokom ove COVID 2020. godine kada nam sigurnost nikada dalja nije bila.
Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM