Sonja Sajzor: Transrodne osobe se ne obraćaju institucijama za pomoć, nego zajednici drugih trans osoba gde se osećaju sigurno

“Transfobija je neracionalna mržnja prema trans osobama, a TERF radi fenomenalan posao davanja ljudima prividno racionalnih objašnjenja na njihovu mržnju: da trans osobe zaslužuju sve što im se dešava jer su mizogine i homofobične samim tim što postoje kao trans, i da ugnjetavanjem trans osoba bivaju feministi/kinje i levičari/ke jer štite žene i decu od opasnosti i jer ne dozvoljavaju farmaceutskoj industriji da se bogati, kaže Sonja Sajzor u intervjuu kojem je prethodio još jedan primjer jačanja transfobnih glasova na feminističkoj sceni, ovoga puta nakon imenovanja nove direktorice zagrebačkog Centra za ženske studije.
Sonja Sajzor je drag performerica, DJ-na, nekadašnja organizatorica žurki, muzičarka, vlogerica i feministica posvećena pravima LGBTI osoba.
Razgovarale smo o uzrocima jačanja TERF pokreta u Srbiji, siromaštvu i poniženjima kojim su izložene trans osobe te postojanju jake trans zajednice zahvaljujući čemu se kompenzira nepostojanje institucionalne podrške.

Piše: Kristina Ljevak

OTPOČINJANJE TRANZICIJE NIJE ČIN PROMENE POLA NEGO USPOSTAVLJANJA AUTONOMIJE NAD SOPSTVENIM TELOM

Površna medijska bavljenja životom trans žena ili trans osoba općenito svode se na proces tranzicije, prihvatanje okoline i otprilike tu završavaju, nerijetko zaokruženi stereotipnim jezičkim konstrukcijama protiv kojih se boriš, a koje između ostalog glase „zarobljenost u pogrešnom tijelu“. Koliko je pogrešno govoriti o zarobljenosti, u kojoj mjeri je ovakav pristup posljedica patrijarhata i koliko će ove obrasce biti teško mijenjati uz gotovo pa nevidljivost trans žena na Balkanu?

Osećaj „zarobljenosti u pogrešnom telu“ je metafora koju trans osobe često koriste da uprošćeno objasne rodnu disforiju ljudima koji se prvi put susreću s transrodnošću. Izrazi kao što su „zarobljenost u pogrešnom telu“ i „promena pola“ su ustaljeni, te daju neki pravac za razumevanje onoga što trans osobe rade, međutim oni ne opisuju tačno naše iskustvo. Transrodna žena nije „žena zarobljena u telu muškarca“, kao što osoba koja želi da smrša nije mršava osoba zarobljena u telu debele. Mi smo naša tela i samim tim treba da imamo pravo na autonomiju nad njima, tj. da menjamo svoje sekundarne polne karakteristike hormonskom terapijom, ili pak svoje genitalije operacijama, isto kao što osoba koja nije zadovoljna svojim izgledom ima pravo da smrša, da stavi protezu da ispravi zube itd. Otpočinjanje tranzicije nije čin promene pola, nego uspostavljanja autonomije nad sopstvenim telom. Ove ideje „zarobljenosti“ i „promene pola“ polaze od binarnog poimanja pola i roda. Većini ljudi je potrebno da sagleda transrodnu osobu kao nekoga ko je bio nešto binarno (žena) pa je ušao u tranziciju da to promeni, pa je postao nešto drugo binarno (muškarac), umesto da sagledaju trans osobu kao to što jeste – trans muškarac, trans žena, ne-binarna osoba itd. Ja primećujem da se ljudi polako bude (barem oni s kojima ja razgovaram) i da polako pristaju da nas saslušaju. Ja se trudim da se nadam najboljem i da budem spremna na najgore.

Kako je igdje mogla proći argumentacija da naprimjer ginekološki pregledi trans žena ugrožavaju mene kao ženu, odnosno bilo koju cis ženu? Nedavno si konkretno pisala o American cancer society i zaključku da se osobe s grlićem materice i osobe s neovaginom trebaju testirati na rak grlića materice jer su citološki nalazi neovagine transrodne i interspolne žene sličnim onim na grliću materice cis žene i mogu da dobiju rak. Nakon toga su uslijedile reakcije koje podrazumijevaju da su žene ugrožene, te se preporuka za pomenute ginekološke pretrage dovodila u vezu sa brisanjem pojma pola i obesmišljavanjem feminizma. Gdje transfobne žene pronalaze logiku u ovom načinu razmišljanja i koliko je ovo opasno jer nije riječ o polemici koja ostaje na stranicama internet prostranstava nego je dovođenje u pitanje života trans osoba, odnosno ugrožavanje elementarnog ljudskog prava – prava na život.

Naglašavam da ja nisam doktor. Ja sam samo osoba s internet konekcijom, koja je voljna da sasluša šta lekari govore i kojoj je interesantno da čita medicinska istraživanja. Da, prema istraživanjima, nakon što se trans ili interpolne žene operišu, iako nemaju matericu, u neovagini se može razviti rak, kao i kod cis žena na grliću materice, zbog čega su ih American cancer society uključili u diskusiju o raku grlića materice, jer proces skrininga, dijagnostike i lečenja bi izgledao isto kao da imaju rak materice. No, ova praksa je mnogo kontroverzna, jer transfobi maksimalno banalizuju situaciju tvrdeći da smo mi trans aktivisti toliko glupi i slepi na realnost pola da mislimo da trans žena (koja nema matericu) može oboleti od raka grlića materice samo zato što se „identifikuje kao žena“. I onda dalje zloupotrebljavaju aproprijaciju feminizma da kažu kako davanje prava transrodnim i inteprolnim ženama da se pregledaju „briše“ cis žene.
Ovo su desničarke strategije koje se koriste od kako je sveta i veka: legalizovanje gej braka će „obrisati“ strejt brak i „obesmisliti“ pojam braka; dozvoljavanje gej parovima da usvajaju decu će „obrisati“ strejt mame i tate i „obesmisliti“ pojam roditelja; naseljavanje tamnoputih imigranata u Americi je „beli genocid“ koji „briše“ belu rasu. Ove desničarke politike konstantno bivaju reciklirane, samo vremenom drugačije grupe bivaju targetirane, a transfobija je jedna od njih.

SIGURNA KUĆA NIJE MESTO GDE ĆETE VIDETI TUĐE GENITALIJE

„Volontirala sam dve godine u organizaciji koja je sarađivala sa sigurnom kućom u Beogradu. Sigurna kuća nije žurka na kojoj se žene okupe u krug i pokazuju genitalije jedna drugoj, pa da budu triggerovane genitalijama trans žene. Panika od transrodnih žrtava silovanja u sigurnim kućama je neracionalni strah koji je rezultat predrasude da su trans žene perverznjaci egzibicionisti koji idu unaokolo i pokazuju svoje genitalije ljudima“, napisala si takođe nedavno a što je još jedan od primjera ugrožavanja elementarnih prava trans žena vezan za njihovo izopštavanja iz sistema podrške ženama žrtvama nasilja, od psihološke podrške do boravka u sigurnim kućama. Koliko je opasno nepostojanje sigurnog mjesta za trans žene unutar postojećeg sistema podrške ženama, posebno što je još uvijek teško očekivati mjesta namjenski stvorena za sigurnost trans žena?

Godine 2011. sam volontirala u organizaciji koja se zvala „Gej-strejt alijansa“ i imali smo slučaj tada dvadeset šestogodišnjeg dečka kojeg je otac prebio zato što je gej i koji je stavljen u sigurnu kuću za žene. Kao što rekoh, sigurna kuća nije mesto gde ćete videti tuđe genitalije, jer ljudi nose odeću i ponašaju se normalno, kao i bilo gde drugde. Ja sam pre devet godina upoznala prvu trans osobu, nakon toga sam ih upoznala na desetine i nikada nisam videla genitalije ni jedne druge trans osobe, sem jedne drugarice o kojoj sam brinula nakon operacije (pomagala joj da ode do wc šolje, da se istušira itd). Transrodne osobe nisu manijaci koji idu unaokolo i pokazuju ljudima svoje genitalije.
Ja lično ne znam koji je stav sigurne kuće u Beogradu, niti poznajem i jednu trans ženu koja je pokušala da bude primljena u sigurnu kuću. Verovatno zato što se plaše diskriminacije i ne žele da rizikuju. Prva ja ne bih želela da rizikujem. Ali ponavljam, ja ne znam koji je njihov stav. Međutim, dobra stvar kod nas trans osoba je što smo dobro međusobno umreženi i jaki smo kao zajednica, i uvek imamo nekoga koga možemo da pitamo za prenoćište, pozajmicu itd. Ja sam više puta primala druge trans žene i gej muškarce da prenoće kada su izgubili krov nad glavom. Kada sam se tek doselila u Beograd, jedna prijateljica trans žena seks radnica je uvek bila tu za mene da mi pozajme novac ako kasni neki honorar ili da me pozove na ručak itd. Ovo je opšte poznata stvar.
Marsha P Johnson i Sylvia Rivera su vodile STAR, sigurnu kuću za LGBTIQ osobe koju su finasirale baveći se seks radom, dok dokumentarac „Paris is burning“ bukvalno prikazuje način na koji su trans žene seks radnice izdržavale LGBTIQ omladinu. Ovo je zastupljeno širom sveta i ne menja se – transrodne osobe se ne obraćaju institucijama za pomoć, nego zajednici drugih trans osoba gde se osećaju sigurno.

Kako se TERF tako „dobro primio“ u Srbiji? Zar ne bi bilo logično da se to desi u sredini u kojoj su u značajnoj mjeri izborena ljudska prava LGBTI osoba? I koliko je TERF opasniji od „obične homofobije ili transfobije“ jer ove „obične“ nisu ogrnute teorijom pa samim tim nije njihovim predstavnicima/ama lako manipulisati?

Postoji mnogo razloga zašto se TERF primio kod nas…
Radikalne feministkinje su skrojile teoriju o svetu, svom ugnjetavanju i borbi protiv njega kao nečega što se dešava na osnovu pola. I odjednom se pojavljuju trans i interpolne žene koje isto mogu biti silovane, zlostavljane od strane nasilnog partnera, izložene seksualnom uznemiravanju i mizoginiji, primorane na prostituciju i seks trafiking, iako „nisu ženskog pola“. Te se radikalne feministkinje osećaju kao da je postojanje trans i inter žena pretnja teoriji koju su skrojile o svetu i svojoj opresiji.
Tu je i problem krize muškog identiteta: žene postaju emancipovane (ŠTO JE DOBRO!) i tradicionalna uloga muškarca kao zaštitnika i ratnika više nije potrebna, i neki muškarci očajnički traže način da reprodukuju te patrijarhalne šablone jedinih rodnih uloga koje znaju, tako što konstruišu neprijatelja od kojih treba da „zaštite žene i decu“. Zbog čega imamo nagli porast profašističkih pokreta: muškarce koji upadaju u centar za migrante automobilom jer „ne žele da im devojka trpi migrante“, Pavla Bihalia i Levijatane koji nam govore da moramo da „zaštitimo žene i decu“ od „incestuoznih štetočina Roma“, i u slučaju transfobije, muškarce koji veruju da treba da zaštitimo žene i decu od „opasnih i perverznih trandži koje žele da ih siluju u toaletima“.
Tu je i socijalna anksioznost – ideja da nas „sistem laže“. Da je sve samo pokušaj kompanije da nam nešto prodaju i da nas iskoriste. Veliki broj TERF aktivista je ubeđen da je iza transrodnosti pohlepna medicinska industrija, iako su trans osobe vrlo mali broj populacije koja koristi hormonske lekove i koja se podvrgava „plastičnim“ operacijama.
Transfobija je neracionalna mržnja prema trans osobama, a TERF radi fenomenalan posao davanja ljudima prividno racionalnih objašnjenja na njihovu mržnju: da trans osobe zaslužuju sve što im se dešava jer su mizogine i homofobične samim tim što postoje kao trans, i da ugnjetavanjem trans osoba bivaju feministi/kinje i levičari/ke jer „štite žene i decu od opasnosti“ i jer „ne dozvoljavaju farmaceutskoj industriji da se bogati“.

ANTITRANS ORGANIZACIJE IZ SRBIJE SADA SE OSEĆAJU OSNAŽENO JER ULAZE U INSITIUCIJE

Kad sam kod manipulisanja, dotaći ću se teksta novoizabrane dikretorice zagrebačkog Centra za ženske studije čije je imenovanje i bio povod za brojne reakcije pa i ovaj intervju. Pitaš je, u svom odličnom odgovoru, zašto se jednostavno nije ispričala. Je li tebi uopšte jasno u čemu je ona pisala i koja je ono forma – isprika, saopštenje, FB status ili spin koji je na više mjesta kao takav i prepoznat? Koliko je opasna podrška koju je dobila i buduća rukovodeća pozicija koju će imati na mjestu koje bi trabalo da promoviše ideje solidarnosti, neisključivosti i nedjeljivosti feminističke od LGBTI borbe?

Da sumiramo: trans muškarci, interpolne i nebinarne osobe su diskriminisane kada pokušaju da odu kod ginekologa, jer je čak i ljudima koji su medicinski obrazovani nejasno šta osoba koja izgleda kao muškarac, radi kod ginekologa. Ovo je stvar koja se svim trans muškarcima dešava. Tri žene naučnice su napisale tekst o menstrualnom zdravlju u kojem su iskoristile izraz „devojčice, žene i sve ostale osobe koje imaju menstruaciju“, kako bi uključile trans muškarce, interpolne i nebinarne osobe u razgovor o sopstvenom zdravlju iz kojeg su često isključeni. JK Rowling je taj tekst podelila, pobesnela što su iskoristili izraz „sve ostale osobe koje imaju menstruaciju“ i optužila ih da tim postupcima „brišu žene“ i jedna nebitna osoba po imenu Dorotea Šušek je taj citat letos ponosno podelila. Premotajmo na 12. mesec – ista ta osoba biva imenovana za direktorku Centra za ženske studije i veliki broj antitrans organizacija iz Srbije izražava odobravanje. Transrodne osobe i četiri feministička i lezbejska kolektiva CŽS-u ukazuju na to da imamo problem s transfobijom. Dorotea Šušek nije bitna. Naprotiv, ona je najmanje bitna karika u celoj priči. Problem je što se antitrans organizacije iz Srbije (koje su potpisale pismo podrške) sada osećaju osnaženo jer polako ulaze u institucije, što im daje veću moć da ugnjetavaju. Dorotein status je takođe nebitan, kao i ona. Kilometarski status pun laži, poluistina, gaslighting-a i spinovanja, dizajniranih da oboje nju kao nevinu ženu feministkinju koja je samo rekla da pol postoji, i koja je sada žrtva agresivnog linča politički korektne bande mizoginih trans aktivista. Next!

Nedavno si objavila sjajan tekst u Betonu o položaju trans populacije u klasnoj borbi. U njemu između ostalog navodiš primjere poruka trans osoba koje ti šalju a koje su zbog svog identiteta ostajale bez posla, stana kog su iznajmljivale ili medicinske usluge. O tome takođe ne govorimo onda kada pričamo o „zarobljenosti u tuđem tijelu“. O tom životu na rubu koji onda reproducira niz drugih problema, posebno trans ženama. Kako uopšte riješiti ove probleme u transfobnom, heteropatrijarhalnom društvu i vremenu u kojem transfobija dobija nove „pristalice“?

Ja sam do skoro verovala da ako napravim vlog od pola sata gde detaljno objašnjavam probleme trans populacije i ostavim linkove za sva medicinska i sociološka istraživanja koja potvrđuju da je to što tvrdim tačno, da će ljudi MORATI da mi poveruju. Međutim, svet ne funkcioniše tako. Ljudi ne veruju u stvari zbog činjenica, nego zbog toga što su deo neke veće priče koju pričaju sami sebi. Ljudi ne veruju da je Bog stvorio Zemlju za sedam dana zato što nisu imali geografiju u petom razredu. Ono što ja pokušavam u poslednje vreme da uradim je da razumem zašto ljudi govore sebi priče koje govore, i da na tome radim. Moj uzor je Natalie Wynn koja vodi kanal ContraPoints. To sam od nje naučila za par godina, koliko je pratim. Ona je fenomenalno uticala na deradikalizaciju mladih u mržnji prema manjinskim grupama: iskorjenjivanje rasizma, transfobije, transmedikalizma itd. Ja samo pokušavam da na srpsko-hrvatskom radim ono što ona radi na engleskom.
Kada su u pitanju transrodne osobe, naši problemi su prosti: siromaštvo, beskućništvo, nedostatak zdravstvene nege. Razlog za sva tri: kada pokušamo da se zaposlimo, skućimo ili odemo kod doktora, diskriminisani smo zato što smo trans. Međutim, kad god se transrodna osoba usudi da progovori o bilo kom od ovih problema, na nju se obruši cunami maltretiranja. Fokus često biva prebačen na debatu „da li su trans žene žene“. Ja samo pokušavam da odolim tome i da fokus vratim na egzistencione probleme: siromaštvo, beskućništvo i nedostatak zdravstvene nege. Odgovor na pitanje „da li su trans žene –žene” nije bitan“, jer šta god da zaključimo, poenta je ista: siromaštvo je i dalje problem.

Kada sam kod rada i prava na njega, važno je spomenuti da si šest godina provela u klupskoj i muzičkoj industriji s iskustvom koje podrazumijeva izuzetno mizogino okruženje i prema ženama a posebno prema trans ženama. Koliko je bolno podnositi činjenicu da nešto što bi trebalo biti prostor slobode kao što je muzika ima toliko netolerancije i ograničenja? Kako si se nosila sa svakodnevnim pritiscima koje je takav ambijent podrazumijevao?

Muzika je biznis. Klub je biznis. Na kraju dana, ja naplaćujem karte i svi ljudi koji rade u klubu, od obezbeđenja, preko tonca i rasvete, do konobara i šankera – su tu da zarade honorar. A biti žena u bilo kom poslu je teško, pogotovo kada si žena šef, jer te muškarci ne shvataju ozbiljno, tj. traljavo obavljaju svoj posao na koji ti stavljaš svoje ime. Npr. u mom slučaju su tonci i momci na rasveti radili užasan posao, napijali se, nestajali tokom večeri. A ljudi sutradan neće pljuvati njih, nego mene, jer je „ton bio loš na žurci Sonje Sajzor“. Dok sam organizovala žurke imala sam mnogo zdravstvenih problema jer sam se mnogo nervirala. Od kako sam odustala, trudim se da ne mislim o tome i fokusiram se na pisanje i snimanje za YouTube, jer sam tu sposobna da ja odradim sve: pisanje scenarija za vlog, pričanje, montiranje itd. Ne zavisim ni od koga niti se nerviram što su traljavo odradili posao, jer znam da je sve cakum pakum kad žena odradi sama.

Koliko se pandemija koronavirusa odrazila na tvoj život, posebno u segmentu klasne borbe? Da li su vlogovi isključivo prostor aktivističke borbe ili i prilika da se u perspektivi od YouTubea zaradi? Često spominješ želju za odlaskom iz Srbije negdje gdje bi mogla živjeti od svoje muzike. Koliko je to izvjesno?

”JuTjuberi” u Srbiji bivaju plaćeni $1 na 10000 pregleda. Moji videi jedva prelaze 1000. S toga, ne zarađujem od ”JuTjuba” niti sam očekivala ikada da od njega zaradim. U svojim vlogovima pominjem svoj Patreon i PayPal preko kojih ljudi mogu da upute donacije, koje se mesečno saberu na $100. Moj originalni plan je bio prodaja merch-a (bedževa i majica sa mojom karikaturom). Međutim, nedelju dana nakon što sam odštampala merch, u Srbiji je proglašeno vanredno stanje i ljudi su odustajali od kupovine, jer su svi redom počinjali da gube izvor prihoda. U maju, kada je vandredno stanje prošlo, dečko i ja smo morali da napustimo stan koji smo iznajmljivali, jer, pod jedan, nismo više mogli da priuštimo da iznajmljujemo stan, a pod dva, raskinuli smo i nismo želeli više da živimo zajedno. Kada sam se selila, ponela sam samo najbitnije stvari i odštampani merch je ostao u stanu. Još uvek nemam dovoljno novca da priuštim štampanje novog, i ne živim više u Beogradu, gde sam štampala merch, ali ću uskoro, nadam se. Za sada mi je samo bitno da smo moja porodica i ja zdravi i da pandemija prođe, tj. da se što pre vakcinišemo.

Još 2018. sam shvatila da u Srbiji nemam budućnost. Volela bih da odem u inostranstvo, u neku državu koja je tolerantnija prema trans populaciji, gde bih mogla normalno da zarađujem od svog rada kao umetnica i aktivistkinja.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

2 misli o “Sonja Sajzor: Transrodne osobe se ne obraćaju institucijama za pomoć, nego zajednici drugih trans osoba gde se osećaju sigurno”

  1. U Srbiji je siromaštvo opšti problem. Teško je senzibilizovati društvo za problem trans osoba kad ogroman procenat dece nema u školi za užinu. To je realnost. I dok ta deca ne budu sita neće biti energije za bavljenje ekologijom ili lgbt pravima. To je zakonitost.

  2. Ovdje ne govorimo o institucijama, mada siromaštvo nije opravdanje ni kad su one u pitanju, nego o dijelu feminističkog pokreta koji zanemaruje feminističke vrijednosti i mrzi trans žene ne smatrajući ih “pravim” ženama.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.